Nešto za ništa i ni u šta

Oznake

dani otvorenih vrata bolnica, liste čekanja, Varga, zdravstvo

Dani otvorenih vrata hrvatskih bolnica

Ovu stvar bismo još mogli nazvati “Dani otvorenog nadmetanja u trošenju oskudnih resursa”.

Podsjetimo se na neke činjenice o hrvatskom zdravstvu:

1. Ono je javni monopol
2. Financira se kroz doprinose na plaću radnika (radnika, koji su neto porezni obveznici, dakle izvanproračunski, je u grubo oko 900.000)
3. Pravo na zdravstvenu zaštitu imaju svi
4. S obzirom da je za većinu ono uistinu i besplatno, jer stvarni trošak plaća onih 900.000 radnika, dolazi do pojave kada potražnja za zdravstvenim uslugama daleko nadmašuje ponudu usluga i stoga…
5. imamo enormne liste čekanja na preglede…
6. Nezadovoljne pacijente…
7. Nezadovoljne liječnike…

Ne znam je li ministar zdravlja svjestan svih navedenih činjenica ali znam da je probleme krenuo rješavati od pete točke, prvo kroz “Program plus” koji je usmjeren na poboljšanja u organizaciji rada bolničkog sustava, a ovaj tjedan tu su spomenuti Dani otvorenih vrata kada je svakome sa liječničkom uputnicom za specijalistički pregled omogućeno da taj pregled obavi odmah.

Pacijenti su tako navalili na bolnice, a liječnika i bolničkih kapaciteta (iliti ponude) nema dovoljno za obraditi sve pacijente (iliti zadovoljiti potražnju). Tako su se obje strane našle u neobranom grođžu. Liječnici rade ko sumanuti, a pacijenti čekaju satima da ne dočekaju pregled. Povrh toga oni koji su ranije upisani na neku listu čekanja pizde na konkurenciju koja se zahvaljujući “otvorenim vratima” ubacila na pregled prije njih.

Činjenice koje sam nabrojao na počektu ne treba nužno gledati navedenim redosljedom. Mišljenja sam kako je put nastanka našem problemu nastao davanjem prava na zdravstvenu zaštitu svima (što je velika politička pobjeda etatizma nad slobodom i odgovornošću pojedinca) te odmah potom, i povezano s time, podvlačenjem zdravstvene zaštite u okvir javnog monopola (welfare state). Time se oduzela mogućnost, motiv i isplativost pružanja zdravstvene usluge u privatnom aranžmanu. Stvaranjem sustava koji je eliminirao mogućnost nastanka konkurencije u pružanju zdravstvenih usluga smanjila se dostupnost zdravstvene zaštite. Ovo je na prvi pogled kontraintuitivno, no to je zbog lažnog dojma kako “pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu” podrazumijeva i savršenu dostupnost iste. Radi se tek o domišljatoj političkoj manipulaciji na koju će većina uvijek nasjesti, jer kada političar glasaču obeća “nešto” za “ništa” ovaj evidentno odlučuje tako da u mozgu prethodno isključi centar za racionalnost.

Ta iluzija dobivanja “nečega” za “ništa” djeluje demotivirajuće na one koji su to nešto ipak prisiljeni platiti. Već sam naveo grubu brojku onih koji plaćaju to naše besplatno zdravstvo. Nad tim, sve manjim brojem produktivnih radnika konstantno se povećava porezna presija kako bi se efektivno mogla financirati sve veća prava “na besplatno” koja garantira država. Ta brojka produktivnih dakako u početku nije bila toliko nepovoljna. Ali nije ni zdravstvena zaštita bila toliko dostupna kao što je danas, niti je životni vijek ljudi bio toliko dugačak, niti je trošak liječenja sve većeg broja bolesti (koje se javljaju uslijed produljenja životnog vijeka, npr. rak) bio toliki, a to sve redom treba uvažiti kada se opisuje današnji sustav odnosno njegova veličina u odnosu na nekad. Povezano s time potrebno je sagledati i samu ulogu države, kao nadentiteta koji daje (i povećava) prava na besplatno sve i svašta sve većem broju ljudi (sve je više onih koji bi “nešto” za “ništa”, dakako).

Pod utjecajem sve brižnije majke države građani gube osjećaj za odgovornost, odriču se iste kako bi dobili barem malo “nečega” za “ništa”. Za tu stvar glasuju na “demokratskim” izborima. Namjerno navodim demokratskim jer ovdje se demokracija shvaća kao tiranija većine, a u potpunosti se negira vladavina prava. Uz to uvažavanje vlasničkih prava je selektivno, potiče se jaka država i osobna neodgovornost građana. I ne bih rekao da je to slučajno tako, već se radi o posljedici kumulativnog rasta moći političara (države) i proporcionalnom odricanju od odgovornosti građana za vlastiti život. Nažalost bez odgovornosti nema ni slobode, jer ako odgovornost za vlastito dobro prepustite u ruke državi (premijeru, ministru, birokratu) zapravo ste postali rob. Oni potom odlučuju što je za vas dobro.

Tako je i sada. Ako ste godinu dana čekali na listi čekanja pa vam je neki “pacijent s ceste” preoteo pregled, to je dobro. Iz perspektive političara i statistike pregledi se obavljaju, liste se dokazano smanjuju, javno zdravstvo radi punom parom, a to što se vi osjećate tek kao neka brojka je samo vaš subjektivni  i potpuno nebitan osjećaj. Hej! Budite objektivni! Razmišljajte o široj slici! Stažirali ste za 1600 kuna, a danas taj isti ministar, kojem ste bili beskonačno zahvalni, novim stažistima daje 2400 kuna, pa malo pizdite o nepravdi? Hej! Šira slika! Zapošljava se mlade! Jeste li vidjeli kolika je statistička nezaposlenost mladih (preko 50%)? Nema tu cile mile, mora država rješavat probleme, a vi ste, da vas podsjetim, predali svoju odgovornost u njene ruke. Država odlučuje koga se, kada, za koliku plaću i pod kojim uvjetima zapošljava, pa i liječi.

E da, i ne zaboravite na idućim izborima prodati još malo osobne odgovornosti za puno etatističke iluzije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Dodatak:
1. “Ministar Varga zabrinut zbog masovnih odlazaka liječnika iz Hrvatske.” To što je netko zabrinut ne znači da su mu sve na broju, a to pak ne znači da on ne može ostvariti zavidnu političku karijeru.
http://www.telegram.hr/politika-kriminal/ministar-varga-zabrinut-je-zbog-masovnih-odlazaka-lijecnika-iz-hrvatske-apelira-na-njihovo-domoljublje/

2. Dr. Minigo, predsjednik Hrvatske liječničke komore, izjavljuje kako je uzrok listi čekanja nedostatak novca kojim se financira sustav: “kada bi se počelo raditi punim kapacitetom tada bi novca nestalo za 15-ak dana.” Kaj zbilja? Jedino što još možemo po tom pitanju napraviti jest povaditi bubrege iz svakog od onih 900.000 radnika što financiraju taj sustav i prodati ih, samo da ostatak ne bi morao osjetiti na vlastitom džepu to naše velebno “besplatno” zdravstvo.
https://kapitalac.wordpress.com/2014/07/22/lijecnickoj-komori-treba-oduzeti-pravo-da-odreduje-cijene-zdravstvenih-usluga/

Tko to građane ucjenjuje rezanjem zdravstva i školstva?

Oznake

javna potrošnja, proračun, Pusić, reforma, rezovi, zdravstvo, školstvo

Vesna Pusić je dala obećanje da se Vlada niti iduće godine neće uhvatiti u koštac sa prenapuhanom, neučinkovitom i preplaćenom državom (iliti sama sobom):
Kad nas kritiziraju da nismo proveli bolne i radikalne reforme, pod time misle na otpuštanje, smanjenje plaća i mirovina – to su radikalni, bolni rezovi i ono što u sljedećoj godini sigurno nećemo raditi. Dakle nećemo smanjivati mirovine, ali hoćemo smanjivati javnu potrošnju, racionalizirati zdravstvo, obrazovanje, sustav MUP-a i sve sustave koji imaju velik broj ljudi koji pružaju neku uslugu građanima. Racionalizacija u tim područjima također smanjuje deficit, ali ja sam uvjerena da je najbolji instrument za smanjenje deficita gospodarski rast – ima prostora za to.
Dakle ako će se negdje u državi rezati onda možete biti apsolutno sigurni da će to biti jedino na onim mjestima gdje država pruža neku uslugu građanima. Rezat će se na školstvu, zdravstvu, sigurnosti i ostalom što građani u najvećoj mjeri zagovaraju kada govorimo o plaćanju poreza. Kada ljudi nešto plate onda očekuju nekog vraga dobiti za uzvrat. Logika Pusićkinog izlaganja upućuje na to da postoje i sustavi koji NE PRUŽAJU neku uslugu građanima, za razliku od ovih koje će se rezati, kao i da će takvi sustavi ostati netaknuti zajedno sa nepoznatim brojem uhljeba koji su zaposleni unutar njih. Možemo sa sigurnošću reći da će radno mjesto naše dopredsjednice ostati 100% netaknuto međutim ne možemo reći isto za radno mjesto nekog učitelja ili pak asistenta u nastavi koji pomaže klincima s posebnim potrebama.

Citirana izjava naravno ima smisla – ako ste uhljebljeni u dijelu sustava koji ne pruža nikakvu uslugu građanima.

Ovaj problem se načelno dotiče prirode političkog i ekonomskog načina djelovanja. Oni su sušta suprotnost. Ljudi koji nešto rade, pri čemu mislim na rad koji proizvodi dodanu vrijednost (što kopanje pa zatrpavanje neke rupe nije, baš kao ni udaranje pečata po papiru zbog nečije arbitrarne forme), u pravilu nemaju vremena niti potrebe djelovati političkim putem. Navedeno je posljedica njihove sposobnosti da stvaraju. Svatko tko je sposoban stvarati naginje ekonomskom načinu djelovanja, a odbija politički djelovati. Nasuprot njima postoje ljudi zakinuti za sposobnost da stvaraju. Većina takvih ljudi odlučuje se djelovati političkim putem. Također, kronisti, koji očito uspješno hine da djeluju ekonomski, zapravo djeluju političkim putem. Naglašavam očito uspješno jer postoji dominantno uvjerenje da su kronisti i kapitalisti ista stvar. To je koliko vidimo krivo uvjerenje.

Dok ljudi koji stvaraju svoje vrijeme troše na stvaranje, pa stvaranjem dobra za druge posljedično stvaraju dobro i za sebe, političari svoje vrijeme uglavnom troše na smišljanje učinkovitih metoda eksploatacije onih koji stvaraju. Izravno zlo prema onima koji stvaraju provodi se kroz porezni sustav, birokratske prepreke ili općenito arbitrarne “zakone”. Međutim metode eksploatacije uključivo su manipulativne. Dio eksploatiranih resursa političari dijele sa labilnim ali važnim glasačima (primjerice kroz socijalnu redistribuciju) dok zavidan dio sredstava zadržavaju za sebe kao nagradu za – političko djelovanje. Nije čudo da se koncentracija najbogatijih ljudi nalazi upravo u populaciji političara. Također činjenica je kako je većina političara svoja bogatstva stvorila upravo zahvaljujući političkoj karijeri i kako je gore pojednostavljeno prikazano. Sve navedeno posljedica je nepostojanja vladavine prava i nepoštivanja privatnog vlasništva. Naime političari kroz arbitrarne zakone rade što žele, a na kocki je jedino privatna imovina mnogobrojnih građana.

Kada slušamo priče o rezovima u državnoj potrošnji onda trebamo biti svjesni tri stvari:

1. Da se javnosti prijeti isključivo rezanjem onih javnih usluga prema kojima su građani vrlo osjetljivi – jer teškom mukom stečeni, i zatim oporezovani novac, vežu uz željenu korist za sebe (imati dobrog liječnika, sigurne ceste, solidnu mirovinu…)
2. Da javnosti prijete uvijek i jedino oni za koje vjerujem da imaju putra na glavi, dakle oni koji ne stvaraju ništa već se bave isključivo političkim djelovanjem kako bi maksimizirali vlastitu korist od sustava kojeg grade manipulacijom.
3. Da politički manipulatori iz prethodne točke produktivne ljude u javnom sektoru drže svojim taocima. Kako bismo uopće mogli govoriti o benefitima liberalizacije zdravstva i školstva, koji ne da su nam nepoznati nego se o njima diskutira jedino na ideološkom frontu, prvo treba raskrinkati manipulatore koji građane ucjenjuju javnim monopolima kako bi ih potom ucjenjivali rezanjem količine (preplaćenih) usluga u okviru tih monopola.

Ja bih, eto, svakom političaru koji javno istupi pa građane ucjenjuje rezanjem na zdravstvu i školstvu momentalno poslao na vrata jednu finu reviziju. Takvi političari su prvi koji trebaju opravdati vlastitu stavku na rashodovnoj strani državnog proračuna. Možda bi se baš trebalo krenuti rezati od njih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trošimo li na krive stvari ili na krivi način?

Oznake

deficit, Država, Flat tax, kriza, Milanović, obrazovanje, porez, potrošnja, zdravstvo

Media Servis je jutros objavio intervju s Milanovićem. U oko (i uho) su mi upale dvije stvar od kojih je jedna naglašeno proturječna.

Prva stvar. Milanović kaže kako se građane godinama držalo u iluziji da će se država pobrinuti za sve. Država nema novaca kojim bi podmirila sve troškove, što vidimo po konstantnom rastu javnog duga (ili kroz deficit), ali to, kaže Milanović, ne znači da smo siromašni već da trošimo na krive stvari.

Uopće se ne slažem sa konstatacijom da trošimo na krive stvari. Sasvim je normalno izdvajati za zdravstvo, obrazovanje, mirovinu i ostalo što svatko od nas smatra da spada u domenu “civilizacijskog dosega”. Ono što je krivo jest način na koji to činimo. Dva su moguća načina.

Prvi je kroz državnu intervenciju, koja se prema Rothbardu klasificira u autističnu, binarnu i triangularnu, a u svakom slučaju podrazumijeva birokratsko planiranje i nametanje postupaka pod prisilom (npr. vlast odluči da svaki porezni obveznik mora izdvajati za raznorazne svrhe pa osim što time vrši prisilu i otima imovinu time momentalno demotivira ljude da budu porezni obveznici, osobito ako paralelno pruža obilatu socijalnu pomoć. Tako je u Hrvatskoj poreznih obveznika tek nešto više od 1/5 populacije). Drugi način je kroz mehanizme tržišta i voluntarizam gdje pojedinci u međusobnoj razmjeni dobara i usluga ostvaruju maksimalnu moguću (obostranu) korist te društvo prosperira.

U Hrvatskoj se civilizacijska pitanja prepustilo u ruke birokrata, čiji postupci i shvaćanje potreba društva pate od kronične tromosti. Uvijek kasneći za stvarnim potrebama ljudi greške u intervencionističkom pristupu liječe novim intervencionizmom (npr. dodatnim zaduživanjem, donošenjem strategija na strategiju, zakona na zakon, socijalnim politikama za one koje su netom prije uništili intervencionizmom itd.). Vlast i njena kolosalna birokracija nemaju namjeru prepuštati ove stvari tržištu, jer zašto i bi? Oni uživaju privilegiranu poziciju arbitra koji provodi prisilne transakcije od građana prema državnom proračunu pri čemu obilato pune i vlastite džepove. Milanović po tom pitanju kaže: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“, da bi odgovarajući na isto pitanje izrekao i jednu neospornu istinu: “Naprosto je ogromna količina ljudi u Hrvatskoj koju se držalo u uvjerenju da će se država pobrinuti za sve“. I to je ta proturječnost na koju sam upozorio. Ljude se putem države prisiljava da budu ovisni o intervencionizmu koji ih uništava, a zamjera im se što su u konačnici i povjerovali da će se država pobrinuti za sve.

Druga stvar. Milanovićevo rezolutno NE ideji ravnomjernog oporezivanja tzv. flat tax. Flat tax je u suštini prejednostavan da bi ga ikoja vlast htjela imati u temeljima svoje porezne politike. Bez puno komplikacija svaki građanin, porezni obveznik, mogao bi izračunati koliko je točno “dužan” državi pa i postavljati sasvim razumna pitanja o prirodi tog duga ili kritizirati omjer uloženog i dobivenog. Ljudi u načelu ne vole davati novac, a ne dobivati adekvatnu protuvijednosti u uslugama ili robi. S obzirom da država ne može vratiti građanima adekvatnu vrijednost za novac koji im otima porezni sustav nužno mora biti kompliciran. Na taj način država proizvodi pristanak odnosno dolazi u poziciju da bez osobitog osjećaja prisile može građanima prodati gotovo sve što joj padne na pamet. Porezni sustav u Hrvatskoj je toliko kompleksan da njegovo razumijevanje zahtjeva specijalizaciju za što većina građana nema raspoloživog vremena, stoga im je jednostavnije platiti i šutiti posvetiti se onome što rade, i tako sve dok teret prisilnih transakcija posredstvom države ne postane prevelik. Ako se tko pobuni Vladi ona će reći: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“.

Milanovićevo protivljenje flat-taxu ipak je motivirano dobro poznatim marksističkim jalom. One koji svojim radom stvore više treba oporezovati po višoj stopi. To naziva društvenom pravdom. No u toj priči radi se tek o podčinjavanju građana vladajućoj kasti i onima koji od njenog položaja profitiraju. Onima koji svojim radom stvore više država negira pravo vlasništva, njih želi eksploatirati više, balansirati između njihovog života i smrti, ili kako kaže Milanović: “da one koji imaju se dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh.“. Kažu da duhovi ne umiru ali tog duha u Hrvatskoj već odavno nema.

Država tako dokazano ne želi dobro građanima. Ona ne želi sretne, prosperitetne, a najmanje bogate građane. Takvi su neovisni i sposobni rušiti paradigme. Građane treba činiti submisivnima kako bi se moglo dobro vladati i uživati u političkoj moći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mit o besplatnom zdravstvu i stvarne posljedice zdravstvenog monopola

Oznake

doprinosi, Država, monopol, porez, pregled, zdravlje, zdravstvo

Godišnji budžet hrvatskog zdravstva iznosi oko 22 milijarde kuna. Ali potroši se i koja milijarda više pa se država zadužuje da bi pokrpala rupu. U konačnici zdravstvo košta oko 25 milijardi kuna.

No tko to plaća?
To plaćaju porezni obveznici kroz doprinose na plaću.

A koliko ima poreznih obveznika u Hrvatskoj?
Oko 800.000!

Koliko je to godišnje po poreznom obvezniku?
31250 HRK!

U prosjeku svaki porezni obveznik godišnje plati 31250 kuna za zdravstveno osiguranje, trebao ga on ili ne trebao. Tako da ostatak od 3,5 milijuna građana može reći da je zdravstvo besplatno pa i tražiti još više zdravstvenih usluga (prešutno, na trošak poreznih obveznika).

