Oznake
cijena karte, Grad Zagreb, javni prijevoz, Kanada, karta, metro, monopol, ZET, švercanje
Na stranu u ovom slučaju je li ZET-ova karta preskupa, čeka li se na prijevoz predugo, je li prevruće ili prehladno u vozilima i općenito posluje li ZET racionalno ili ne. U priči o ZET-u ja vidim sasvim drugačiji problem – monopol. Navedene probleme i druga negativna iskustva korisnika njihovih usluga uvjeren sam učinkovito bi riješila potpuna liberalizacija javnog prijevoza i uvođenje tržišnog, konkurentnog načina pružanja usluga prijevoza umjesto povijanja monopolu kojeg se financira novcem građana, posredstvom gradskih vlasti, kada god zatreba. Djelomična liberalizacija taxi prijevoza i okretanje u smjeru tržišne prakse dobar je primjer kako konkurencija koristi svima, naročito korisnicima usluge zbog kojih ona uostalom i postoji.
Fotka ispod navodno dolazi iz Kanade (zgooglajte “Honest Canadian commuters”), stara je otprilike tri dana, a prikazuje ulaz u metro, pokvaren uređaj za propuštanje putnika, u koji evidentno treba ubaciti novac ili kupljenu kartu kako bi se vrata otvorila, te hrpu novca, što kovanog, što papirnatog, a i poneka karta (bar mi se tako čini), što ukazuje na izraženu svijest građana o tome kako je u redu platiti za uslugu koja se koristi. Ne znam je li metro u kojem je fotografija snimljena pod koncesijom ili njime upravlja gradska tvrtka no to i nije osobito bitno u ovom slučaju.
Stav čovjeka – kako je u redu platiti za uslugu koja se koristi ako su parametri usluge unaprijed poznati i ako odluka o korištenju iste stvar volje tog čovjeka – jest jedna od osnovnih lekcija iz zdravog i moralnog ekonomskog postupanja i odnosa prema drugima.
U uvjetima gdje ljudi očekuju besplatnu uslugu i ne žele je platiti – na što često javno pozivaju druge, gotovo je nemoguće potaknuti liberalizaciju tržišta. Naime kako bi tko mogao pružiti uslugu, u privatnom aranžmanu, tada je za očekivati da će korisnik uslugu htjeti platiti i platiti, a pružatelj imati pravo naplatiti.
S obzirom na stav korisnika među kojima mnogi očekuju voziti se na tuđi račun, što im gradske vlasti u velikoj mjeri omogućuju (gradske vlasti i ZET su definirali mnogobrojne socijalne klase među putnicima), očito je da bi uspostava usluga prijevoza u privatnom aranžmanu bila vrlo rizična aktivnost za privatnika. Švercerima je besplatan prijevoz omogućen primjerice ukidanjem konduktera u tramvajima koji su se brinuli o tome da svaki putnik koji stupi u vozilo i plati kartu.
Vlasniku kapitala nije u interesu da ga izgubi u uvjetima gdje ne postoji zdrav i moralan ekonomski odnos među građanima, a privatnikov problem nije u iznalaženju računice prijevoza između točke A i B već u tome što se političkim putem omogućuje kupovina socijalnog mira (i glasova) na račun trećih strana, u ovom slučaju potencijalnog vlasnika kapitala. Političke manipulacije su česte i osnovna su prepreka poštenim ulagačima kojih u pravilu iz tog razloga i nema. Ako se koji ulagač eventualno i pojavi treba vidjeti jesu li građani promijenili svoju retoriku i praksu (neplaćanje) pa time dozvali liberalizaciju jer u protivnom postoji mogućnost da je interes ulagača tek u ubiranju kakvog paušala iz gradske blagajne, posredstvom gradskih vlasti u nekoj novoj kleptokratsko-kronističkoj igrici na račun građana.
Gradska tvrtka, monopolist, će do trenutka liberalizacije egzistirati na račun građana koji plaćaju kartu za prijevoz kao i na račun gradske blagajne koja se puni prirezom na plaću tih građana (među kojima mnogi uopće ne koriste prijevoz, ali ga kao što vidimo indirektno plaćaju), dok će se šverceri, te mnogobrojne socijalne skupine, voziti na njihov račun i pri tome slati poruku kako je u redu ne platiti jer očito je da usluga funkcionira unatoč tome.
Na takvu nemoralnu praksu odlučuje se sve veći broj onih koji plaćaju, jer vide da može i tako (misle si – što bi bili glupi pa plaćali). Navedena logika i postupanje dovodi do podizanja cijene usluge ostatku građana. Posljedično jača i položaj političkoj klasi koja se suočava sa problemom javne tvrtke koju moraju spašavati od propasti, racionalizirati, restrukturirati, i to ponovno novcem građana. Iz ovoga možete dobiti okvirnu sliku o štetnosti monopola te kakve socio-ekonomske posljedice proizlaze iz njega.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Zanimljiv članak iz sasvim nove perspektive. Nisam siguran da sam ulovio, ali da li je to možemo nazvati “kulturom neplaćanja”? Nedostatak konduktera omogućava švercanje, ali nema nikakve veze sa slučajem iz Kanade gdje uopće nije potreban. Niti on niti kakav drugi sistem naplate. Nisam nigdje do sada ulovio da je netko napravio istraživanje zašto se netko šverca.
Kako normalnom/kulturnom čovjeku objasniti da mora platiti kartu kada zna da će ta lova završiti nekome u džepu, a ne kako bi se očistila prijevozna sredstva / kupila nova prijevozna sredstva? Kako objasniti da plaćaš prirez kojim se ne financira razvoj prijevoza nego nečiji osobni džep? Kako natjerati ženu koja radi na blagajni za 2.500,00kn da mora 15% toga dati za prijevoz umjesto da djetetu kupi odjeću/obuću/hranu…?
Uz zadnju priču o privatizaciji, sve postaje još zanimljivije.
Nema tu pomoći dok se taj monopol ne riješi.
Glede zadnjeg, i ja mislim tako.
Što se tiče argumenata prošvercanja, oni variraju, najčešće se može čuti tek prosta želja da prijevoz bude besplatan, a grad (država…) bi to trebala omogućiti. Odakle gradu ili državi novac ljude ne zanima pa tako eto šutke plaćaju sve i svašta, pa i taj prijevoz koji je besplatan mnogima ne jer je to moguće već jer im to netko drugi plaća (posredstvom grada, države…).
No od jednog libertarijanca sam čuo argument kako se šverca jer taj prijevoz, smatra, već plaća kroz gradski prirez. U praksi iznos prireza kojeg plati u gradsku blagajnu nije dostatan za količinu usluge prijevoza koju iskoristi tako da i njemu prijevoz omogućuje netko drugi, a prije svega Grad Zagreb i ZET imaju odvojene račune tako da i nije korektan zaključak kako je taj prijevoz prirezom plaćen. To što se ZET-ov budžet često krpa gradskim novcem je samo još jedan razlog za dizanje glasa protiv monopola, i za liberalizaciju.
Mislim da moje objašnjenje ni jednom građaninu – šverceru ili povlaštenom putniku (socijalne kategorije) – neće biti uvjerljivo. No posljedica će biti opstanak monopola koji će se sve više oslanjati na pomoć iz gradske blagajne (dakle kroz prirez i druge namete će se kompenzirati neracionalna računica), što će za posljedicu imati sve jače političke funkcije u osiguranju tog posla na taj način,a najgore od svega – demotivirati će moguće ulagače u privatne biznise gradskog prijevoza, liberalizaciju i pravo tržište.