Rano juros Linićeve specijalne inspekcijske jedinice, u sklopu akcije “Riva B”, odradile su raciju među vozilima parkiranim uokolo Riječke Veletržnice. U 03:00 okružili su područje oko tržnice i blokirali sve prilazne prometnice. Pri pretresu su ustanovili da oko 90% na tom području zatečenih građana nema registriranu tvrtku, obrt ili OPG i zbog toga im zaplijenili više tona voća, povrća, mesa, nešto duhana, a navodno i par litara rakije (vijest, vijest, vijest), napisali brdo kaznenih prijava.
Kaže Linić povodom maestralno odrađenog posla:
Tu se ne radi o obračunu s jadnim ljudima, već pokušaju da se u Hrvatskoj shvati da se moraju plaćati sve porezne obveze, registrirati obrti, prijaviti radnike, plaćati doprinose
Kažem ja – od kuda poreznoj upravi pravo pretresati parkirana vozila? Dakle da sam se i ja kojim slučajem našao u to vrijeme tamo na parkingu, sa kašetom šljiva koje sam sinoć nabrao u svom voćnjaku da ih odvezem kući, sada bi se našao pisati ovo opelješenog gepeka i ispisanom kaznom u ruci. Brilijantno. Reda treba biti.
Kaže Linić dalje:
uhvaćeni su oni koji su robu prodavali na ulici, pored veletržnice u Rijeci u koju je uložen velik novac.
U 03:00 ujutro? Kome su u gluho doba noći na parkingu prodavali voće, povrće, meso? Za duhan i rakiju još bi se i našlo kupca ali ovo. Hmm. Znate što? Mislim da ministar laže. Valjda da opravda nezakonito nasrtanje na ljude koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.
No vidimo i razlog frustracije – veletržnica u Rijeci u koju je uložen velik novac. Odmah mi je postalo jasno da je on imao prste u tome. Na webu veletržnice možete pronaći informacije kako je ista dio nacionalnog projekta mreže veletržnica koje su izgrađene novcem iz državnog proračuna (dakle vašim novcem dragi čitatelji), a riječka je izgrađena taman u periodu SDP-ovog prvog mandata kada je Linić bio potpredsjednik Vlade. Ma ne aludiram ama baš ništa. Zamišljena je da koncentrira trgovce svježom robom unutar samog objekta unutar kojeg im pruža zaštitu, baš poput mafijaške zaštite.
No ima ljudi koji ipak ne bi sudjelovali u toj priči, što bi po prirodi stvari trebalo biti i pravo svakog od njih, samo kako bi se tada realizirala ideja o kontroliranom poduzimanju? Iako je riječka veletržnica samo fragment fragmenta opće ekonomske aktivnosti društva ipak je ovaj odnos političkih poslušnika i neposlušnika bitan za prirodu problema.
Da bi generalno državni projekt ovog tipa uspio, a namjera mu je krajnje nakaradna jer pokušava od tržišta napraviti neku svoju skulpturu, bilo je bitno provući sve vezane aktivnosti kroz zakonsku regulativu i podrediti korisnike tog prostora planu. Bez obzira govorimo li o registraciji tvrtki, plaćanju doprinosa, poreza, parafiskalija, naknada za korištenje prostora, parkirališnih mjesta, hladnjača, ovlaštenih vaga (da, i ovo država kontrolira, naime ne možete imati svoju vagu na pultu, a da ista nije baždario državni birokrat i pri tome uzeo naknadu), sve navedeno spada u okvir državne regulacije. Kroz takvu skalameriju jednom provučen proizvod sasvim sigurno je skuplji od proizvoda koji nije provučen kroz istu. Viša cijena proizvoda znači i više naplaćenih poreza i nameta zahvaljujući tom sustavu. Više naplaćenih poreza znači više birokracije i više kontrole države nad građanima te ubrzanje svakog danjeg koraka nadogradnje tog sustava. Problem su naravno politički neposlušnici koji nižom cijenom proizvoda uništavaju taj sustav. Takve se naziva lopovima, eksploatatorima, štetočinama, utajnicima poreza, neprijateljima države itd.
S obzirom da se građane ne može natjerati da kupuju skuplji proizvod unutar zidina veletržnice (barem ne još) ukoliko oni sami odluče kupovati jeftiniji proizvod van zidina (u ovom slučaju direktno iz kombija nekog političkog neposlušnika… pa i u 03:00 ujutro) tada je jedini logčni potez kreatora te politike da neposlušnike satre. Tako je osmišljena “Riva B”. Na taj način politički poslušnici unutar zidina ostaju zaštićeni, a cijene visoke. Građani u nepostojanju izbora mogu kupovati jedino unutar zidina ili ne kupovati uopće. Mislite da unutar zidina postoji prava konkurencija? Možete mislit. Siguran sam da u takvom mikrokozmosu djeluje cehovska politika gdje svi trgovci prešutnim dogovorom drže u lipu iste cijene za iste proizvode. To je doduše manje bitno za ovu priču ali lijepo ilustrira kako politika trgovinu modelira sebi za interes umjesto za interes građana – da bi ovo zadnje bilo moguće potrebno je slobodno i neregulirano tržište i konkurencija. Ta konkurencija u ovom slučaju su upravo ovi politički neposlušnici. Oni omogućuju građanima izbor, a građani glasuju novcem za njihovu robu.
Kaže Linić o njihovom moralu:
prodavači koji nisu prijavljeni, dakle vjerojatno koriste usluge Hrvatskog zavoda za zapošljavanje
Vrlo vjerojatno, a vjerojatnije je da u većoj mjeri koriste druge oblike socijalne pomoći kojih postoji bezbroj. Ta ipak živimo u socijalnoj državi gdje je socijalna politika jedna od najvažnijih stvari. Tako je i tim građanima neposlušnicima država dala tu mogućnost, u određenom momentu sasvim legitimno. No tu se Linić bori sa ljudskom prirodom, istu se teško može ukrotiti čak i teškom artiljerijom, a on bi tako rado da ljudi sami od sebe počnu slijediti njegov plan. No neće pa neće. I neće nikad. Ni ne trebaju.
S obzirom da ljudi po prirodi stvari skloni ekonomizirati, dakle iznalaziti optimalni izlaz iz situacije u kojoj se nalaze u smislu njenog poboljšanja, tako ovi domišljatiji ljudi očito koriste danu mogućnost socijalne pomoći i do ovog trenutka nekažnjavanu rabotu prodaje robe. Kada bi prodaja te robe bila ekonomičnija unutar zidina veletržnice tada bi sasvim sigurno trgovali tamo, a ne van njih. Ista stvar vrijedi i za danu priliku da se bez imalo truda domognu novca pa tako koriste socijalnu pomoć. Naravno, na štetu građana koji rade i koji nemogu izbjeći plaćanje poreza, no to nije razlog za represiju nad njima.
Socijalnu pomoć treba radikalno srezati pa i u potpunosti ukinuti jer vjerojatno većina izdataka namijenjenih u tu svrhu odlazi u ruke domišljatih. Istovremeno ljudima koji su do tog trena pomoć koristili treba prestati braniti da rade što žele, za svoju korist, i sve dok pri tome ne ugoržavaju život i imovinu drugih pojedinaca. U ovom slučaju u to ulazi i prestanak prisile sudjelovanja u trgovini na državnoj veletržnici, jer trgovina po prirodi stvari nije izmišljotina zaluđenog političara, niti teži planskoj kontroli, već je “izum” koji pripada čovječanstvu u cjelini i teži slobodi. Prestankom kontoliranja ljudskog djelovanja u njihovim poduzetničkim pothvatima država (zakonska i administrativna) se posljedično mora reducirati i svesti u okvire u kojima građani nad njom imaju potpunu kontrolu, a ne obrnuto kako stvari sada stoje. (Digresija na tekst o reviziji invalidnina koja je u tijeku i koja će rezultirati povećanjem socijalnih davanja)
Ipak koliko je vjerojatno da je to što govorim istina toliko je vjerojatno da vlast neće dozvoliti da se to desi. Neposlušne će satrati, ostaviti građanima na izbor jedino ono skuplje što se nudi unutar veletržnice koje neće imati s kojim novcem kupiti i tako dok i zadnji trgovac ne propadne u nemogućnosti iznalaženja računice (u koju ulazi naknada za zaštitu mafijaškoj državi). Politika hrvatskih Vlada, a naročito ove, je ultimativno destruktivna. Vlada i administrativna država sama sebi kopa jamu, no za njih me nije ni malo briga, briga me kako će građani i ja među njima, malo po malo propadati u siromaštvo. Hoće li boliti, pitam se.

Svako dobro,
vaš Kapitalac