Logikom stvari potražnja za besplatnom uslugom je velika pa budžet ispada nedostatan. Svi žele besplatnu zdravstvenu uslugu. Ona je postala toliko tražena roba da postoji i termin “predijagnosticiranje”! Zbog toga država uvodi liste čekanja. One su tu ne zbog nedostatka doktora, bolnica ili opreme već zbog nedostatka novca s kojim bi se (u skladu s potražnjom) navedeno servisiralo. Tako porezni obveznici koji plaćaju zdravstveno osiguranje sebi i usput još četvorici (koji isto ne smatraju privilegijom već svojim pravom) postaju žrtve. Osim novca kojeg gube kroz represivne porezne politike porezni obveznici su prisiljeni žrtvovati i vlastito zdravlje. Ovaj problem počinje i završava na nemoralnoj ideji da se čovjeka prisiljava na prepuštanje brige o vlastitom zdravlju u ruke državnog zdravstvenog monopola.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što je Hrvatima važnije od zdravlja?

Oznake

Država, Lalovac, Linić, ministar, monopol, Nekretnine, porez, proračun, vlada, zamjenik, zdravlje, zdravstvo

Jedina stvar koja Hrvatima vrijedi više od vlastitog zdravlja jest monopol države nad tim pitanjem. To znači da pitanje brige o vlastitom zdravlju oni prepuštaju na volju vlastodršcima i institucionaliziranom državnom monopolu. Izgovor koji će u tom smislu uvijek upaliti jest da zdravlje nije roba i ne može se prepustiti tržištu. U stvarnosti ne postoji ni jedan opravdan razlog da se pitanje zdravlja tako olako prepušta monopolu. Monopol nad zdravljem, koliko mi je poznato, uz nebrojene useful idiote najviše zagovaraju naši pošteni političari.

Monopol nad zdravstvom lišen je svake odgovornosti za svoje postupke i učinak. Građani su prisilom financiranja monopola lišeni prave istine o njegovoj cijeni i kvaliteti (ovo zadnje vjerujem čak i osjećaju na svojoj koži). Iz godine u godinu zdravstvo košta sve više, pacijentima pruža sve manje, a reklamira se kao besplatno. Unatoč tome doprinosi iz plaća radnika za “besplatno” zdravstvo rastu s 13% na 15%, beneficirane mirovine iz drugog stupa vraćaju se u državni proračun kako bi se njima pokrpalo dugove “besplatnog” zdravstva, novac iz dopunskog osiguranja (koje se sve agresivinije reklamira) također se koristi za krpanje dugova, a u interviewu s budućim ministrom financija(?) upravo doznajem da će i porez na nekretnine također biti iskorišten za financiranje monopola države nad vašim zdravljem.

Jasno je i u ovom slučaju, građani su samo sredstvo realizacije plitkih osobnih interesa vlastodržaca koji se redom svode na – dolazak i ostanak na vlast koja pruža brojne privilegije od kojih je najveća sasvim sigurno pravo na nekažnjeno i ničim ograničeno otimanje novca građanima kroz porezni sustav.

U ne tako dalekoj budućnosti vaš rad i trud mogli bi se u cijelosti svesti na financiranje zdravstvenog monopola i podmirivanja troškova tekućih mirovina. U prosjeku danas od svoje plaće izdvajate 55% u korist državnog proračuna. Uvođenjem poreza na nekretnine to će biti 60% (karikiram), pa s nekim novim porezom 70%, pa 80% i tako do trenutka kada ćete u proračun biti zakonski prisiljeni dati sve što zaradite, u ime financiranja državnih monopola. Jesti ćete onoliko koliko vam odredi državna agencija nadležna za to pitanje. Zalogaj više ili zalogaj manje.

Jedino što u ovom trenutku sprječava vlastoljupce da vas opletu po novčaniku jesu nesređene zemljišne knjige. Kao što vidimo primarni motiv njihovog sređivanja nije zaštita vaših imovinskih prava već stvaranje uvjeta da vas se porezima jače eksploatira. Ovo je ujedno dokaz kako Hrvatska, koja je pravna država, ipak ne poštuje načela vladavine prava. Uz odobravanje državnih monopola, na vaše razočaranje, porezna presija koju će vlast vršiti nad vama može jedino biti sve veća.

U zdravlje,
vaš Kapitalac

Emocije neće spasiti Hrvatsko zdravstvo!

Oznake

bolnice, HZZO, kriza, liječenje, liječnik, Ostojić, rebalans, sanacija, zdravstvo

O hrvatskom zdravstvu baš nikako nije dobro diskutirati na emotivnoj razini jer emocije dovode do potpuno krivih zaključaka – primjerice da se rješenje današnjih problema, koje uočavamo u financijskoj slabosti zdravstvenog monopola i padu kvalitete zdravstvenih usluga, nalazi u pronalaženju kvalitetnih upravljača.

Problem s kojim se zdravstvo u nas suočava, a znam to jer sam o temi napisao nekoliko traktata, nalazi se u demografskim trendovima i efektivnoj zaposlenosti građana. U teoriji od zaposlenih građana očekuje se da odvajajući dio svojih prihoda budu temelj financiranja sustava. Naš “biser” nekada je funkcionirao jer je odnos broja građana koji ga je financirao naspram ukupnog broja korisnika bio znatno povoljniji nego danas. U tom zanosu uspjeha nošenom na krilima produktivnosti rijetko tko je mogao biti dovoljno lucidan da pretpostavi moguće scenarije kolapsa.

Danas je omjer onih koji financiraju zdravstvo naspram ukupnog broja korisnika 1:5. Nema managera koji će riješiti ovaj problem. U SAD, primjerice, omjer je nešto povoljniji (1:2.5) od hrvatskoga ali je srozan u odnosu na omjer kakav je bio u njihovim najboljim godinama, a implementacija Obamacarea ne funkcionira iz identičnog razloga. Baza iz koje se sustav želi financirati nije dostatna za ono što se njime želi postići, a to je privid besplatne, svima dostupne i maksimalno kvalitetne zdravstvene skrbi.

Suočimo se s činjenicama – Država socijalnog blagostanja koja se financira iz državne blagajne, čiji dio je i naš zdravstveni sustav, pokazuje se kao obična ponzi piramida.

Baš se zbog tog razloga, kao i činjenice da je zdravlje najvažnija stvar svakog od nas, treba hitno osvijestiti, emocije i prošla vremena treba ostaviti za sobom i okrenuti se aktualnom stanju koje je alarmantno i neodrživo. Nastavimo li tako ostat ćemo i bez zdravlja i bez vlastitog novca. Početkom ove godine na snagu je stupio Zakon o sanaciji javnih ustanova koji je omogućio da se dug zdravstva pokrpa novim zaduženjem u iznosu od 5 milijardi kuna. Danas, zadnjeg dana veljače iliti nepunih 2 mjeseca nakon te intervencije, saznajem od ministra Ostojića da je zdravstvu potrebno dodatnih 3,2 milijardi kuna pomoći tek da bi se pokrpale rupe na fasadi institucije čiji temelji se ruše. Dokle ćemo krpati i čime na koncu konca?

Problem koji pronalazimo u javnom diskursu vezan je uz shvaćanja i očekivanja koja imamo prema toj instituciji i koja se uglavnom svode na emotivnu razinu. No što možemo očekivati ako se za održanje današnjeg zdravstvenog monopola, koji je niti sjena nekadašnjeg zbog razloga koji sam naveo, nastavimo boriti nošeni krilima emocija i prisjećanja na prošlost?

Već sam više puta rekao i ponovit ću još jednom – zdravlje je prevažna stvar svakom čovjeku da on dopusti da se isto svede na državni proračun, monopol i politiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ministarske hijene u podjeli proračunskog plijena

Oznake

Država, ministar, plijen, proračun, rebalans, redistribucija, socijala, vlada, zdravstvo, školstvo

Država građanima Hrvatske popali u prosjeku 55% onoga što zarade. Uglavnom kroz porezni sustav. Nemaju oni tu mnogo prostora za eskiviranje. Novac koji se na taj način slije u državni proračun redistribuira se pod kapom vladinih ministara, svojevrsnih resornih duždeva.

Kako se Hrvatska nalazi u ozbiljnoj krizi tako se u krizi nalazi i državni proračun. Unatoč tome što su građani tom proračunu u funkciji sa više od polovice vlastitog bića on i dalje traži još. I gladan je. Uvijek nezasitan. Ministri (državni upravljači), u nemogućnosti da u sumi nedostatna sredstva redistribuiraju prema vlastitim idealima, na obećanju kojih su od građana dobili vlast u ruke, pokazuju svoje pravo pokvareno lice. Kada im se u proračun ne slije onoliko novca koliko su planirali redistribuirati tada jedan drugome postanu ljuti neprijatelj. Postanu poput hijena koje su se dočepale plijena ali nedovoljno masnog da ih sve zasiti.

U svjetlu nadolazećeg rebalansa proračuna oni su se okupili oko zamišljenog (oni naime već kalkuliraju što će prikupiti pa dijeliti sutra, a ne ono što imaju) ali premalenog plijena, zarili svoje zube duboko u njega, svaki sa svoje strane, pa stali vući svaki na svoju što jače može. Od tog plijena oni dijelom žele nahraniti svoje biračko tijelo, a svakome je njegovo pitanje važnije od pitanja od onog koji je zagrizao plijen sa suprotne mu strane. Ostojiću zdravlje, Jovanoviću obrazovanje, Opačićki socijala i tako dalje. A i sam plijen, onako ranjen od njihovih očnjaka i polumrtav, preklinje čas jednu, čas drugu hijenu da mu ne otkida baš od tog uda u koji je dobro zagrizla, a kada joj očnjaci treće zvijeri zadaju bol na drugom ekstremitetu tada krene preklinjati i nju da mu se smiluje.

Porezni obveznici uglavnom ne mogu izbjeći svoju sudbinu, da su tek puko sredstvo realizacije državnog proračuna, meso za predatore, ali mogu se zamisliti o tome baš u ovom trenutku kada vlast ovako javno oštri zube kojima će im već sutra otkidati dio po dio.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na čiji račun se spašava državni proračun?

Oznake

država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja

Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.

Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:

Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.

35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.

Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.

Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.

Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?

Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što se krije iza socijalizacije problema?

Oznake

ceste, monetizacija, parafiskalni nameti, parfem, problem, redistribucija, socijalizacija, socijalizacija problema, socijalizam, vlast, voluntarizam, zdravstvo, škola

Nedavno sam u jednoj diskusiji koja je nastala kao reakcija na tekst o poreznim obveznicima i poreznim konzumentima ilustrirao nastanak jednog društvenog procesa, za koji nismo našli pravog naziva, a vidljiv je u priči koju izlažem iz svojeg neposrednog iskustva.

Uglavnom, radi se o epizodi s jednim od roditelja učenika s kojim moja klinka ide u razred. Naime klinac ide na neki dodatni program pa se njegova majka dosjetila da bismo mogli učiteljici za Božić pokloniti nešto, sitnicu poput parfemčića. 20 učenika x 40 kuna = 800 kuna. A ja mislio da je moj Bvlgari skup parfem. Pih. Nebitno.

Dakle radi se o tome da majka tog dječaka svoju namjeru (problem koji iziskuje trošak) želi socijalizirati sa ostatkom roditelja. Prijedlog nismo podržali u većini što je stvorilo određenu razinu animoziteta, podjelu između roditelja. Iz priče vidimo da je majka dječaka špekulant, a roditelji koji je podržavaju tzv. korisni idioti (engl. useful idiots). I sve je to u redu dok dječakova majka nema mogućnost da svoju ideju drugima nametne silom. Za razliku od države primjerice. Ipak, dotična se nametnula u školsko vijeće pa će već djelovati na nas odozgo kada joj se za to ukaže prilika.

Za termin “socijalizacija problema” prvi put sam čuo iz usta ministra Linića dok je nema tome dugo odgovarao na pitanja s društvenih mreža. I sviđa mi se termin. Spomenut je u kontekstu parafiskalnih nameta gdje je ministar naznačio kako oni postoje kako bi se one pojedince koji imaju (novca) prisilo da sudjeluju u trošku nečega za što sami nisu zainteresirani, a u ime interesa onih pojedinaca koji to nešto žele imati ali ne mogu ili ne žele sami platiti. Ministrovu izjavu o tome možete poslušati i sami u video prilogu negdje na 19:52 od početka.

Dakle “socijalizacija problema” jest pojam kojeg definira ostvarenje cilja kojeg zadaju jedni uz prebacivanje troška njegovog ostvarenja na druge. U tom smislu mogli bismo reći da između koncepta planske ekonomije i “socijalizacije problema” kako je prezentira ministar Linić ne postoje bitne razlike. Jasno artikulirani ciljevi zainteresiranih strana predstavljaju se važnijima od onih neartikuliranih, subjektivnih ciljeva nezainteresiranih individua pa to nadglasavanje po prirodi stvari privlači političare (vlastodršce) da donose odluke i grade zakonski okvir u korist prvih.

Socijaliziranih problema u Hrvatskoj imamo bezbroj. Kompletan državni mirovinski sustav, gdje su mirovine prethodne generacije ulupane u infrastrukturalne projekte koji nisu donijeli progres, kako su u to vrijeme obećavale strane zainteresirane za socijalizaciju problema (troška), da bi danas umirovljenici ovisili o tome koliko je država odlučna u oporezivanju postojećih radnika. Kako su socijalistički planeri socijalizirali problem s mirovinskim fondom jugoslavenskih radnika, tako danas umirovljenici socijaliziraju problem sa svojom djecom jer fonda, kojeg su trebali koristiti kada dođe vrijeme za mirovinu, već odavno nema.

Obrazovni sustav, javno zdravstvo, željeznice, brodogradnja, autoceste, agencije, komore svih boja i oblika, pa i tunel sv. Ilija… sve su to, uz mnoge druge, propale institucije nastale metodom “socijalizacije problema”.

Iza socijalizacije problema krije se interes jednih, onih najglasnijih, visokopozicioniranih i uglednih, realiziran novcem drugih, šutljivih, nezainteresiranih i malo po malo obespravljenih.

A što je bilo s dječakovom mamom i parfemom iz priče? Ne znam. Ali znam da u tom neznanju leži sva ljepota onoga što se naziva voluntarizam. Pretpostavljam tek da se našla u situaciji u kojoj se nije željela naći, odnosno ako je uz pomoć polovice roditelja sakupila tek 400 kuna znači da je morala sama nadoknaditi razliku do 800 kuna. A možda je još jednom odigrala lukavo pa odlučila kupiti jeftiniji poklon izgovarajući se na onu drugu polovicu koja je nije podržala.

U svakom slučaju da je dobila podršku i samo jednog roditelja svoj problem je već socijalizirala za 50%.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ništa od povrata novca obveznicima zdravstvenog osiguranja

Oznake

bolnički pregled, HZZO, liste čekanja, Ministarstvo zdravlja, vlada, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

31. kolovoza 2013., dok se kuhala priča o štrajku zdravstvenih djelatnika, koji danas traje već pedeset i drugi dan, pitao sam Vladu RH na Twitter profil:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt31 Aug

@VladaRH hoće li se u periodu štrajka obveznicima zdr. osiguranja alikvotno umanjiti iznos doprinosa na bruto plaću? #zdravlje #politikahr

Odgovor nisam dobio narednih mjesec dana pa sam napisao tekst u kojem govorim kako unatoč smanjenoj funkciji javnog zdravstva nastavljamo financirati ga kao da se ništa ne dešava. U tom trenutku štrajk je već trajao trinaesti dan, a sindikalni vođe liječnika proživljavali svoje zvjezdane trenutke.

Jučer sam ponovno postavio pitanje…

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt7 Nov

@VladaRH da li manja plaća liječnicima koji su štrajkali znači adekvatan povrat doprinosa obveznicima zdr.osiguranja? #politikahr

… a postavio sam ga jer štrajk još uvijek traje, funkcija javnog zdravstva je uslijed toga smanjena (npr. liste čekanja su se produžile…), a premijer Milanović najavljuje smanjenje plaća liječnicima koji su štrajkali te kaže:

kako od ravnatelja bolnica, sanacijskih upravitelja i šefova službi očekuje da u interesu poreznih obveznika utvrde tko je radio, a tko štrajkao.

I dobio sam odgovor!

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH23h

@KapitalacTwitt Molimo te da provjeriš direktno u HZZO: http://ow.ly/qA7zD 

Na koji sam im odgovorio protupitanjem uz obrazloženje:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt23h

@VladaRH Zašto? Naime, doprinose uplaćujemo u drž.proračun, a ne HZZO-u? Dakle vi ste jedini koji novac mogu vratiti obveznicima #zdravlje

Jer upravo i jedino o zadnjem (podvučenom) se može raditi kada govorimo o interesu poreznih obveznika, ujedno obveznika zdravstvenog osiguranja, čijim novcem se financira javno zdravstvo. Dakle ako vjerujemo premijeru Milanoviću da će se smanjenjem plaća liječnicima koji su štrajkali, a primali pune plaće, zadovoljiti interes poreznih obveznika tada je za očekivati da se na njihove račune vrati adekvatan iznos uplaćenih, odnosno preplaćenih sredstava na konto doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

Ipak, nazvao sam HZZO, postavio i njima isto pitanje ali odgovor nisam dobio niti je osoba (spol nije bitan) s druge strane bila imalo zainteresirana za problem.

Stoga sam se ponovno obratio Vladi RH:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt21h

@VladaRH možete li pitati ministra Linića, zvao sam HZZO, nemaju pojma o čemu pričam pa logično nemaju ni odgovor na pitanje #zdravlje

Odgovora naravno nema, a neće biti niti povrata preplaćenog novca obveznicima zdravstvenog osiguranja. Ako bude – javno režem ruku! I nikoga osobito briga za to.

Ipak pogledajmo okvirnu računicu u pozadini priče. Poznato je da svaki mjesec javno zdravstvo od građana ubere oko 1,4 milijarde kuna na konto zdravstvenih doprinosa, odnosno za funkcioniranje HZZO-a i javnog zdravstva. Otprilike pola tog iznosa odlazi na bolnički sustav, dakle 700 milijuna kuna mjesečno. Ako su efektivno u štrajku proveli 5% radnog vremena tada će u skladu s premijerovom najavom liječnici dobiti utoliko manje plaće, od 700 milijuna 5% je 35 milijuna kuna u razdoblju od mjesec dana, odnosno oko 60 milijuna kuna u proteklih 52 dana trajanja štrajka, kao iznos koji je za sada sporan.

Svaki porezni obveznik, kojih je u sumi oko milijun, tako za proteklih mjesec ima pravo očekivati povrat 35 kuna, u prosjeku, na konto vremena tijekom kojega mu zdravstvena bolnička usluga nije bila dostupna.

Možda nekom poreznom obvezniku 35 kuna i nije iznos vrijedan spomena, iako bi s tim novcem djetetu mogao kupiti barem kino ulaznicu i kokice. No ukupan iznos tih triespetica, zbrojen od svih obveznika zdravstvenog osiguranja i predan u ruke onome koji izbjegava odgovor na pitanje o povratu tih sredstava, itekako je vrijedan spomena.

Vlada RH stoga šuti. A šutnja je kao što znamo zlato – naše zlato za naše vlastodršce.

Svako dobro,
vaš Kapitalac