Despotskim metodama protiv dužničkog ropstva

Oznake

aktiva, Banke, despotizam, dužničko ropstvo, franak, Lalovac, obračun, porez, stambeni kredit

Boris Lalovac: “Više neće biti egzotičnih valuta kao franaka. Zakonom ćemo riješiti i kako se određuje vrijednost nekretnine, neće se više plaćati veći tečajni rizik jer korisnici ne mogu glavnicu pokriti nekretninom. Što se tiče problema aktualnih kredita, moramo o svima brinuti, pa i o onima zaduženim u eurima, ne samo u švicarskom franku. Ovo mora biti riješeno jednim zakonom. Nema više mjesta dužničkom ropstvu” 

1. Švicarski franak nije egzotična valuta. To je valuta koju ljudi širom svijeta vrlo cijene jer se dokazala kao stabilna valuta. To je ljudima važno jer pohranjujući svoju imovinu u valutu oni očekuju očuvati vrijednost iste (makar je u svakom slučaju kroz inflaciju gube). Problem je u tome što je u izvjesnom razdoblju naše prošlosti država debelo precijenila kunu u odnosu na franak. To je stvorilo povećanu potražnju za frankom. Kada su ljudi shvatili istinu (ali ne i uzrok) bilo je prekasno, nekretninski balon koji se napuhao na podcijenjenom franku je eksplodirao, a vrijednost franka se počela penjati u svoje realne okvire. Dodano, ukidanje pega spram eura pokazalo je svijetu koliko franak zapravo vrijedi, odnosno koliko ljudi vjeruju u njega. Vjera ljudi u franak odredila je njegovu vrijednost spram kune u danom trenutku. Međutim problem je određen političkim sredstvima jer kao što znamo država upravlja monetarnom politikom te je njome prije nego li je itko bio svjestan odredila sudbinu ljudi koji su se zadužili u podcijenjenoj valuti.

2. Vrijednost nekretnine treba određivati tržišnim metodama, a ne zakonima u službi politike. Tržište ima svojstvo dinamičnosti i brze prilagodbe novonastalim okolnostima. Cijene nekretnina određene su bezbrojnim faktorima i preferencijama ljudi te ono što vrijedi danas već sutra može postati neprihvatljivo. Najava zakonske regulacije tog pitanja predstavlja najavu državne intervencije koja je svojevrsno priznanje političara da ne razumiju kako zapravo funkcionira ekonomija, teoretski i praktično. Oni će onemogućiti tržište da se prilagođava novonastalim okolnostima i tako izravno utjecati na njegovu dinamiku. Državna intervencija u pravilu donosi negativne ishode. Kao i u slučaju podcijenjenog franka možemo očekivati raskorak između ponude i potražnje, odnosno cijene koju će određivati politika u odnosu na cijenu koju bi određivalo tržište (da mu se to pravo nije intervencijom oduzelo).

3. Tečajni rizik je povezan s prvom točkom. U uvjetima gdje država određuje koliko kuna vrijedi prema ostalim valutama dobro je da postoji nešto poput naknade za tečajni rizik. Kao što rekoh, država ima sklonost precijeniti domicilnu valutu i tako na tržište odaslati lažan signal o vrijednosti novca. Stoga je sasvim razumno da onaj tko to shvaća, a nudi kredit, traži od osobe koja posuđuje novac da plati i naknadu za tečajni rizik odnosno preuzme ga na sebe.

4. Kada bi vlast imala stvarnu namjeru brinuti se o građanima onda bi ih ostavila na miru. Problem dužničkog ropstva u kojeg su se uvukli brojni građani izravna je posljedica vladinog činjenja, a ne njene pasivnosti. Vlada svakodnevno provodi intervencionizam na svim poljima pa tako i financijskom. Građani odobravaju intervencionizam jer on dolazi uz velika obećanja. Tek se nakon provedbe intervencije uočava enorman nesrazmjer u odnosu na obećano. Nažalost tada se rješenja ponovno traži u novim (i novim) vrstama intervencija. Tako i u ovom slučaju Lalovac najavljuje konačno rješenje problema po sistemu “jednim zakonom dokidam dužničko ropstvo” no vidjet ćemo da će ishod biti u potpunom nesrazmjeru s očekivanjem. Za primjer, banke će na uvođenje poreza na aktivu reagirati njenim smanjenjem, što će dovesti do premale ponude novca na tržištu, što pojačava neizvjesnost poslovanja i odgađa na neizvjestan rok ikakvu mogućnost jačanja ekonomske aktivnosti koja se nužno mora svoditi na privatni, a ne javni sektor. Barem ukoliko želimo napredovati, a ne propadati. Bez ekonomske aktivnosti i to one sa smislom, koja donosi profit, nema mogućnosti blagostanja za građane. Nema dobrih plaća, nema dobrog zdravstva, obrazovanja, mirovina niti ičega što građani žele imati. No čak i u tom turobnom scenariju priča ide na ruku Vladi, jer ako nema privatne inicijative onda prema ekonomskoj teoriji (kejnzijanskoj, koja je dominantna) inicijativu mora preuzeti vlast. Tu na scenu nastupa Lalovac i njegovi pajdaši. Oni od toga i takvog stanja imaju izravnu korist. Osim što im donosi novac, jer ih moramo plaćati kroz porez, donosi im i zadovoljštinu jer vlast predstavlja moć. Siguran sam da je ugodno kada te ljudi doživljavaju kao kakvo božanstvo ili spasitelja. No van svake pameti je biti dio kulta koji štuje takve ljude i takvu državu. Problem je ovdje ideološkog karaktera i svjetonazora, naime u Lalovčevoj izjavi, odnosno u njegovom stavu, otkriva se jedna blaga do umjerena nota despotizma.

Ima tu još nekih pogleda na stvar koje nisam spomenuo, primjerice Lalovca vjerojatno boli činjenica da u kreditima građana leži gomila novca s kojim on ne može ništa, a tako bi želio. Od iznosa kojeg građani odvajaju za kredit ne plaća se porez, iz čega realno proizlazi njegova “veleumna” ideja o oporezivanju aktive banaka. Prema Lalovcu građani izgleda moraju biti u funkciji realizacije političkih ciljeva koje će nametati vlast, pa makar što smo već naučili da je poticanje jeftinog stambenog kreditiranje podcijenjenom valutom proizvelo strašne posljedice za te iste građane, i dalje paradoksalno vjerujemo u floskule o tome kako nam vlast pomaže time što čini.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Spasimo zdravlje od državnog monopola!

Oznake

HLK, javno zdravstvo, monopol, privatizacija zdravstva, privatno zdravstvo, sindikat liječnika, Varga, zdravstveni sustav, Zdravstveno osiguranje

Moja iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravsto tek reflektiramo na privatno.

Zašto su moja iskustva s privatnicima dobra? Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata. Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika. Dakle ako nisi korektan, profesionalan i istovremeno jeftin, pacijent će pokucati na vrata tvojem konkurentu, a ti ćeš svojom nekorektnošću, neprofesionalnošću i skupoćom sam sebe eliminirati s tržišta. Vi svakodnevno, kako u slučaju privatnih zdravstvenih usluga tako i u svakom drugom slučaju imate priliku testirati kvalitetu nebrojenih dobara i usluga te svojim odabirom, ili ne odabirom, odlučivati o uspjehu dobrih i neuspjehu loših. Tako to ide u teoriji, ali i u praksi. Odupiranje toj logici najčešće dovodi do toga da loši prosperiraju, a oni dobri budu izbačeni iz igre. Tome kumuje političko uplitanje u tržište.

U javnom zdravstvu sve je suprotno od tržišne logike. Dok sam svoje probleme rješavao po privatnim ordinacijama, tijekom 2013. godine, istovremeno sam bio prisiljen platiti gotovo istu cijenu za javno zdravstvo bez da sam koristio ikakvu uslugu u okviru istog osim konzultacija s doktoricom obiteljske medicine. U tom smislu jedna napomena; kada bismo imali otvoreno tržište zdravstvenih usluga umjesto javnog monopola ja bih ponovno odabrao svoju doktoricu obiteljske medicine za svojeg osobnog doktora i prvu crtu obrane od bolesti. Jer je odlična. Da nastavim.

U grubo, za financiranje javnog zdravstva država mi je tijekom 2013. s plaće skinula više od 30.000 HRK, što je iznos koji sam u istom periodu dodatno izdvojio za privatne preglede i liječenje. Šteta, ako se mene pita, da novac koji mi je država beskompromisno otimala iz mjeseca u mjesec na plaći nisam mogao koristiti kada mi je zatrebalo (opća inercija u sustavu, liste čekanja itd.) i da, sretan sam da sam si mogao priuštiti još jednom tu cifru za privatne usluge jer u suprotnom ne znam bismo li danas ovdje ovako razgovarali. Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.

Dodatna dimenzija problema je cijena liječničkih usluga. Ona je nažalost određena političkim metodama te Hrvatska liječnička komora (HLK), kao nadležna institucija (u praktičnom smislu ona djeluje poput ceha), propisuje cjenik. Taj cjenik je nametnut i privatnicima kojima se na taj način brani da zdravstvenu uslugu pruže pacijentu po cijeni ispod propisane. Primjerice, propisana minimalna cijena većine specijalističkih pregleda je oko 275 HRK s PDV-om.

U praksi se može uočiti kako je većina privatnika svoje cijene usluga spustila do razine minimalnih dozvoljenih cijena. To se desilo zbog činjenice da postoji kakva-takva konkurencija među privatnicima koji se bore za pacijente. U trenutku kada su njihove cijene dostigle propisani minimum one su prestale biti dominantan faktor. Pacijente se danas pridobija isključivo zahvaljujući profesionalizmu i smanjenjem nelagode uslijed pregleda na najmanju moguću mjeru. Ovdje i sam mogu potvrditi da su me u svakoj od privatnih ordinacija nosili na dlanu kao pahulju snijega, od prijema do pregleda te u konačnici detaljnog tumačenja zdravstvenog stanja i opcija.

Da minimalne cijene zdravstvenih usluga nisu propisane cjenikom HLK one bi bile još niže. Ponovno zbog činjenice da postoji konkurencija. No pitate se zašto su minimalne cijene zdravstvenih usluga uopće propisane? Pa razlog je vrlo jednostavan – cijene su propisane zbog interesa javnog monopola u zdravstu. Ne zbog zdravlja građana, već zbog interesa monopola kao organizacije. Prema HLK-ovom cjeniku planira se budžet monopolista. Njegov budžet je “nabrijan do daske”, rekli bismo. Interesne skupine koje sjede za kormilom javnog monopola na taj način su se izborile za povlaštenu cijenu, cijenu u svakom pogledu bitno višu od tržišne, što se dokazuje kroz promatranje njegovog outputa: 1. zbog iluzije “besplatnosti” stvoren je enorman pritisak na njegove kapacitete, 2. zbog previsoke jedinične cijene usluge njihova količina je ograničena, 3. posljedično imamo goleme liste čekanja, 4. paradoksalno medicinske kapacitete koji velik dio vremena stoje neiskorišteni, 5. gomilu nezaposlenog liječničkog kadra kojem se brani ulazak na tržište rada jer sindikati štite već zaposlene i njihove dohotke.

Već kada bi HLK cjenikom odredio nižu cijenu od trenutne vidjeli bismo momentalno povećanje iskorištenosti postojećih kapaciteta i smanjenje listi čekanja na preglede. Ali to se neće desiti. Prva linija obrane je sama organizacija sustava, koji je monopol, a druga linija su sindikati radnika u zdravstvu čiji je interes, pokazalo se u praksi, da zadrže visoku cijenu svojih usluga te istovremeno rade manje. Zašto bi pobogu radili više za manje novca? Međutim takvu ideju oni mogu ostvariti jedino u okviru “javnog” monopola koji se financira prisilnim ustezanjem doprinosa sa plaća malobrojnih radnika. “Javnog” sam namjerno stavio u navodnike. Nadam se da shvaćate poantu. Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.

Da ovu kritiku ne biste shvatili površno, primjerice prigovorili mi da govoreći ovo što govorim zapravo tvrdim da liječnici u javnom sustavu nisu dobri (a imamo gomilu primjera koji dokazuju suprotno, npr. vrhunske transplantacijske kirurge, kardiologe, neurologe itd.), prisjetite se što sam rekao za svoju doktoricu obiteljske medicine. Na tržištu se dobar doktor nema čega bojati. Štoviše, njegova stručnost bila bi nagrađena znatno bolje nego u okviru javnog monopola gdje je sindikalnom politikom određeno kako takvome pripada plaća usporediva sa nekime tko nema niti približne kvalitete. Dobrim doktorima u izravnom je interesu da djeluju izvan okvira javnog monopola, a isto je u interesu i pacijentima koji za novac koji izdvajaju u zdravstveno osiguranje (HZZO također ne mora biti monopol, no to bi se trebalo obraditi kao zasebna tema, iako usko povezana) zaslužuju dobiti profesionalnu uslugu i time veće šanse za vlastito ozdravljenje.

Ovim tekstom nisam dotaknuo brojne druge aspekte zdravstva gdje bi mnogi također mogli dati konkretne prigovore. Primjerice, pitanje zdravstvene zaštite onih koji nemaju novca da plate zdravstveno osiguranje. Tek kratko ću odgovoriti, iako bi i na to mogao odgovoriti opsežno u zasebnom tekstu, socijalna komponenta zdravstva je pitanje solidarnosti između građana na koje se ne mora odgovarati monopolizacijom. Solidarnost podrazumijeva empatiju, a kako evidentno postoji gomila ljudi koja zagovara solidarnost i empatiju (prije svega oni koji tržište kritiziraju iz tog kuta) mogu zaključiti kako bi upravo ta komponenta postala jak tržišni faktor u okviru privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi djelovala pod konkurencijom. Što to znači? Svi vi koji se želite solidarizirati, te ponavljam zaključujem da vas je većina takvih u populaciji, dobili biste mogućnost u okviru vlastite police zdravstvenog osiguranja (koju biste izabrali između više privatnih ponuđača) platiti dodatnu premiju kojom bi se pokrivalo troškove liječenja onih koji si ne mogu sami priuštiti policu zdravstvenog osiguranja i liječenje. Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.

U izravnom je interesu svima, liječnicima, bolesnima i siromašnima da se javni monopol u zdravstvu čim prije ukine. Nažalost, reforme koje se predlažu nisu na tragu tog prijedloga, a kritike koje su u tom smislu upućene su najblaže rečeno promašene.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Djeca nisu dužna ništa, obrazovanje su im platili roditelji kroz porez

Oznake

Ljilja Vokić, medicina, obrazovanje, porez, radna obveza, studij

Ljilja Vokić odlazi u mirovinu. Ne bih se uopće osvrtao na tu vijest da na naslovnici Večernjeg nije popraćenja strahotnom izvjavom koju je tom prigodom izrekla, a pero novinara ovjekovječilo:

“Diplomiranim studentima uvela bi obvezu da u Hrvatskoj odrade onoliko godina koliko su besplatno studirali. Medicina je, na primjer, skup studij, puno košta hrvatsku državu, oni ga završe i odu iz zemlje. Mislim da trebaju odraditi ono što im je država platila”

Prije svega, država niti jednom studentu nije platila ništa. Obrazovanje djece i mladeži plaćaju porezni obveznici. Mehanika financiranja njihovog obrazovanja otprilike je ovakva:

Produktivan radnik ili tvrtka (porezni obveznik), a to su oni subjekti koji rade profitabilne poslove od kojih društvo ima mjerljivu korist (mjerljivu kroz ekonomske pokazatelje ali i kroz subjektivan osjećaj blagostanja), pod prijetnjom prisile, koju nad njima provode u tu svrhu stvorene institucije države (porezna uprava i inspekcija, policija itd.), uplaćuju dio svojeg zasluženog osobnog dohotka ili dobiti u državni proračun. Tim novcem potom gospodari vlast na način koji sama smatra primjerenim, što gđa. Vokić sasvim sigurno zna jer je sama bila dio vlasti. U ovom slučaju jednim dijelom novca kojeg oporezuje produktivnom sloju građana financira obrazovanje djece i mladeži.

Usput rečeno, djecu osnovnoškolske dobi prisilno se obrazuje, a njihovim roditeljima dana je lažna mogućnost izbora te oni, s obzirom da plaćaju porez (pod prijetnjom prisile), najčešće upisuju svoju djecu upravo u javne škole koje se od tog novca financiraju. Tek rijetki mogu svojoj djeci prišutiti dodatan trošak privatne škole i pomiriti se s činjenicom da iznos kojeg su morali platiti za financiranje javnog obrazovanja više nikada neće vidjeti u vlastitom novčaniku (moguće je izabrati privatnu školu za svoje dijete, ali javnu se bez obzira mora platiti).

S obzirom da se ovo društvo sastoji, usuđujem se reći, većinom od neproduktivnih građana i gomile gubitaških tvrtki koji se redom financiraju od proračunskih transfera po sistemu: produktivan radnik (ili profitabilna tvrtka)>proračun>neproduktivan radnik (ili tvrtka gubitaš), mogu zaključiti da se prijedlog gđe. Vokić može odnositi samo na onaj neproduktivni dio građana, jer doista dobar dio pučanstva uživa u besplatnom školovanju koje plaća produktivni sloj. Taj produktivni sloj je manjina. Pa ako je to prijedlog, da se na plaćanje prisile oni koji su se školovali na tuđi račun, oni kojima roditelji kroz porez NISU platili školovanje jer i sami žive od proračunskih transfera, tada mora da se gđa. Vokić obraća samo tom neproduktivnom dijelu građana. Jedino u tom slučaju nitko ne bi mogao prigovoriti konzistentnosti prijedloga. Jer kakav bi to bio način tražiti od djece čije obrazovanje su roditelji platili kroz porez da još jednom plate taj trošak.

Ova izjava mogla bi se istovremeno shvatiti i kao priznanje iznad opisane podjele i kao poziv onom sloju građana koji živi od proračunskih transfera da podmiri troškove obrazovanja svoje djece. No čemu stati na tome? Tu je i zdravstvo, tu je kultura, tu su ceste i brojne druge stvari koje za njih također plaćaju porezni obveznici s druge strane proračuna.

Ipak bojim se da gđa. Vokić ni u jednom trenutku nije pomislila da u ovom društvu postoji takva vrsta podjele među građanima, da jedni financiraju, a drugi troše. Ali to je tako. I s obzirom da je u citiranoj izjavi predložila jednu strahotnu vrstu represije mogu samo zaključiti u skladu s time da će ta represija, ako bude zakonom blagoslovljena, biti usmjerena jedino prema onima koji su I TRENUTNO žrtve represije, a to je produktivni sloj građana. To znači da je vjerojatnije da ćemo ipak prije vidjeti produktivne građane kako još jednom plaćaju ono što su platiti nego one koji žive od proračunskih transfera kako sami podmiruju taj i sve druge troškove koje stvaraju.

Na izjavu u kojoj nakon svega kaže: “Ne volim nametanja bilo koje vrste, ne volim stegu” i ja nakon svega jednostavno nemam što reći. Također, što ako u Hrvatskoj za njih posla ne bude, što je sasvim opravdana pretpostavka s obzirom na okolnosti? Što će vlast onda učiniti sa svojim novopečenim robovima? Tu se represija koju predlaže gđa. Vokić savršeno sljubljuje sa Mrsićevom “garancijom za mlade“. Nema sumnje da i lijevi i desni vlastohlepci imaju dobrog znanja kako od jednog friško diplomiranog doktora medicine načiniti lojalnog birokrata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Monopol nad silom i sprega monopola

Oznake

Država, monopol, porez, prisila, tržište

Da bi nekome pomogao ne moraš imati pištolj za reverom niti monopol nad silom kojeg dokazuješ značkom. Nekome su pomogli, drugoga će izbatinati do smrti, u marginalnim slučajevima i bez razloga. Kao što vidimo u video kompilaciji iznad.

Međutim ako odlučiš nekome učiniti zlo onda se pištolj za reverom i monopol nad silom pokazuju kao kardinalan problem. Problem kojeg moraju bolje sagledati svi oni koji podržavaju ideju monopola nad silom.

Monopol nad silom predstavlja nadmoć jedne skupine građana nad drugom kojoj se istovremeno brani služiti sredstvima sile čak i u svrhu zaštite vlastite imovine i vlastitog života. Upravo je zbog ljudske naravi iluzorno očekivati da će pojedinac s ekskluzivnim pravom nošenja vatrenog oružja uvijek i bez iznimke raditi za opće dobro. Iluzorno je i zbog činjenice da se njegovo djelovanje ne financira dobrovoljno već također kroz prisilu (porez). Ne platiti porez, odnosno pokušati izbjeći tu vrstu prisile (binarna intervencija), za sobom povlači izravno uplitanje monopola koji će provesti čistu silu nad subjektom. Monopol postoji i moguć je samo zbog takvog ekskluzivnog izrabljivačkog odnosa. Monopol sile je u tom slučaju usmjeren na imovinu subjekta jer mu je to u izravnom interesu. Život subjekta na tom putu predstavlja tek neznatnu prepreku jer, činjenično, subjekt je već izlišen prava na obranu vlastite imovine i vlastitog života, odnosno sila je prepuštena u ruke monopola.

Stoga monopol sile nikada neće raditi u interesu građana (njihovog prava na imovinu i prava na život), niti je ikada radio, već isključivo i jedino u vlastitom interesu. Red i mir, ta često spomenuta floskula uz koju je lakše odobriti monopol nad silom i potisnuti njegove brojne negativne ishode, u tom pogledu bitni su za očuvanje i stabilnost financiranja tog monopola ali i drugih vrsta monopola koji djeluju u sprezi vis a vis države. Za primjer da je tome tako vidimo kako je država promptna u pitanjima naplate ili utaje poreza, gdje propisuje iznimno kratke i neodgodive rokove plaćanja (odmah ili u najboljem slučaju 8 dana, za neke kazne ili razlike poreza), nadalje u brojnim slučajevima gdje se zbog lipe-ili-dvije viška u blagajni zatvaraju obiteljska poduzeća uz ispisivanje novih poreznih kazni, dok u suprotnom slučaju, kada od države očekujemo da djeluje za korist građana, vidimo enormnu inerciju, nezainteresiranost i u mnogim slučajevima nekonzistentnost (primjerice na povrat preplaćenog poreza građani čekaju pola godine pa i više).

Enormno velik broj neriješenih sudskih sporova između građana još je jedan primjer iz kojega se može spoznati stvarni odnos države i građana. Kada se dva građana spore za imovinu, a država je sudac, država je nezainteresirana jer od predmeta tog spora nema ništa. Jedini interes države u tom slučaju je oduljiti rješavanje spora koliko je god moguće i pritom naplatiti što je više moguće raznoraznih dadžbina. U obrnutom slučaju, gdje je država zainteresirana strana, sporovi države prema građanima rješavaju se po hitnom postupku jer i u tom slučaju njen interes je usmjeren izravno na imovinu građana, baš kao i u slučaju oporezivanja.

Koji god slučaj monopola da krenemo razmatrati u prvom ćemo planu uvijek vidjeti državu u lovu na imovinu građana. Upravitelji monopola, prije svega Vlada, prodaje građanima visoka očekivanja spram tako organiziranih podržavljenih usluga, njihova očekivanja koreliraju s izrečenim u političkoj propagandi, rijetki kritičari se marginaliziraju, da bi u konačnici, nakon realizacije planova, vidjeli ponudu oskudnih monopolističkih usluga često beznačajne vrijednosti, daleko niže od onoga što građani smatraju da bi trebali dobiti za porez kojeg su bili prisiljeni platiti. No kao i u slučaju monopola nad silom, koji izlišava ostale primjene sile i koji se sam silom služi da bi naplatio vlastiti rad, i u ovom slučaju vidimo koja je svrha i smisao monopola kao takvog.

Bitno je naglasiti da se ovaj opis odnosi isključivo na monopole koje proizvodi država i koji su brojni dok za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer (npr. često se koristi Microsoft kao primjer tržišnog monopola, međutim ta tvrtka zapravo nikada nije imala monopol već je bila tržištni lider i to zbog inovativnih proizvoda koje su ljudi prepoznali kao vrijedne te ih kupovali u potpunosti dobrovoljno). S obzirom da primjera tržišnog monopola nema besmisleno je baviti se hipotetskim, relativnim kritikama istih. Tek napomena u tom smislu, kada bi takav tržišni monopol i nastao to bi značilo da je netko uspio u nastojanju da superiornu ideju, često daleko ispred vremena, materijalizira i ponudi ljudima u obliku koristi koja nadmašuje njenu tržišnu cijenu, i stoga je takav monopol, u uvjetima dobrovoljne razmjene što znači bez utjecaja države na uvjete i ishode razmjene, u potpunosti zaslužen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Informatika u rukama državnog obrazovnog monopola i opći pogled na obrazovanje u 21. stoljeću

Oznake

certifikat, fakultet, informatika, obavezni predmet, obrazovanje, tečaj, učilište, škola, školovanje

Kako se družim sa dosta informatičara, a poznajem ih još i više, primijetio sam kako su sve više razočarani, čak i frustrirani time što država nema razumijevanja za informatiku. Ima u tome i ponešto lobiranja (cendranjem do ugovora za kojeg jamči država) no u ovom slučaju komentirat ću “razumijevanje” koje se odnosi na pitanje obrazovanja gdje vide problem u tome što informatika nije uvrštena u obrazovni program kao obvezni predmet.

Evo što mislim o tome.

Domaća informatika, koju respektiram zbog sasvim pristojnih rezultata i mnogih izvanrednih ljudi, ne duguje ništa posebno državnom obrazovnom monopolu. Najmanje znanje. Način na koji su današnji lideri u hrvatskoj informatici učili o informatici u največem broju slučajeva ne može se povezati sa državnim obrazovanjem. Učilo se iz časopisa i teško dostupnih knjiga. Grijale su se stolice i grbilo se nad tastaturom.

U tom pogledu, a poučen (katastrofalnim) rezultatima koje državni obrazovni monopol ostvaruje svakodnevno u okviru onoga čime se bavi, treba biti oprezan oko toga što domaća informatika zapravo želi postići zagovarajući prepuštanje primata u prenošenju informatičkog znanja u ruke istog. Najmanje što nam u tom pogledu treba je u konačnici neka hiperprodukcija kadrova koji će se natjecati za manji broj radnih mjesta i poslova. Iako je ova primjedba danas kontraintuitivna, jer potražnja za IT kadrom premašuje ponudu, prisjetimo se ekonomije i hiperprodukcije ekonomista koja još uvijek traje i koja je posljedica vizije tog istog državnog obrazovnog monopola u pitanju razumijevanja onoga što tržištu treba. S druge strane treba razmišljati i o sklonostima djece. Sklonost djeteta za neku stvar roditelj će uočiti mnogo prije nego škola, dok će ova u pravilu činiti upravo suprotno – djecu prisiljavati na štošta bez obzira na njihovu sklonost, prema shvaćanjima i vizijama nekog (u suštini) političkog tijela, u ovom slučaju to bi značilo dijete koje nema sklonosti za informatiku vrednovati prema rezultatima koje će ostvariti u informatici.

Za početak manje bi zlo bilo zagovarati informatiku u formi izborne izvannastavne aktivnosti. Ipak primarno sam za to da se državni obrazovni monopol u potpunosti isključi iz ovog pitanja te da se počnu promovirati alternativni oblici podučavanja/učenja poput on-line seminara (Udacity, Coursera i sl.) te izvanškolskog obrazovanja (privatna učilišta koja će kroz kvalitetnije i pristupačnije obrazovne programe privlačiti djecu sa sklonostima za informatiku). Kako bilo budite sigurni u jedno – blistava budućnost nas ne čeka u školskim klupama državnog obrazovnog monopola.

Paradigma obrazovanja se mijenja. Tome sudi vječita ljudska želja za znanjem, koja osobito dolazi do izražaja danas, kroz informatičku revoluciju, i koja se odupire idejama koje zastupa državni obrazovni monopol. Ključni trenutak u tom pogledu, ta promjena paradigme, bit će onaj u kojemu će znanje verificirano od alternativnih “učilišta”, bez obzira govorimo li o certifikatu Udacityja, Coursere ili nekoga trećega, biti prepoznato na tržištu i postati relevantnije od svjedodžbe ili diplome državnog obrazovnog monopola. Neki su već i prepoznati (Oracle, Microsoft, CFA, PMI…).
– Diplomirao si poslovnu informatiku? Pa dobro.
– Imaš Oracle ACE certifikat!? Now we’re talking!

Hoćete jedan iz domene ekonomije i političke filozofije? – Mises institute.

Osobitu preporuku i pohvale dajem cijenjenom profesoru Toniju Milunu i njegovom fantastičnom projektu “Where math is fun“.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Države su nesavršene, često puno više nego tržište

Oznake

Država, ekonomija, kapital, nejednakost, porez, resurs, tržište, Vuković

… jedan je od zaključaka Vuka Vukovića u tekstu za Banku. Pročitajte, dobar je.

No ja bih rekao ovako: države su nesavršene, U PRAVILU puno više nego tržište.

Nije u pitanju može li država ostvariti neki cilj, političkim planiranjem, oporezivanjem i redistribucijom, već koja je cijena toga.

I Hrvatska bi, primjerice, mogla u svemir. Nemojte sumnjati u to. Pitanje je također “koja je cijena toga”. Resursi koje bi politika trebala aktivirati u tu svrhu ostavili bi 99,9% (i više) stanovništva zakinutim za zadnju koricu kruha. Visoka cijena. Ali ostvarivo. Istovremeno i sasvim jasno – nemoralno. Barem iz libertarijanske perspektive.

Ništa manje problematična od hipotetskog projekta “Hrvatska u svemiru” nije ni suma stotina i tisuća državnih projekata i projektića u čije ime robujemo danas. Ne vidimo rezultate istih jer rezultata, pogađate, nema. Ogromna količina oporezovanog novca građana koji je vis a vis državnog proračuna postao državna potrošnja ne vraća se oplođen natrag u džepove građana. Čak ni kao subjektivan osjećaj boljitka. Novac pod paskom politike U PRAVILU propada. Resursi se nepovratno rasipaju. No nemojte se zavaravati time da nekoga ipak ne dopadne kakva korist. Od planske redistribucije vašeg novca korist nedvojbeno imaju političari i kronisti koji taj novac koriste za realizaciju (U PRAVILU) besmislenih projekata i ideja koje na slobodnom tržištu u 99,9% slučajeva ne bi postojale. Jer ako se ideja ne oplodi, ako ne donese dobit, to znači da se njenom realizacijom uništava resurs. Tržište U PRAVILU odbija takve ideje.

Na godišnjoj razini svakog poreznog obveznika državna redistribucija košta više od 15.000 kuna. To je 15.000 prilika koje je država oduzela poreznom obvezniku u startu, da sam pokuša učiniti nešto za vlastito dobro.

Svako dobro,
vaš Kapitalac