Proglasi li Vlada ekonomsku krizu prirodnom katastrofom – proračun je spašen!

Oznake

deficit, dug, financije, fiskalizacija, fiskalna odgovornost, građani, Hrvatska, Linić, ministarstvo, obveznici, porezi, proračun, vlada, zakon

Porezna uprava naganja 421. vlasnika privatnih tvrtki za 500 milijuna kuna poreznog duga. Zakon o trgovačkim društvima omogućuje državi da konfiskacijom privatne imovine vlasnika tih tvrtki naplati svoje pravo na njihov novac.

Upitao sam Vladu na Twitter:

1. Zanima me koliko je među ovim direktorima direktora javnih tvrtki “gubitaša”?
2. Hoće li i ministri odgovarati vlastitom imovinom za dugove koje su napravili na račun građana?

Odgovore naravno nisam dobio. Pitanja su ipak škakljiva i Vladin PR ih vješto izbjegava. Više vole odgovarati na pitanja u stilu: “koliko je ovaj mjesec bilo nezaposlenih?” jer na takva mogu odgovarati u stilu: “zabilježeno je usporavanje rasta broja nezaposlenih”.

Zakon o fiskalnoj odgovornosti obvezuje Vladine čelnike, te redom niže rangirane čelnike, da rashodovnu stranu proračuna smanjuju godišnje za 1%, tj. da osiguraju sve potrebno da se zakon ispoštuje, sve dok proračunskog deficita ne nestane. Zakon ne predviđa ikakve sankcije Vladinih čelnika u slučaju nepoštivanja zakona, već samo obvezuje fiskalno neodgovornog čelnika da stavi svoj mandat na raspolaganje Vladi. Vlada prema zakonu nema odgovornost niti mora staviti svoj mandat na raspolaganje građanima – građanima na čiji je račun stvorila dug i bila fiskalno neodgovorna. Najgore čime pojedine državne čelnike zakon kažnjava jest da odstupe s položaja i vrate se svojim kućama, za razliku od 421 direktora čije kuće i imovinu će država zaplijeniti i rasprodajom doći do novca.

I tako da bi smanjili deficit Vladini čelnici vrše poreznu presiju nad građanima. Naime vlastitu potrošnju ne namjeravaju smanjiti stoga da bi smanjili deficit valja namaknuti dovoljno na prihodovnoj strani, a i to im ne ide od ruke pa su već na polovini godine premašili stopu deficita planiranu za kraj godine. Mandati su na vjetrometini.

S obzirom da je tvorac Zakona HDZ trenutna vlast već je iskazala namjeru da ga doradi i ispolira taj kamen spoticanja u kojeg je uklesana obveza godišnjeg smanjenja deficita. Tako bi po zakonu i dalje bili fiskalno odgovorni, a deficitu bi samo nebo bilo granica.

No mogu učiniti i još jednu stvar. Članak 8. stavak (3) Zakona kaže kako se povećanje rashodovne strane proračuna u slučaju prirodnih katastrofa izuzima iz obveze smanjenja deficita za po 1% godišnje. Ako ekonomsku krizu i deficit proglase prirodnom katastrofom proračun je spašen te mogu mirne duše nastaviti zaduživati građane i trošiti novac koji nemaju.

Vlada poreznim obveznicima poručuje: “budite odgovorno odgovorni za Vladinu neodgovornost”, a onima koji još nisu porezni obveznici ili izbjegavaju to biti poručuje: “svim silama potrudit ćemo se da postanete i ostanete porezni obveznici i budete odgovorno odgovorni za Vladinu neodgovornost”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatskih 1%

Oznake

1%, Država, hrana, iksica, occupy, porez, poticaji, povlastice, prosvjedi, stipendije, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, zdravstvo

Ne čuje se u zadnje vrijeme vrlo popularna paradigma o 1% jednih koji žive na račun 99% drugih. Jučer i danas prisjetio sam se iste zahvaljujući dva neposredna primjera i došao do zaključka o tome tko su zapravo 1% u Hrvatskoj, barem grubo ilustrirano.

Od jeseni šok za studente u Zagrebu! Cijena menija u menzama poskupljuje s 4,40 HRK na 6,50 HRK! Uzjogunili se momentalno studenti, stali kritizirati sveučilište, SC, državu i zazivati pravdu u kojoj bi ta ista država trebala po demokratskom načelu stisnuti porezne obveznike i osigurati sredstva za održanje subvencionirane cijene hrane takvom kakva jest – jer u protivnom, prebacivanjem troška jela na onoga tko jede, država izgleda čini atak na njegovo pravo da se istovremeno i besplatno obrazuje, ruši temelje društva znanja, potkopava sustav obrazovanja budućih generacija uljuđenih etatista.

Ne priznaju studenti činjenicu kako “besplatno” ne postoji jer sve sasvim očito plaćaju porezni obveznici. Argument koji za uzvrat nude jest kako nisu oni krivi poreznim obveznicima što se i sami ne koriste tim sustavom, što se također ne obrazuju “besplatno” jer prilika im je dana.

No može li se doista svatko tko želi obrazovati besplatno? Na jednog studenta dolazi 10-ak poreznih obveznika koji njegovo obrazovanje financiraju kroz porez. Za svakog novog studenta potrebno je naći novih 10-ak poreznih obveznika koji će izdvajati za njegovo obrazovanje, a da pri tome sami ne koriste tu mogućnost jer u suprotnom opet treba novih 10 koji će financirati itd.. Logično je da u takvom sustavu raspodjele troškova ne postoji matematička računica kojom bi se zadovoljilo očekivanje “besplatnog” obrazovanja svim zainteresiranim poreznim obveznicima. Uostalom da bi se na javnim učilištima taj broj kontrolirao uvedene su kvote kojima se određuje tko će otpasti i postati marginalizirani porezni obveznik, a tko povlašteni student. Dakle 1% (karikirano) u ovom slučaju su studenti koji se obrazuju, jedu, stanuju i voze se gradskim prijevozom na račun mase svojih sugrađana pri čemu kao dodanu vrijednost stječu komparativnu prednost nad njima. I većina tih studenata će pri tome reći kako je to njihovo pravo, kako je to demokratski i na koncu konca normalno (čast iznimkama koje shvaćaju problem).

Populaciju srednjoškolaca i osnovnoškolaca nisam ni dotakao, no i oni su tu, obrazuju se “besplatno” jer tako kaže država u Ustavu koja ove zadnje navedene na školovanje čak i obvezuje pod prijetnjom kaznenog progona. U takvoj okolini sasvim sigurno će prije netko u zatvor nego što li će država ukinuti tu obvezu.

Što je s primateljima poticaja? Uklapaju li se i oni u ovu priču? Država je u određenom trenutku odlučila dati povlastice jednima na račun drugih. Tako su mnogi preko noći postali poljoprivrednici i mljekari, stali koristiti obilate poticaje iz državnog proračuna namaknute poreznom presijom države prema poreznim obveznicima, te pri tome kao i studenti licemjerno govoriti o tome da svi imaju jednake prilike i da su si sami krivi što je nisu iskoristili.

Vidite, i da odmah razjasnimo, imati priliku za izvlačenje koristi putem države na direktnu štetu sugrađana koje država terorizira tako da im novac otima pa daje vama, nije isto što i imati priliku na slobodnom tržištu i od države neometano pokušati vlastitim radom stvoriti nešto što bi drugim ljudima bilo korisno. Stvoriti onim ljudima koji pri tome imaju punu slobodu odlučiti sami hoće li vam za to vaše proizvedeno dobro dati svoj novac ili ne. Ovo zadnje poprilično utječe na to kako ćete razmišljati, jer ukoliko znate da ne postoje državna jamstva u slučaju vašeg neuspjeha (jamstva plaćena novcem poreznih obveznika) tada ćete se svojski potruditi da poštenim i predanim radom zaslužite svoj kruh i da to što radite bude drugima od osobite koristi. To je tržišni princip i kapitalistički način razmišljanja. Za razliku od ovoga što čini država kroz sipanje prava, povlastica i garancija povlaštenim skupinama na račun poreznih obveznika, ovdje nema apsolutno ničega za što bismo mogli reći da je nevaljalo.

Danas u Jutarnjem još jedan primjer ustanka revoltiranih pripadnika skupine “hrvatskih 1%” – Liječnici i medicinske sestre zaposleni u javnim bolnicama u borbi za svoja prava iz kolektivnog ugovora (ovo je jedan oblik garancije koje sam kratko spomenuo u prethodnom pasusu, dakle oblik “prava bez obzira na sve”). Javne bolnice financiraju se novcem poreznih obveznika i kao što već vidimo ponovno ista kategorija problema. Megalomanski, neučinkoviti, rastrošni i korumpirani državni zdravstveni sustav je na koljenima. Samo ove godine kreditima se saniralo 5 milijardi HRK nastalog duga. Pokušava sada država uskratiti povlaštene za prethodno dana prava i naravno da je naišla na dreku. Prekasno je za reforme u smislu smanjivanja radničkih prava. Koliko prekasno? Pet milijardi kuna prekasno.

S obzirom da je pitanje zdravlja i zdravstvenog osiguranja prilično škakljiva tema, jer se ljudi lako dižu na zadnje noge na sam spomen državnog zdravstva u negativnom smislu možda je dovoljno za sada priupitati se koliko točno liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u privatnim poliklinikama i specijalističkim ordinacijama kreće u štrajk? Ni jedan? Nadam se da je jasno na što aludiram.

Da spomenem umirovljenike čiji penzioni fond je pokrala država pa sada njihove mirovine također namiruju porezni obveznici? Bolje ne. Diram u osinje gnijezdo. Sve je jasno. Očito je da većina građana smatra da je država alat za ostvarivanje pogodnosti na tuđi račun i kako je demokracija percipirana kao sustav tiranije i preglasavanja u borbi za te pogodnosti. Tu ideju potkrijepljuje i činjenica kako se na vlasti konstantno izmijenjuju samo dvije političke opcije, a građani naginju čas jednoj pa čas drugoj s obzirom na to koja im ponudi više “besplatnih” stvari (free shit) na račun skupine koju treba preglasati. Nakon izbora većina u pravilu ostane posrana, a slatkorječivi političari uhljebljeni na tronu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O besmislu socijalne države i planske ekonomije na primjeru veletržnice

Oznake

inspekcija, Linić, porez, Rijeka, siva ekonomija, veletržnica

Rano juros Linićeve specijalne inspekcijske jedinice, u sklopu akcije “Riva B”, odradile su raciju među vozilima parkiranim uokolo Riječke Veletržnice. U 03:00 okružili su područje oko tržnice i blokirali sve prilazne prometnice. Pri pretresu su ustanovili da oko 90% na tom području zatečenih građana nema registriranu tvrtku, obrt ili OPG i zbog toga im zaplijenili više tona voća, povrća, mesa, nešto duhana, a navodno i par litara rakije (vijest, vijest, vijest), napisali brdo kaznenih prijava.

Kaže Linić povodom maestralno odrađenog posla:

Tu se ne radi o obračunu s jadnim ljudima, već pokušaju da se u Hrvatskoj shvati da se moraju plaćati sve porezne obveze, registrirati obrti, prijaviti radnike, plaćati doprinose

Kažem ja – od kuda poreznoj upravi pravo pretresati parkirana vozila? Dakle da sam se i ja kojim slučajem našao u to vrijeme tamo na parkingu, sa kašetom šljiva koje sam sinoć nabrao u svom voćnjaku da ih odvezem kući, sada bi se našao pisati ovo opelješenog gepeka i ispisanom kaznom u ruci. Brilijantno. Reda treba biti.

Kaže Linić dalje:

uhvaćeni su oni koji su robu prodavali na ulici, pored veletržnice u Rijeci u koju je uložen velik novac.

U 03:00 ujutro? Kome su u gluho doba noći na parkingu prodavali voće, povrće, meso? Za duhan i rakiju još bi se i našlo kupca ali ovo. Hmm. Znate što? Mislim da ministar laže. Valjda da opravda nezakonito nasrtanje na ljude koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.

No vidimo i razlog frustracije – veletržnica u Rijeci u koju je uložen velik novac. Odmah mi je postalo jasno da je on imao prste u tome. Na webu veletržnice možete pronaći informacije kako je ista dio nacionalnog projekta mreže veletržnica koje su izgrađene novcem iz državnog proračuna (dakle vašim novcem dragi čitatelji), a riječka je izgrađena taman u periodu SDP-ovog prvog mandata kada je Linić bio potpredsjednik Vlade. Ma ne aludiram ama baš ništa. Zamišljena je da koncentrira trgovce svježom robom unutar samog objekta unutar kojeg im pruža zaštitu, baš poput mafijaške zaštite.

No ima ljudi koji ipak ne bi sudjelovali u toj priči, što bi po prirodi stvari trebalo biti i pravo svakog od njih, samo kako bi se tada realizirala ideja o kontroliranom poduzimanju? Iako je riječka veletržnica samo fragment fragmenta opće ekonomske aktivnosti društva ipak je ovaj odnos političkih poslušnika i neposlušnika bitan za prirodu problema.

Da bi generalno državni projekt ovog tipa uspio, a namjera mu je krajnje nakaradna jer pokušava od tržišta napraviti neku svoju skulpturu, bilo je bitno provući sve vezane aktivnosti kroz zakonsku regulativu i podrediti korisnike tog prostora planu. Bez obzira govorimo li o registraciji tvrtki, plaćanju doprinosa, poreza, parafiskalija, naknada za korištenje prostora, parkirališnih mjesta, hladnjača, ovlaštenih vaga (da, i ovo država kontrolira, naime ne možete imati svoju vagu na pultu, a da ista nije baždario državni birokrat i pri tome uzeo naknadu), sve navedeno spada u okvir državne regulacije. Kroz takvu skalameriju jednom provučen proizvod sasvim sigurno je skuplji od proizvoda koji nije provučen kroz istu. Viša cijena proizvoda znači i više naplaćenih poreza i nameta zahvaljujući tom sustavu. Više naplaćenih poreza znači više birokracije i više kontrole države nad građanima te ubrzanje svakog danjeg koraka nadogradnje tog sustava. Problem su naravno politički neposlušnici koji nižom cijenom proizvoda uništavaju taj sustav. Takve se naziva lopovima, eksploatatorima, štetočinama, utajnicima poreza, neprijateljima države itd.

S obzirom da se građane ne može natjerati da kupuju skuplji proizvod unutar zidina veletržnice (barem ne još) ukoliko oni sami odluče kupovati jeftiniji proizvod van zidina (u ovom slučaju direktno iz kombija nekog političkog neposlušnika… pa i u 03:00 ujutro) tada je jedini logčni potez kreatora te politike da neposlušnike satre. Tako je osmišljena “Riva B”. Na taj način politički poslušnici unutar zidina ostaju zaštićeni, a cijene visoke. Građani u nepostojanju izbora mogu kupovati jedino unutar zidina ili ne kupovati uopće. Mislite da unutar zidina postoji prava konkurencija? Možete mislit. Siguran sam da u takvom mikrokozmosu djeluje cehovska politika gdje svi trgovci prešutnim dogovorom drže u lipu iste cijene za iste proizvode. To je doduše manje bitno za ovu priču ali lijepo ilustrira kako politika trgovinu modelira sebi za interes umjesto za interes građana – da bi ovo zadnje bilo moguće potrebno je slobodno i neregulirano tržište i konkurencija. Ta konkurencija u ovom slučaju su upravo ovi politički neposlušnici. Oni omogućuju građanima izbor, a građani glasuju novcem za njihovu robu.

Kaže Linić o njihovom moralu:

prodavači koji nisu prijavljeni, dakle vjerojatno koriste usluge Hrvatskog zavoda za zapošljavanje

Vrlo vjerojatno, a vjerojatnije je da u većoj mjeri koriste druge oblike socijalne pomoći kojih postoji bezbroj. Ta ipak živimo u socijalnoj državi gdje je socijalna politika jedna od najvažnijih stvari. Tako je i tim građanima neposlušnicima država dala tu mogućnost, u određenom momentu sasvim legitimno. No tu se Linić bori sa ljudskom prirodom, istu se teško može ukrotiti čak i teškom artiljerijom, a on bi tako rado da ljudi sami od sebe počnu slijediti njegov plan. No neće pa neće. I neće nikad. Ni ne trebaju.

S obzirom da ljudi po prirodi stvari skloni ekonomizirati, dakle iznalaziti optimalni izlaz iz situacije u kojoj se nalaze u smislu njenog poboljšanja, tako ovi domišljatiji ljudi očito koriste danu mogućnost socijalne pomoći i do ovog trenutka nekažnjavanu rabotu prodaje robe. Kada bi prodaja te robe bila ekonomičnija unutar zidina veletržnice tada bi sasvim sigurno trgovali tamo, a ne van njih. Ista stvar vrijedi i za danu priliku da se bez imalo truda domognu novca pa tako koriste socijalnu pomoć. Naravno, na štetu građana koji rade i koji nemogu izbjeći plaćanje poreza, no to nije razlog za represiju nad njima.

Socijalnu pomoć treba radikalno srezati pa i u potpunosti ukinuti jer vjerojatno većina izdataka namijenjenih u tu svrhu odlazi u ruke domišljatih. Istovremeno ljudima koji su do tog trena pomoć koristili treba prestati braniti da rade što žele, za svoju korist, i sve dok pri tome ne ugoržavaju život i imovinu drugih pojedinaca. U ovom slučaju u to ulazi i prestanak prisile sudjelovanja u trgovini na državnoj veletržnici, jer trgovina po prirodi stvari nije izmišljotina zaluđenog političara, niti teži planskoj kontroli, već je “izum” koji pripada čovječanstvu u cjelini i teži slobodi. Prestankom kontoliranja ljudskog djelovanja u njihovim poduzetničkim pothvatima država (zakonska i administrativna) se posljedično mora reducirati i svesti u okvire u kojima građani nad njom imaju potpunu kontrolu, a ne obrnuto kako stvari sada stoje. (Digresija na tekst o reviziji invalidnina koja je u tijeku i koja će rezultirati povećanjem socijalnih davanja)

Ipak koliko je vjerojatno da je to što govorim istina toliko je vjerojatno da vlast neće dozvoliti da se to desi. Neposlušne će satrati, ostaviti građanima na izbor jedino ono skuplje što se nudi unutar veletržnice koje neće imati s kojim novcem kupiti i tako dok i zadnji trgovac ne propadne u nemogućnosti iznalaženja računice (u koju ulazi naknada za zaštitu mafijaškoj državi). Politika hrvatskih Vlada, a naročito ove, je ultimativno destruktivna. Vlada i administrativna država sama sebi kopa jamu, no za njih me nije ni malo briga, briga me kako će građani i ja među njima, malo po malo propadati u siromaštvo. Hoće li boliti, pitam se.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatska politika

Oznake

ekonomija, građani, Hrvatska, izbori, kriza, politika, siromaštvo, vlada, vlast

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ne treba nam toliko ugostitelja koliko ih danas ima

Oznake

fiskalizacija, Linić, porez, Smiljanec, ugostitelji

… izjava je desne ruke ministra financija, gđe. Nade Čavlović Smiljanec za Jutarnji.

Osim što je gospođa kumovala uvođenju zabrane isplate plaća radnicima u gotovom novcu, zbog želje da kontrolira financijske transakcije građana, sada iznosi ideju i o kontroli samih djelatnosti građana. Ovom izjavom jasno daje do znanja da je ona ta koja bi željela određivati koliko ugostitelja “treba” biti.

Gđo. Smiljanec, koliko dakle ugostitelja treba biti? 10% manje? 22,4% manje? Možda ne treba toliko sladoledara, ili kebabdžinica – možda samo onih koji meso umotavaju u tortilju, dok onih koji meso pune u lepinju može ostati koliko ih ima? Po čemu su uostalome ugostitelji iznimka od bilo koje druge djelatnosti kojom se ljudi bave? Dakle ista ideja lako može postati pravilo za sve i bez iznimaka.

Izjava gđe. Smiljanec izvire iz nasilne ideje u kojoj se nekome daje za pravo da određuje drugome čime će se baviti ili da mu brani isto. Nakon ovoga možda će čitateljima biti jasnije kako nastaju kvote koje propisuje država – iz impulsa, kolektivističke pravde, a najviše iz prilike koju donosi položaj nad kolektivom i moć. No gđa. za sebe kaže:

Inače zazirem od riječi moć, to je za mene sinonim za nešto loše, za strah. To znači da se ljudi boje. Ne želim da me se ljudi boje, već da me cijene zbog onoga što radim. Ne osjećam se moćnom ženom.

Tako je. Ne želite da vas se boje nego da vam se u potpunosti prepuste, jer to je za njihovo dobro. A to je za njihovo dobro jer u suprotnom ćete ih financijski kazniti, a možda i strpati u zatvor, jer za to je vlast napisala zakone po potrebi.

Tko još vjeruje da nas uništava kapitalizam i slobodno tržište, dok se socijalizam najgore vrste provlači poput poplave ispod ulaznih vrata svakog hrvatskog kućanstva?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Lista srama – dokaz nepostojanja pravne države

Oznake

lista srama, plaća, poslodavci, sindikati, vlada, zakon

Na sjednici Vlade koja se trenutno održava prihvaćene su izmjene i dopune Zakona o porezu na dohodak koje se dijelom odnose i na mogućnost koju vlast daje Poreznoj Upravi da javno objavljuje popis tvrtki i pojedinaca koji zapošljavaju, a ne isplaćuju plaće radnicima. Već ranije vlast je na sličan način zakonski regulirala naplatu obaveznih doprinosa na plaće pa sada iz tih podataka jasno vide tko to plaća samo doprinose, a plaće izostavlja.

Vlada se u obrazloženju izmjena zakona opravdava kako će tim potezom potaknuti poslodavce da počnu isplaćivati plaće radnicima, neizravno aludirajući na to kako će ih se tim potezom izložiti sramoti koju jamačno ne žele, stoga im je bolje da otvore novčanike i vrate pokradeno radnicima. Vlada je doista uvjerena da su poslodavci ušminkani kanibali. No ako to i jesu ne vidim kako bi na njihov primitivizam trebala djelovati neka javno objavljena lista s njihovim imenom. Ako su beskrupulozni kao što ih se prezentira onda ih članstvo na toj listi neće civilizirati, a još manje prisiliti da konačno isplate radniku ugovorenu plaću.

Ovdje dolazimo do bitnog dijela problema – Ugovora o radu.

Vlada se u obrazloženju poziva na poštivanje Ustava, koji poslodavce obvezuje da isplaćuju “dostojnu” plaću radnicima, što god da “dostojno” značilo (relativna kvantifikacija, za priču nebitna ali mi je upala u oko), te na Zakon o radu koji do detalja definira poslodavčeve obveze u tom smislu. Ustav i Zakon o radu postoje i na snazi su otkako je i ove države. Čemu dakle Vlada potura “listu srama” kada u ovom slučaju postoji pravni okvir koji se bavi tim pitanjima? Odgovor ne treba tražiti u logici već u trenutku.

Vladi je prije svega bitno da se državni proračun puni, ministru financija osobito, pa su iz tog razloga vrlo žestoko sankcionirali one koji ne plaćaju doprinose. Plaća se legalno može isplatiti jedino ako su isplaćeni i doprinosi. Mnogi radnici u tom trenutku ostali su bez novca u rukama. Pitate se zašto.

Poslodavci na margini održivosti, a takvih je mnogo, mislim da se danas radi i o većini, uglavnom su birali hoće li isplatiti radniku novac na ruke ili će taj novac uplatiti radniku na konto doprinosa. Nisu imali dovoljno sredstava da pokriju ukupne troškove zaposlenja radnika koji se sastoje od neto plaće, poreza i prireza, mirovinskog, zdravstvenog i još nekih naknada. Radnici su tako dobivali plaću od koje su barem mogli zadovoljiti osnovne životne potrebe poput hrane i pića, stanarine i drugih sitnih komocija tokom mjeseca. Dijelom su dobivali plaću na račun, a dijelom na ruke. Kako je odredba o obveznoj uplati doprinosa stupila na snagu tako je sve manje novca išlo preko računa, jer se isti bjesomučno oporezuje, a sve više na ruke. No i isplata na ruke sve je rijeđa praksa, jer zajedno s ekonomijom propadaju i tvrtke, a osim toga odnedavno je isplata plaće na ruke, u novcu, zakonom zabranjena. Sve mora ići preko bankovnog računa.

Dok će Vlada putem medija uvjeravati javnost da su poslodavci kanibali ipak je vjerojatnije kako se radi o tvrtkama tzv. “živim mrtvacima”. One su poput tvrtki u predstečajnom ili stečajnom postupku zapravo bankrotirale. Jedini način na koji bi te tvrtke mogle zadovoljiti zahtjeve radnika iz Ugovora o radu jest rasprodajom imovine. I to bi trebalo učiniti, da je pravne države, jer i postojeći kakvi-takvi zakoni na to obvezuju.

Međutim kada bi Vlada inzistirala na poštivanju prava i zakona u ovom slučaju, tada bi mnoge tvrtke zatvorile svoja vrata, podmirile dugove prema radniku i prestale uplaćivati novac u državni proračun (doprinosi, porezi, parafiskalije). Dakle nisu ovdje bitne realne obveze i dugovi tvrtke prema radnicima već očekivanje Vlade da tvrtke služe proračunu i višim ciljevima politike, a politici se podređuju zakoni (zakoni po potrebi, ne po vladavini prava). Za te ciljeve i za reputaciju političara nije dobro da se tvrtke zatvara niti da radnici ostaju bez posla. Bez novca u proračunu Vlada ne može obećavati blagostanje i stvarati lažnu nadu među građanstvom. Tako je bolje te “tvrtke mrtvace”, prema Vladinoj logici, držati na životu injektiranjem adrenalina direktno u srce ili izlaganjem javnoj sramoti, a radnike ucjenjivati da u nemogućnosti drugog izbora (uslijed godinama prakticiranja sličnom logikom uništenog tržišta rada) ostaju raditi bez plaće uz velikodušno obećanje Vlade kako će izlaganjem poslodavca na “stup srama” zadovoljiti njihova radnička prava. Vlada će ih ponovno spasiti od kanibala. Nakon što Porezna uprava objavi listu pretpostavljam da će prvi reagirati sindikati.

Naknadni efekti? Moja pretpostavka je da će više tvrtki prestati isplaćivati doprinose, a manje uplaćivati plaće – jer će zatvoriti svoja vrata, potraživanja radnika će se vucarati po sudovima godinama, a Vlada će ostati bez novca u proračunu. Novca građana o kojem je ovisna. Novi poduzetnici teže će se odlučivati na poslovanje u uvjetima gdje ne postoji pravna sigurnost već samo diktat i sramoćenje od strane vladajuće, samovoljne političke kaste.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Četiri jahača hrvatske apokalipse

Oznake

apokalipsa, Hrvatska, jahači, kriza, kronizam, sindikat, vlada

Prvi jahač: Vlada – Stoluje nad narodom i zakonom, obećava sigurnost i blagostanje, donosi lažnu nadu, ljude okreće jedne protiv drugih (fiskalizacija, poticanje ljudi da izdaju jedni druge za vladin račun).

Drugi jahač: Kronisti – kupuju privilegije od prvog jahača (zakon o strateškim investicijama, javna nabava, patenti, komore…), potiskuju slobodno tržište i slobodu izbora istovremeno uvjeravajući narod u suprotno.

Treći jahač: Povlaštene skupine – primatelji poticaja i svi drugi koji se hrane sredstvima državnog proračuna iz interesa. Poljoprivrednici ucjenjuju visokim cijenama proizvoda, a mljekari prolijevaju mlijeko čija je proizvodnja potpomognuta novcem naroda, lažni invalidi, birokrati i ostali rentijeri.

Četvrti jahač: Sindikati – svim silama brane stanje koje su stvorila prva tri jahača, predstavljaju se narodu kao zaštitnici i spasitelji, zavode masu i dižu ustanke kojima je cilj pretvoriti masu u povlaštenu skupinu kockajući se slobodom pojedinaca koji će njihove privilegije plaćati svojim produktivnim radom, zalažu se za ograničenje rada kvalifikacijskim okvirima i licenciranjem radnika i struka, potiču prvog jahača da stvori još više sigurnosti, blagostanja i lažne nade.

Danas je dan osnutka Gospodarskog Socijalnog Vijeća, pakta četiriju jahača, kojem posvećujem ovaj simbolički tekst.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čestitam, fiskalizirani ste!

Oznake

fiskalizacija, inspekcija, Linić, porez, represija

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Protiv nezaposlenosti glancanjem kamenja

Oznake

legalizacija, Nekretnine, nezaposlenost, radna mjesta, Schiff, zapošljavanje

Kada bi vlast odlučila građane zaposliti na javnim radovima možemo jedino konstatirati da bi nezaposlenost pala. Ako razmislimo o korisnosti zapošljavanja ljudi na poslovima javnih radova vlast će vjerojatno gurnuti prst u uho, pokazati statistički pad nezaposlenosti i uzviknuti “ceteris paribus”! Nema veze ima li od tog posla ikakve koristi, za ljude same, bitno je što makroekonomski podaci govore uz istovjetno ignoriranje svih ostallih činjenica koje im očito ne idu u prilog.

Podsjetit ću ponovno na antologijski strip Irwina Schiffa “How an Economy Grows and Why it Doesn’t” (pdf) i dio u kojem vlada rješava enormnu nezaposlenost, uzrokovanu vlastitim prethodnim preambicioznim i pretjeranim uplivom, projektom “glancanja kamenja” na plažama hipotetskog pitoresknog otoka-države. Tom mjerom postižu punu zaposlenost i potpunu ekonomsku neproduktivnost.

Legalizacija nekretnina usporediva je primjeru projekta “glancanja kamenja”. Državna birokracija je konstatirala kako je za obradu svih pristiglih zahtjeva za legalizaciju nekretnina potrebno zaposliti gotovo 2000 ljudi i u tom smjeru se odlučno ide. Dnevnik.hr u legalizaciji vidi priliku za vojsku nezaposlenih. Prst u uho.

Ideje za slične projekte pljušte mi pred očima. Država bi mogla na sličan način zaposliti vojsku nezaposlenih inžinjera prometa kroz “doregistraciju osobnih vozila” (pustite mašti na volju što bi to moglo značiti), zatim prometne znakove mogli bi pridržavati ljudi umjesto da ih se fiksira za beton, nadalje more inspektora mogli bi ići po Hrvatskoj i gledati je li što “u funkciji” čega ili nije – primjerice, čovjeka koji gura bicikl po pločniku trebalo bi kazniti jer bicikl služi tome da se vozi, a ne da ga se gura (od postupka inspektor ima posla, proračun države se puni, a građane se disciplinira), zatim bi se moglo propisati obveznim zamijeniti stare registarske pločice na vozilima novim pločicama, sa EU obilježjima, čime bi se stvorila nova radna mjesta na šalterima policijskih uprava, a i samih šaltera bi trebalo biti više kako bi asimilirali velik broj zahtjeva što znači i dograđivanje postojećih objekata i posao za građevinski sektor, ili da skratim, gdje god danas postoji kakav administrativni proces može se uvesti još jedan korak zahvaljujući kojem će se zaposliti ljude.

Nema dvojbe da će zapošljavanje zbog legalizacije, koja će kao proces biti učinkovita (i potpuno nepotrebna, a time i štetna), dovesti vlastodršce do sličnih ideja.

Ukoliko ste među morem sugrađana koji se vesele vijestima o ovakvom načinu stvaranja radnih mjesta, pa se nakon nekog vremena stanete osjećati razočarano potezima vlasti, namagarčeno, porezima opterećeno, pravno nesigurno, osiromašeno i izigrano, neznajući u čemu je problem – glasujte na narednim izborima za suprotnu političku opciju (pa onda ponovno za suprotnu), a možda najbolje da ne izađete na izbore i samo gurnete prst u uho.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (33)

Oznake

Država, Liberalna misao, zakon

Previše je zakona u državi gdje ni suci, ni vlast ni građani nisu sigurni što jest, a što nije po zakonu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac