Državni model mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog osiguranja

Oznake

Država, javno, mirovinsko, model, obvezno, osiguranje, socijalno, zdravstveno

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Koliko dana u tjednu radimo za državu?

Oznake

davanja na plaću, Država, koliko radimo za državu, Linić, minimalac, mirovinsko, plaća, porez, prosječna plaća, rad, velika plaća, zdravstveno

Kako za državu radimo puno opće je poznata stvar. Kako bi dobili osjećaj za tu količinu rada kojeg se odričemo u ime državnog proračuna koriste se raznovrsne usporedbe.

U slijedeća dva grafikona možete vidjeti koliko vaše plaće odlazi državi u mjerilu jednog tjedna (7 dana). Jedan dio tjedna radite za državu, a drugi dio za sebe. No gdje se unutar tjedna nalazi ta granica i u kakvoj je zavisnosti o visini plaće?

Ukoliko ste radnik na minimalcu za državu ćete raditi do srijede u osam ujutro. S prosječnom plaćom radite do 18 sati istog dana, a radnik s velikom plaćom gotovo cijeli dan dulje, do četvrtka u šest ujutro. Radnik s većom plaćom za državu radi dulje od radnika s manjom plaćom. To je određeno sustavom progresivnog oporezivanja koji veće plaće opterećuje i većim postotkom poreza. Za usporedbu, u sustavu ravnomjernog oporezivanja (flat tax) svi radnici, bez obzira na visinu plaće, radili bi za državu jednako dugo, a i dalje bi oni s većom plaćom plaćali i veći iznos poreza.

Ukoliko na vaš ostatak dodamo PDV, što je validna pretpostavka u eksperimentu jer ukoliko novac trošite kupujući hranu, plaćajući režije i slično, tada evidentno državi dajete još novca, granica u tjednu se polako pomiće udesno. No koliko daleko? Pogledajmo:

Radnik na minimalcu, uzevši u obzir i PDV, još jednu plaću podijeli s državom, “bratski” rekli bismo, i tako za nju radi do četvrtka u podne. Radnik s prosječnom plaćom radi za državu do četvrtka u 20 sati, a onaj s nadprosječnom do petka u pet ujutro. Za vlastitu korist država mu dozvoljava da radi ostatak petka, subotu i nedjelju. 60% državi, a 40% njemu čini se kao pošteno porezno opterećenje. Pošteno ukoliko se na realnost gleda očima države i proračunskih konzumenata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Demografska politika i akademski fašizam u službi socijalne države

Oznake

demografska politika, država blagostanja, Konkurencija, mirovinsko, Mrsić, obrazovanje, politika, socijalizam, socijalna država, socijalno, vlada, Wertheimer, zdravstveno

Upozoravaju stručnjaci (Kusić, Mrsić, Wertheimer – Baletić):

Hrvatsko stanovništvo sve više stari dok je mladih sve manje, stoga je bitno poraditi na populacijskoj politici koju Vlade odgađaju jer su mjere dugoročne i nepopularne

Racionalizira Kapitalac:

Prirodna depopulacija je problematična isključivo u slučaju kada država provodi snažne socijalne programe koji se financiraju novcem poreznih obveznika. U socijalne programe nužno svrstavam zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav jer su oni po prirodi stvari oblici usluga, standarda i osiguranja koje je birokracija preuzela pod vlastitu skrb uvjeravajući građane da će to biti dovoljno kako se o istim pitanjima ne bi morali brinuti sami tj. rješenja tražiti tržišnim putem.

Ukoliko se doista ne želite brinuti o tim za vas suštinski bitnim pitanjima tada je doista država tj. birokratski monopol nad njima jedino rješenje. Ono na što ne računate jest kako će birokracija iskoristiti vaše povjerenje i neracionalno potrošiti vaš novac. Dugogodišnje prepuštanje brige o tim pitanjima birokratskom monopolu dovelo je do sve slabijih rezultata u obrazovanju (koje postaje sve skuplje), o sve lošijoj brizi za zdravlje (sve dulje čekanje na preglede unutar sustava koji postaje sve skuplji – dug preko 5 milijardi, participacije se povećavaju), a mirovinski fond je pokraden pa birokracija traži spas u obvezivanju narednih generacija da podmiruju obveze prema umirovljenicima (međugeneracijska solidarnost, pomicanje dobne granice odlaska u mirovinu…).

Akademski prilog ovom problemu sažet je u sugestiji gđe. Wertheimer – Baletić:

Hrvatska bi morala voditi računa o tome kakva joj je dob stanovništva i odrediti cilj kako će ispraviti neravnotežu. To znači nastojati podizati broj mladih i usporiti starenje, te povećati priljev u radnu snagu koja će plaćati doprinose

Akademska sugestija je dakle nastavak ovisnosti građana o socijalnoj državi i podređivanje ciljevima i rješenjima koje u tom pogledu donosi vlast. Bojim se i pomisliti koje metode za podizanje broja mladih bi mogle biti uvedene i da pri tome budu učinkovite. Totalitarne bi bile kako god da okrenemo.

Ministar Mrsić okreće se imigracijskoj strategiji:

Moramo početi razmišljati i o migracijskoj politici – morat će biti sustavna, ovo društvo se mora pripremiti da će doći radna snaga iz drugih zemalja

Osnovni problem s kojim će se ministar suočiti jest kako natjerati strance da rade za hrvatske socijalne ovisnike, a da pri tome sami ne postanu socijalni ovisnici. Naime ne možete istovremeno imati socijalnu državu blagostanja i otvorene granice (Milton Friedman). Programi socijalnog blagostanja su primamljivi i privući će veći broj ljudi nego programi koji potiču rad i zahvaljujući kojima bi radnici o kojima govorimo ostvarili usporedivu korist.

Dakle ministar mora računati ili na surovu eksploataciju strane radne snage (ukoliko bi se tko odvažio doći raditi za tuđi račun) ili na okretanje ekonomskih trendova u suprotnom smjeru. No kada bi se ovo zadnje i desilo tada ne bi trebao računati na pomoć imigranata u održanju socijalne države blagostanja. Dakle radi se o želji da se privilegije hrvatskih građana nastave financirati eksploatacijom nekih drugih ljudi. Naravno teško da će se za rad u Hrvatskoj kandidirati milijun blesavih imigranata koji to ne shvaćaju i koliko ih je u ovom trenutku potrebno kako bi se mogle nastaviti isplaćivati tek postojeće mirovine umirovljenicima. A gdje je tek propalo zdravstvo i propadajuće školstvo?

Predsjednik HAZU, akademik Kušić zaključuje:

Prije 60 godina, rekao je Kusić, bilo je 27 posto djece mlađe od 15 godina, a sedam posto starijih od 65, dok je sada 15 posto djece mlađe od 15 godina a 17 posto starijih od 65 godina.
Imamo inverzivnu piramidu, a računa se da će do 2030. godine svaki četvrti čovjek u Hrvatskoj biti stariji od 65 godina, dodao je.

To su doista činjenice. Naravno, nitko prije 60 godina, kada je započeta izgradnja socijalne države blagostanja i koja je do danas ekspandirala do neslućenih proporcija, nije računao na okretanje trendova. Ono što imamo za posljedicu nije inverzna piramida, jer problem nije u promjeni demografske strukture tj. u depopulaciji, već raspad piramidalnog sustava socijalnih privilegija (ponzi shema) čija održivost ovisi o pozitivnim demografskim promjenama.

Zanimljiva izjava Nizozemskog kralja koji svoje sugrađane upozorava na neodrživost danih socijalnih privilegija i nužno okretanje u smjeru povećanja individualne odgovornosti (vraćanje slobode odlučivanja građanima u ruke). Doduše daleko su nizozemci još od slobode s obzirom da su svoje privilegije kupovali zaduživanjem države do više od 75% BDP-a (što je čak i gore od hrvatske situacije) no njihova Vlada jasno artikulira problem i razmišlja o budućim generacijama:

Intervention is needed to avoid leaving future generations with a large bill

Intervencije o kojima govori nizozemska vlada odnose se upravo na rezanje mnogobrojnih privilegija danih građanima kako bi se povratilo njihovo odgovorno i racionalno ponašanje o vlastitim pitanjima i time oslobodilo buduće generacije nizozemaca od krimena proših generacija (rastrošnost, dug). Kada ste čuli naše političare da govore na isti način? Nikada. Oni, koliko vidimo, ne odustaju od socijalizma i lakovjerno se nadaju kako će totalitarnim populacijskim mjerama ili uvozom radne snage nastaviti povećavati bazu i odgoditi neizbježnu propast socijalne države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (21)

Oznake

korupcija, Liberalna misao, mirovinsko, nezaposlenost, porez na nekretnine, subvencije, vlast, zdravstveno

Kada čovjek izgubi pravo na naknadu za nezaposlenost odjednom postane vrlo zainteresiran za pronalaženje posla.

Kada subvencionirani poduzetnik ostane bez državnih subvencija odjednom počne razmišljati što je zapravo isplativo raditi.

Kada Vlast čovjeku zaprijeti oporezivanjem imovine on odjednom shvati da Vlast ne bi trebala imati pravo oporezivati njegovu imovinu.

Kada se čovjek razboli i zatraži pomoć od javnog zdravstva shvati da mu ono ne pruža očekivanu uslugu (liste čekanja, dopunsko osiguranje, dodatni troškovi, mito i korupcija).

Kada doživi mirovinu shvati da će do kraja života dobiti tek dijelić onoga što je uplatio u državni mirovinski fond, ovisno o mišljenju neke državne komisije, a uz to isplaćen mu neće biti čak niti njegov novac već novac nekih radnika iz tekućih poreza i stupa međugeneracijske solidarnosti.

Zašto i dalje vjerujemo kako nam Vlast pomaže? Zašto uvijek krivimo nekog Pedra (primjerice kapitalizam ili neoliberalizam) kada krivce gledamo u oči svakodnevno i uvijek iznova ih postavljamo na vlast da se igraju našim životima?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što je bruto, a što neto plaća?

Oznake

bruto, doprinosi, mirovinsko, neto, plaća, porezi, zapošljavanje, zdravstveno

Bruto i neto plaća osnovni su pojmovi vezani za plaće radnika. Vrlo mali broj ljudi zna reći što predstavlja bruto iznos, a još manji broj zna kako se taj iznos na kraju pretvori u neto.

Većini je poznato da je bruto iznos veći, ali isto tako ljudi znaju da na ruke dobiju neto pa se u pravilu sa tom mističnom bruto brojkom i ne zamaraju. Ona je samo neka brojka na isplatnoj listi.

U razgovoru sa ljudima oko sebe stekao sam iskustvo kako se oni čak i ne žele upuštati u diskusije o razradi plaće, ne zanima ih kako se od tog bruta izgubi velika količina novca do konačnog neto iznosa, smatraju da diskusija nije vrijedna truda jer se oko toga “ionako ništa ne može učiniti”.

Poznato je, u grubo, da se negdje između skrivaju porezi, a od njih se plaća zdravstvo i mirovinsko i tu se prema mišljenju većine više nema što diskutirati – to svima treba. Ima li iznos s kojim participiramo u tim troškovima smisla, je li on prevelik i neracionalan pitanja su koja u razgovoru sada već stvaraju lagani pritisak i uglavnom se okreće tema u drugom smjeru.

Mišljenja sam kako je to vrlo loš stav prema vlastitom radu, prema percepciji poslodavca kao i prema državi koja se od tog rada financira. Ali ne samo prema tim stvarima već i prema vlastitom zdravlju i starosti. Dakle unutar te bruto-neto razlike je novac koji odvajamo za to da država brine o našoj zdravstvenoj dobrobiti ali i o tome da u budućnosti imamo kakvu-takvu sigurnost u mirovini. S obzirom da se radi o prepuštanju brige o mnogim pitanjima državi u ruke, a sve financirano našim vlastitim novcem, neodgovorno je postavljati se ignorantski prema poznavanju tog računa. Iz tog razloga volio bih na najjednostavniji način prikazati tu razradu, bez kojekakvih beskrajnih tabličetina kakvima Porezna uprava zbunjuje građane i dodatno umanjuje njihovu želju da računicu spoznaju. Idemo zato redom upoznati osnovne pojmove.

Što je bruto plaća?
Bruto plaća iznos na koji se obračunava mirovinsko, porezi i prirez. Računovođe još koriste i termin bruto1, i to je taj mistični veliki iznos koji stoji na vrhu vaše platne liste, a nikada na izvatku vašeg tekućeg računa. No na isplatnoj listi ima i jedan veći iznos, bruto2.

Što je bruto2?
Bruto2 je iznos kojeg vaš poslodavac mora zaraditi da bi vama na kraju u ruke došla vaša neto plaća. Drugim rječima bruto2 je ukupni trošak vašeg zaposlenja u nekoj firmi. I drugim riječima bruto2 je minimalni iznos koji vi morate stvoriti radom u firmi da bi firma bila na financijskoj nuli s vama kao radnikom, ako firma ne stvori taj novac za vašu bruto2 plaću dolazi do gubitka za firmu. Ako firma nema kapitala s kojim može pokriti razliku do vaše bruto2 plaće ona ima momentalni gubitak i postaje nelikvidna (ne može izvršavati financijske obveze).

Dovoljno je već prihvatiti bruto2 kao iznos novca koji poslodavac daje za vas, i on je znatno veći od iznosa koji većina misli da im poslodavac daje – neto iznos.

Što je neto?
Neto plaća je novac koji primite u konačnici na vaš račun. To nije iznos vašeg rada. Iznos vašeg rada je bruto2, ali razliku do neto iznosa jednostavno morate podijeliti s državom. I to je nepobitna činjenica, čak i bolna, no ljudi su s vremenom razvili obrambene mehanizme kojima sprječavaju negativne fizičke manifestacije koje se mogu pojaviti suočavanjem s činjenicom. Od tuda uostalom i ignoriranje potrebe da se bruto-neto račun nauči jer tako živimo s manje boli. Neto je dakle novac koji pipate pod rukama nakon što država uzme dio koji vam ne dozvoljava da pipate.

Usporedimo grafički Bruto i neto plaću. Stavit ćemo na okomitu os (y) bruto iznos, na vodoravnu os (x) neto iznos plaće i iscrtati krivulje. Ako su vam brojevi presitni kliknite na sliku kako bi se otvorila veća i jasnija slika.

Dakle plava linija je bruto plaća s vrha vaše platne liste, zelena linija predstavlja bruto2, ili iznos koji poslodavac vas plaća za posao koji radite, a crvena linija je neto plaća ili iznos koji na poslijetku dođe vama u ruke i od kojeg većinom živite sve do naredne plaće.

Mislim da je već na prvi pogled očita nevjerojatna razlika između iznosa neto plaće i one koju poslodavac odvaja za vas. Ispada da što je vaša plaća veća to ona predstavlja veći trošak za vašeg poslodavca. Primjerice kada za vaš rad poslodavac odvoji 22.000 HRK, tek pola tog iznosa doći će vam na ruke, a druga polovica završit će u bespućima državnog proračuna i to većini građana nije važno, pače nebitno im je. Stavite se u položaj poslodavca, on za vas odvaja 22.000HRK, a vama ostane tek 11.000HRK. Puno je to novaca ali razlika u pojmu vrijednosti rada između poslodavca i vas je 100%.

Približimo iznose s grafa hrvatskoj realnosti, dakle pogledat ćemo isti graf sa iznosima oko prosječne plaće.

Okomita crta predstavlja zonu prosječne neto plaće (cca 5500HRK). Dakle možete vidjeti kako neto plaća od cca 5500HRK vašeg poslodavca košta čak 9100HRK. Omjer je dakle 60% vama, a 40% državi. Sav trošak plaća poslodavac.

Na ovom grafu vidljivo je kako na crvenoj liniji, neto plaća, imamo dvije stepenice, a mislim da se vidi i kako nakon svake stepenice crta ima sve manji nagib i možemo reći “teži prema x”. O čemu se tu radi i zašto neto plaća opada, a bruto i bruto2 i dalje rastu istim smjerom prema gore?

Hrvatski porezni sustav, kao i porezni sustavi mnogih drugih zemalja (svih u EU), se prema vašoj većoj plaći odnosi pohlepnije što je ona viša. Doslovno. Ukoliko zarađujete više iz perspektive naših poreznjaka nije dovoljno što ćete time plaćati više poreza već se viša plaća oporezuje po još višim stopama. To se zove progresivno oporezivanje.

Dakle ove dvije stepenice na crvenoj liniji pokazuju kako se između njih nalaze tri zone s različitim poreznim stopama, a te zone su ovakve:

od 0 do 2.200 HRK vaše neto plaće prethodno je oporezovano s 12%
od 2.200 do 8.800 HRK s 25%, a sve više od toga s 40%. Znači vaša plaća je podijeljena na te zone i unutar svake je oporezovan dio prema odgovarajućoj poreznoj stopi. Bitno je također imati na umu da je za vašu plaću od 2.200 HRK poslodavac isplatio cca 3.200 HRK (45% više), za plaću 5.500 HRK isplatio je ranije spomenutih 9.100 HRK (63% više), a za plaću 11.000 HRK čak 21.000 HRK (100% više).

(Dodatak) Zakonskim izmjenama nakon 1.siječnja 2015. granica ulaska u poreznu stopu od 40% pomaknuta je s dosadašnjih 8.800 HRK na 13.200 HRK, a neoporezivi dio dohotka sa 2.200 na 2.600 HRK što je dovelo do efektivnog povećanja plaća svih radnika ili pak do smanjenja troškova rada poslodavcima. Više o efektima ove reforme pročitajte ovdje ili ovdje. S obzirom da se ovaj tekst bavi teorijom dohotka i troškova zapošljavanja nastavit ću sa parametrima koji su vrijedili do 1.siječnja 2015., a za drugu priliku ću pripremiti novi, pojednostavljeni tekst na istu temu, sa aktualnim vrijednostima.

Često možemo čuti prigovore građana na račun poslodavca, kako im ovi ne mogu isplatiti ni primjerice bijednih 2.200 HRK plaće, no većina nije svjesna da poslodavac mora isplatiti 45% više kako bi radnik u konačnici dobio svoj dio od 2.200 HRK na ruke. U toj razlici moguće je tražiti i uzroke mnogih problema jer mnogi poslodavci zaista su na tankoj liniji između mogućnosti i nemogućnosti isplate plaća pa tih 1000HRK može predstavljati ozbiljnu prepreku. Graf također pokazuje kako vaša plaća što je viša sve više stagnira dok se trošak poslodavca i dalje penje istim tempom i stvara se sve veća razlika između cijene vašeg rada i koristi koju vi u konačnici od njega imate.

Učinak progresivnog oporezivanja možete vidjeti i na slijedećem grafu (kliknite za veću sliku)

Zelena linija i okomita os su vaša neto plaća, na vodoravnoj osi je vaša bruto plaća, dok plava opadajuća linija pokazuje kako vam od neto plaće porez sve više oduzima kako ona raste (zelena linija). Kada bi plava linija bila vodoravna kroz cijeli graf to bi značilo da se sva primanja oporezuju jednakim postotkom. Takav porezni sustav zove se “flat tax” i primijenjuju ga ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta, npr. Hong Kong.

Progresivno oporezivanje jedan je od osnovnih razloga zbog kojeg više Hrvata nema veću neto plaću, jer kao što sam prikazao do sada, za plaću radniku od 11.000 HRK poslodavac mora svaki mjesec istresti pravo malo bogatstvo pa se iz tog razloga više poslodavaca odlučuje zadržavati plaće u nižim poreznim kategorijama. I to kao što vidimo nije dokaz eksploatiranja radnika već učinka progresivnog poreza na trošak poslovanja tvrtke i u pravilu predstavlja razliku između likvidne i nelikvidne tvrtke.

Većina hrvatskih plaća tako je u zoni od 25%, i unutar nje na grafu vidimo nesrazmjer. Tako je razlika bruto2-neto koju oduzme porez i ostali troškovi koje država postavlja pred vašeg poslodavca, za vašu plaću od 2.200 HRK, cca 1.000HRK, dok je razlika bruto2-neto za plaću 8.800HRK čak 6.500 HRK. Dakle za radnika s 4x većom plaćom platiti će 6x više poreza.

U flat tax sustavu, sa ukupnim porezom i davanjima od primjerice 20%, 3.200HRK bruto2 oporezovan po navedenoj stopi značio bi vašu neto plaću 2.560 HRK (sada je 2.200), a bruto2 15.321HRK značio bi vašu neto plaću 12.256,8HRK (sada je 8.800). Prva plaća u državni proračun tako donosi  640HRK, a druga plaća 3.064 HRK. Dakle veća plaća i u flat tax sustavu donosi više u državni proračun, a element pravednosti je prikazan u jednakoj stopi iz koje se ti iznosi dobivaju (20%). Dakle ni u ovom primjeru, zagovornici socijalne pravednosti ne mogu prigovoriti ništa – oni s većim plaćama proračun evidentno pune više od onih s manjim plaćama.

Prigovor ovome može se dati na konto poslodavčevog troška plaće, pa će zagovaratelji progresivnog oporezivanja reći da bi poslodavac u flat tax sustavu radniku i dalje isplaćivao istu, staru plaću, a razliku spremao sebu u džep. Moguća su dva scenarija: 1. Da, spremit će novac u džep. Prije svega radi se o njegovoj firmi, dakle imovini, a na uvjete rada radnik bi trebao dobrovoljno pristati ili ne pristati. Srećom još nas nitko ne prisiljava da radimo silom neki posao. 2. Višak novca poslodavac će potrošiti na zapošljavanje novog radnika. Dakle moći će zaprimiti više posla što znači da firma raste, a to je dobro jer djeluje pozitivno na rast opće ekonomije i BDP-a i na rast opće zaposlenosti populacije.

Mirovinsko osiguranje
Prva stavka koja smanjuje onaj mistični prvi bruto na isplatnoj listi jest uplata u mirovinsko osiguranje.

Iako govorim u jednini u pravilu imamo 2 mirovinska osiguranja – prvi i drugi stup.
Oba stupa shvatite kao nekakav račun u koji se uplaćuje novac iz plaća radnika, a iz njega se isplaćuju mirovine postojećim umirovljenicima. Još mali dio radne populacije, visoke dobi, uplaćuje samo u prvi stup iz kojega će danas-sutra ostvarivati mirovinska prava.

U prvi stup svaki radnik doprinosi sa 15% svoje bruto plaće. U usporedbi s neto plaćom to je naravno znatno više, a treba uzeti u obzir i ove progresivne mjere koje tu razliku još više pojačavaju kako je radnikova plaća veća. Ovaj stup još se naziva i stup međugeneracijske solidarnosti.

U drugi stup uplaćuju danas mlađi radnici kako bi jednog dana iz njega ostvarivali svoja mirovinska prava. Iznos uplata u njega je 5%.

Iz ovog proizlazi jednostavan zaključak – za današnje umirovljenike izdvajamo 3x više nego što izdvajamo za vlastitu starosnu mirovinu. Na ovu izjavu mogli bi se naljutiti postojeći umirovljenici pa reći kako su i oni za radnog vijeka odvajali za svoje mirovine i kako na njih danas imaju pravo.

No ta izjava je u potpunosti pogrešna. Naime, radnici u bivšoj državi pod centralističkim socijalističkim upravljanjem (političko upravljanje ekonomijom i društvom) odvajali su tijekom rada novac u mirovinski fond no već prije raspada Jugoslavije politička kasta činila je svakojake makinacije s tim novcem, primjerice izgradila Đerdap, Benkovac i ulagala u druge mahom megalomanske infrastrukturalne projekte pa je fond ispražnjen do zadnje pare. Umirovljenici su tako ostavljeni na milost i teret vlastitoj djeci. Od tuda i potreba za solidarizacijom pa je tako naziv “međugeneracijska solidarnost” ušao u mentalnu podsvijest građana kroz dobro osmišljenu propagandu socijalističke vlasti.

Posljedice te politike, na primjeru mirovinskog sustava, osjećamo danas. Čemu se primjerice može nadati današnja radna mladež gledajući svojih 5% za mirovine kada znamo da 15% koje odvajamo nisu dovoljni za dostojne mirovine današnjih pokradenih umirovljenika? Umirovljenici, bez obzira kako će to sada shvatiti, uglavnom ne pokazuju nikakvu empatiju prema radnicima koji im danas omogućuju primitak mirovine, ne pomišljaju na to da preuzmu na svoja leđa dio neodgovornosti koju su činili u prošlom sustavu prepuštajući se apsolutističkoj volji partijske politike, već svjesno prepuštaju teret ovoj i budućoj generaciji radnika, svojoj djeci i unucima koji će biti nositelji budućih mirovinskih solidarnih sustava.

Na jednak način ignorira nas i ismijava i vlast koja dijeli povlaštene mirovine šakom i kapom čineći time dodatan pritisak na radnu populaciju usput dodatno ignorirajući da to što rade više nalikuje na Ponzijevu piramidu spremnu na kolaps nego što nalikuje ikakvoj solidarnosti.

Pogledajmo na grafu kako i u ovom trošku radnici s većom plaćom doprinose nesrazmjerno više od onih s nižom plaćom te se i u njemu očituje progresivnost.

Dakle sam postotak mirovinskog iznosa je 20%, rast vidimo na plavoj liniji i on je linearan no kada usporedimo neto plaću (crveno) i sa udjelom mirovinskog u neto plaći (zeleno) vidimo kako veća plaća stavlja u mirovinsko više. Molim stoga umirovljenike da barem pokažu minimalni respekt prema onima s višom plaćom jer je korist po mirovinski sustav od takvih evidentno veća. Pače, kada bismo imali više ekonomske slobode i niže porezno opterećenje koje bi pokrenulo opću ekonomiju u realnom privatnom sektoru sasvim sigurno bismo imali sve više radnika s višim plaćama pa bi s vremenom možda koja generacija otplatila taj međugeneracijski minus i nastavila odvajati samo za sebe. Nadajmo se barem.

Zdravstveno osiguranje
Za vlastito zdravlje odvajamo 15% na bruto plaću (do 01.04.2014 stopa je bila 13%). Neću posebno analizirati graf jer  pokazuje sličnu korelaciju parametara kao i mirovinski graf.

Sa 19% (povećanje od +3% sa 01.04.2014) neto plaće u zdravstvu sudjeluju oni s nižom plaćom, sa 21% (+3%) oni s prosječnom, a sa 27% (+2%) oni s visokom plaćom.

Osim zdravstvenog osiguranja plaćamo još doprinos za zapošljavanje (1,7%) i doprinos za ozljede na radu (0,5%). Samo dragi Bog zna kakve malverzacije se čine tim novcem i koliko ga u konačnici bude korišteno sa smislom, a koliko se izgubi u sistemu.

Razmotrimo sada i sam izračun, pa još usput i neke parametre koje nisam spomenuo do sada. Poslužit ću se kalkulatorom s moj-posao samo zbog lijepšeg prikaza iz kojeg ću kreirati sliku:

Ovdje vidimo razradu vaše neto prosječne plaće od cca 5.516 HRK. U praksi uglavnom gledamo samo zadnju stavku ali sada ćemo krenuti od vrha.

BRUTO je 7.800 HRK, od njega se oduzima 15% za prvi i 5% za drugi mirovinski stup. Ta razlika čini doprinose iz bruto plaće (bruto1 plaće). Porezna olakšica je iznos koji vam porezna neće oporezivati ukoliko zadovoljavate neke njihove poglede na svijet. Tako je osnovna olakšica, socijalna rekli bismo, 2200 HRK. Svi koji imaju plaću do tog iznosa neće platiti ni kune poreza. Ukoliko uzdržavate člana obitelji, imate dijete, živite u području za koje vlast misli da treba posebnu skrb ta olakšica može se znatno povećati. Primjerice za petero djece to je čak 4.180 HRK, a još ako živite u planinskom području dodajte 200HRK na to, ako uzdržavate i suprugu država će vam ukupno zanemariti primitke do 7680 HRK.

Lijep iznos ali poruka koju nam vlast šalje je čudna, naime ovom poreznom politikom oni nam poručuju kako je dobro da odemo živjeti u brdsko-planinsko područje s petero djece i nezaposlenom suprugom i ako odlučimo tako, vlast je tu da nam pomogne u ostvarenju te zamisli. 🙂

Nastavimo s izračunom. Dakle maknimo s bruta mirovinsko i porezne olakšice da bismo dobili poreznu osnovicu. To je iznos na koji se primijenjuju stope od 12%, 25% i 40% kako sam već u primjerima ilustrirao. Kada računajući stopu po stopu dobijemo ukupni iznos poreza taj iznos treba prirezati. Prirez je dodatni iznos koji se računa kao postotak od oporezovanog iznosa i koji završava u gradskim i općinskim kasama. Zato na obrascu prijave poreza upisujete u kojem gradu ili općini živite kako bi se iz državnog proračuna prebacio ispravan iznos u gradski ili općinski proračun. Iz sume tako sakupljenog novca općinari grade nogometna igrališta, autobusna okretišta unutar školskih dvorišta ili grade spektakularne fontane.

Nadalje vidimo i ovaj najveći iznos, bruto2. On je bruto1 uvećan za doprinose zdravstvenom osiguranju, zapošljavanju i ozljedama na radu. To je cijena koju poslodavac plaća za vaše radno mjesto. Usporedite još jednom vašu neto plaću kroz koju vi gledate poslodavca i poslodavčev bruto2 kroz koji on gleda vas. Dakle 5.516 HRK neto u usporedbi sa 9.141,60 HRK bruto2.

Bruto1 umanjen za mirovinsko umanjen za poreze vaš je konačni neto iznos tj. vaša plaća.

Dakle od bruta do neta dešava se svašta, na velikom novcu koji se nalazi u toj zoni koju namjerno ignoriramo počiva sva naša sigurnost, zdravlje i starost. Nažalost i ne samo to, naime uža državna birokracija koju čini neposredna vlast, ministarstva, agencije i ostalo pojede više od pola novca koji se skupi u zajednički proračun. Ispada tako da potrošnju državne birokracije, koja nas svakodnevno ograničava u svakom našem koraku, jednako svesrdno financiramo kao što i financiramo tu spomenutu vlastitu sigurnost, zdravlje i starost. I ne samo jednako svesrdno financiramo nego jednakom svesrdnošću toj birokraciji dopuštamo da upravlja novcem koji odvajamo za vlastitu sigurnost, zdravlje i starost.

Sadašnji umirovljenici, vrijedi spomenuti ovu analogiju, opekli su se na istom principu. Velik novac, vlastiti novac, dali su u ruke prejakoj vladajućoj političkoj vrhuški na povjerenje da bi ova to povjerenje izigrala do zadnje mrvice u roku od 45 godina postojanja jedne države. Nadam se, da će građani shvatiti da se u ovoj priči radi o njihovom radu, odricanju, ulozima, riziku i da će s vremenom naučiti kritički pristupati pitanjima javnog financiranja i potrošnje radi vlastite dobrobiti i manjeg rizika od novih masovnih proračunskih krađa.

Sjetite se sada kako je nedavno vlast pokušala novac iz drugog mirovinskog stupa današnjih radnika utopiti u prvi stup i tim novcem pokrivati kratkoročne obveze po kreditima koje svojevoljno podižu u svijetu, kao i manjkove u proračunu tzv. deficit i sve to ponovno na naš račun. Drugi stup srećom ima određene mehanizme koji su uspjeli sprječiti tu makinaciju. Za koje vrijeme, pokazat će vrijeme.

Naučio sam u međuvremenu kako uploadati file na wordpress pa sam stavio excel sa detaljnim izračunom u media library i možete ga skinuti sa adrese: https://kapitalac.files.wordpress.com/2012/09/razrada_poreza_v2.xlsx

Svako dobro,
vaš Kapitalac