Danas ćemo saznati koliko ima uhljeba u obrazovnom sustavu

Oznake

Ribić, sindikat, uhljebi, učitelji, škola, štrajk

Danas bismo sa relativno velikom sigurnošću mogli utvrditi koliko bi učitelja/profesora profitiralo od liberalizacije obrazovnog sustava, dakle prepuštanja istog tržištu. Ti ljudi su danas na svojim radnim mjestima, te usprkos štrajku prenose znanje djeci i mladima.

S druge strane imamo učitelje/profesore uhljebe koji su danas ostali kod kuće (ili prave društvo sindikalnim čelnicima), ali će unatoč tome biti plaćeni kao da su bili na radnom mjestu i obrazovali djecu. Plaća je uhljebima osigurana zahvaljujući monopolskoj poziciji države u obrazovanju te ona ne ovisi o rezultatima njihovog rada, čak niti o tome nalaze li se oni na svojem radnom mjestu ili ne. Rezultati njihovog rada uglavnom nisu odmah vidljivi, pa uhljeb tijekom svojeg “radnog” vijeka može upropastiti i više od jedne generacije građana prije no što se problem uoči ili uopće prizna uzročno-posljedična veza.

Zbog takvog odnosa prema poslu uhljebe na slobodnom tržištu nitko ne bi bio voljan plaćati, jer to bi značilo da onaj tko plaća gubi novac (“win” pozicija za uhljeba, i “lose” pozicija za onoga tko plaća, a ne dobiva što očekuje). Na slobodnom tržištu pojedinci ulaze u dobrovoljne odnose samo ukoliko od istih imaju obostranu korist (win-win). Dakle na cijeni bi bilo kvalitetno i smisleno obrazovanje, a ono loše i besmisleno javljalo bi se u tragovima, i bilo bi prisutno tek onoliko dugo koliko bi ljudima trebalo da to shvate, a svakako kraće no u slučaju kada obrazovanjem upravlja inertni centralizirani javni sustav.

Sindikati će danas objaviti broj učitelja/profesora koji sudjeluju u štrajku. Taj broj bit će približno jednak broju uhljeba u obrazovnom sustavu, uz poneku poštenu iznimku koja je manipulacijom navedena na sudjelovanje u štrajku. S nestrpljenjem iščekujemo da nam sindikati s ponosom objave taj broj.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ceh ugostitelja protiv jeftine hrane i siromašnih

Oznake

ceh ugostitelja, hrana, obrtnička komora, primorsko-goranska županija, trgovački centar, zakon o zaštiti tržišnog natjecanja

Ceh ugostitelja koji djeluje pod kapom Obrtničke komore Primorsko-goranske županije pokrenuo je projekt s ciljem da svojem članstvu osigura povoljnije cijene robe i usluga pregovarajući o tome sa tvrtkama poput Ine, HT-a i drugih.

Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja kaže da su takvi dogovori zabranjeni. Ako cehu ugostitelja ovakav dogovor prođe tada je zakon očito dvosmislen, jer u recentnoj povijesti imamo primjere kada su tvrtke kažnjavane velikim novčanim kaznama za istu stvar. Bez obzira kako to završilo zakon o zaštiti tržišnog natjecanja je štetan jer služi kao politička poluga za pogodovanje-kažnjavanje, ovisno o potrebi političara i interesnih skupina, a Ustavom je ionako (navodno) zajamčeno pravo udruživanja.

Pregovarajući o povlaštenim cijenama usluga ceh ugostitelja nastoji poboljšati položaj svojih članova na tržištu, odnosno obračunati se s “ne-članstvom” koje robu i usluge nabavlja po tržišnim cijenama. Ukoliko se u dobrovoljnim pregovorima postigne dogovor o tome, ne vidim nikakav problem. Ukoliko taj dogovor doprinese nižoj cijeni za krajnjeg potrošača, također ne vidim nikakav problem.

Međutim ceh ugostitelja bori se na više fronti. Osim što pregovara za nižu cijenu robe on lobira da se političkom odlukom zabrani trgovačkim lancima da u sklopu svojih centara pripremaju i poslužuju hranu. Trgovačke centre ceh prepoznaje kao problem jer oni prodaju hranu po izvjesno nižim cijenama. Dakle motiv ceha nije ponuditi tržištu nižu cijenu hrane već izbaciti s tržišta konkurenciju, uspostaviti povlašten položaj i ponuditi hranu po izvjesno višoj cijeni. Time idu na štetu potrošačima, te istovremeno očekuju izvući veći profit. Njihov uspjeh ovisi o preferencijama potrošača, no sasvim sigurno je da bi usljed poskupljenja robe dio kupaca prestao istu kupovati, zbog nedostatne platežne moći. Posljedično, ograničava se doseg i volumen tržišta. Slične stvari dešavaju se i u drugim branšama (npr. Taxi kvazimonopol) ili drugim sferama (tržište rada koje je zbog minimalca i restriktivnog zakona o radu ograničeno).

Što zapravo pokušava napraviti ceh ugostitelja možemo prikazati kroz jednostavne grafike:

U grafici iznad vidimo odnos dobavljača, obrtnika i potrošača u tržišnim uvjetima, odnosno dio ekonomske aktivnosti koja u svojoj cjelini predstavlja kompleksnu mrežu satkanu i isprepletenu od ovakvih lanaca. Dio rashoda potrošača (kućanskih troškova) kroz kupnju robe ili usluga postaju prihod obrtnika, a nadalje istom logikom prihod dobavljača (koji i sam može biti obrtnik, ako kome nije jasno). Razlika između prihoda i rashoda jest dobit (dobavljača i obrtnika), odnosno štednja potrošača. Grafika ukazuje na održivost sva tri subjekta jer oni ostvaruju dobit, odnosno štede ili drugačije rečeno – troše manje no što zarađuju.

Ono što ceh ugostitelja pokušava izmajmunirati vidjet ćemo na iduće dvije grafike.

Pregovarajući sa dobavljačima ceh ugostitelja nastoji smanjiti svoje rashode na račun dobiti dobavljača. Hoće li pregovori biti uspješni ovisi o tome koliko prostora dobavljač ima za smanjenje vlastite dobiti (u Hrvatskoj je to upitno), te o dugoročnoj koristi od takvoga poteza. Uz zadržavanje iste razine prihoda, dakle uz isti odnos prema potrošačima (koji je očito problematičan zbog konkurencije trgovačkih lanaca), te prebacivanje dijela troškova na dobit dobavljača, obrtnici će ostvariti izvjesno veću dobit (profit).

No kako istovremeno nastoje isposlovati zabranu trgovačkim centrima cijelu stvar vjerojatno bolje objašnjava iduća grafika.

Zabrana trgovačkim centrima da pripremaju i poslužuju jeftiniju hranu cehu ugostitelja omogućuje da ostvre zaradu kroz višu cijenu hrane. Dakle osim što s jedne strane svoje troškove pokušavaju kompenzirati kroz manju dobiti dobavljača, pregovarajući s njima o tome, efekti zakonske zabrane prelijevaju se na štednju odnosno troškove potrošača kojima će hrana poskupiti. Kada bi taj plan uspio dobit ceha ugostitelja bila bi još veća, uvjetno rečeno jer o tome i dalje odlučuju potrošači. No već sama činjenica kako je hrana o kojoj govorimo poskupila govori o tome da će jedan dio potrošača, kojemu je kupnja jeftinije hrane bio najpovoljniji odabir, biti prisiljen činiti manje povoljan odabir čime mu se narušava standard u odnosu na postojeće stanje.

U vijesti koju sam linkao na početku teksta još je jedan zanimljiv i kontradiktoran detalj, naime jedan od obrtnika koji stoji iza ove stvari govori o problemu kroničnog nedostatka obrtničkih zanimanja, poput kuhara, konobara ili stolara. Premda ih je samo u spomenutoj županiji više od 8000 očito trgovački centri, koje u tom području možemo nabrojati na prste, dovode u pitanje smisao postojanja svakoga od njih. Dakle očito ih je kronično previše, a ne kronično premalo, kako je ustvrdio član ceha.

Cijela ova priča mogla bi se svesti na samo jednu očitu zabludu ceha ugostitelja, a ta je da će zabranom prodaje jeftine hrane u trgovačkim centrima privući goste slabije platežne moći u svoje skupe i uglavnom prazne restorane. Draga gospodo, platežnu moć građana nažalost ne možete zakonom propisati niti bi država trebala služiti vašim partikularnim interesima i suludim uvjerenjima tako što će građanima oduzeti mogućnost kupnje hrane koju si mogu priuštiti. Ako unatoč svemu ne uspijevate pronaći pozitivnu računicu poslovanja, dakako uvažavajući sveprisutan problem suludo visokih troškova prema državi (porezi, regulativa), to može značiti i da se bavite krivim poslom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv minimalne plaće

Oznake

minimalac, sindikat, zakon

Savez samostalnih sindikata Hrvatske pokrenuo je inicijativu s ciljem da se minimalna plaća ubuduće određuje u odnosu na prosječnu isplaćenu plaću. Konkretno, sindikati traže zakonsku odredbu prema kojoj će minimalac iznositi 50% prosječne mjesečne bruto plaće (podatak DZS). To bi značilo da se postojeća minimalna plaća podigne sa bruto 3029,55 HRK na cca 3180 HRK (točan iznos neto plaće varira, ovisno o prirezu i osobnim olakšicama svakog zaposlenog građanina pojedinačno).

O problematici minimalca libertarijanski su blogeri pisali već mnogo puta (npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje …), ali vrijedi spomenuti ono najvažnije. Minimalac uzrokuje pojavu koja se naziva “neuposlivost“. Tvrtke koje u danom trenutku isplaćuju minimalne plaće (razlozi mogu varirati od visokog stupnja konkurencije do niske vrijednosti gotovog proizvoda i drugoga) zbog rasta minimalca bivaju eliminirane s tržišta. Njima se otežava poslovanje, a mnoge i prestaju postojati. Tako se uništava gospodarstvo. Radnici koji su zaposleni u tim tvrtkama ostaju bez posla i postaju teret socijalnog sustava (poreznih obveznika). Tako se uništavaju radna mjesta. Osim što postaju teret poreznih obveznika oni bivaju prisiljeni potražiti izvore prihoda u domeni sive ekonomije koja im omogućuje niže nadnice ali osigurava egzistenciju. Nažalost, zbog postavljanja višeg (i višeg) praga minimalne plaće nezaposlenim ljudima smanjuje se mogućnost pronalaženja posla u legalnoj zoni.

Nije čudno kako mnogi poduzetnici ali i radnici podržavaju institut minimalne plaće. U oba slučaja podrška se može najbolje objasniti kao prilika za obračun s konkurencijom. (Jače) tvrtke se tako mogu obračunati s konkurencijom slabijih tvrtki, koje bi eventualnim rastom mogle ugroziti njihovu tržišnu poziciju, dok isto vrijedi i u slučaju zaposlenih s višim primanjima koji na ovaj način smanjuju mogućnost da im radno mjesto ugrozi slabije plaćen kolega vertikalnim napredovanjem unutar tvrtke.

Minimalna plaća ima izravno negativne učinke na gospodarstvo i standard građana, dok je zbog partikularnih interesa nažalost rašireno suprotno uvjerenje.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država bi trebala…

Oznake

Batman, Država

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što s izbjeglicama?

Oznake

izbjeglice, izbjeglička kriza, migranti, Sirija

Vrlo kratko jer tema je toliko kompleksna da bi se mogla obrađivati danima.

Uz slovensku i mađarsku granicu trebalo bi hitno podići niz kampova za prihvat izbjeglica/migranata. Po ulasku u RH čim prije ih prevesti u iste kako bi što brže i lakše nastavili svoje putovanje. Ti ljudi ne žele da ih itko silom zadržava u HR. Oni žele dalje. Prostor za voluntarno djelovanje unutar granica RH je velik.

Ovo što država radi je, kao i obično, ravno katastrofi. Prosperitetne države EU, koje su izbjeglicama konačno odredište, ovaj problem počele su rješavati izolacijom perifernih država kroz blokadu granica, a tome se priključila i Hrvatska u graničnom pitanju prema Srbiji. No migranti ipak prolaze. Nažalost stvara se klima u kojoj će država primijeniti i sredstva prisile kako bi migrante zadržala protiv njihove volje unutar hrvatskih granica. Brutalnost mađarskih organa reda mogla bi poslužiti kao primjer, uključujući i metode sprječavanja migracije tih ljudi prema Europi kroz postupke registracije nakon kojih slijedi zadržavanje u žicom ograđenim i vatrenim oružjem čuvanim logorima. Dakle ne dozvoljava im se kretanje i silom ih se zadržava. Paradoksalno, “mađarska ograda” mogla bi spasiti mnoge izbjeglice od brutalnog zatočeništva u koje su upali njihovi prethodnici. Ona ih sada preusmjerava na hrvatski koridor kroz kojeg će se mnogi provući dalje. Kao što rekoh u uvodu, taj njihov put kroz Hrvatsku trebao bi biti što kraći. Jedino tako možemo sačuvati ovo malo ljudskosti što nam je ostalo.

Neka svoju nehumanost prema njima iskazuju naoružani slovenski, austrijski i njemački vojnici i policija koji će pokušati spriječiti njihov ulazak u svoje države. Bolje to nego da nehumanost iskazujemo mi kroz zadržavanje i utamničenje tih ljudi protiv njihove volje, prema mađarskom receptu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Slučaj Gunja – još jedna pljačka poreznih obveznika

Oznake

Gunja, obnova kuća, poplava, porezni obveznici

Obnova i izgradnja kuća na poplavljenim područjima hrvatske porezne obveznike koštala je oko pola milijarde kuna. Točan trošak nije u potpunosti poznat jer Ministarstvo graditeljstva skriva troškovnike od javnosti kao zmija noge.

Ipak, novinari 24 sata došli su do podataka o troškovima koji ovu tragediju bacaju u sjenu, a na svjetlo dana izvlače još jednu u nizu beskrupuloznih pljački poreznih obveznika u režiji vladajućih te s njima slizanih kronističkih poduzetnika uvijek spremnih ekstraprofitirati od poslova dobivenih političkim pogodbama, a ne prema načelima slobodnog tržišta i tržišnog natjecanja.

Cijeli tekst pročitajte na 24 Sata, a ja ću samo kratko navesti jedan zastrašujuć iznos: za izgradnju kuća od 55 kvadrata država je poduzetnicima plaćala 887.000 kuna (to je više od 2100 eura po kvadratu). Za usporedbu, za taj novac možete dobiti montažnu niskoenergetsku kuću od 300 kvadrata po sistemu ključ u ruke.

Na kraju linkanog teksta nalazi se kratak video prilog novinara Ivana Pandžića kojeg završava jednim pogrešno postavljenim pitanjem: “Kako je došlo do takvog financijskog deranja države?”

Ispravno pitanje glasi ovako: “Kako je došlo do takvog financijskog deranja poreznih obveznika?”

Naime tako postavljeno pitanje u središte odgovora smješta državu samu, odnosno vlast koja se u sprezi s izvjesnom poduzetničkom klijentelom dobro okoristila, a račun ispostavila poreznim obveznicima. Vlasnici obnovljenih kuća su indiferentni. Za njih je izgradnjom ili obnovom kuće priča završena, a račun je, smatraju, platila država za koju ionako smatraju da je to dužna učiniti. Pandžićeva formulacija pitanja u potpunosti skreće pozornost sa vlasti kao glavnog aktera i krivca za ovu pljačku te državu stavlja u položaj oštećene strane, valjda zbog raširene iluzije kako je upravo ona ta koja pomaže pa ne može istovremeno biti i lopov.

Vlast je dakako samo redistributer novca kojeg je prethodno opljačkala od poreznih obveznika, a država ništa drugo do li poligon na kojemu se ta farsa odvija.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Namet iznajmljivačima, profit certifikatorima

Oznake

Airbnb, certifikatori, cijena certifikata, energetski certifikat, namet, registar certifikatora, vlada

Vlada RH povećava namete i tako hrvatskim građanima nastoji svaki sljedeći dan života učiniti gorim od jučerašnjeg. Od iduće godine svim iznajmljivačima apartmana i stanova nametnuta je obveza energetskog cerfiticiranja objekata. U protivnom čekaju ih visoke kazne. Izravnu financijsku korist od ovog nameta neće imati samo vlast, nipošto, tu je i kasta energetskih certifikatora kojih se namnožilo točno 1844 (što fizičkih, što pravnih osoba). Na svakom izdanom certifikatu utržit će od 900 do 2500 kuna.

Vlada je političkim dekretima, uspostavom licencnog, netržišnog, klijentelističkog statusa odredila potražnju i položaj certifikatora. No tržište nekretnina je desetkovano. Ne gradi se i ne prodaje kao što se gradilo i prodavalo prije, a certifikatori navikli lagodno živjeti uljuljkani na valu vladinih obećanja da će za njih uvijek biti posla. Zamislite razočaranja. Izjalovila se stvar. Stoga je bilo logično za očekivati ovakvu mjeru kojom se njihov utjecaj širi unutar postojeće domene, a sve kako bi očuvali svoj položaj i ostvarili materijalnu korist. Naravno, na štetu onih koje zakon (vlast) sili da od njih kupuju certifikate. Jučer smo imali zakonsku obvezu certificirati novogradnju i stanove koji se prodaju, iduće godine to će dodatno biti i svi objekti koji se iznajmljuju, a one iza možda i svi redom izgrađeni objekti – stanovi i kuće u kojima živite, vikendice koje vam stoje prazne veći dio godine i drugo. Stoga razmislite dvaput prije no što razvučete jalni osmijeh sretni što će država nekoga klepiti po džepu, jer sutra bi mogla i vas.

Usput rečeno, ovaj namet vlast nikada neće priznati kao namet, niti će on ikada biti dio (polovičnog) registra parafiskalnih nameta.

Dakle jasno je da ova obveza šteti najmodavcima jer ih košta novaca, a koristi kleptokratsko-kronističkoj klijenteli koja zarađuje na nečemu što na tržištnim osnovama realno ne bi ni postojalo. Certifikatori su de facto uhljebi jer potražnja za njihovim certifikatima ne bi postojala bez zakonske prisile. Ova veza mogla bi se grublje definirati i kao fašistička. Svi koji nisu u milosti vlasti realno su u nemilosti, a oni koji su u milosti žive jako dobro od ovakvih transfera. Trošak certificiranja prelit će se na visinu rente, što će u izvjesnoj mjeri utjecati i na rast crnog tržišta.

Dok će jedni najmodavci kalkulirati da čim prije ishode certifikat, kako bi pretekli konkurenciju u potrazi za najmoprimcem, drugi će svoje najmoprimce tražiti na crnom tržištu te se nižom cijenom suprotstaviti prvima koji pristaju pokoravati se kleptokratsko-kronističkim pravilima igre. Sve koji ne pristanu pokoriti se nazivat će, dakako, nelojalnom konkurencijom, lobirat će se za postroženje regulative, za jače inspekcijske nadzore i drugo. A možda bude i kakva nova nagradna igra “Prijavi nelegalnog iznajmljivača, i osvoji 100.000 kuna” kojom će država vaše najbliže susjede nastojati pretvoriti u neku vrstu freelancing inspektora (naravno bez plaće i prijave na mirovinsko i zdravstveno). Nešto slično radilo se i u bivšoj državi kada je vlast huškala ljude da jedni druge prijavljuju zbog viceva na njen račun.

Ako ne želite sudjelovati u ovoj farsi i financirati prokletu kleptokratsko-kronističku mafiju preporučam da svoj smještaj registrirate na Airbnb ili ostanete u potpunosti ispod radara.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Poljoprivredni teatar apsurda

Oznake

OPG, Osatina, poljoprivreda, poticaji, Zorić

Jučer i danas drama na slavonskim poljima. U pitanju je dakako eksploatacija “javnog dobra”. S jedne strane OPG koji obrađuje zemlju zadnje dvije godine, a s druge tvrtka koja navodno ima odluku o korištenju te iste zemlje. Oba tabora ratara smatraju kako imaju pravo na eksploataciju spornog zemljišta. Nakon što su se traktorima zaputili na lice mjesta nastao je show. Traktorski šah. Jedni blokiraju druge u nastojanju da preuzmu kontrolu nad zemljom.

OPG koji obrađuje zemlju zadnje dvije godine igra na kartu nekog pravila koje mu omogućuje da ukoliko posije novu kulturu na zemlji novi posjednik mora čekati narednih 6 mjeseci da stupi na posjed. Tvrtka s odlukom o korištenju te iste zemlje izgleda to želi spriječiti. U svemu zapravo uopće nije jasno tko ima kakav ugovor i ima li ga uopće.

Jasno je samo da je zemlja državna, da dozvole bilo jednima, bilo drugima dijeli neki birokrat, da postoje pravila koja onemogućuju korištenje zemlje, te kako je i jednoj i drugoj strani država u zadnje dvije godine poklonila preko 25 milijuna kuna poljoprivrednih poticaja od novca poreznih obveznika (vidi ovdje i ovdje). Ima u priči još aktera koji i sami sišu poticaje, poljem juri i jedan VW Golf s istaknutim logotipom tvrtke koja je ugašena 2014. godine, a spominje se i jedan ministar.

Kada država kroji živote ljudima, kada je javno vlasništvo glorificirano – a privatno stigmatizirano, te kada je borba za eksploataciju “javnog dobra” jedini način za probitak, onda jedino što možemo očekivati jest još ovakvih apsurdnih (i skupih) predstava. Od hrvatskih polja porezni obveznici nemaju ništa, a plaćaju ih kao da na njima raste obilje prvoklasnih ratarskih proizvoda koje im potom ljubazni državni službenici dostavljaju na kućni prag sasvim besplatno i uz obilje zahvalnosti. Iz perspektive poreznih obveznika dakako potpuno je svejedno tko će pobijediti u traktorskom duelu. Bez obzira na ishod država će ih kao i uvijek beskrupulozno iskoristiti. Na njihov račun gubitnicima će nadoknaditi izgubljeno, a pobjednicima kupiti nove strojeve, izgraditi farme i dati poticaje po hektaru ili kraće rečeno – dati sve za ništa.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Jeste li za povratak školskih uniformi?

Oznake

anketa, Index, Školske uniforme

Pita Index svoje čitatelje u svojoj posljednjoj anketi.

Ja nisam.

S obzirom da država obvezuje roditelje da svoju djecu školuju (uglavnom u državnim školama) smatram da je nametanje novih obveza loše. Uvođenje uniforma opravdava se kroz želju da se smanje socijalne razlike i pojača duh zajedništva. S obzirom da socijalne razlike ne proizlaze iz nedostatka zajedništva i nošenja raznolike odjeće, već uglavnom zbog razlika u glavama ljudi (koje se onda odražavaju na sposobnost zadovoljavanja potreba drugih ljudi, a to se najbolje mjeri na tržištu), a što je određeno normalnom distribucijom, tako se problem nejednakosti neće riješiti nošenjem jednakih majica, pa ako želite – niti prisiljavanjem djece na obvezno školovanje. Socijalne razlike su uglavnom veće u neslobodnim državama svijeta, u koje logično spada i Hrvatska, jer je standard građana uvelike određen političkim utjecajem, pa je tako za većinu on nizak, a za političku elitu i njihove poslovne partnere iznimno visok. U slobodnijim državama svijeta, koje poštuju imovinska prava građana, slobodu izbora, i imaju slobodnije tržište, socijalne razlike su manje.

Dakle, ako već imamo jednu prisilu u ovoj priči (obvezno školovanje) onda uvođenje dodatne prisile predstavlja pogoršanje postojećeg stanja. Uvođenjem dodatne prisile smanjuje se razina osobne slobode građana, a povećava moć države kroz rast sustavne represije.

Dakako, kada moć države jača, a pada osobna sloboda građana tada se i javljaju kolektivistički ekstremi poput socijalizma ili fašizma (ili nekog mekog oblika istih). U ovom slučaju nalazim elemente fašizma. Naime, prosvjećeni tiranin iz priče, ravnatelj, kaže kako bi mu bilo drago da se taj projekt pokrene na nivou države jer bi se tu otvorilo i puno radnih mjesta. Ako je neka lokalna firma, koja je opskrbila školu iz priče polo majicama s ušivenim grbom škole, na svakoj zaradila po 90 kuna, hej zamislite samo kolika bi bila zarada tvrtke kada bi opskrbljivala majicama sve škole u državi! Bilo bi tu posla i za još neke tvrtke. Genijalac. Jedna lekcija iz ekonomije, o oportunitetnom trošku, bila bi dovoljna da shvati u što je zapravo zabrazdio.

Za ne povjerovati, Ministarstvo obrazovanja odgovorilo je mišljenjem kako bi ova stvar predstavljala dodatan trošak roditeljima, što je apsolutno točno. Trošak vidimo i u ravnateljevom biznis planu. Ministarstvo konstatira kako nošenje školskih uniformi nije posebno propisano (valjda nije zakonom propisano), nije u nadležnosti Ministarstva već to određuje svaka škola za sebe. Ja se iskreno nadam da će ova priča na tome i završiti.

Iako, zbog čestih priča o uniformama koje čujem u zadnje vrijeme, ali i Indexovog utjecaja bojim se da bi školske uniforme lako mogle postati stvarnost. Većinski indoktrinirano stanovništvo uvijek blagonaklono gleda na jačanje sustavne represije. To uostalom dokazuju i rezultati Indexove ankete u kojoj je u sat vremena čak 3414 od 4187 ispitanih (81,5%) odgovorilo pozitivno na ovaj prijedlog. Do kraja dana to bi se lako moglo pretvoriti u “stav naroda”, a vlast na to obratiti pozornost. I zato čuvajte svoje novčanike, ali bitnije od svega – svoju djecu od ovakvih ideja.

E da, ako ne znate što je to Cargo kult, naučite. Jer ovo je realno taj slučaj. Čini mi se da Hrvati misle kako će zbog uniforma njihova djeca postati slobodna, prosperitetna i pametna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Crtica o državi socijalnog blagostanja

Oznake

država socijalnog blagostanja, socijalna država, vlast, welfare state

Kad jednom pokloniš 125.000 ljudi 200-300 kuna mjesečno za podmirenje troškova energije, više nema nazad. Država socijalnog blagostanja teži širenju. Ona ne poznaje nešto poput “izlaska iz krize”. Kod nje nema povratka na prethodno. Nema oporavka. Ona ne pomaže potrebite, donosi bijedno zadovoljstvo većini, dok stavlja prevelik teret oko vrata preglasanoj manjini.

Stvarnu korist od države socijalnog blagostanja ima jedino vlast, čija moć nad pojedincem tijekom vremena tiho raste. Država socijalnog blagostanja širi se onoliko odlučno koliko je pojedinac spreman predati odgovornost za vlastiti život u ruke vlasti. A tko se odrekne te odgovornosti, odriče se i solidarnosti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac