• Doniraj
  • O blogu i autoru

Kapitalac

~ dosljedni libertarijanac

Kapitalac

Tag Archives: škola

Evo kako u školi indoktriniraju vašu djecu

27 Petak stu. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 11 komentara

Oznake

Država, indoktrinacija, Naš svijet, Priroda i društvo, škola

Najveću zaslugu za postignute rezultate u širenju etatističke religije država duguje društvenim i humanističkim znanostima u okviru javnog obrazovnog sustava, počev od najranije školske dobi.

U toj dobi kult države širi se kroz predmet “Priroda i društvo”. Naime matematikom (ili nedaj Bože informatikom) znatno je teže nekome isprati mozak. U udžbenicima Prirode i društva (npr. Naš svijet 1-4) tako ćete osim gomile faktografskih podataka naći i vješto upakirane etatističke poruke zahvaljujući kojima će vaše dijete jednoga dana stasati u pravog civilnog vojnika (paradoks) koji će u svim prilikama čvrsto braniti etatističke ideale, a da ni sam neće biti svjestan kako je njegov stav ideološki modeliran još od malih nogu.

Za primjer evo jedna takva poruka iz udžbenika Naš svijet 4 iz kojega o prirodi i društvu uči moja kćer u četvrtom razredu osnovne škole:

Činjenica:
U mjestima gorskih dijelova Hrvatske i na otocima živi mali broj stanovnika

Etatistička poruka:
Zato bi u tim krajevima trebalo poticati razvoj gospodarstva kako bi u njima ostalo živjeti ili se doselilo što više mladih ljudi

Udžbenik iz Prirode i društva u mojoj obitelji je pod prismotrom još od prvog razreda osnovne škole. Svako poglavlje koje prema nastavnom planu prolaze prolazim i ja te u hodu ispravljam krive drine kako bi moja kćer: 1. znala kada treba samo zadovoljiti formu (npr. ponoviti etatističku poruku i dobiti ocjenu Odličan-5) 2. znala koju istinu tom porukom država želi prikriti.

U ovom slučaju lekcija iz točke 2. je bila ovakva, i to samo ukratko te prilagođeno (pretpostavljam) ipak nešto starijem čitateljstvu:

Razlog zbog kojega na nekom području živi malo (ili puno) ljudi je ekonomski. To osobito vrijedi u vrijeme mirnodopskog poretka. Migracije ljudi su u tom slučaju u pravilu ekonomske. Ljudi idu trbuhom za kruhom. Ali ne samo trbuhom za kruhom, jer kruh se može stvoriti u gorskim dijelovima Hrvatske pa i na otocima, nego općenito za boljim životom. Idu tamo gdje očekuju da će radom i poduzimanjem u izvjesnom vremenu postići veći standard od onoga koji bi postigli ostankom u gorskim krajevima (ili na otocima). Jer veći standard znači veću sigurnost u bolesti ili starosti te općenito veće životno zadovoljstvo.

Poticati ljude da čine nešto drugo od onoga što sami odaberu, iliti političkim putem utjecati na njihove odluke (što podrazumijeva da ih se drži u neznanju i nesvjesnima te vrste manipulacije) jest etatistički, društveni inženjering. Iza te ideje stoji ideja da se ljudima, njihovim odlukama i životima treba upravljati planski, političkim sredstvima. I to je nemoralno. Ljudi bi trebali biti slobodni donositi odluke za vlastitu korist, te slobodni od etatističkih manipulacija, zaštićeni od samovolje onih koji državu koriste kao sredstvo za ostvarivanje svojih ideološki ciljeva.

Moralnost nalazimo na slobodnom tržištu gdje ljudi donose odluke za vlastitu korist ekonomizirajući s drugima na dobrovoljnoj osnovi. Rast standarda, veću sigurnost i životno zadovoljstvo za najveći broj ljudi moguće je ostvariti jedino u uvjetima slobodnog tržišta.

I zato na zeleno podvučenu činjenicu iz teksta moralan čovjek ne gleda u svjetlu problema, niti kao nešto što iziskuje političku intervenciju već kao prostu činjenicu koja je sama po sebi posljedica uglavnom objašnjivih okolnosti u prošlosti. U krajnjoj liniji ako već netko i želi vidjeti više ljudi naseljenih u gorskim područjima i na otocima, ne ulazeći pritom u uzroke sebičnosti iza takve želje, tada je isti cilj moguće ostvariti nenasilnim metodama, uklanjanjem države iz jednadžbe – što bi uvelike pojeftinilo život na tim područjima i tako povećalo šanse da će veći broj ljudi pronaći pozitivnu računicu u životu na istima. U mogućnost ostvarenja tog cilja, na opisani način, osobito je lako vjerovati danas kada zahvaljujući internetu i digitalnoj ekonomiji imamo priliku živjeti i raditi dosad nezamislive poslove pritom boraveći na dosad nezamislivim mjestima.

Nažalost udžbenici iz prirode i društva ne vode računa da postoji i ta mogućnost. Njihova svrha je da u glave najmlađih građana usade vjeru u državu kao svojevrsno božanstvo koje određuje ishode takvih pitanja i u konačnici njihovu sudbinu.

Obrazovni sustav kojega morate plaćati prisilno, kroz poreze, i u kojega dijete morate slati pod zakonskom prisilom, ne može služiti ničemu drugome do li indoktrinaciji. Da, metode indoktrinacije više nisu plitke i izravne kao nekada, one su danas suptilne, poput ove u opisanom tekstu, taktički sljubljene sa kakvom neospornom činjenicom i s njome u paketu prezentirane kao istina. Svatko tko se usudi razdvojiti činjenice od etatističkih subliminalnih poruka vjerojatno neće dobro proći.

S obzirom da im je zakonom oduzeto pravo da za vlastiti novac biraju školu i nastavni program za svoje dijete, na roditeljima ostaje tek da pokušaju sami, u razgovoru s djetetom, spriječiti njegovu sustavnu indoktrinaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Danas ćemo saznati koliko ima uhljeba u obrazovnom sustavu

25 Petak ruj. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 27 komentara

Oznake

Ribić, sindikat, uhljebi, učitelji, škola, štrajk

Danas bismo sa relativno velikom sigurnošću mogli utvrditi koliko bi učitelja/profesora profitiralo od liberalizacije obrazovnog sustava, dakle prepuštanja istog tržištu. Ti ljudi su danas na svojim radnim mjestima, te usprkos štrajku prenose znanje djeci i mladima.

S druge strane imamo učitelje/profesore uhljebe koji su danas ostali kod kuće (ili prave društvo sindikalnim čelnicima), ali će unatoč tome biti plaćeni kao da su bili na radnom mjestu i obrazovali djecu. Plaća je uhljebima osigurana zahvaljujući monopolskoj poziciji države u obrazovanju te ona ne ovisi o rezultatima njihovog rada, čak niti o tome nalaze li se oni na svojem radnom mjestu ili ne. Rezultati njihovog rada uglavnom nisu odmah vidljivi, pa uhljeb tijekom svojeg “radnog” vijeka može upropastiti i više od jedne generacije građana prije no što se problem uoči ili uopće prizna uzročno-posljedična veza.

Zbog takvog odnosa prema poslu uhljebe na slobodnom tržištu nitko ne bi bio voljan plaćati, jer to bi značilo da onaj tko plaća gubi novac (“win” pozicija za uhljeba, i “lose” pozicija za onoga tko plaća, a ne dobiva što očekuje). Na slobodnom tržištu pojedinci ulaze u dobrovoljne odnose samo ukoliko od istih imaju obostranu korist (win-win). Dakle na cijeni bi bilo kvalitetno i smisleno obrazovanje, a ono loše i besmisleno javljalo bi se u tragovima, i bilo bi prisutno tek onoliko dugo koliko bi ljudima trebalo da to shvate, a svakako kraće no u slučaju kada obrazovanjem upravlja inertni centralizirani javni sustav.

Sindikati će danas objaviti broj učitelja/profesora koji sudjeluju u štrajku. Taj broj bit će približno jednak broju uhljeba u obrazovnom sustavu, uz poneku poštenu iznimku koja je manipulacijom navedena na sudjelovanje u štrajku. S nestrpljenjem iščekujemo da nam sindikati s ponosom objave taj broj.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Informatika u rukama državnog obrazovnog monopola i opći pogled na obrazovanje u 21. stoljeću

10 Srijeda lip. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 14 komentara

Oznake

certifikat, fakultet, informatika, obavezni predmet, obrazovanje, tečaj, učilište, škola, školovanje

Kako se družim sa dosta informatičara, a poznajem ih još i više, primijetio sam kako su sve više razočarani, čak i frustrirani time što država nema razumijevanja za informatiku. Ima u tome i ponešto lobiranja (cendranjem do ugovora za kojeg jamči država) no u ovom slučaju komentirat ću “razumijevanje” koje se odnosi na pitanje obrazovanja gdje vide problem u tome što informatika nije uvrštena u obrazovni program kao obvezni predmet.

Evo što mislim o tome.

Domaća informatika, koju respektiram zbog sasvim pristojnih rezultata i mnogih izvanrednih ljudi, ne duguje ništa posebno državnom obrazovnom monopolu. Najmanje znanje. Način na koji su današnji lideri u hrvatskoj informatici učili o informatici u največem broju slučajeva ne može se povezati sa državnim obrazovanjem. Učilo se iz časopisa i teško dostupnih knjiga. Grijale su se stolice i grbilo se nad tastaturom.

U tom pogledu, a poučen (katastrofalnim) rezultatima koje državni obrazovni monopol ostvaruje svakodnevno u okviru onoga čime se bavi, treba biti oprezan oko toga što domaća informatika zapravo želi postići zagovarajući prepuštanje primata u prenošenju informatičkog znanja u ruke istog. Najmanje što nam u tom pogledu treba je u konačnici neka hiperprodukcija kadrova koji će se natjecati za manji broj radnih mjesta i poslova. Iako je ova primjedba danas kontraintuitivna, jer potražnja za IT kadrom premašuje ponudu, prisjetimo se ekonomije i hiperprodukcije ekonomista koja još uvijek traje i koja je posljedica vizije tog istog državnog obrazovnog monopola u pitanju razumijevanja onoga što tržištu treba. S druge strane treba razmišljati i o sklonostima djece. Sklonost djeteta za neku stvar roditelj će uočiti mnogo prije nego škola, dok će ova u pravilu činiti upravo suprotno – djecu prisiljavati na štošta bez obzira na njihovu sklonost, prema shvaćanjima i vizijama nekog (u suštini) političkog tijela, u ovom slučaju to bi značilo dijete koje nema sklonosti za informatiku vrednovati prema rezultatima koje će ostvariti u informatici.

Za početak manje bi zlo bilo zagovarati informatiku u formi izborne izvannastavne aktivnosti. Ipak primarno sam za to da se državni obrazovni monopol u potpunosti isključi iz ovog pitanja te da se počnu promovirati alternativni oblici podučavanja/učenja poput on-line seminara (Udacity, Coursera i sl.) te izvanškolskog obrazovanja (privatna učilišta koja će kroz kvalitetnije i pristupačnije obrazovne programe privlačiti djecu sa sklonostima za informatiku). Kako bilo budite sigurni u jedno – blistava budućnost nas ne čeka u školskim klupama državnog obrazovnog monopola.

Paradigma obrazovanja se mijenja. Tome sudi vječita ljudska želja za znanjem, koja osobito dolazi do izražaja danas, kroz informatičku revoluciju, i koja se odupire idejama koje zastupa državni obrazovni monopol. Ključni trenutak u tom pogledu, ta promjena paradigme, bit će onaj u kojemu će znanje verificirano od alternativnih “učilišta”, bez obzira govorimo li o certifikatu Udacityja, Coursere ili nekoga trećega, biti prepoznato na tržištu i postati relevantnije od svjedodžbe ili diplome državnog obrazovnog monopola. Neki su već i prepoznati (Oracle, Microsoft, CFA, PMI…).
– Diplomirao si poslovnu informatiku? Pa dobro.
– Imaš Oracle ACE certifikat!? Now we’re talking!

Hoćete jedan iz domene ekonomije i političke filozofije? – Mises institute.

Osobitu preporuku i pohvale dajem cijenjenom profesoru Toniju Milunu i njegovom fantastičnom projektu “Where math is fun“.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ukidanjem regulative ukidamo i probleme!

26 Četvrtak velj. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 5 komentara

Oznake

bez pravila, No rules, non aggression, Novi zeland, regulativa, Swanson primary school, škola

Ima jedna škola na Novom Zelandu, zove se “Swanson primary school“, i po jednoj stvari je posebna – odbacila je sva sigurnosna pravila i zabrane vezane za igru učenika i slobodno vrijeme koje provode oko škole.

Swansonovim školarcima danas je dozvoljeno da oko škole jure svojim biciklima, da se penju na drveće, igraju bull-rush (to je neka vrsta dječjeg rugbyja karakteristična za sva društva u kojima je rugby “nacionalni sport”), mačevaju štapovima, ljuljaju na stojećki, da grade skloništa, ili rade što god žele raditi. Pravila igre djeca kreiraju sama, ona se mijenjaju iz minute u minutu ovisno o situaciji, što se većini može činiti kao kaotično stanje koje zahtjeva restrikcije. Uostalom, restrikcije i jesu uvedene zbog takvih opažanja.

Međutim stvar se u praksi pokazala kao nešto sasvim suprotno. Ozljeda je manje, djeca pokazuju bolji psihomotorički napredak, bolje procjenjuju rizik, ostvaruju bolje rezultate učenja, stopa vršnjačkog nasilja (bullying) je drastično pala, te su ona vidljivo sretnija. Zbog sretne djece sretni su i njihovi roditelji i učitelji, sretan je mudri ravnatelj škole, ali i cijela zajednica koja će od ovakvog pristupa odgoju i obrazovanju vrlo brzo osjetiti korist. Pravila koja vrijede u njihovoj slobodnoj igri su intuitivna, kako ravnatelj škole kaže: “djeci nije dozvoljeno da se međusobno poubijaju“.

Non-aggression princip na djelu.

Ova priča naravno nije došla iznebuha. University of Otago i Auckland Technical School pokrenuli su projekt pod nazivom “Play Study” s ciljem da se kroz poticanje na slobodnu igru utječe na zdraviji život i prevenira vršnjačko nasilje. Većina škola koje su se uključile u projekt, a radi se o preko 900 škola, odlučile su se na pristup uvođenja aktivnijih ali nadziranih oblika igre, međutim Swanson se odlučio na potpuno slobodan pristup i ostvario rezultate koji znatno odskaču od ostalih.

Djeci treba prostora. Znatno više nego što je većina roditelja svome djetetu spremna omogućiti. Roditeljsko lebdjenje nad djecom, tzv. “helicopter parenting”, i njihovo nastojanje da pod svaku cijenu spriječe mogućnost njihovog ozljeđivanja realno su vrlo kontraproduktivni postupci. Slobodna igra djeci pruža priliku da nauče što je to rizik. Osim toga kroz slobodnu igru oni se uče nositi sa posljedicama, bilo pozitivnim ili negativnim.

Spust biciklom niz brdo može donijeti bolno ali i ugodno iskustvo. Radi se o lekcijama koje roditelj svome djetetu ne može dati pričajući mu “priče za laku noć” niti ih ono može naučiti gledajući “mlade znanstvenike” ili vrckastu “Pipi dugu čarapu” na TV-u. Što je to rizik i što je posljedica svatko mora naučiti na vlastitoj koži. Da, to znači da će dijete vrlo često pasti i imati modricu nasred čela, ali će se podići i krenuti dalje. Nakon druge ili treće modrice naučit će lekciju. Pričanje o skliskim pločicama i šizofreni roditeljski ispadi pred djetetom koje ne shvaća što mu se to točno brani, jer se zahvaljujući “helikopter-roditelju” u životu nikad nije okliznulo, nema nikakvog efekta. Štoviše, djeluje razarajuće na njegovo samopouzdanje, a samopouzdanje je vjerojatno najvažnija stvar koju mu roditelj može usaditi i zbog koje će ga danas-sutra iskreno poštivati.

Kad tad dijete će se suočiti s rizikom i bolje je da se s njime suoči u ranijoj nego u kasnijoj životnoj dobi. Bolje mu je padne na dječjem igralištu i zaradi tri šava na koljenu, nego da mu netko u osamnaestoj u birtiji razbije bocu na glavi, ili da u tridesetoj uzme kredit kojeg nikad neće biti u stanju vratiti.

Priča o slobodnoj igri Swansonovih školaraca može se u potpunosti preslikati na ekonomiju. Ekonomija koja je ograničena državnim intervencionizmom je troma, neučinkovita, nekonkurentna i u svemu tome rasipna, razbacuje se resursima gdje treba i gdje ne treba, rezultati su joj nikakvi, a posljedično takvo i društvo. Slobodna ekonomija, gdje vrijede intuitivna pravila za koja po prirodi stvari ne možemo reći da pripadaju ekonomiji već svemu, pravila poput non-agression principa, poštivanja prava vlasništva svakog pojedinog čovjeka i dobrovoljne suradnje ljudi kao metode uzajamnog ostvarenja interesa i potreba, jest ekonomija po svemu suprotna od one prve, regulirane. To je ekonomija spoznaje, napretka, konkurentnosti i racionalnosti, ekonomija u kojoj svaki komadić stvorene vrijednosti odlazi tamo gdje treba, a ne gdje mu se naređuje da ide.

Pokušavam današnju Hrvatsku zamisliti kao jedno školsko dvorište ali umjesto toga pred oči mi stalno dolazi slika nekog tmurnog zatvorskog košarkaškog igrališta, ograđenog bodljikavom žicom i sivim, mokrim zidovima, uz čiji rub na kiši stoje postrojeni okorjeli kriminalci koji jedva čekaju da jedan drugome zariju nož pod rebra. Vidim hrpu jada od pamtivijeka tretiranog kao stoku, nekoć djecu lišenu svake mogućnosti da iskušaju život onakvim kakav treba biti, naučenu da zauzmu gard onda kada treba širom otvoriti ruke, isfrustriranu i nesvjesnu uzroka svoje mizerije, ni u ludilu sposobnu da se promijene jer za to je odavno prošlo vrijeme.

Ljudi koji imaju sreću biti dio slobodne (ili slobodnije) ekonomije su sretniji ljudi, a sretniji ljudi čine tkivo sretnijeg društva. Malo je razloga za optimizam ali ne dajmo da to malo zdravog tkiva što je ostalo tako lako istrune.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Pohvalnica – priznanje za prihvaćanje ideološke poruke

01 Utorak srp. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 5 komentara

Oznake

građanski odgoj, kurikulum, obrazovanje, pohvalnica, svjedodžba, znanje, škola

Vratili smo se s mora kako bi preuzeli klinkinu svjedodžbu (i pohvalnicu). Gledajući kako neki klinci dobivaju pohvalnicu, a neki ne, iako su završili razred sa odličnim uspjehom poput ovih koji su je nečime ipak zaslužili, osjetio sam gorak okus u ustima. Klinci su pogledavali jedni druge tko je dobio, a tko nije dobio taj besmisleni šareni komad papira. Nema sumnje bilo im je važnije dobiti pohvalnicu nego svjedodžbu. Oni nesretnici koji su dobili samo svjedodžbu izgledali su kao da u ruci drže komad posranog novinskog papira.

Ako se znanje evaluira i potvrđuje ocjenom, za što se u konačnici dobiva svjedodžba, čemu zapravo služi pohvalnica? Moja supruga, inače diplomirani pedagog, smatra da pohvalnice nisu u skladu s pedagoškim standardima. Kada govorimo o pohvalnicama ona kaže – Nepedagoški je poticati razliku među djecom.

Evaluacija znanja je relativna stvar. U pravilu je uvjetovana ideološkim stavovima vlastodržaca koji kreiraju obrazovni sustav te njihovog front-end kadra, učitelja i profesora, koji prenose znanje učenicima. Stoga je i znanje samo po sebi relativno, a to je osobito izraženo kada se o tome brine institucionalni monopol i zakonska prisila. Da ne gubim vrijeme pišući o tome preporučam da pročitate izvrstan tekst Reakcionara o priručniku za provedbu građanskog odgoja koji nastavnicima tumači kakvu ideologiju trebaju prenositi djeci i na koji način. Koliko sam imao prilike vidjeti radi se o doktrini kolektivizma, pojedinca se vidi kao zlo i prijetnju poretku (Reakcionar koristi poznati pojam – “katedrala”), kapitalizam se definira kao neodrživ sustav, poziva se na Marxa i slične. Građanski odgoj ideološko je ispiranje mozga, instalacija morala po mjeri vlastodršca i koji, usput rečeno, drži batinu u ruci.

Stoga je pohvalnica neka vrsta priznanja za prihvaćanje ideološke poruke. Poruke koju obrazovni sustav instalira dječici u glave i koja se u udžbenicima nalazi možda tek u tragovima. Ideološke poruke koja u priručnicima poput spomenutog dolazi kao koncentrat. Kako bih bio u potpunosti siguran u to promatrat ću koje su to osobine klinaca koji nisu dobili pohvalnicu odnosno u čemu se oni razlikuju od ovih koji su je dobili. Možda je kontraintuitivno ali sumnjam da su ovi prvi emocionalno inteligentniji i imaju veće samopouzdanje, baš one kvalitete koje prkose dominantnoj ideji o državi koja preuzima ulogu skrbnika nad građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. moja klinka je dobila pohvalnicu, a tijekom praznika na nama roditeljima je da ispravimo lažne vrijednosti koje su joj prisilno usađene u školskim klupama.

Je li Shema školskog voća najava neke nove afere?

12 Srijeda velj. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 2 komentara

Oznake

djeca, jabuka, kleptokracija, kronizam, manipulacija, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo zdravlja, nutricionizam, pranje novca, prehrana, pretilost, shema, Shema školskog voća, subvencija, vlast, voće, zdravlje, škola

Negdje u ovo vrijeme prošle godine krenula je agresivna propaganda o problemu pretilosti u djece i općenito sve lošijim prehrambenim navikama, za koje su istom prilikom okrivljeni kako nemarni roditelji tako i svi redom proizvođači hrane (općenito konzumerizam, brza hrana, slatkiši…). U tu svrhu Vlada je na sjednici donijela nacionalni program “Shema školskog voća“.

Građanima su pod nos gurnute slatkorječive budalaštine koje će potaknuti šire odobravanje programa. Međutim zbog negativnih implikacija koje sam derivirao promatrajući stvar u njenoj cjelini napisao sam tekst – Vlast objavila rat debeloj djeci. Vi koji pratite blog dulje vrijeme možda ga se i sjećate, a oni koji prate pozorno sigurno nisu zaboravili tragikomičnu debatu sa nekim nutricionistom koji se našao prozvan i uvrijeđen samim time što se našao netko da kritizira dobru namjeru. Njegove preporuke su uglavnom bile usmjerene na to da bih stvar trebao suditi po namjeri i da je svaki pokušaj predviđanja lošeg ishoda priče prepreka napretku čovječanstva. Ako vam se baš i vraća u prošlost preporučam da tekst pročitate, a ovdje ću ukratko ponoviti svoje primjedbe na tu Shemu.

Prvu primjedbu dao sam na povod za uspostavu Sheme. Za razliku od propagandne poruke, one vezane za zdravstvenu dobrobit djece, na samom početku dokumenta koji opisuje Shemu, a linkao sam ga iznad, Vlast daje do znanja da je povod ipak nešto drugo – potpora sektoru voća i povrća (kasnije ugrađeno i u Pravilnik, čl.2.). Motiv je dakle ekonomske naravi ili preciznije rečeno – planski ekonomske. Vlast je odlučila malo boostati (stimulirati) jednu gospodarsku granu. Priča o pretilosti i zdravim navikama tu mi se učinila kao mazanje očiju, a nedužna dječica kao nužno sredstvo za ostvarenje cilja. Naime netko mora pojesti to voće i povrće koje će izrasti iz subvencioniranih nasada.

Druga primjedba bila je na spominjanje “debelog djeteta”. Doista u dokumentu ćete naći izjavu o problematičnoj “debeloj djeci” ali nećete naći i objašnjenje kakva su to djeca. Ako postoji tvrdnja da postoji problem pa i ako zanemarimo tu elementarnu grubost koja je izrečena na račun djeteta, kakvo god da ono bilo u svojim fizičkim proporcijama, tada mora biti ponuđeno objašnjenje i rješenje navodnog problema. Objašnjenja nema jer ono i ne postoji. Postoji ideja s jedne strane (proizvodnja voća) i cilj s druge strane (prodaja voća), a priča u sredini kojom će se povezati krajevi se izmisli. Da im se nije omaknulo “debelo dijete” možda bih i ja popušio priču. Ovako ne.

Zbog “debelog djeteta”, da se još kratko zadržim na njemu, kontaktirao sam ni manje ni više nego dječju pravobraniteljicu gđu. Milu Jelavić uputivši joj dopis u kojem sam ukazao na ovu grubu formulaciju koja vrijeđa temeljna prava djeteta uključujući i još neke sporne elemente Sheme poput ograničenja unosa hrane. Deset dana poslije dobio sam odgovor u kojem pravobraniteljica ponavlja sterilnu priču o dobrobiti zdrave prehrane djeteta i u potpunosti zanemaruje ono na što sam upozorio svojim dopisom. Stoga sam poslao još jedan mail, kao odgovor, u kojem okrećem pažnju na taj propust. Osim potvrde da je mail zaprimljen do danas nisam zaprimio drugi odgovor. Pa zar je i dječja pravobraniteljica na strani establišmenta? Zapravo što bi nju sprječilo u tome.

Treća primjedba bila je na spomenuto ograničenje unosa hrane sa povišenim sadržajem masti, šećera i soli što je u svojevrsnoj koliziji sa postojećim modelom prehrane u školskim kuhinjama. Znači li ovo ograničenje da će u okviru postojećeg školskog menija biti ponuđeno nešto manje hrane kako bi se djecu prisililo da pojedu komad voća iz Sheme? Što je sa djecom koja odbijaju voće i hoće li ona zbog navedenog ostati gladna, bila je također jedna od stvari o kojima sam razmišljao.

Dao sam i još neke primjedbe, općenito o ideji odgoja i kreiranja navika u okviru škole, koja malo po malo izbija ulogu roditelja u istom zadatku, te o manje ili više problematičnim pojavama vezanim uz provedbu Sheme sa osobitim aspektom na psihološku dobrobit djece.

Danas, kada se Shema već dobrano zahuktala, a o provedbi imamo dostupna prva izvješća možemo iz njih iščitati raznovrsnu trulež na koju sam upozoravao u početku. Mogao bi stoga ovaj tekst biti i u duhu “Ne možete reći da vas nisam upozorio” ali pokušat ću se suzdržati od toga i dati objektivnu kritiku.

Jučer je na naslovnicama mnogih medija odjeknula priča o skupom voću koje se prodaje školama! Glas istre kaže: “Kad Europa plaća – jabuke su triput skuplje“, TPortal: “Škole nabavljaju jabuke za nevjerojatnih 18 kuna po kilogramu“. Ali što je tu sada nevjerojatno? Pa zar je zaboravljeno da je povod svemu tome poticanje sektora voća i povrća? Ah da, pa i jest zaboravljeno. Ili bolje rečeno ignorirano. Priča o zdravim navikama je bila ta kojom se dopustilo kukavici da snese jaje u našem gnijezdu.

Dakle škole za potrebe provedbe Sheme kupuju jabuke za 18 HRK po kilogramu. Napravit ću usput reklamu jednom trgovačkom centru, Vrutku. U Magazinskoj (Zagreb) kod zapadnog kolodvora, gdje imaju veliku trgovinu, možete kupiti fantastične domaće jabuke za 5,98 HRK po kilogramu (PDV uključen). Svaka važe barem 250 grama, slatka je i hrskava, za prste polizat, ma zavoljet će je i oni kojima se od jabuke diže želudac!

Zahvaljujući Agenciji za plaćanja u poljoprivredi imamo dostupan uvid u podatke o broju škola i djece uključene u Shemu te o iznosu potpore koja im je dodijeljena za kupnju tog voća. Inače tu i tamo se i agencijama zalomi da proizvedu nešto korisno osim što proizvode potražnju za nepotrebnim stvarima i uslugama (Vidi jučerašnji tekst Birokratski konzumerizam).

U Shemu će biti uključeno 161.410 školaraca od prvog do četvrtog razreda širom Hrvatske. Ukupni iznos potpora određen je Pravilnikom o provedbi sheme školskog voća, a iznosi najviše 1.343.100 EUR (okvirno 10,2 milijuna HRK). Dodijeljeno je tek nešto manje od maksimalno mogućeg iznosa, preciznije 10.152.559,88 HRK. Po djetetu to je količina voća u ekvivalentu 62,9 HRK za cijelu školsku godinu.

Pravilnikom je određeno da u okviru Sheme svakom djetetu tokom školske godine mora biti osiguran jedan obrok voća tjedno, a isti se mora kretati u granicama od 100 do 150 grama. Školska godina ima 37 tjedana, ne računajući praznike kada se voće u okviru Sheme tehnički ne može ponuditi djetetu (Metode u tom smislu još nisu toliko invazivne da vam maltretiraju djecu i dok su kod kuće), pa ako zajamčenih 62,9 HRK po djetetu rasporedimo na tih 37 tjedana lako dolazimo do brojke od 1,7 HRK tjedno odnosno ekvivalentne količine voća.

Za tih 1,7 HRK još se može kupiti neka naranča na akciji no ona nažalost nije na listi odobrenog voća koja se nalazi u prilogu Pravilnika. Srećom tu su mandarina, kruška, šljiva, breskva, nektarina, trešnja, jagoda, rajčica, mrkva (???) i jabuka. Moglo bi se u tih 1,7 HRK podmetnuti mandarinu, šljivu i jagodu ali druge voćke teško jer pojedinačnom masom prelaze cijenovni prag, dok ove sitnije poput nektarine unatoč maloj pojedinačnoj masi ipak imaju vrlo visoku cijenu. Jedna mrkva-dvije ili rajčica bi se mogle ugurati u priču. Nije baš voće niti je bogzna kako atraktivno – ali hej – na listi je odobrenog voća. Nema se tu šta prigovarati. Muć i jeć.

Ali da ne špekuliram previše uzmimo u razmatranje tu jabuku od 18 kuna po kilogramu za koju postoje potvrde o plaćanju i koja je nema sumnje debelo preplaćena. Prosječna jabuka teži oko 200 grama dakle u kilogram ih ide 5 komada. Ako je cijena za pet jabuka 18 kuna jedna je, logično, petina te cijene odnosno 3,6 kuna. Dakle za 1,7 kuna dijete može dobiti manje od pola prosječne jabuke ili preciznije 94 grama. Dva pasusa iznad vidjet ćete da je to manje od količine zajamčene Pravilnikom. Zanimljivo. Rekao bih da su se birokrati (kleptokrati) i odabrani dobavljači (njihovi kronisti) malo preračunali s lopovskom cijenom. Proračunatost i pohlepa natjerala ih je na glupost gađanja tog minimuma od 100 grama. Zahvaljujući tome ih se zbog lopovske cijene može razvlačiti po medijima ali  i pravno goniti za nepridržavanje Pravilnika.

Ali neće se to desiti, bez brige. Preteška je to matematika za gomilu roditelja koja bi trebala ustati na ovo maltretiranje vlastite djece. Maltretiranje se, naravno, ne odnosi na ficleke jabuke koje će dobiti na svoj tanjurić već na samu činjenicu da im ta i takva banda prisiljava djecu na boravak u tim i takvim školama te si uzima za pravo odgajati ih, preodgajati i usađivati im zdrave navike. Zdrava je ta jabuka, nema sumnje u to. I sam ih pojedem barem dvije dnevno ali uz Shemu sirota djeca uskoro neće imati osnovnu predodžbu o izgledu cijele jabuke kao što nemaju ni predodžbu o izgledu krave, koja je koliko saznajem od njih – ljubičasta.

Pravilnik se brine i o nastavku propagande. U svojem članku 8. on obvezuje dobavljače voća da izrade plakate na kojima će veličati Shemu uz izričito navođenje da je novac za njenu provedbu osiguran iz EU, iako u članku niže vidimo da 25% iznosa ide iz hrvatskog proračuna kojeg pune hrvatski porezni obveznici, a da bi to bilo u potpunosti jasno u istom članku ta naredba je ponovljena dvaput u dva zasebna stavka. Zastava EU također se mora obvezno saviti na plakat!

Mjere koje prate praktičnu provedbu Sheme opisane su u članku 13. koji obvezuje škole da provode edukacijske aktivnosti o važnosti voća i povrća, školske projekte na temu, osmišljavaju kutke za voće, izrađuju likovna rješenja i plakate na temu voća, serviraju isto i pripremaju od njega salate. Salate?

Od 94 grama voća sasvim jasno možete napraviti nezaboravnu salatu, evo recept:

– kriška jabuke
– pola kriške kruške
– četvrt šljive
– kolutić banane
– 1/8 trešnje
– jedna grožđica*

priprema – staviti voće na dlan lijeve ruke. Preliti sokom jedne kriške mandarine. Ubaciti u usta i pojesti.

*grožđica nije na listi odobrenog voća. Grožđica je zli šećer. Uz isprike križam prokletu grožđicu.

Osim pratećih mjera za maltretiranje djece Pravilnik predlaže i jednu posebnu mjeru – posjete gospodarstvima na kojima se proizvodi voće i povrće. Pretpostavljam da će biti dozvoljeno posjećivati samo ona gospodarstva s kojih dolaze te “izvrsne jabuke od 18 kuna po kilogramu” gdje će im subvencionirani kronisti ispirati mozgove govoreći kako marljivim radom i poduzimanjem čine korist njima i cijelom društvu.

Ma što ne bismo organizirali pravi pravcati slet u znak zahvalnosti petnaestorici odabranih dobavljača kojima je pripala sveta dužnost da osiguraju djeci to voće (uključujući mrkvu i rajčicu), a među njima posebnu počast odali i najjačem trgovačkom lancu na ovim prostorima čije ime neću spomenuti jer vam je jasno o kome se radi. Uz milijardu kuna poticaja koje mu pokloni Vlada svake godine što ne bi dobio još malo i na račun nacionalnog voćnog programa.

Za provedbu mjera bit će zadužene učiteljice i učitelji, a mjere su mi nakon svega toliko degutantne da ih s pravom mogu nazvati maltretiranjem djece. Uostalom za to i služi državna škola, da vam dijete maltretira, indoktrinira, ispere mu mozak i za to vam naplati račun kroz porezni sustav.

Shema školskog voća je u namjeri dobra, u praksi zla. Nema tu korekcija niti pomoći. Kada sustavu poklonite autonomiju da dizajnira i provodi mjere poput ove tada će isto odgovarati tek slici stvarnosti kakvom je vide njeni kreatori i sudionici. Među sudionicima glavnu riječ vodi vlast, a za njom skakuću kronisti u potrazi za lakim novcem. To što ta ekipa skuha za vaše dijete ne može biti ukusno niti dobro za njega, ali niti za vas koji posredno financirate cijelu stvar.

Na strani javnosti vidim tri skupine građana – manipulante (vlast, kroniste), izmanipulirane (djeca, roditelji, šira javnost) i indiferentne. Kada čujete nekoga da stane pričati pozitivno o ovoj stvari tada ga sigurno nećete naći u zadnje dvije skupine. Ignoriranje prljave strane priče ukazuje na osobni interes, dakle radi se o manipulantu.

Iako se nisam suzdržao od skretanja na “duh teksta” nadam se da ste u njemu ipak pronašli poneki trag objektivnog razmatranja problema u pozadini Sheme.

shema_skolskog_voca

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što se krije iza socijalizacije problema?

18 Srijeda pro. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 4 komentara

Oznake

ceste, monetizacija, parafiskalni nameti, parfem, problem, redistribucija, socijalizacija, socijalizacija problema, socijalizam, vlast, voluntarizam, zdravstvo, škola

Nedavno sam u jednoj diskusiji koja je nastala kao reakcija na tekst o poreznim obveznicima i poreznim konzumentima ilustrirao nastanak jednog društvenog procesa, za koji nismo našli pravog naziva, a vidljiv je u priči koju izlažem iz svojeg neposrednog iskustva.

Uglavnom, radi se o epizodi s jednim od roditelja učenika s kojim moja klinka ide u razred. Naime klinac ide na neki dodatni program pa se njegova majka dosjetila da bismo mogli učiteljici za Božić pokloniti nešto, sitnicu poput parfemčića. 20 učenika x 40 kuna = 800 kuna. A ja mislio da je moj Bvlgari skup parfem. Pih. Nebitno.

Dakle radi se o tome da majka tog dječaka svoju namjeru (problem koji iziskuje trošak) želi socijalizirati sa ostatkom roditelja. Prijedlog nismo podržali u većini što je stvorilo određenu razinu animoziteta, podjelu između roditelja. Iz priče vidimo da je majka dječaka špekulant, a roditelji koji je podržavaju tzv. korisni idioti (engl. useful idiots). I sve je to u redu dok dječakova majka nema mogućnost da svoju ideju drugima nametne silom. Za razliku od države primjerice. Ipak, dotična se nametnula u školsko vijeće pa će već djelovati na nas odozgo kada joj se za to ukaže prilika.

Za termin “socijalizacija problema” prvi put sam čuo iz usta ministra Linića dok je nema tome dugo odgovarao na pitanja s društvenih mreža. I sviđa mi se termin. Spomenut je u kontekstu parafiskalnih nameta gdje je ministar naznačio kako oni postoje kako bi se one pojedince koji imaju (novca) prisilo da sudjeluju u trošku nečega za što sami nisu zainteresirani, a u ime interesa onih pojedinaca koji to nešto žele imati ali ne mogu ili ne žele sami platiti. Ministrovu izjavu o tome možete poslušati i sami u video prilogu negdje na 19:52 od početka.

Dakle “socijalizacija problema” jest pojam kojeg definira ostvarenje cilja kojeg zadaju jedni uz prebacivanje troška njegovog ostvarenja na druge. U tom smislu mogli bismo reći da između koncepta planske ekonomije i “socijalizacije problema” kako je prezentira ministar Linić ne postoje bitne razlike. Jasno artikulirani ciljevi zainteresiranih strana predstavljaju se važnijima od onih neartikuliranih, subjektivnih ciljeva nezainteresiranih individua pa to nadglasavanje po prirodi stvari privlači političare (vlastodršce) da donose odluke i grade zakonski okvir u korist prvih.

Socijaliziranih problema u Hrvatskoj imamo bezbroj. Kompletan državni mirovinski sustav, gdje su mirovine prethodne generacije ulupane u infrastrukturalne projekte koji nisu donijeli progres, kako su u to vrijeme obećavale strane zainteresirane za socijalizaciju problema (troška), da bi danas umirovljenici ovisili o tome koliko je država odlučna u oporezivanju postojećih radnika. Kako su socijalistički planeri socijalizirali problem s mirovinskim fondom jugoslavenskih radnika, tako danas umirovljenici socijaliziraju problem sa svojom djecom jer fonda, kojeg su trebali koristiti kada dođe vrijeme za mirovinu, već odavno nema.

Obrazovni sustav, javno zdravstvo, željeznice, brodogradnja, autoceste, agencije, komore svih boja i oblika, pa i tunel sv. Ilija… sve su to, uz mnoge druge, propale institucije nastale metodom “socijalizacije problema”.

Iza socijalizacije problema krije se interes jednih, onih najglasnijih, visokopozicioniranih i uglednih, realiziran novcem drugih, šutljivih, nezainteresiranih i malo po malo obespravljenih.

A što je bilo s dječakovom mamom i parfemom iz priče? Ne znam. Ali znam da u tom neznanju leži sva ljepota onoga što se naziva voluntarizam. Pretpostavljam tek da se našla u situaciji u kojoj se nije željela naći, odnosno ako je uz pomoć polovice roditelja sakupila tek 400 kuna znači da je morala sama nadoknaditi razliku do 800 kuna. A možda je još jednom odigrala lukavo pa odlučila kupiti jeftiniji poklon izgovarajući se na onu drugu polovicu koja je nije podržala.

U svakom slučaju da je dobila podršku i samo jednog roditelja svoj problem je već socijalizirala za 50%.

slomljeni_parfem

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalniji pogled na visokoškolsko obrazovanje

10 Utorak ruj. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 2 komentara

Oznake

fakultet, MZOS, obrazovanje, reforma, stipendija, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, upisi, Zdravstveno osiguranje, škola, školarina, školovanje

U današnjem Jutarnjem tekst o neučinkovitosti i rastrošnosti državnog sustava visokoškolskog obrazovanja koji je postao takav uslijed obilatih beneficija koje su dane studentima. Troškovi studija redovnih studenata pokriveni su do 26. godine starosti, a tijekom tih sedam ili osam godina studija oni uživaju pogodnosti poput subvencioniranog smještaja u studentskim domovima, prijevoz, diskontnu cijenu prehrane, zdravstveno osiguranje, ulaznice u muzeje i mnoštvo drugih bogomdanih luksuza. Studenti će reći da su to minimumi civilizacijskog dosega i samim time oni na njih imaju pravo.

No upravo zbog tih civilizacijskih dosega većini studenata nedostaje motiva da se zapravo bave studijem. Tako tek 5-10% njih završi studij u roku. Preddiplomski studij završi tek 50% upisanih i to uz 50% dulji rok studiranja. Očito je kako se novac poreznih obveznika nemilice razbacuje. No o tome se ne govori. Tekst Jutarnjeg se zapravo bavi iznalaženjem boljeg modela ali i njegovog financiranja jednakom silinom.

Novi model tako pretpostavlja uštedu od 1,4 mlrd HRK ukoliko bi se financiralo samo studije dovršene u petogodišnjem roku. Ta ušteda potom bi se mogla ulupati u neke druge projekte unutar samog sustava od izgradnje i opremanja sve većeg broja novih državnih škola, do uvođenja obilatih novčanih stipendija za predane studente pa čak i kupovinu 10 godišnjih zaliha iPadova (kao analogija).

Tekst tako na indirektan način ukazuje na činjenicu kako se jednom uvedeni porez naknadno ne namjerava smanjiti ili ukinuti. Premda su prvi porezi modernih država uvedeni kao nužno zlo, za pokriće tek osnovnih troškova državne administracije, razvojem ekonomije i prosperitetom jačala se i uloga same države kao ponuđača sve šireg spektra usluga (monopola) što je dovelo do suludo visokih nameta za porezne obveznike. Od ovog problema danas pati većina razvijenih država Svijeta, a osobito one sa usađenim kolektivističkim mindsetom potput Hrvatske.

Iako se u jednom dijelu teksta spominju voucheri, što je dobra stvar jer studentu daje mogućnost da njime plati i neki privatni fakultet (barem dijelom), ipak prednosti tog načina plaćanja nisu spomenute već se ponovno u priču uguralo još malo države.

Doprinos u tom pogledu svojim komentarom dao je dekan Građevinskog faksa iz Splita g. Harapin:

Umjesto da država plaća sveučilišta, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao. – Za to bi se trebala osnovati državna banka, poput HBOR-a. To bi moglo ubrzati studiranje, a i fakulteti bi na taj način bili zainteresiraniji da studentima ponude bolje programe

Za ovu politiku naravno nije potrebna nikakva banka pa ni državna koju kolega Harapin smatra nužnom osnivanja. Tu politiku može provesti i postojeći sveučilišni sustav odnosno Ministarstvo obrazovanja. Već sama činjenica da se novac za izgubljenu godinu mora vratiti iz vlastitog džepa pomogla bi u najmanje dvije stvari:

1. smanjila bi broj studenata
2. povećala bi prolaznost upisanih

Vrijedi ukratko obrazložiti. Naime nije svakome suđeno da bude formalno visokoobrazovan. Nažalost tabula rasa je teorija koja u stvarnom životu pada u vodu. S njome pada u vodu i “društvo znanja” na kojem se ideološki inzistira. Ukoliko je tko sposoban dosegnuti viši intelektualni nivo tada će on sam stremiti ka tom cilju, onaj manje sposoban neće. Ključni uvjet u kojem će oba pojedinca postupiti racionalno jest da odluku o pitanju vlastitog školovanja donose u potpunosi autonomno i o vlastitom trošku. Upisanih studenata tako bi bilo više iz kategorije intelektualno snažnijih individua, što bi nužno dovelo i do veće konačne prolaznosti, dok bi one manje sposobne svoje kompetencije morale dokazivati van sveučilišta u nekoj drugoj društvenoj sferi i ekonomskim aktivnostima.

Ono što čini ovaj pogled na problem osobito pravednim jest kako bi studenti u tom slučaju sami snosili trošak svojeg studija, a ne bi putem države, njenih institucija i poreznog sustava trošak prebacivali na porezne obveznike koji su zakinuti za studij (intelektualno, financijski…) – kao što je sada slučaj. No i sadašnji slučaj vrijedi potkrijepiti činjenicom kako se za zadržavanje prava na besplatni studij i vezane pogodnosti glasno bore upravo one skupine građana koje zapravo nemaju intelektualni kapacitet niti sposobnost završiti fakultet već uživaju u nadrealnom životu na tuđi račun. Njih naravno ne treba kriviti za sudjelovanje u igri, u koju ih je navuklo ideološko vodstvo države, već im rasvjetliti zabludu o “društvu znanja”.

A što bi pomoglo fakultetima? Naravno, voucheri. Voucheri su u ovoj priči sinonim za konkurenciju. Konkurencija na slobodnom tržištu, kamo školovanje spada po prirodi stvari iako se građane uči da je školovanje monopolističko pravo države (pa i crkve), djeluje stimulirajuće na fakultete koji će svjesni postojanja konkurentskih fakulteta za naklonost studenata nuditi bolje obrazovne programe i nižu cijenu. Oba parametra su ključna za dobro studenata, fakulteta, a osobito poreznih obveznika i društva u cjelini. Dakle za opće dobro. Nažalost ono što bi pomoglo fakultetima ne bi nužno pomoglo fakultetskim usidjelicama organiziranima u profesorsko klanovlje. Kvalitetni profesori, predani svojem pozivu i željni prenošenja znanja tako bi dobili veće šanse. Utaborene usidjelice razvoj stvari u tom smjeru neće gledati prekriženih ruku i na sam spomen takve reforme začuli bi glasnu i jasnu kritiku.

Što bi pomoglo poreznim obveznicima? Naravno, niži porez, više prava u donošenju odluka za osobnu korist te odgovornost za vlastite postupke u tom pogledu. Osobito ukoliko tko nema sposobnosti ili ambicije studirati tada bi vlastiti novac, kojeg sada mora putem poreznog sustava davati za financiranje studenata, mogao iskoristiti za neku drugu svrhu za osobnu korist.

marx_skolovanje

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Centar za jačanje birokracije (CEF)

03 Utorak ruj. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 1 komentar

Oznake

birokracija, Bled, CEF, Centar za razvoj financija, Center for excellence in finance, Grčić, Linić, porez, reforme, Slovenija, zakon, škola

ili drugim nazivom Centar za razvoj financija (CEF- Center of Exellence in Finance) je državna agencija mutant – naime ne identificira se kao državna agencija ali očito je da to jest s obzirom da je njen osnivač slovenska Vlada, a članovi isključivo ministarstva financija država iz orkuženja. Njen trajni cilj je mentorirati države članice centra u razvoju i upravljanju javnim financijama te izgradnji učinkovitijeg financijskog sustava kroz središnje bankarstvo.

Potražio sam detaljnije informacije o njihovom radu u “What we do” sekciji njihove web stranice. Kažu tamo da:

1. Dijele znanje – razvijaju vještine (SHARING KNOWLEDGE – BUILDING SKILLS)
2. Promiču suradnju u regiji (PROMOTING COOPERATION IN THE REGION)
3. Grade nova partnerstva (BUILDING NEW PARTNERSHIPS)
4. Uče iz prakse (LEARNING FROM PRACTICE)
5. te još jednom dijele znanje (PEER LEARNING – EXCHANGE OF EXPERIENCE)

Naravno ta hrpa besmislica me nije nimalo zadovoljila. Valjda postoji neki konkretan razlog zbog kojeg postoje. Pitate se što sam uopće zapeo za tu agenciju za koju većina nije ni čula iako postoji već 10 godina i financira se proračunskim novcem zemalja članica. Dakle Vlada RH se na svojem Twitter profilu pohvalila kako je ministar Grčić upravo na Bledu i potpisuje ugovor o osnivanju podružnice te agencije u Hrvatskoj. Nakon toga sam naravno pitao prijatelja Google-a što misli o tome. Prvi rezultat koji je izbacio na spomen Centra za razvoj financija odveo me na tekst s Banka.hr čiji zadnji odlomak me zaintrigirao pa ga prenosim i vama:

Što se financiranja tiče, CEF-u se ugovorom osigurava sredstava kroz doprinos u naravi, odnosno osiguranje uredskog prostora, te kroz financijski doprinos zemlje domaćina “u razumnom iznosu”, ali i dobrovoljne doprinose od donatora. Potpisnice, pak, CEF-u daju imunitet od pravnog postupka, pretresa ili konfiskacije imovine, a među ostalim i izuzeće od carinjenja roba i usluga, dok će članovi u Upravnom odboru uživati imunitet od pravnog postupka i nakon  službe u CEF-u. Hrvatsku će u UO-u CEF-a moći zastupati samo predstavnik Ministarstva financija.

Znači i prije nego li sam doznao što uopće jest CEF shvatio sam kako će porezni obveznici RH, među kojima se i sam nalazim, osigurati financijska sredstva potrebna za financiranje njegovog djelovanja u RH, pazite – “u razumnom iznosu” (?). CEF je vlastodršcima toliko važan da bez obzira što radi, a to može biti jedino stvaranje nove birokracije i zadataka za nju koji će dovesti do potrebe za još i još birokracije, potpisom državnog predstavnika dobiva apsolutni pravni imunitet. Osim što pravno neće odgovarati za svoje postupke u RH on je siguran i od pretresa i zaplijene imovine, a uvozna roba ili usluge koju kupuje izuzeta je od carirenja. Članovi Upravnog odbora CEF uživaju imunitet od pravnog postupka čak i nakon službe u CEF.

Jedan od članova Upravnog odbora CEF je Slavko Linić. Kompletan popis CEF-ovih svetih krava možete naći ovdje.

Vratimo se na to što CEF zapravo radi. “What we do” sekcija nije zadovoljila moja očekivanja o smislu njihovog postojanja s obzirom na benefite koje im ministar Grčić svojim potpisom dodijeljuje u Hrvatskoj. Stoga sam kliknuo na sekciju “Program” i tamo pronašao konkretne stvari. Ukratko, CEF se bavi educiranjem birokrata u domeni upravljanja javnim financijama, a to prije svega znači osmišljavanje, implementaciju i provođenje učinkovitijih poreznih politika. Prilagodba europskom sustavu obračuna PDV-a, nove strategije za oporezivanje nekretnina i pokretnina građana, razvoj učinkovitijeg nadzora oporezivanja građana, izoštravanje vještina poreznih inspektora i revizora te općenito kako što bolje upravljati novcem kojeg otmu građanima. U domeni centralnog bankarstva posebna pozornost posvećena je politikama kontrole gotovinskog prometa i transakcija između građana te detekciji prijevarnih radnji. Sasvim jasno je kako se to odnosi na borbu protiv utajivača poreza, dakle i u ovoj domeni glavni cilj jest izgradnja efikasnijeg poreznog sustava. U domeni upravljanja ljudskim resursima dakako nalazi se sve ostalo što bi birokrate moglo učiniti sretnijima i podignuti im moral jer jasno je kakav psihološki teret predstavlja suštinski nečasan posao.

CEF je jednostavno rečeno poligon za treniranje birokrata koji je danas proširio svoju mrežu i na Hrvatsku. Postoji i stručni termin za to čime se CEF bavi – Capacity building. Specijalnost podučenih birokrata potvrdit će i neki od mnogobrojnih certifikata koji se kroz CEF dijele za cijeli spektar birokratskih poslova pa će tako jedino certificirani birokrati u budućnosti moći osmišljati reforme iz područja računovodstva, obrazovanja, mirovinskog i zdravstvenog sustava i dakako poreza. Sva navedena pitanja od suštinske su važnosti za jednu državu sa centraliziranim sustavom upravljanja i stoga je jasno zbog čega se CEF-u kao instituciji omogućuju privilegije poput pravnog imuniteta. Nikakva prepreka ne smije stati na taj put pa taman da se radi o nepravdi glavom i bradom, a za građane naravno vrijedi nešto sasvim drugo – da plaćaju porez i poštuju zakone koje pred njih stavlja vojska školovanih birokrata. Kakav paradoks.

poreznik_majica_out

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (38)

13 Utorak kol. 2013

Posted by Kapitalac in Liberalna misao

≈ Komentiraj

Oznake

fakultet, Liberalna misao, obrazovanje, sveučilište, znanje, škola, školstvo

Školujući se u državnim školama i fakultetima pojedinac riskira kronični gubitak sposobnosti kritičkog promišljanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

← Older posts

Facebook stranica

Facebook stranica

Nove objave

  • Doviđenja!
  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!
  • Liberalna misao (54)
  • Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Kategorije

  • Liberalna misao (53)
  • Nekategorizirano (462)

Bitcoin donacije

1DjEDPk1BGvxUhukMbF4zDaiYYCYVbk2yX

Bitcoin QR

Najnoviji komentari

Nostradurus Zagrebač… o Doviđenja!
Brojke koje razbijaj… o Koliko dana u tjednu radimo za…
Amra Kuliancic o (VLOG) Hoću bruto plaću na…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…

Arhiva

  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015
  • Ožujak 2015
  • Veljača 2015
  • Siječanj 2015
  • Prosinac 2014
  • Studeni 2014
  • Listopad 2014
  • Rujan 2014
  • Kolovoz 2014
  • Srpanj 2014
  • Lipanj 2014
  • Svibanj 2014
  • Travanj 2014
  • Ožujak 2014
  • Veljača 2014
  • Siječanj 2014
  • Prosinac 2013
  • Studeni 2013
  • Listopad 2013
  • Rujan 2013
  • Kolovoz 2013
  • Srpanj 2013
  • Lipanj 2013
  • Svibanj 2013
  • Travanj 2013
  • Ožujak 2013
  • Veljača 2013
  • Siječanj 2013
  • Prosinac 2012
  • Studeni 2012
  • Listopad 2012
  • Rujan 2012
  • Kolovoz 2012
  • Lipanj 2012
  • Svibanj 2012
  • Travanj 2012
  • Ožujak 2012
  • Veljača 2012
  • Siječanj 2012

Blogroll

  • A Young Austrian Economist
  • Adriatic Institute
  • Antemurale libertatis
  • Austrijanci
  • CEA
  • Club von Neumann
  • Cronomy
  • Eclectica
  • Free-Man's Perspective
  • Igniss
  • Jovan Galtić
  • Katkapital
  • Liberator
  • Libertarijanac u samoegzilu
  • Libertarijanci
  • Libertarijanska čajdžinica
  • Liberty 4 Balkans
  • Liberty Policy
  • Libzard
  • Loose Ends in Economics
  • Luna Morado
  • Money Mischief
  • Monopolizam
  • Mračni blog
  • Nedjeljni komentar
  • Nekompetentna reakcija
  • Neosocijalizam
  • Neovisni.info
  • News Bar
  • Otvoren
  • Poslovni
  • Poslovni Puls
  • Quo Vadis Croatia
  • Renesansa
  • Rexlegis – privatno arbitražno sudište
  • Sloboda i Prosperitet TV
  • Srebro Zlato
  • Strašilo
  • Svoboda in odgovornost
  • Tko je John Galt?
  • Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia"
  • Usporedbe
  • Zlatnici

Twitter

  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali wp.me/p289Ng-1bD #politikahr #SpaceX #izbori2015 7 years ago
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke! wp.me/p289Ng-1bv #politikahr #recitoglasno 7 years ago
  • Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota. wp.me/p289Ng-1bt #politikahr 7 years ago
Follow @KapitalacTwitt

Blog pokreće Wordpress.com.

  • Prati Pratim
    • Kapitalac
    • Pridruži se 195 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Kapitalac
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...