Vlast mrzi transakcije u gotovini

Oznake

crno tržište, Država, duhan, gotovina, imovina, porez, pranje novca, zakon

Evo jedna simpatična vijest – došla kineskinja u autosalon kupiti auto, fina kola BMW 730, pa istresla hrpu od 113.000 novčanica od po jednog juana, a ostatak platila karticom. Trgovci su šest sati brojali novac, nakon čega se ona sretna odvezla kući u finoj limuzini, a trgovci (vjerojatno) počastili dobrom večerom koju su zaradili na proviziji. 🙂

I evo jedna vijest (koja to i nije) iz naše turobne stvarnosti, slika iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma, članak 39:

(1) Ne smiju se u Republici Hrvatskoj obavljati naplate u gotovini u iznosu koji prelazi 105.000,00 kuna odnosno u poslovima s nerezidentima u vrijednosti koja prelazi 15.000,00 EUR prilikom:
– prodaje robe i pružanja usluga,
– prodaje nekretnina,
– primanja zajmova,
– prodaje prenosivih vrijednosnih papira ili udjela.
(2) Ograničenje primanja gotovinskih plaćanja iz stavka 1. ovoga članka vrijedi i u slučaju ako se plaćanje kod navedenih transakcija obavlja u više međusobno povezanih gotovinskih transakcija koje ukupno prelaze iznos 105.000,00 kuna odnosno koje prelaze vrijednost od 15.000,00 EUR.
(3) Ograničenje gotovinske naplate odnosi se na sve pravne i fizičke osobe koje, obavljajući registriranu djelatnost, u navedenim transakcijama primaju gotov novac.
(4) Naplate koje prelaze iznose propisane stavkom 1. i 2. ovoga članka moraju se provesti bezgotovinski preko računa u kreditnoj instituciji, ako drugim zakonom nije drugačije uređeno.

Dakle u Hrvatskoj ne možete kupiti automobil, niti išta drugo, i platiti ga novčanicama ukoliko je to više od 105.000 kuna. Ako iznos prelazi 105.000 kuna zakon nalaže da transakciju izvršite preko računa u banci, tako da porezna uprava ima uvid u to što radite s vašom imovinom (novcem), a to čini zato da bi bila sigurna da vam ne propusti oteti dio koji joj je vlast dala pravo da vam otme, i za što ćete usput platiti solidnu proviziju banci.

Vlast ne voli gotovinu, jer je teško nadzire i samim time teže otima iz vaših džepova. Postoji mogućnost da je njen dugoročni cilj kompletno izbaciti iz opticaja gotovi novac i sve transakcije građana podvući u sferu “elektronskog”, uz uspostavu strogo nadziranih kanala kojima će transakcije biti moguće činiti.

Kako ne biste pomislili da je jedini motiv za postojeću zakonsku odredbu upravo kontrola s ciljem da država bude efikasnija u tjeranju porezne discipline i otimanju vaše imovine, u okvir istog je ubačen terorizam, kao element zastrašivanja, i kojim vam se sugerira da budete suzdržani od kritike i nadasve poslušni.

Jedan usputni primjer, kada sam već spomenuo metode zastrašivanja, je kampanja Carine i HUP-a usmjerena na crno tržište duhana. Kampanja sugerira da po duhanu kojeg kupujete na crno plaze žohari, crvi i druge beštije koje bi vam trebale ogaditi stavljanje takvog duhana na čube. Budalaštine. No ovdje, kao i u slučaju plaćanja gotovinom, također imamo slučaj izvjesno velikog broja transakcija iz kojih je isključena država, a tome je tako jer je trošak rizika poslovanja na crno manji od troška formalno legalnog poslovanja.

Razvoju crnog tržišta osobito pogoduje porezno opterećenje koje je u slučaju duhana ovih dana poraslo jer je Vlada odlučila povećati trošarine na duhanske proizvode. Povećanjem trošarina Vlada je smanjila trošak rizika poslovanja na crnom tržištu i stoga možemo očekivati njegov daljnji rast. Državna propaganda će reći da tako nešto ide državi (u praksi to je vlast i birokracija) na štetu, iako je ispravnije reći “ne ide joj u korist”, što je istina koja nas vodi do sljedeće istine – ono što ne ide državi u korist ide u korist vama.

Međutim, tu je skrivena i još jedna istina, kada bi vlastohlepci nekako sve sudionike tržišta ipak natjerali da posluju legalno, u prereguliranom i porezno preopterećenom okviru, tada bi se tržište svelo na tek djelić onoga kakvo je danas, sudionika bi bilo manje, proizvedene robe također, ona bi poskupila i bila teško dostupna, a od takvog tržišta vlastohlepci ne bi ubrali niti djelić novca kojega sada spominju kao gubitak zbog nenaplaćenog poreza na crnom tržištu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. Kapitalac je nepušač

Socijalna država: paravan iza kojega vlast juri za poreznim profitom

Oznake

dozvola, komora, licenca, liječnik, socijalna država, stomatolog, vlast

Povodeći se ‘poreznim profitom’ vlast u svakom trenutku ljudima zagorčava život. Sve dobro što nam se dešava dešava se usprkos tome što čini vlast, a ako pritom nehotice i učini nešto dobro onda je to neko kilavo, anemično dobro, dobro od kojega se moglo učiniti više dobra, kada bi ova tako nešto dozvolila.

U lovu na porezni profit vlast nema skrupula niti milosti čak ni prema bolesnima. A kada govorimo o zdravlju vjerujem da će ga većina prepoznati kao najveću vrijednost koju čovjek može imati ili željeti. Makar, u sustavu izvrnutih vrijednosti u kakvom sam silom prilike rođen i u kakvom nevoljko živim, više puta sam svjedočio potpuno oprečnim stavovima ljudi koji su, primjerice, bez razmišljanja spremni ući u višegodišnji kredit za kupnju automobila ali s gađenjem odbiti mogućnost da učine isto kada je u pitanju njihovo vlastito zdravlje, odnosno podići kredit za liječenje bolesti. Jer zdravlje je, naučili su, besplatno, odnosno cijenu mu nije moguće izraziti. U teoriji ono vrijedi beskonačno, a u praksi – ništa. Takav paradoks moguć je samo u sustavu izvrnutih vrijednosti i poremećenih prioriteta (prema automobilu konkretno, a prema zdravlju pjesnički), a sastavni je dio lekcija iz javnog-morala kojeg država usađuje u glave nejači počev od “prvog osnovne”.

No ovdje ću stati i skrenuti na jedan opipljiv primjer kojeg sam ulovio na Facebook stranici Institute for Justice. Država se obrušila na stomatologa koji za cijenu nižu od propisane (!) popravlja zube ljudima, i to prije svega siromašnima. Protiv zakona je davati dobro ispod propisane cijene, takvo što se kažnjava pa i sankcionira oduzimanjem dozvole za rad.

https://www.facebook.com/instituteforjustice/videos/10153982477889815/

Ovakvi primjeri su osobito vrijedni isticanja jer, čini mi se, ljudi sve teže uviđaju kako je moguće međusobno si pomagati bez posredstva ili potpune kontrole države, odnosno njenog institucionalnog okvira zaduženog za pomoć, a kojeg još nazivamo “socijalna država”. Taj institucionalni okvir nam se toliko podvukao pod kožu da se svaki primjer, poput primjera ovog stomatologa, predstavlja u najboljem slučaju tek kao slučajnost, bljesak izvrsnosti u ionako izvrsnom sustavu, primjer kojim nije moguće niti isprovocirati razmatranje toga da je voluntarizam zapravo rješenje problema koje nalazimo unutar postojeće institucionalizirane socijalne države. Smatra se kako ti problemi proizlaze uvijek i jedino zbog neodgovornosti pojedinaca unutar sustava, a ne zbog nevaljalosti samog sustava koji je u naravi politički sustav odnosno jedan njegov fragment putem kojega pojedinci u konačnici ostvaruju vlast. Voluntarizam, altruizam, filantropija, empatija, pojmovi su koje vlast ne podnosi jer je isključuju, a takve stvari podvlači pod okrilje zabrane i kazne.

Jedna od metoda borbe vlasti protiv navedenih visokomoralnih vrijednosti u čovjeka jest regulacija. U okviru socijalne države postoji i regulacija cijena. Ona služi tome da se nahrani neracionalni javni servis, uz otežan ulazak u igru novim igračima oteža ili u potpunosti onemogući konkurencija boljih i jeftinijih, a ljude (korisnike) demotivira da potraže pomoć drugdje tako što ih se zakonima i represijom prisili da takav sustav financiraju. Samim time što su prisiljeni plaćati ga ljudi dolaze do posve racionalnog zaključka – “kada ga već moram platiti onda ću ga i koristiti”, međutim ne uviđaju gorku istinu; kako za visoku cijenu koju moraju platiti ne dobivaju niti dio onoga što očekuju dobiti. Ne uviđaju to iz razloga što ne postoji orijentir prema kojemu bi se mogli ravnati, barem jedan paralelni, kompetitivni sustav koji će se boriti za njihovu naklonost cijenom i kvalitetom, ili jednostavnije rečeno – ne postoji tržište. Za neracionalnost postojećih javnih servisa, integralnih dijelova socijalne države, kako se općenito smatra nisu krivi pojedinci koji njima upravljaju već činjenica da su oni organizirani kao monopol bez konkurencije, a monopol je politički instrument.

I Hrvatska ima svoju regulaciju kojom se vlast na jednak način bori protiv pojedinaca koji ljudima oko sebe žele pružiti neko dobro ispod “propisane cijene”. Potpuno istovjetno američkom slučaju i Hrvatska ima propisane najniže cijene stomatoloških, dentalnih i svih drugih zdravstvenih usluga. Tako niti u nas vlast ne dozvoljava stomatologu da nekome pokrpa zub u pola cijene, ili nedajbože besplatno (jer u tom slučaju vlast ne predstavlja faktor u transakciji, ili nema na što udariti porez ako transakcija ne košta ništa!). On naravno može pokušati pružiti svoju uslugu ispod cijene ali u tom slučaju riskira da ga “zakon” kazni, komora mu oduzme dozvolu za rad, medijski ga se prezentira kao zločinca, a vlast istovremeno iskoristi priliku za samopromociju, kao dokaz stabilnosti institucija koje ne dopuštaju prljava posla u svojem dvorištu i koje po svemu zaslužuju povjerenje građana od kojih vlast očekuje tek da državi prepuste svoje brige (i udare brigu na veselje). Jer nije mali ulog u igri, tek dva, tri (ili pet?) puta veća cijena koju će za takvu skrb platiti u okviru socijalne države.

Jedna od najvećih zabluda koju ljudi imaju spram socijalne države jest da će kroz nju i njene institucije, kojima po prirodi stvari upravlja politika, vlast i birokracija, spoznati i zadovoljiti potrebe poput zdravlja, socijalne sigurnosti, obrazovanja i ostaloga za što bismo mogli sa sigurnošću reći da je većini uistinu bitno. Upravo prepuštanjem tih pitanja u ruke dotičnih, njihovom institucionalizacijom, proizveden je najgori od svih mogućih monopola. Time smo svemu što smatramo bitnim za sebe, što smatramo civilizacijskim pitanjem, zapravo pljunuli u lice, a u konačnici i sami sebi.

Socijalna država je paravan iza kojega vlast juri za poreznim profitom, osigurač dugoročne rentijerske pozicije vladajućih, poluga moći, sredstvo pritisaka i ucjena, tamnica ljudskih vrlina, solidarnosti i morala, put u agoniju i propast.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trošarine: Pljačka potezom pera!

Oznake

benzin, cijene goriva, gorivo, Lalovac, trošarina, uredba, vlada

Ono što vas je danas koštalo X kuna sutra će vas koštati X kuna + 20 lipa.

Govorim o cijeni goriva. To je tema o kojoj sam pisao u više navrata (tu, tu, tu) i koja se svako malo vraća u prvi plan zahvaljujući (rastućim) trošarinama. Tih 20 lipa, za koliko će nakon objave u Narodnim novinama građanima poskupiti gorivo, izgledaju kao zanemariv iznos u cijeni jedne litre goriva. Litra “Eurosuper 95” danas košta 9,53 HRK, pa 20 lipa gore ili dolje, koliko često cijena oscilira zbog uvjeta na tržištu (pa i odnosa USD naprema HRK), ne predstavlja skok vrijedan kakvog osobitog zamaranja, možda malo kuloarskog gunđanja i ništa više. No to i jest jedna od dokazanih metoda kojima država pljačka građane, poznata još i kao metoda kuhanja žabe (žabu nećete skuhati ako je bacite u lonac kipuće vode, jer će iskočiti, ali ako je stavite u hladnu vodu, i potom je stanete postepeno zagrijavati, žaba će biti skuhana prije nego li shvati kakva strahota joj se sprema). Tako Vlada i nas kuha.

U X-u leži zec!

X nije 20 lipa! Država se nije pojavila u ovoj priči sada, sa idejom da uzme samo 0,20 kuna na litri po mnogima uvelike preplaćenog goriva (9,53 HRK). Ona je u cijeni goriva prisutna odavno i to ne kao zanemariv faktor već kao dominantan faktor. Većina cijene goriva koju plaćate zapravo je zbroj državnih nameta, trošarine i PDV-a, koji čine gotovo 60% cijene svake litre goriva (točnije, 58% u slučaju kada je cijena jedne litre već spomenutih 9,53 HRK, trošarina 3660 HRK/1000l te PDV 25%).

Dakle X, koji je cijena goriva ako dosad niste skontali, sastoji se od sljedećeg:

Nakon objave u Narodnim novinama X će se i dalje sastojati od istih sastavnih dijelova ali njihove će vrijednosti će biti drugačije, porasti će:

Dakle zbog 20 lipa veće trošarine raste udio ukupnog iznosa trošarina u litri goriva sa 3,66 HRK na 3,86 HRK, međutim raste i udio PDV-a u ukupnom iznosu računa i to sa 1,91 HRK na 1,95 HRK. U litri goriva koja bi mogla koštati 9,75 HRK tako imamo 5,81 HRK državnih nameta dok je ostatak od 3,92 HRK cijena sirove nafte, njena derivacija i marže svih ljudi povezanih u lancu koji su zaslužni za to što ste to gorivo mogli tako jednostavno, potezom “pištolja” bezninske crpke iz zgloba, utočiti spremnik svojeg automobila.

Ipak, izglednija je sljedeća varijanta u kojoj se pojedinci u nizu ne odriču svojih marži, dakle one ostaju na sadašnjoj razini, te će struktura i cijena u tom slučaju izgledati ovako:

Najjednostavnije rečeno, zbog vladinog povećanja trošarina od 20 lipa cijena goriva će porasti 25 lipa i to zbog utjecaja PDV-a! Povećanjem trošarina uhljebi se goste dvaput.

Od novca kojeg ćete izdvojiti za gorivo čak dvije trećine odlazi u ruke uhljeba, jer su se eto prvi dosjetili kako mogu pravno urediti sve što je potrebno da bi se pukim potezom pera domogli vašeg novca, dok samo jedna trećina odlazi u ruke onih koji su vam svojim radom i inovativnošću omogućili to gorivo i kojima zasluge uistinu i pripadaju.

Da su kojim slučajem uhljebi malo skromniji u svojim prohtjevima, što je nakon svega uistinu apsurdna pretpostavka, cijena goriva bi bila mnogo niža no što je danas, i još niža od cijene koja će vrijediti sutra nakon što današnja intervencija Vlade bude blagoslovljena objavom u NN i gorivo poskupi.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

A što bi Hrvatska učinila s viškom zaposlenih?

Oznake

biro, burza, nezaposlenost, Njemačka, posao, višak, zaposlenost, zapošljavanje, zavod

Zbog rekordno niske nezaposlenosti od samo 4,8% njemačka vlast odlučila je otpustiti 17.000 zaposlenika državnog zavoda za zapošljavanje. Vijest je u Hrvatskoj prepoznata kao paradoks i čini mi se ništa više od toga. Osim što je stvar propušteno komentirati kao izuzetno racionalnu (Vlast može donijeti racionalnu odluku? Wow!) propušteno je komentirati i još jednu, jako važnu stvar – za razliku od hrvatske vlasti, pa i refleksa koji su razvijeni u nas, Nijemci izgleda nemaju problema s time “što će ti ljudi raditi i od čega će živjeti” nakon što im uruče otkaz.

U slučaju Hrvatske nema sumnje da bi se na prvu naznaku tako radikalnog napada na uhljebljene prvi javili njihovi sindikati, a rješenje bi se iznašlo u nekoj vrsti preraspodjele, iliti “utapanja” gomile nepotrebnog kadra u moru drugih državih službi. Sjetimo se samo slučaja Državnog inspektorata koji je uz šok i nevjericu javnosti ukinut (efekt je bio nešto u stilu “ajme, ta tko će nam sada upadat u firme i tlačit nas?”), kadrovi preraspodjeljeni po resorima, da bi u konačnici efekt bio povećanje opsega inspekcija no tako disperziran daleko teže saglediv. Na koncu konca Hrvatska vlast već 25 godina nije u stanju u javnost izaći sa točnim brojem zaposlenih na državnom proračunu.

Bilo kako bilo u Hrvatskoj se čovjeka oduvijek tretira kao stoku, nesposobnu za samostalan život pa otuda i ona “što će raditi i od čega će živjeti”. U Njemačkoj čovjek očito slovi za nešto inteligentnije biće, barem utoliko inteligentnije da je sposobno snaći se i još k tome poboljšati vlastiti životni standard čineći ono što zna i umije, te da mu se ta sposobnost prizna, a ne podvrgne politici. Recimo da ovo spada u domenu uvažavanja elementarnih sloboda i ovdje vidimo koliko se po tom pitanju razlikuju Hrvatska i Njemačka, Hrvati i Nijemci.

Njemačka je ovim potezom rasteretila porezne obveznike, uvjetno rečeno jer “ušteđena” suma plaće tih radnika neće postati porezno rasterećenje već će se alocirati drugdje pa i u socijalne naknade za te iste bivše zaposlenike zavoda za zapošljavanje, a bitnije od svega jest što zadržavanjem nepotrebnog kadra nije stimulirala nastanak novih birokratskih procedura kojima bi se opravdavala nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika čije obavljanje i smisao izravno štete tim istim poreznim obveznicima.

Dakle dio otpuštenih državnih zaposlenika, vjerojatno veći dio, asimilirat će vitalno tržište dok će ostatak biti ono što i jest – socijalni slučaj. I za to će dobiti fantastičnu naknadu.

Za slučaj Hrvatske recimo ovako – bilo bi isplativije svim redom hrvatskim uhljebima dati otkaz i potom im nastaviti plaćati mjesečnu socijalnu naknadu u punom iznosu plaće koju su dobivali prije otkaza. Taj trošak bi opravdala sama činjenica da više ne rade ono što rade sada; postavljaju kajle pod noge građana na čiji račun žive. 99% birokratskog postupka je totalni nonsens kojim se opravdava uhljebništvo, stimulira stranačka lojalnost (osvaja vlast) i održava svojevrstan feudalni odnos prema građanima koji osim što bivaju limitirani u svojim postupcima za isto plaćaju i obilati harač. Jednom oslobođeni uhljebničkog diktata nema sumnje da bismo i mi krenuli put prosperiteta i sreće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac