Spasimo zdravlje od državnog monopola!

Oznake

HLK, javno zdravstvo, monopol, privatizacija zdravstva, privatno zdravstvo, sindikat liječnika, Varga, zdravstveni sustav, Zdravstveno osiguranje

Moja iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravsto tek reflektiramo na privatno.

Zašto su moja iskustva s privatnicima dobra? Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata. Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika. Dakle ako nisi korektan, profesionalan i istovremeno jeftin, pacijent će pokucati na vrata tvojem konkurentu, a ti ćeš svojom nekorektnošću, neprofesionalnošću i skupoćom sam sebe eliminirati s tržišta. Vi svakodnevno, kako u slučaju privatnih zdravstvenih usluga tako i u svakom drugom slučaju imate priliku testirati kvalitetu nebrojenih dobara i usluga te svojim odabirom, ili ne odabirom, odlučivati o uspjehu dobrih i neuspjehu loših. Tako to ide u teoriji, ali i u praksi. Odupiranje toj logici najčešće dovodi do toga da loši prosperiraju, a oni dobri budu izbačeni iz igre. Tome kumuje političko uplitanje u tržište.

U javnom zdravstvu sve je suprotno od tržišne logike. Dok sam svoje probleme rješavao po privatnim ordinacijama, tijekom 2013. godine, istovremeno sam bio prisiljen platiti gotovo istu cijenu za javno zdravstvo bez da sam koristio ikakvu uslugu u okviru istog osim konzultacija s doktoricom obiteljske medicine. U tom smislu jedna napomena; kada bismo imali otvoreno tržište zdravstvenih usluga umjesto javnog monopola ja bih ponovno odabrao svoju doktoricu obiteljske medicine za svojeg osobnog doktora i prvu crtu obrane od bolesti. Jer je odlična. Da nastavim.

U grubo, za financiranje javnog zdravstva država mi je tijekom 2013. s plaće skinula više od 30.000 HRK, što je iznos koji sam u istom periodu dodatno izdvojio za privatne preglede i liječenje. Šteta, ako se mene pita, da novac koji mi je država beskompromisno otimala iz mjeseca u mjesec na plaći nisam mogao koristiti kada mi je zatrebalo (opća inercija u sustavu, liste čekanja itd.) i da, sretan sam da sam si mogao priuštiti još jednom tu cifru za privatne usluge jer u suprotnom ne znam bismo li danas ovdje ovako razgovarali. Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.

Dodatna dimenzija problema je cijena liječničkih usluga. Ona je nažalost određena političkim metodama te Hrvatska liječnička komora (HLK), kao nadležna institucija (u praktičnom smislu ona djeluje poput ceha), propisuje cjenik. Taj cjenik je nametnut i privatnicima kojima se na taj način brani da zdravstvenu uslugu pruže pacijentu po cijeni ispod propisane. Primjerice, propisana minimalna cijena većine specijalističkih pregleda je oko 275 HRK s PDV-om.

U praksi se može uočiti kako je većina privatnika svoje cijene usluga spustila do razine minimalnih dozvoljenih cijena. To se desilo zbog činjenice da postoji kakva-takva konkurencija među privatnicima koji se bore za pacijente. U trenutku kada su njihove cijene dostigle propisani minimum one su prestale biti dominantan faktor. Pacijente se danas pridobija isključivo zahvaljujući profesionalizmu i smanjenjem nelagode uslijed pregleda na najmanju moguću mjeru. Ovdje i sam mogu potvrditi da su me u svakoj od privatnih ordinacija nosili na dlanu kao pahulju snijega, od prijema do pregleda te u konačnici detaljnog tumačenja zdravstvenog stanja i opcija.

Da minimalne cijene zdravstvenih usluga nisu propisane cjenikom HLK one bi bile još niže. Ponovno zbog činjenice da postoji konkurencija. No pitate se zašto su minimalne cijene zdravstvenih usluga uopće propisane? Pa razlog je vrlo jednostavan – cijene su propisane zbog interesa javnog monopola u zdravstu. Ne zbog zdravlja građana, već zbog interesa monopola kao organizacije. Prema HLK-ovom cjeniku planira se budžet monopolista. Njegov budžet je “nabrijan do daske”, rekli bismo. Interesne skupine koje sjede za kormilom javnog monopola na taj način su se izborile za povlaštenu cijenu, cijenu u svakom pogledu bitno višu od tržišne, što se dokazuje kroz promatranje njegovog outputa: 1. zbog iluzije “besplatnosti” stvoren je enorman pritisak na njegove kapacitete, 2. zbog previsoke jedinične cijene usluge njihova količina je ograničena, 3. posljedično imamo goleme liste čekanja, 4. paradoksalno medicinske kapacitete koji velik dio vremena stoje neiskorišteni, 5. gomilu nezaposlenog liječničkog kadra kojem se brani ulazak na tržište rada jer sindikati štite već zaposlene i njihove dohotke.

Već kada bi HLK cjenikom odredio nižu cijenu od trenutne vidjeli bismo momentalno povećanje iskorištenosti postojećih kapaciteta i smanjenje listi čekanja na preglede. Ali to se neće desiti. Prva linija obrane je sama organizacija sustava, koji je monopol, a druga linija su sindikati radnika u zdravstvu čiji je interes, pokazalo se u praksi, da zadrže visoku cijenu svojih usluga te istovremeno rade manje. Zašto bi pobogu radili više za manje novca? Međutim takvu ideju oni mogu ostvariti jedino u okviru “javnog” monopola koji se financira prisilnim ustezanjem doprinosa sa plaća malobrojnih radnika. “Javnog” sam namjerno stavio u navodnike. Nadam se da shvaćate poantu. Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.

Da ovu kritiku ne biste shvatili površno, primjerice prigovorili mi da govoreći ovo što govorim zapravo tvrdim da liječnici u javnom sustavu nisu dobri (a imamo gomilu primjera koji dokazuju suprotno, npr. vrhunske transplantacijske kirurge, kardiologe, neurologe itd.), prisjetite se što sam rekao za svoju doktoricu obiteljske medicine. Na tržištu se dobar doktor nema čega bojati. Štoviše, njegova stručnost bila bi nagrađena znatno bolje nego u okviru javnog monopola gdje je sindikalnom politikom određeno kako takvome pripada plaća usporediva sa nekime tko nema niti približne kvalitete. Dobrim doktorima u izravnom je interesu da djeluju izvan okvira javnog monopola, a isto je u interesu i pacijentima koji za novac koji izdvajaju u zdravstveno osiguranje (HZZO također ne mora biti monopol, no to bi se trebalo obraditi kao zasebna tema, iako usko povezana) zaslužuju dobiti profesionalnu uslugu i time veće šanse za vlastito ozdravljenje.

Ovim tekstom nisam dotaknuo brojne druge aspekte zdravstva gdje bi mnogi također mogli dati konkretne prigovore. Primjerice, pitanje zdravstvene zaštite onih koji nemaju novca da plate zdravstveno osiguranje. Tek kratko ću odgovoriti, iako bi i na to mogao odgovoriti opsežno u zasebnom tekstu, socijalna komponenta zdravstva je pitanje solidarnosti između građana na koje se ne mora odgovarati monopolizacijom. Solidarnost podrazumijeva empatiju, a kako evidentno postoji gomila ljudi koja zagovara solidarnost i empatiju (prije svega oni koji tržište kritiziraju iz tog kuta) mogu zaključiti kako bi upravo ta komponenta postala jak tržišni faktor u okviru privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi djelovala pod konkurencijom. Što to znači? Svi vi koji se želite solidarizirati, te ponavljam zaključujem da vas je većina takvih u populaciji, dobili biste mogućnost u okviru vlastite police zdravstvenog osiguranja (koju biste izabrali između više privatnih ponuđača) platiti dodatnu premiju kojom bi se pokrivalo troškove liječenja onih koji si ne mogu sami priuštiti policu zdravstvenog osiguranja i liječenje. Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.

U izravnom je interesu svima, liječnicima, bolesnima i siromašnima da se javni monopol u zdravstvu čim prije ukine. Nažalost, reforme koje se predlažu nisu na tragu tog prijedloga, a kritike koje su u tom smislu upućene su najblaže rečeno promašene.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ništa od povrata novca obveznicima zdravstvenog osiguranja

Oznake

bolnički pregled, HZZO, liste čekanja, Ministarstvo zdravlja, vlada, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

31. kolovoza 2013., dok se kuhala priča o štrajku zdravstvenih djelatnika, koji danas traje već pedeset i drugi dan, pitao sam Vladu RH na Twitter profil:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt31 Aug

@VladaRH hoće li se u periodu štrajka obveznicima zdr. osiguranja alikvotno umanjiti iznos doprinosa na bruto plaću? #zdravlje #politikahr

Odgovor nisam dobio narednih mjesec dana pa sam napisao tekst u kojem govorim kako unatoč smanjenoj funkciji javnog zdravstva nastavljamo financirati ga kao da se ništa ne dešava. U tom trenutku štrajk je već trajao trinaesti dan, a sindikalni vođe liječnika proživljavali svoje zvjezdane trenutke.

Jučer sam ponovno postavio pitanje…

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt7 Nov

@VladaRH da li manja plaća liječnicima koji su štrajkali znači adekvatan povrat doprinosa obveznicima zdr.osiguranja? #politikahr

… a postavio sam ga jer štrajk još uvijek traje, funkcija javnog zdravstva je uslijed toga smanjena (npr. liste čekanja su se produžile…), a premijer Milanović najavljuje smanjenje plaća liječnicima koji su štrajkali te kaže:

kako od ravnatelja bolnica, sanacijskih upravitelja i šefova službi očekuje da u interesu poreznih obveznika utvrde tko je radio, a tko štrajkao.

I dobio sam odgovor!

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH23h

@KapitalacTwitt Molimo te da provjeriš direktno u HZZO: http://ow.ly/qA7zD 

Na koji sam im odgovorio protupitanjem uz obrazloženje:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt23h

@VladaRH Zašto? Naime, doprinose uplaćujemo u drž.proračun, a ne HZZO-u? Dakle vi ste jedini koji novac mogu vratiti obveznicima #zdravlje

Jer upravo i jedino o zadnjem (podvučenom) se može raditi kada govorimo o interesu poreznih obveznika, ujedno obveznika zdravstvenog osiguranja, čijim novcem se financira javno zdravstvo. Dakle ako vjerujemo premijeru Milanoviću da će se smanjenjem plaća liječnicima koji su štrajkali, a primali pune plaće, zadovoljiti interes poreznih obveznika tada je za očekivati da se na njihove račune vrati adekvatan iznos uplaćenih, odnosno preplaćenih sredstava na konto doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

Ipak, nazvao sam HZZO, postavio i njima isto pitanje ali odgovor nisam dobio niti je osoba (spol nije bitan) s druge strane bila imalo zainteresirana za problem.

Stoga sam se ponovno obratio Vladi RH:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt21h

@VladaRH možete li pitati ministra Linića, zvao sam HZZO, nemaju pojma o čemu pričam pa logično nemaju ni odgovor na pitanje #zdravlje

Odgovora naravno nema, a neće biti niti povrata preplaćenog novca obveznicima zdravstvenog osiguranja. Ako bude – javno režem ruku! I nikoga osobito briga za to.

Ipak pogledajmo okvirnu računicu u pozadini priče. Poznato je da svaki mjesec javno zdravstvo od građana ubere oko 1,4 milijarde kuna na konto zdravstvenih doprinosa, odnosno za funkcioniranje HZZO-a i javnog zdravstva. Otprilike pola tog iznosa odlazi na bolnički sustav, dakle 700 milijuna kuna mjesečno. Ako su efektivno u štrajku proveli 5% radnog vremena tada će u skladu s premijerovom najavom liječnici dobiti utoliko manje plaće, od 700 milijuna 5% je 35 milijuna kuna u razdoblju od mjesec dana, odnosno oko 60 milijuna kuna u proteklih 52 dana trajanja štrajka, kao iznos koji je za sada sporan.

Svaki porezni obveznik, kojih je u sumi oko milijun, tako za proteklih mjesec ima pravo očekivati povrat 35 kuna, u prosjeku, na konto vremena tijekom kojega mu zdravstvena bolnička usluga nije bila dostupna.

Možda nekom poreznom obvezniku 35 kuna i nije iznos vrijedan spomena, iako bi s tim novcem djetetu mogao kupiti barem kino ulaznicu i kokice. No ukupan iznos tih triespetica, zbrojen od svih obveznika zdravstvenog osiguranja i predan u ruke onome koji izbjegava odgovor na pitanje o povratu tih sredstava, itekako je vrijedan spomena.

Vlada RH stoga šuti. A šutnja je kao što znamo zlato – naše zlato za naše vlastodršce.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nisu samo plaće u pitanju, štrajkamo i za nastavak budalaština

Oznake

bolesnici, bolnice, doktori, HZZO, sindikat, socijalna skrb, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo, štrajk liječnika

Vođe zdravstvenih sindikata proživljavaju trenutke svoje slave. Teško je da će se samo tako odreći pažnje javnosti koju su privukli na sebe pa osim prava i privilegija vezanih za kolektivni ugovor, koji su prema riječima ministra zdravlja zadovoljeni, tu priliku koriste i za ispravljanje nekih općih društvenih nepravdi prema vlastitom shvaćanju. Zapravo nastavljaju štrajk s namjerom da ostvare neke daljnje ciljeve, mahom budalaštine koje su i dovele zdravstvo do kolapsa, a sindikalce u fokus zbivanja, a među tim budalaštinama dominantna je ideja o održavanju države socijalnog blagostanja na životu.

Nažalost zdravstvo uslijed sindikalnih aktivnosti postaje prćija sindikalnih vođa. Javnost se u to mogla uvjeriti ako ne ranije tada sasvim sigurno trinaestog dana štrajka, a taj dan je specifičan po tome što se upravo tada uspostavilo da bi sindikalni vođe rado manipulirali kadrovima u zdravstvenim ustanovama pa i izbacivali neke sindikate iz pregovora – pregovora o pravima i privilegijama koje su načelno već i zadovoljene, a tiču se kolektivnog ugovora.

Država socijalnog blagostanja je na koljenima, sasvim sigurno ne zbog nekih imaginarnih napada neoliberalnih sila koje je nastoje srušiti, već zbog indolentnog uvjerenja klaunova koji njome upravljaju da se rastrošnost centralno upravljanog društva i države može dovijeka održati, a dug nikada ne vratiti. Neracionalan sustav, kojega su sindikati integralni dio, urušava se sam pod sobom, a najveću štetu trpe oni koji ga financiraju (porezni obveznici – građani – bolesnici).

Kako šteta nije samo financijske naravi govori i činjenica da je zdravstvo rigidan državni monopol, a građani svojim novcem u ovom trenu ne mogu izabrati neki drugi oblik zdravstvene skrbi i pomoći si ukoliko trebaju pomoć. Oni ovise o milosti i nemilosti državnog monopola i sindikalnih vođa. Dok se oni navlače oko podjele privilegija, poreznim obveznicima račun za zdravstvo dolazi na naplatu već na slijedećoj platnoj listi bez obzira da li im je zdravstvena usluga pružena ili ne.

I u tome jest jedini problem. Država socijalnog blagostanja bespoštedno eksploatira porezne obveznike, zakida ih za njihova prava, zanemaruje preuzete obveze, a probleme prepušta na rješavanje skupinama koje vodi ništa drugo do li sitni interes koji proizlazi iz pozicije koju im je omogućila politička borba.

Tržište je lijek za taj problem, kako za izmanipulirane liječnike koje je država zatočila staklenim zvonom na kojem sjede sindikalni povjerenici, tako i za građane koji podnose cjelokupan teret. Prema toj hijerarhiji možemo zaključiti kako jedino građani imaju efektivnu snagu okrenuti slijed stvari naglavačke. Taj teret trebaju zbaciti sa svojih leđa, kao i liječnici onaj sindikalni i politički. Nije proteklo niti 100 godina otkako su sustavi socijalne pomoći “podržavljeni”, stoga bi povratak u tu blisku prošlost mogao podsjetiti građane kako su prije državnih monopola u rukama imali solidarne sustave koji su bili funkcionalni i svrsishodni, i upravo zbog toga postali mamac promućurnih političara željnih moći koji su ih preoteli slobodnom građanstvu i unakazili do današnje razine.

Srećom, proces je reverzibilan. Građani samo trebaju smoći hrabrosti i shvatiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalniji pogled na visokoškolsko obrazovanje

Oznake

fakultet, MZOS, obrazovanje, reforma, stipendija, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, upisi, Zdravstveno osiguranje, škola, školarina, školovanje

U današnjem Jutarnjem tekst o neučinkovitosti i rastrošnosti državnog sustava visokoškolskog obrazovanja koji je postao takav uslijed obilatih beneficija koje su dane studentima. Troškovi studija redovnih studenata pokriveni su do 26. godine starosti, a tijekom tih sedam ili osam godina studija oni uživaju pogodnosti poput subvencioniranog smještaja u studentskim domovima, prijevoz, diskontnu cijenu prehrane, zdravstveno osiguranje, ulaznice u muzeje i mnoštvo drugih bogomdanih luksuza. Studenti će reći da su to minimumi civilizacijskog dosega i samim time oni na njih imaju pravo.

No upravo zbog tih civilizacijskih dosega većini studenata nedostaje motiva da se zapravo bave studijem. Tako tek 5-10% njih završi studij u roku. Preddiplomski studij završi tek 50% upisanih i to uz 50% dulji rok studiranja. Očito je kako se novac poreznih obveznika nemilice razbacuje. No o tome se ne govori. Tekst Jutarnjeg se zapravo bavi iznalaženjem boljeg modela ali i njegovog financiranja jednakom silinom.

Novi model tako pretpostavlja uštedu od 1,4 mlrd HRK ukoliko bi se financiralo samo studije dovršene u petogodišnjem roku. Ta ušteda potom bi se mogla ulupati u neke druge projekte unutar samog sustava od izgradnje i opremanja sve većeg broja novih državnih škola, do uvođenja obilatih novčanih stipendija za predane studente pa čak i kupovinu 10 godišnjih zaliha iPadova (kao analogija).

Tekst tako na indirektan način ukazuje na činjenicu kako se jednom uvedeni porez naknadno ne namjerava smanjiti ili ukinuti. Premda su prvi porezi modernih država uvedeni kao nužno zlo, za pokriće tek osnovnih troškova državne administracije, razvojem ekonomije i prosperitetom jačala se i uloga same države kao ponuđača sve šireg spektra usluga (monopola) što je dovelo do suludo visokih nameta za porezne obveznike. Od ovog problema danas pati većina razvijenih država Svijeta, a osobito one sa usađenim kolektivističkim mindsetom potput Hrvatske.

Iako se u jednom dijelu teksta spominju voucheri, što je dobra stvar jer studentu daje mogućnost da njime plati i neki privatni fakultet (barem dijelom), ipak prednosti tog načina plaćanja nisu spomenute već se ponovno u priču uguralo još malo države.

Doprinos u tom pogledu svojim komentarom dao je dekan Građevinskog faksa iz Splita g. Harapin:

Umjesto da država plaća sveučilišta, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao. – Za to bi se trebala osnovati državna banka, poput HBOR-a. To bi moglo ubrzati studiranje, a i fakulteti bi na taj način bili zainteresiraniji da studentima ponude bolje programe

Za ovu politiku naravno nije potrebna nikakva banka pa ni državna koju kolega Harapin smatra nužnom osnivanja. Tu politiku može provesti i postojeći sveučilišni sustav odnosno Ministarstvo obrazovanja. Već sama činjenica da se novac za izgubljenu godinu mora vratiti iz vlastitog džepa pomogla bi u najmanje dvije stvari:

1. smanjila bi broj studenata
2. povećala bi prolaznost upisanih

Vrijedi ukratko obrazložiti. Naime nije svakome suđeno da bude formalno visokoobrazovan. Nažalost tabula rasa je teorija koja u stvarnom životu pada u vodu. S njome pada u vodu i “društvo znanja” na kojem se ideološki inzistira. Ukoliko je tko sposoban dosegnuti viši intelektualni nivo tada će on sam stremiti ka tom cilju, onaj manje sposoban neće. Ključni uvjet u kojem će oba pojedinca postupiti racionalno jest da odluku o pitanju vlastitog školovanja donose u potpunosi autonomno i o vlastitom trošku. Upisanih studenata tako bi bilo više iz kategorije intelektualno snažnijih individua, što bi nužno dovelo i do veće konačne prolaznosti, dok bi one manje sposobne svoje kompetencije morale dokazivati van sveučilišta u nekoj drugoj društvenoj sferi i ekonomskim aktivnostima.

Ono što čini ovaj pogled na problem osobito pravednim jest kako bi studenti u tom slučaju sami snosili trošak svojeg studija, a ne bi putem države, njenih institucija i poreznog sustava trošak prebacivali na porezne obveznike koji su zakinuti za studij (intelektualno, financijski…) – kao što je sada slučaj. No i sadašnji slučaj vrijedi potkrijepiti činjenicom kako se za zadržavanje prava na besplatni studij i vezane pogodnosti glasno bore upravo one skupine građana koje zapravo nemaju intelektualni kapacitet niti sposobnost završiti fakultet već uživaju u nadrealnom životu na tuđi račun. Njih naravno ne treba kriviti za sudjelovanje u igri, u koju ih je navuklo ideološko vodstvo države, već im rasvjetliti zabludu o “društvu znanja”.

A što bi pomoglo fakultetima? Naravno, voucheri. Voucheri su u ovoj priči sinonim za konkurenciju. Konkurencija na slobodnom tržištu, kamo školovanje spada po prirodi stvari iako se građane uči da je školovanje monopolističko pravo države (pa i crkve), djeluje stimulirajuće na fakultete koji će svjesni postojanja konkurentskih fakulteta za naklonost studenata nuditi bolje obrazovne programe i nižu cijenu. Oba parametra su ključna za dobro studenata, fakulteta, a osobito poreznih obveznika i društva u cjelini. Dakle za opće dobro. Nažalost ono što bi pomoglo fakultetima ne bi nužno pomoglo fakultetskim usidjelicama organiziranima u profesorsko klanovlje. Kvalitetni profesori, predani svojem pozivu i željni prenošenja znanja tako bi dobili veće šanse. Utaborene usidjelice razvoj stvari u tom smjeru neće gledati prekriženih ruku i na sam spomen takve reforme začuli bi glasnu i jasnu kritiku.

Što bi pomoglo poreznim obveznicima? Naravno, niži porez, više prava u donošenju odluka za osobnu korist te odgovornost za vlastite postupke u tom pogledu. Osobito ukoliko tko nema sposobnosti ili ambicije studirati tada bi vlastiti novac, kojeg sada mora putem poreznog sustava davati za financiranje studenata, mogao iskoristiti za neku drugu svrhu za osobnu korist.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Plan za zdravstvo

Oznake

bolnica, hitna pomoć, HZZO, socijalno osiguranje, strategija, vlada, zdravlje, zdravstvena zaštita, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Potpuna istina o propasti HZZO-a

Oznake

dopunsko osiguranje, HZZO, Ministarstvo zdravlja, osiguranje, Ostojić, socijalno, zdravlje, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

Tekst je danas izašao u tiskanom i web izdanju Jutarnjeg, evo link:

http://www.jutarnji.hr/hrvatsko-zdravstvo-je-u-kolapsu-i-opasno-je-po-zdravlje-gradana/1123072/

Uz dodatak najbitnijeg grafičkog prikaza, kojeg su po mojem mišljenju propustili dodati u tiskanom izdanju, a odnosi se na kretanje prihoda, rashoda i broja osiguranika tijekom godina i otkriva višestruko poskupljenje zdravstvene skrbi uz konstantan broj osiguranih građana:
Grafikon 1

No evo i još nekih. Na slijedećem grafičkom prikazu vidite strukturu obveznika zdravstvenog osiguranja u kojoj možete primijetiti kako 2008. započinje pad broja aktivnih osiguranika (onih koji uplaćuju), rast broja umirovljenika uz pad broja članova obitelji (što je u skladu s demografskom slikom), te porast broja u skupini ‘ostali’ gdje se načelno nalaze svi nezaposleni te socijalne skupine građana. Dakle aktivni (platiše) postaju socijala, a podatak je analogan i trendu rasta broja nezaposlenih koji objavljuje Zavod za zapošljavanje:
Grafikon 2

Na slijedećem grafičkom prikazu vidjet ćete razliku u prihodima i rashodima tijekom godina, dakle višak i manjak na računu na kraju godine. 2004. godina je bila podjednako problematična kao i 2012., u usporedbi sa prihodima možemo reći da je relativno bila čak i gora, no uslijedile su dobre ekonomske godine te je 2007. zabilježen višak od preko 1 milijarde HRK što je utjecalo i na smanjenje ukupnih obveza (dugova) koje su prvi puta nakon 7 godina pale na ispod 4 milijarde HRK (Grafikon 4). No taj višak nažalost nije u potpunosti iskorišten jer je uslijedila kriza i započelo je razdoblje financijskog krpanja rupa uz sve veći udio sredstava direktno iz državnog proračuna (grafikon 5):
Grafikon 3

Grafikon 4

Grafikon 5

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mamurluk razotkriva sociopatiju

Oznake

alkoholizam, mamurluk, Nova godina, pijanstvo, sociopatija, Zdravstveno osiguranje

Sretna Nova!

Novogodišnji mamurluk, kao i mamurluci nakon kakvih drugih prigoda, načelno nemaju veze sa sociopatijom. Možda čak vrijedi i suprotno, većina ljudi koja se alkoholizira to čini u društvu pa dalje da ne objašnjavam. No kako to već biva u prvim danima Nove godine u dnevnom tisku uvijek ćete pronaći poneki članak o novoljetnom pijanstvu, naročito u kontekstu adolescentskog opijanja, pa vezano na to što država čini po tom pitanju, a građani će se u forumskom okruženju zabavljati diskutirajući o svemu do bizarnih razina.

Index govori o 13-godišnjakinji koja je završila u bolnici nakon ispijanja 1l tekile od koje je prikupila 2,2 promila alkohola u krvi (meni se ovdje čini da je ona čak i prevarena), Slobodna o istom ali i cijeloj svojoj regiji podnosi detaljan izvještaj, Jutarnji govori o tome što Britanci čine po pitanju alkoholizma (usput i o višku kilograma), a T-Portal se veseli Sjevernokojejskom vatrometu.

Članak Jutarnjeg je latentan, on na britanskom primjeru poziva na društvenu akciju po pitanju prevencije alkoholizma ili općenito ponašanja koje do njega dovodi. Čak imaju i Agenciju za suzbijanje zloupotrebe alkohola. Upotreba alkohola bi valjda bila dobra samo u medicinske svrhe, ne znam što drugo sugeriraju svojim nazivom. Britance naročito boli visoka bilanca bolničkih troškova liječenja posljedica alkoholizma, a isto je očito interesantno i novinarki Jutarnjeg, što i nije čudno jer javni troškovi (a javne bolnice su jedan od) su realan problem svih građana koji plaćaju poreze.

Da je ovih dana kojim slučajem zabilježen neki smrtni slučaj, kao posljedica alkoholiziranja, o tome bi se vrlo konkretno pisalo, a novinari i građani bi u jednoglasju iznosili rješenja koja bi išla otprilike u smjeru jačanja preventivnih mjera pod kontrolom neke državne institucije – jer troškove liječenja pijanih i neodgovornih realno nitko ne želi plaćati, a eto sada mora.

Ono što dijelim sa većinom građana jest da su troškovi liječenja koji proizlaze iz tuđeg neodgovornog ponašanja prema vlastitom zdravlju problem, bez obzira koliko su visoki, no ja vidim osnovu problema u tome što sam prisiljen (kao i svi) biti dijelom tog sustava te svojim novcem u njemu participirati u liječenju tih ljudi (čime sam bivam zakinut za potrebe mogućeg vlastitog liječenja). Većina s druge strane razmišlja o tome kako zdravstveni sustav “samo” treba očistiti od kukolja jer svi moramo biti dio njega (inače ne bismo bili socijalno osvješteni), a s obzirom da drugih sredstava ne preostaje moguće je jedino prisiliti problematične na prihvatljivo ponašanje – i zato se institucijama države daju ovlasti iznad građanskih sloboda.

Osim što bi se moglo prepustiti državi da građanima oduzme još poneku slobodu u svrhu prevencije konzumiranja alkohola, primjerice mogli bi uspostaviti tajnu službu za nadzor kupnje alkohola u trgovinama pa ljude nakon što plate račun (kroz fiskalizirani sustav) odvoditi u logore na preodgoj, ili samo prohibirati alkohol kao nekada, moglo bi se jednostavno ukinuti financiranje zdravstvenog sustava iz državnog proračuna i uspostaviti liberalni, slobodnotržišni zdravstveni sustav gdje bi se za zdravstvene usluge ispostavljao račun svakome tko taj otvoreni sustav koristi (bilo samostalno, bilo na konto nekog zdravstvenog fonda).

Na ovo će većina reći: “eh da, ali onda bi ulice bile prepune pijanaca koji bi nam pred očima umirali zbog alkohola, (op.a. a to ne želimo gledati)” (scenariji u tom stilu su česta paradigma etatista kada govorimo o liberalizmu). Ovdje se razotkriva masovna sociopatija. Ona nije tek mjestimičan poremećaj ličnosti nekog individualca, ona je sveprisutna, a u ovom slučaju > u konkretnoj brojci koja predstavlja trošak liječenja alkoholičara i koja je svima očito neprihvatljiva, pa slijedom toga u podržavanju države da sankcionira takvo ponašanje te u odbacivanju liberalnih i slobodnotržišnih ideja < može se naći dovoljno elemenata barem da se opravda moja sumnja u to kako je većina građana zapravo prikrivena sociopatska klika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Podržite poreznu represiju! NOT!

Oznake

javni natječaji, porezna represija, Zdravstveno osiguranje

http://www.jutarnji.hr/audi-star-dvije-godine-nije-joj-dobar–ravnateljica-plitvickih-jezera-tri-mjeseca-nakon-preuzimanja-funkcije-narucila-skupocjeni-terenac/1066189/

Tako je, idemo građani, podržite poreznu represiju i omogućite redom svim političarima, onim istim političarima koji su prije izbora obećavali razne “besplatne” pogodnosti, socijalnu pravednost i socijalnu državu za sve građane (što ste glasovanjem i podržali), da se danas voze u novim i sigurnijim vozilima.

Usput je potpuno nebitno što su vaša vozila sve starija, pače i to će se kažnjavati kroz veće poreze na ispušne plinove starih vozila, a možda vam je i najbolje da u potpunosti pređete na bicikle – jer vlast se brine za vaše zdravlje. Breme teškog života plemenito prebacujemo na sebe kako ga vi ne biste morali nositi, zamislite samo koliko jedan terenac troši, koliko košta registracija i održavanje, ma horor, lakše vam je promijeniti gumu na biciklu, a ima i onih šlauflos guma pa ne morate čak ni to.

Ako imate problema s plaćanjem režija, ne brinite, od travnja ćemo vam olakšati muke kroz porez na nekretnine. Još ne znamo točno kako ćemo to izvesti ali znamo da vaša nekretnina na tržištu više neće vrijediti ništa ali prema poreznim tabelama vrijedit će poput palače – što znači da ćemo i taj teret plemenito prebaciti na sebe kada vas dovedemo vas zlo tržište dovede u nemogućnost plaćanja te obveze. Ali ne brinite, dobro ćemo se pobrinuti za vašu, pardon našu nekretninu.

Lijepo je uostalom živjeti na svježem zraku, u kartonskoj kutiji koja je manje štetna od betona koji zrači i narušava vaše zdravlje. Postavite kartonsku kutiju uz potok i spavajte uz žubor svježe vode ili u šumu, a ako budete dobri možda načas ugledate i Štrumpfove.

Ne brinite o tome što se ovih dana piše o korumpiranim liječnicima i kojekakvim korporacijama koje proizvode i distribuiraju generičke lijekove preko naše monopolističke zdravstvene mreže. Tko radi taj i griješi, a državni doktori rade puno pa puno i griješe, nemojte zamjeriti, to ne znači da bi bilo dobro da za svoj novac imate pravo odabrati nekog liječnika i izvan tog sustava, zapravo to i možete ali shvatite da i državni liječnici zaslužuju svoju plaću pa to jednostavno morate platiti. To je pitanje građanske solidarnosti, korupcija nije bitna, a zdravstvo je javno dobro i civilizacijski doseg svih građana prema tome to nema cijenu i koliko ministar zdravlja kaže da taj sustav košta – vi ćete platiti.

Ako trebate novac – skupljajte boce, barem dok se još isplaćuje onih 0,50 HRK po komadu, ali znajte teška su vremena, recesija, kriza, povampireni političari kapitalizam učinio je kaos, pa ćemo vam nažalost morati uskratiti i tu polovicu kune jer vrijeme je za stezanje remenja i moramo složno i zajednički pomoći državi da se izvuče iz krize.

Najbolje što trenutno možete učiniti za sebe jest ništa. Nemojte ništa raditi, pitati, a najbolje niti razmišljati – prepustite sve brige nama i zato shvatite da, kako bismo brzo rješavali sve probleme koji vas se tiču, a o kojima ne razmišljate jer čemu biste to činili kada je država tu, jednostavno moramo imati brze automobile, mnogo brzih automobila, s pogonom na sve kotače i kamionskim okretnim momentom, kožom presvučenim sjedalima koja su izdržljivija od platnenih – jer ne radi se ovdje o luksuzu na vaš račun, hej, to je racionalno trošenje vašeg novca, sa ugrađenim parking senzorima jer uz gužvu na cestama prepunjenim državnim automobilima i biciklima građana sigurnost vaše imovine je imperativ.

Zapravo ima jedna sitnica koju možete učiniti, radi sebe prije svega, ukoliko uočite nekoga među vama jednakim građanima da se eventualno vozi u automobilu poput državnoga imate svako pravo momentalno ga proglasiti kriminalcem. Pogledajte sebe – pogledajte njega. Tko je u dronjcima, vi ili on? Dakle jasno je tko vam je uzeo život dostojan čovjeka. Pokvareni politič… građanin, vjerojatno poduzetnik i vaš eksploatator! Zaposlio vas je da bi na vas trošio manje nego što je to dostojno čovjeka. Jest da nije trebao potrošiti ništa i uopće zaposliti vas, ali hej, to uopće nije bitno – on ima, vi nemate, to je za osudu.

I ne brinite se da će se takvi dugo skrivati, oformit ćemo specijalne jedinice porezne uprave koje će pretresti svaku mišju rupu ne bi li takvima oduzeli sve što imaju i neka zajedno s vama sa svima nama nose teret ove krize. Što prije ih iskorijenimo tim prije ćemo rješiti i krizu, zato djelujmo zajedno i odlučno!

Molimo vas kada već učinite tu moralnu dužnost, dok čekate državne organe reda da privedu pokvarenog eksploatatora, pitajte ga gdje je nabavio vozilo – ukoliko se osobine vozila kojim slučajem poklapaju sa navedenima u nekom javnom natječaju za nabavku državnih vozila ispričajte se čovjeku i pustite ga, to je vjerojatno ministrov kum direktor tvrtke od kojeg kupujemo vozila koja je pobijedila na javnom natječaju, stoga je njemu, naravno, dozvoljeno imati takvo vozilo.

U ovoj kratkoj ilustraciji vidite i sami koliko je kompleksan posao jednog državnog birokrata stoga bi možda jednostavnije bilo da čim prije svojem voljenom političaru dodijelite punomoć i autokratska prava pa da ne kompliciramo previše sa svim tim slobodama koje sada imate na raspolaganju, autokrat će najbolje odlučiti za sve vas, jest da će neki građani biti višak ali hej, društvo se gradi teškom mukom pa neke žrtve i moraju pasti kako bi društvu bilo bolje u autokratovoj viziji budućnosti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

P.S. podržite Facebook grupu “Libertarijanizam” – http://www.facebook.com/groups/Libertarijanizam/

PDV apsurd

Oznake

Cijene, Grčić, HRT, Linić, Nova TV, PDV, Zdravstveno osiguranje

Protagonisti apsurda današnjih središnjih informativnih emisija na HRT-u i Nova TV bili su Slavko Linić i Željko Grčić.

Nastavljajući obranu motiva podizanja stope PDV-a, Grčić je za HRT izjavio kako će se višak sredstava prikupljen kroz povećanje stope PDV-a preliti direktno na pokrivanje razlika nastalih zbog snižavanja stope doprinosa za zdravstveno osiguranje sa 15 na 13% te da se radi o metodi prikupljanja sredstava, ne kroz direktne poreze, već indirektne. Ovako nešto glupo nisam čuo već stvarno dugo vremena. No ne sumnjam da je većina ljudi u ovoj sirotoj zemlji ostala uvjerena u nešto sasvim suprotno, osobito zbog toga što je spomenuti prilikom davanja izjave složio smrtno ozbiljnu facu.

Negdje istovremeno u središnjem dnevniku Nove TV Linić je uvjeravao gledateljstvo, koje očekuje porast cijena kao sasvim realan refleks povećanja stope PDV-a, da razloga za porast cijena nema, jer će se novac prikupljen od te razlike koristiti kao olakšica za gospodarstvo. Samim time ovi tobože nemaju opravdanje za povećanje cijena. To je bila lažna nada za naivce te prebacivanje tereta krivnje na trgovce koji će sasvim sigurno povisiti cijene.

I tako Grčić na HRT-u jedno, Linić na Novoj nešto drugo, oboje prosipaju neusuglašene, proste, šuplje i mediokritetske izjave za mediokritetsku masu kojoj je sasvim svejedno i koliko god da im se lagalo, ma koliko laži bile očite, oni će se uvijek sa svime slizati i sve u konačnici prihvatiti. Mediji su isti takvi, prožeti mediokritetom svakodnevno recikliraju već reciklirane teme, šablonski mijenjaju naslove članaka, pasusima mijenjaju redosljed ne bi li čitatelji pomislili da su napisali nešto novo. Kritike ni otkuda i sve nekako stoji bez ideje. Izgleda da su se i najveći zagovaratelji plana nove koalicije našli u nevjerici, razjapljenih čeljusti i izbezeknutog pogleda. Što to ovi rade?

Imam neki osjećaj, krajnje subjektivan, da će masa uskoro postati osjetljivija na slušanje i prihvaćanje liberalnih ideja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac