Ministre Linić, bravo za BDP!

Oznake

BDP, Linić, pad

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Zeleni automobili i autofašizam

Oznake

elektroautomobil, HEP, RWE, subvencije, zeleni automobil

Autofašizam – sklonost agresiji koju demokratski uređeno društvo ima prema samom sebi. Nema veze s automobilima, koketira sa sadizmom i mazohizmom.

Ljudi se načelno ne žele voziti u električnim automobilima. Osnovni i ujedno dominantni razlog tome jest njihova visoka nabavna cijena i visoki troškovi održavanja. Od ostalih razloga nepoželjnosti možda i najbitniji je mala autonomija, u prosjeku električni automobil prelazi oko 100km između dva puna ciklusa punjenja baterija pa je samim time korištenje vrlo nepraktično.

Globalni trend, stimuliran eko lobijem, jest da vlasti država žele utjecati na oba navedena razloga i natjerati ljude da promijene svoja gledišta i prihvate koncept električnog automobila kao vrijedan i poželjan. Neki već ovdje vide sve elemente autofašizma no većina neće pa vrijedi osim hintova dati i konkretniji komentar.

Hrvatska je dobar primjer države koja se povodi suvremenim trendovima u svemu i svačemu, pače medijima možemo obilato zahvaliti na stvaranju mentalne slike hrvatskog uma kao predvodnika konzumerizma svih suvremenih tehnologija, a naročito smo ekološki nastrojeni.

Upravo danas, Večernji list je dao pljusku HEP-u i njemačkom RWE-u (tvrtka koja je odlučila voditi glavnu riječ u svim energetskim projektima u Hrvatskoj… zahvaljujući kome “pitam se”) pa tako kritiziraju nedostatan broj stanica za punjenje elektroautomobila širom Hrvatske (1 u Zagrebu, 1 u Labinu i 1 u Vukovaru) jer prema najavljenom projektu trebalo je biti postavljeno njih čak 150.

Osobito velik problem prepoznat je kod planiranja dviju novih stanica u Zagrebu koje bi trebale biti postavljene u centru grada (Gradsko poglavarstvo i HEP-Vukovarska) i koje dijeli tek 500m zračne linije – što je tu problem pitate se, pa problem je u tome što se time nije riješio problem punjenja elektroautomobila stanovnika istočnog i zapadnog dijela grada.

Tako prezentirani problem vodi do zaključka da osim što stanica za punjenje nema dovoljno i one koje će se tek graditi nisu dobro raspoređene pa je već sada jasno da će i nakon izgradnje svih njih tehnologija opet ostati neprepoznata i neiskorištena pa nešto treba mijenjati. Valjda autor članka, g. Marko Biočina, polaže veliku nadu da će njegov članak natjerati managere projekta da nešto promijene na bolje. Prema njegovom viđenju mrežu punionica potrebno je isplanirati idealno kako bi bile lako dostupne apsolutno svakom čovjeku te bi se na taj način potaknula kupnja elektroautomobila. Dakle još malo autofašizma u primjeru.

Dok čekamo da se HEP i RWE priberu možemo malo lobirati prema Vladi RH pa navoditi primjere kako su druge zemlje pristupile ovoj problematici, naročito EU članice, a osobito primjere Danske ili Norveške koje šakom i kapom dijele novčane subvencije za kupnju elektroautomobila. U EU prosjeku kupac takvog vozila iz državnog proračuna dobije 5.000 EUR, Norvežanin 17.500 EUR, a Danac čak 20.000 EUR.

S obzirom na podložnost trendovima nema sumnje da i Hrvati trebaju krenuti istom logikom i pomoći širenju ove tehnologije. Nikako se ne smijemo povoditi za sirotim Nijemcima koje vlast izrabljuje sa subvencijom od tek 380 EUR za kupnju eletroautomobila. Zamislite jadnog Nijemca koji mora kupiti automobil vlastitim novcem… cijeli auto…. jadan.

No sve to ipak nije dovoljno, čak niti Dancima. Općenito interes je slab jer je i razlika do tržišne cijene vozila toliko visoka da se većinom odlučuju za klasične automobile s motorima s unutarnjim sagorijevanjem koji su jeftiniji i duplo pa niti subvencija nije dovoljan motiv. Nije dovoljan motiv niti “besplatna” struja na punionicama niti mogućnost korištenja žutih traka na cestama koje su inače rezervirane za javni prijevoz. Nisu dovoljne niti obilate državne subvencije proizvođačima elektroautomobila jer još uvijek nisu razvili tehnlogiju koja bi mogla konkurirati postojećim fosilnim energentima niti ovu razvijenu mogu ponuditi kupcima po konkurentnoj cijeni.

No sve to ne sprječava zeleni lobi i povodljive vlasti država da hrabro koračaju dalje i obilato troše novac poreznih obveznika na nešto što ovi odbijaju koristiti jer jednostavno košta previše i oni već obilato isisani plaćanjem ove i mase drugih usporedivo suludih ideja jednostavno nemaju s čime plaćati krajnji proizvod razvijen na takav neprirodan način.

Tehnološki napredak mora biti popraćen i ekonomskom racionalnošću. Dakle onaj koji razvija tehnologiju mora shvatiti da ukoliko je ista konkurentna jedino ukoliko se ljude prisiljava da je po sili zakona sponzoriraju (oporezovani novac građana koji se koristi za javne namjene i subvencije) zapravo nije učinio nikakav tehnološki napredak već se izborio za svojevrsnu financijsku represiju i osiromašenje mase ljudi za vlastitu financijsku korist.

Naravno, kada se vlast ne bi petljala u razvoj tehnologija i pumpala u isti novčane steroide vrlo brzo bi se iskristaliziralo koja ideja nosi sa sobom realan tehnološki napredak, a koja je jednostavno neodrživa i preskupa. Napredak tehnologije podrazumijeva da je stvoreno nešto bolje i istovremeno jeftinije od onoga što imamo do tog trenutka, čime postaje dostupnije širokim masama ljudi, izdiže ih na viši nivo i time dokazuje bit. Elektroautomobili još nisu zadovoljili oba parametra i zato ne prolaze masovno.

Teško je pretpostaviti koliko ćemo još novca zahvaljujući raznim lobijima i vlasti izgubiti kroz stimuliranje nedovoljno naprednih i ekonomski neracionalnih tehnologija. U svakom slučaju puno.

Vjerujem da je do ove točke postalo jasnije što je autofašizam.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. zaboravio sam napomenuti da je u Hrvatskoj u 5 godina registrirano samo 5 elektroautomobila. Koliko novca poreznih obveznika bi bilo potrebno da se taj broj poveća na recimo 1000? Tko bi kupio tih 1000 automobila na kraju krajeva? Neka blagajnica u trgovini? Naravno da ne, kupili bi ih ljudi koji ionako imaju dovoljno novca za takav automobil i bez subvencije, samo što bi blagajnica bila iskorištena da kroz svoj dio plaćenog poreza, od vlasti otetog za svrhu subvencije, učini taj automobil ovom kupcu još dostupnijim… ali istovremeno samoj sebi nedostupnijim upravo za taj iznos koji je po sili zakona dala za subvenciju. 😉

Poticaji turizmu Hrvatima onemogućuju ljetovanje

Oznake

poticaji, turizam

Kaže ministar turizma da će iduće godine upumpati u Hrvatski turizam čak 3 mlrd HRK (3.000.000.000,00 HRK).

Idemo vidjeti što ta brojka predstavlja, onako na najjednostavniji mogući način:

1. U Hrvatskoj trenutno radi cca 1.000.000 ljudi (u realnom sektoru koji proizvodi novu vrijednost i iz kojega se financira još cca 300.000 zaposlenih u državnom sektoru – taj broj nije u sumi jer predstavlja trošak ovoj prvoj skupini).
2. ako podijelimo iznos poticaja turizmu (3 mlrd HRK) sa brojem zaposlenih (1 mn) dobijemo 3.000 HRK. Što je to 3.000 HRK? To je novac kojeg će se svako od nas po sili zakona odreći za poticaj turizmu.
3. Anketa na stranici Večernjeg lista kaže da 67% Hrvata nije išlo na more ove godine niti odmaralo za vrijeme godišnjeg u nekom turističkom aranžmanu. Dakle većina ljudi koja se odriče svojeg novca, ne bi li Hrvatskom turizmu bilo lakše, zapravo ne koristi ništa od tog turizma. Hmm.
4. Kada bi Vlada RH ostavila tih 3.000 HRK građanima u njihovom novčaniku to bi značilo da bi većina Hrvata mogla otići tu godinu na tjedan dana na more u neki apartman (6 noćenja po 40 EUR = 1800 HRK, put cca 600 HRK i 100 HRK dnevno za hranu i sladoled*)…

… neki ljudi bi otišli na selo, neki na planine, a neki bi možda platili zaostatke računa ili zatvorili minus na tekućem računu, a možda bi konačno zamijenili stari frižider novim ili kupili nove zimske gume za automobil (koji bi usput i servisirali)… u svakom slučaju imati izbor i odlučiti što činiti sa svojim novcem jest bolje nego plaćati nešto prema preferencijama druge osobe ili skupine osoba (u ovom slučaju političara).

Kako omogućiti da tih 3.000 HRK ostane građanima u džepu? Tako da se spusti porezno opterećenje i ukinu besmisleni poticaji. Najveći poticaj svima jest da nam se ostavi novac u džepu gdje i pripada i dozvoli korištenje prema vlastitoj želji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*izračun je okviran, no tjedan dana na moru može koštati i manje od navedenog

Bajka o poreznom dugu

Oznake

bajka, blagostanje, narod, porezni dug, represija, siromaštvo, sloboda, socijalizam, stup srama, utaja, vlast

Stao jučer jutrom hrvatski narod u čudu iznenađen komentirati od svojih vladara objavljenu listu njegovih poreznih dužnika.

“Stup srama” nazvaše vladari tu listu ne bi li posramili besraman puk, a na njoj sve redom imena uvaženih poduzeća, trgovaca, neznanaca ali i znanih susjeda.

Stade se narod naslađivati nad stupom srama pa i pomalo jalnog pogleda nad gomilom novca koja je tamo ispisana uz imena ljudi zamišljati sliku života kakav mora da su vodili ti sramotni porezni dužnici.

– “Sve lopov do lopova” – prozbori narod.
– “Ne može pošten čovjek uživat kraj tolikog bogatstva i ostat pošten gledajuć susjede mu kako u mizeriji trpe život! Oni kradu državu i treba ih kaznit” – zaključi narod odlučno.

Stade narod dozivati svoje vladare i preklinjati da ih kazni. Najvještiji među narodom izrade vladarima batinu od granita, izrezbarenu narodskim motivima i drškom omotanom u čvrstu i mukom štavljenu, ispletenu kožu. Dadu oni prvom od vladara tu batinu kako bi kazna bila lopovima bolnija i kako bi kažnjenike snašla muka dana od naroda. Bit će im to pouka.

Vladarima se svidi batina.

No ne uvidje narod u tom trenu da vladari već oporezuju tri od pet im vreća mukom požnjetog žita pa i od svakog trećeg radnika što ga gazda zaposli u žetvi na polju novac mora platit vladarevoj hulji umjesto da plati radniku. Ne uvidje narod u tom trenu ni da je svaka četvrta potkova na konjima im dana vladarima, pa konj šepa i često ozljedi nogu, kao ni i da ih vladari sile da im sagrade po jedna kola za svaka u narodu sagrađena kola koja služe za prijevoz žita i slame. Na svaku sagrađenu kuću narod mora sagraditi još jednu vladarima kao znak odanosti i domoljublja. Za objedom, svaka obitelj ima dobro ugostiti jednu vladarevu hulju pa često neko od najmlađe djece ostane tu večer gladno ne bi li hulja pohvalila domaćina pred vladarom kako je baš kod ovoga dobro jela.

Stadu vladari od naroda danom batinom tući po onima koji im hulje ne hrane već hrane vlastitu djecu, onima koji im kuće ne grade stadu domove rušiti, koji kola ne dadu kola im spaljivati, novac uzimati i žito prosipati. Sve za kaznu i pouku, jer narod je to sam htio i to je dobro. Državu se ne treba varati.

Vladari tako uživaše dugo u bogatstvu koje im narod pod batinom daje, a narod je postao kao jedan, lopova je nestalo i svi su bili isti, gladni i siroti. No uživaše oni neko vrijeme barem gledajući kako vladari uživaju u silnom bogatstvu i kako se država ima čime u svijetu dičiti i kakvu raskoš pokazati.

Kako je batina jače mlatila tako su vladari živjeli u većem sjaju no uvidje ubrzo vladarevi računovođe kako narod izgleda opet nešto taji pred njima jer očito daje manje – naime brojevi ne lažu.

I stadu vladari udarati batinom još jače po narodu, skoro da su i batinu od granita slomili na izgladnjelim leđima mnogih, ali novca ni od kuda, niti žita, niti kuća nit kola, a objedi za hulje sveli se na koricu kruha.

Što će jadni vladari sada? Najbolje je oduzeti narodu slobodu jer niti batina ih ne sprječava da vladara kradu pa tako prisili sam narod da si izgradi tamnice i zatvori ga redom unutra jer jedino će ga tako imati na oku i sprječiti krađu. Noću spavaše na blatnim, zemljanim podovima, a danju radiše bez naknade za vladare i služiše im bezpogovorno uz uvijek budno oko vladarevih hulja koje su također vjerovale da nadgledajući ove sprječavaju lopovluk.

Umriješe tako mnogi od naroda pod batinom vladara, a ostali uvidjevši kakav ih kraj vjerojatno i same čeka stadoše pod okriljem noći bježati iz tog blagostanja. Mnoge što bježaše hulje ubiše, neki ipak ostadoše pa pomriješe, a neki i pobjegoše. Bilo kako bilo, s vremenom ne ostade s vladarima ni jedan od naroda.

Vladari se tada stali tući sami među sobom dok nije ostao među njima najjači, sa narodskom batinom od granita u ruci, na urušenom tronu izgrađenom krvlju i slobodom naroda kojeg je batina pobila il potjerala.

Ono malo od naroda što shvatiše da je sloboda čovjekova najveća svetinja pa pobjegoše, još uvijek negdje žive sretni i slobodni, a i uživaju u sreći na koju im je neka druga država i njen narod dala pravo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac