Novogodišnja poruka!

Oznake

2015, klasični liberalizam, Libertarijanizam, Nova godina

Dragi svi,

od srca vam zahvaljujem što ste tijekom 2014. dio svojeg vremena potrošili čitajući i komentirajući tekstove objavljene na ovom blogu. Nadam se da ćete naći vremena za isto i u 2015..

Nemojte zamjeriti što u mnogim slučajevima temama koje bih mogao obraditi stručno radije pristupam populistički. Naime, klasično liberalna misao u Hrvatskoj tek proživljava svoje začetke i kako bi se ona mogla “zakalemiti” važno je biti prisutan u dnevno-političkoj kritici. Spontanim razvojem stvari ovaj blog se pokazao uspješnim u tome da na jednostavan način prezentira klasično liberalnu filozofiju, što nije osobito lak zadatak u državi gdje 99% stanovnika ne bi znalo navesti ime barem jednog njenog filozofa, a kamo li vrijednosti koje oni zagovaraju.

Iako su nam fizičke granice otvorene kao društvo smo još uvijek ograđeni visokim ideološkim bedemima utemeljenima na kolektivizmu i trebat će još dosta vremena i napora, također i ustrajne borbe sa onima koji svim snagama nastoje držati vaš razum unutar tih bedema, da se ukaže na to kako izvan tih bedema postoje vrednote veće od onih koje su nam usađene sustavnom indoktrinacijom.

U tom pogledu želim vam uspješnu i plodonosnu 2015. godinu te svako dobro vama i vašim obiteljima! 🙂

Vaš Kapitalac

Oglasi

Izabrao sam ne glasovati

Oznake

drugi krug, glasački listić, glasovanje, izbori, Josipović, Kolinda, Kujundžić, predsjednik, prvi krug, Sinčić

Po prvi puta nisam glasovao na izborima. Izabrao sam ne glasovati. Moja odluka bi nekima mogla biti jasnija danas, dan nakon izbora, nekima će biti jasnija dan nakon “drugog kruga”, nekima možda za godinu, dvije ili pet, kada će uz “novog” predsjednika ovom državom kormilariti neka “nova” vlada i parlament u nekom “novom” sastavu. Nekima ta odluka neće biti jasna nikada, a neki pak posljedice političkog djelovanja u budućnosti neće biti u stanju povezati sa nesudjelovanjem u političkom procesu jučer.

Nisam izabrao ne glasovati zbog tog “novog” kojim aludiram da zapravo nema ništa novoga u izboru između poznatih igrača, već zbog toga što nema ništa novoga u samom načinu kojim se nastoji utjecati na pozitivne društvene promjene. Čitajući gomilu facebook komentara s temom predsjedničkih izbora ostao sam iznenađen koliko su ljudi opterećeni politikom, koliko pozornosti posvećuju ispraznim analizama i s koliko volje sudjeluju u tom teatru apsurda. Da ne govorim o artikulacijama njihovih očekivanja od budućeg predsjednika. Besmisleno. Shvatio sam koliko je politika razarajuća za vrijednosti koje na ovom blogu zagovaram, počevši od slobode i vladavine prava, imovinskih prava građana, ekonomije i tržišta, suradnje i solidarnosti među ljudima, civilizacije i njenog napretka. Malo toga ove stvari duguju politici. Najveća postignuća ostvarena su izvan političke arene, bilo u glavama filozofa, matematičara, inženjera, liječnika, kao plod znanosti s jedne strane ili teškog rada i suradnje ljudi s druge.

Ako se zbog čega ovo društvo ne mijenja onda je to upravo politika. Ispada da nema pitanja za koje nije nadležna politika i koje se ne rješava u nekom državnom resoru, na zasjedanju nekog povjerenstva ili na “radnom” stolu nekog birokrata. Politika odlučuje o odgoju i obrazovanju djece, o kulturi, o ekonomiji i razvoju gospodarstva, o obitelji, o vašem zdravlju, o energiji, o transportu, o vašoj mirovini pa ako želite čak i o vašoj vjeri. Vjeruj u što želiš, ili ne vjeruj ako želiš, ali dio onog što jesi uzet ćemo ti kroz porez za tu namjenu. Odluka je to politike. Vjeruj u slobodno tržište ako želiš, dokazuj da je ono učinkovitije od reguliranog ako želiš, ali mi ćemo tvoje dijete ionako podučavati da je tržište nestabilno i neučinkovito i da ga je potrebno regulirati. Nije to političko pitanje već je politička odluka da je to političko pitanje. Vjeruj u vladavinu prava, eto stavit ćemo je u ustav, neka piše, ali ćemo s druge strane raditi po ćeifu i napisati gomilu zakona u kojima će jedni biti jednakiji od drugih, bez obzira radi li se o davanju socijalnih prava ili pak prava na milijunske poticaje iz državnog proračuna za suitu kronista (idioti će ove izjednačavati s kapitalistima). Politika odlučuje o tome koliko mojeg novca pripada nekome drugome.

Politička borba na sve strane i neću više duljiti o tome jer toga mi je puna kapa. Valjda ste shvatili.

I zato sam proveo dan s djecom na snijegu. Klinac, koji će uskoro navršiti godinu dana, prvi je put u životu vidio snijeg te u istom danu oblaufao sve spustove i presanjkao sve staze u kvartu. U naručju svoje dosta starije sestre nije skidao osmjeh s lica. Te slike na čovjeka djeluju iscjeljujuće. Još malo sam umjesto o politici razmišljao o odlasku iz Hrvatske te radio na aktivaciji kreativnih (apolitičnih!) dijelova mozga. Ovo drugo je bitno za prvo.

Pokraj sanjkališta nalazi se lokalno izborno mjesto. Pogledao sam par puta u tom smjeru, valjda zato što se tuda kretalo više ljudi nego inače, i svaki put zapitao se samo jedno – je li ovaj što sada ide prema biralištu na welfareu ili je kronist?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zabranjene minimalne cijene – osim kada ih propisuje država!

Oznake

AZTN, Država, kazna, minimalne cijene, natjecanje, regulacija, tržište, zabrana

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ima fetiš na sporazume trgovaca kojima ovi dogovaraju minimalnu cijenu robe kojom međusobno trguju i koju stavljaju na tržište. Zadnje žrtve su Kraš i NTL, prošli mjesec to su bili Carlsberg i KTC, u kolovozu Dukat, Konzum, Kutjevo itd.

Dakle postoji odredba u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja (čl.8.), koja kaže da su zabranjeni sporazumi između dva ili više poduzetnika kojima se izravno ili neizravno određuju kupovne ili prodajne cijene odnosno drugi trgovinski uvjeti. U primjeru to bi značilo sljedeće: da Krašu nije dozvoljeno da NTL-u proda čokoladu uz sporazumni dogovor kojim se NTL obvezuje da jedan komad te čokolade neće prodati ispod, primjerice, 5 kuna. Kaže AZTN da tako Kraš onemogućava NTL da slobodno formira cijenu i da je to protivno interesima kupca, što je notorna glupost jer očito se radi o bilateralnom sporazumu u kojem je NTL ravnopravan sudionik. Interese kupca, pak, štiti nešto drugo.

Srećom, Kraš i NTL nisu jedine tvrtke na tržištu koje proizvode i prodaju čokoladu pa tako kupci mogu svoje interese zadovoljiti kupujući čokoladu drugog proizvođača, kod drugog trgovca, ukoliko smatraju da ih je tandem Kraš-NTL zakinuo za neko hipotetsko pravo, primjerice pravo da u NTL-u kupe Kraševu čokoladu po cijeni od 4,99 HRK.

Zakonska odredba o zabrani dogovaranja minimalne tržišne cijene nema nikakvog smisla kada govorimo o tržišnom natjecanju ili dobrobiti kupaca. Recimo da spomenute tvrtke predstavljaju jedinog proizvođača čokolade i jedinog trgovca na tržištu, dakle da su svojevrsni monopolisti u kartelskom odnosu, ova odredba nema smisla jer bi i bez nje, sasvim prešutno i bez izvedivog dokaza ovaj tandem mogao definirati cijenu koja bi bila u izvjesnoj mjeri viša od tržišne, na koncu i na štetu kupca. Jedina učinkovita stvar koja kupca štiti na tržištu jest konkurencija. Tako dogovor o najnižoj maloprodajnoj cijeni čokolade, kakvog je u ovom slučaju sklopio tandemu Kraš-NTL, neće imati nikakvu težinu sve dok kupac tu istu čokoladu može pronaći po nižoj cijeni u nekoj drugoj trgovini. Shvaćanje ovoga je gotovo intuitivno.

Smisao Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja je u naravi nešto drugo. On omogućuje državi da kroz AZTN upravlja tržištem i resursima koji nisu njeno vlasništvo tako što će sudionicima na tržištu (arbitrarno) određivati što jest, a što nije prihvatljiva cijena za robu koju stavljaju na tržište. Jutarnji u naslovu članka kojim je popratio ovu vijest čak kaže: “prodavali su po zabranjenim cijenama”. Država ovime ne dokazuje svoju namjeru da zaštiti interese kupaca već da smatra kupce, hrvatske građane, budalama nesposobnim da donose odluku o tome što će kupiti za vlastiti novac.

Država ubire pozamašne iznose na konto ispisanih kazni čak i kada ne može pronaći dokaz o primjeni “problematičnog sporazuma”, što i jest slučaj u priči o Krašu i NTL-u. Da, oni su kažnjeni preventivno i za primjer svim drugim poduzetnicima u Hrvatskoj koji su odlučili sami definirati koliko košta roba koju proizvode i stavljaju na tržište. Njihova roba, njihove cijene, u ovoj državi nisu pojmovi koje se uvažava. O tim stvarima, smatra AZTN, odlučivati bi trebala (i očito odlučuje) država.

Zakonski definirana minimalna plaća, tzv. “minimalac” osobito je degutantan primjer državne regulacije cijena. Dok je privatnom poduzetniku zakonom zabranjeno da zaposli radnika ispod minimalne cijene rada (3017,61 HRK bruto) država je sama sebi dozvolila da zapošljava za 1600 HRK. Na redovitoj osnovi još se i hvale koliko su uspješni u tome. Također, sukladno osnovici i koeficijentima plaće državnih službenika poznato je kako je minimalac u državnoj službi veći od zakonom propisanog i tako državni službenik na minimalcu dobiva na ruke 60-ak kuna veću neto plaću od radnika na minimalcu zaposlenom u privatnom sektoru. Tako u jednom primjeru imamo državu koja djeluje u dvije krajnosti, okreće ploču na stranu koja joj u danom trenutku više odgovara, odnosno kako više odgovara političarima, kreatorima nakaradnih zakona.

Osim na primjeru minimalca državno određivanje minimalnih cijena, ili općenito cijena, možemo vidjeti i na primjerima zakonski definirane minimalne cijene liječničkih usluga, zakonski propisane cijene javnobilježničkih i odvjetničkih naknada, zakonski propisane cijene energetskih certifikata, minimalne cijene nastavnog sata u autoškolama i gomile drugih na koje svakodnevno nailazite i plaćate, a da ih često, ili bolje rečeno u pravilu, niste niti svjesni. A idu vam na izravnu štetu jer je država propisivanjem njihovog minimuma onemogućila djelovanje konkurencije što bi vam omogućilo iste po nižoj cijeni.

Ili kako se ono kaže, što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu iliti da u Hrvatskoj ima vladavine prava onda državi ne bi bilo dozvoljeno da radi ono što brani građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Riječ, dvije o Hrvatskoj – zemlji na kapitalističkoj periferiji

Oznake

antikapitalizam, Država, Kapitalizam, otpor, pokret, revolucija, socijalizam

Na jednoj (ne isuviše značajnoj) antikapitalističkoj facebook stranici, koju neću linkati kako ne bih davao nezasluženi prostor jednom emotivnom, nerazumnom i nasilnom pokretu koji stoji iza nje, pročitao sam sljedeće:

Primjer na kojem se jasno vidi nepotrebnost i neprofitabilnost kapitalističkog načina proizvodnje (ironično – proizvodnje u pravom smislu i nema toliko puno) u Hrvatskoj je to što velik dio naših kapitalista parazitira na državi i javnom sektoru – kroz različite olakšice, poticaje, subvencije, javno-privatna partnerstva, nabave za javni sektor, različite legalne, polulegalne i ilegalne dealove… Na kapitalističkoj periferiji zapravo teško i može biti drugačije. Samo se onda postavlja pitanje – a što će nam kapitalizam uopće?

Dakle radi se o jednoj emotivnoj, nerazumnoj (manipulativnoj) tezi koju ću ovdje razmontirati.

Profit je moguć isključivo u kapitalističkom načinu proizvodnje. Što je kome potrebno moguće je doznati na različite načine, pri tome mislim na načine koje se može iznaći u rasponu između potpuno slobodnog tržišta s jedne strane i potpuno reguliranog, centraliziranog i političkim putem upravljanog ekonomskog sustava s druge strane. Niti jedan sustav neće zadovoljiti potrebe apsolutno svih članova društva, međutim ono u čemu se ova dva sustava (u primjeru njihove krajnosti) razlikuju jest u tome što potpuno slobodno tržište zadovoljava potrebe najšireg sloja ljudi dok sustav pod političkom kontrolom zadovoljava potrebe samo užeg, politički odabranog sloja ljudi. Znamo kako živi širi sloj građana neke neslobodne, politički kontrolirane, socijalističke države, a kako živi širi sloj građana u državama utemeljenima na vladavini prava i ekonomskoj slobodi.

Nitko ne kaže da potpuno regulirani, centralizirani i političkim putem upravljani ekonomski sustav nije sposoban nešto proizvesti. Primjerice socijalistička Rusija je bila prva u Svemiru. Međutim cijenu toga projekta, te istovremeno brojnih drugih projekata u koje je socijalistička partija alocirala sredstva, platili su građani SSSR-a koje se represivnim metodama podredilo istima. S druge strane SAD je već 60-ih godina prestigao SSSR u svemirskoj utrci no građani SAD-a na svojim leđima nisu osjetili taj teret. To je bilo moguće isključivo zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda koje su uživali njeni građani, nositelji ekonomske aktivnosti, što je značilo da su oni sami odlučivali, u najvećoj mogućnoj mjeri, o alokaciji sredstava. Pravo na privatno vlasništvo u tome je ključan faktor. Zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda SAD se u tom razdoblju 20.st. razvijala u nebrojenim područjima istovremeno, što joj je omogućio specifičan ustavno-pravni poredak utemeljen na zaštiti građanskih sloboda, osobito kada govorimo o odnosu države prema građanima kojoj se nije dozvolilo da arbitrarno gazi njihova prava, naročito ona imovinska. Logična posljedica takvog ustavno-pravnog poretka, u kojem se državi nije dopustilo da gazi imovinska prava građana, jest opći prosperitet većine članova tog društva.

Veliki problem u Hrvatskoj, kojeg ovaj pokret emotivaca pripisuje kapitalizmu, zasluga je jedne razarajuće društvene pojave (nikako slučajne) koja se naziva – kronizam. Kronisti su vrsta “poduzetnika” koja na potpuno slobodnom tržištu ne može postojati. Što je sloboda tržišta manja, a uloga države veća, to je kronista više. Kronisti postoje isključivo zahvaljujući povlasticama koje im daje država. U tom smislu povlastice daju političari i to samo odabranim igračima, najčešće u zamjenu za materijalnu ili drugu korist. Kronisti ovise o olakšicama, poticajima, subvencijama, javnim poslovima, inim legalnim ili ilegalnim rabotama koje im daju političari. Političari na vlasti, ujedno i zakonodavci, tu praksu štite primjenom arbitrarnih zakona.

Zbog navedenog svaki dosljedni libertarijanac će se uvijek i bez kompromisa suprotstaviti ideji o poticajima, olakšicama i ostalome što dijeli država. Osim što je sam čin pogodovanja nemoralan, libertarijanac zna da tom činu prethodi još jedan nemoralniji čin – redistribucija od produktivnih prema neproduktivnim slojevima građana. Produktivni sloj je onaj koji proizvodi neko dobro, i kojega se nakon što je stvorio to dobro prisiljava da plaća poreze razmjerno dobru koje je stvorio (pod krinkom općeg dobra, civilizacijskih dosega, ucjenjujući siromašnim slojevima građana itd). Neproduktivni sloj čine kronisti ali i svi drugi koji se u svrhu vlastitog probitka koriste radije političkim nego li ekonomskim sredstvima. Onih potrebitih u društvu, prirodno zakinutih za mogućnost da rade, je statistički malo. Nažalost sva pomoć za koju produktivni građani misle da odvajaju u njihovo ime najčešće završi u džepovima onih koji ta sredstva redistribuiraju ili u džepovima onih koji se zahvaljujući “pravima” koje poklanja socijalna država odabiru pretvarati da su nesposobni. Za političare u ovom kontekstu postoji dediciran naziv – kleptokrati. Za razumijevanje stvarnosti vrlo je važno razlikovati kleptokraciju i kronizam od kapitalizma.

Zadnja rečenica u citiranom tekstu je zapravo kontradiktorna ideji na kojoj se temelji ovaj antikapitalistički pokret (da kapitalizam treba razmontirati). Istina je da je Hrvatska tek država u kapitalističkoj periferiji (ili u periferiji država koje uživaju nešto više kapitalizma od nje), dakle navedeno je svojevrsno priznanje ovih radikala da u Hrvatskoj kapitalizma i nema. I to jest svakodnevna primjedba libertarijanaca. U Hrvatskoj je kapitalizam rijetka pojava. Kada imate više slobodnog tržišta tada imate više kapitalizma i više blagostanja za najširi sloj građana. S druge strane, ako imate više državne regulacije u svemu tada imate više kleptokracije, kronizma, korupcije i siromaštva koje pogađa najširi sloj građana. I upravo to je ono što pogađa Hrvatsku, odnosno to je ono što bi se u slučaju Hrvatske moglo opisati kao trajno stanje.

U konačnici, pokret emotivaca se pita što će nam u tom slučaju uopće kapitalizam? Pa s obzirom da ga i nemamo, što su paradoksalno i potvrdili svrstavanjem Hrvatske u kapitalističku periferiju, bilo bi dobro da ga imamo više – jer to bi značilo da su stvoreni uvjeti u kojima je građanima omogućeno da dostignu viši standard. To bi također značilo da imamo manje svakodnevnih “šokantnih” priča i svjedočanstava o pokvarenim političarima i njihovim kronistima koje se provlače kroz medije. Imali bismo manje zloupotrebljenih zakona – ili ispravnije rečeno – imali bismo manje zakona koji su otpočetka bili smišljeni samo i jedino u svrhu zlouporabe!. Imali bismo manje korupcije, kraće liste čekanja na liječničke preglede, obrazovanije ljude koji izlaze iz škola i fakulteta, više građana koji idu na ljetovanje na Jadran umjesto da se ljeti prže na kontinentu, manje ljudi koji napuštaju hrvatsku granicu u potrazi za prosperitetom, te više nasmješene i radosne dječice kojima stričeki s Markovog trga ne bi svakodnevno u ionako pretešku školsku torbu natovarili lopatu novog javnog duga.

Očito je emotivnim antikapitalistima milije živjeti pod čizmom kleptokrata i kronista nego li u civliziranoj državi, s kristalno jasno definiranom svrhom, koju bi trebalo utemeljiti na vladavini prava i slobodi tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oda državi socijalnog blagostanja

Oznake

Država, država socijalnog blagostanja, mater, pomoć, skrb, socijala, welfare state

Baš razmišljam nešto. Ove mile i drage nam države socijalnog blagostanja nitko se ne želi odreći. Iako je već neko vrijeme tek obična lešina tijelo joj se izgleda još nije posve ohladilo. Tako je mnogima i dalje toplo pod njenim skutama. Jest da malo smrdi, ali toplo je. Toplina je umirujuća, utješna. Oni osjetljiviji su skontali da im nekako nije toplo kao što im je bilo toplo prije, pa čas jamraju, a čas proklinju one koji su negdje izvan njihovog vidokruga, jasno nemoš srat po ovima s kojima dijeliš poziciju, i krive ih za svoje usrane živote. Zamisli patetike.

Kako ih je sve više pod njenim skutama tako je sve manje onih koji nisu pod njima, onih koji su se na neki način osamostalili, odvojili od nje, naučili pobrinuti za sebe. To naravno ne znači da su ikad bili otišli van njenog domašaja, štoviše, oni su dobro brinuli za svoju mater i gomilu braće koja nikako da stasa u odgovorne ljude. Brinu oni o njoj i njima i dalje. Samo kako je njeno tijelo prestalo funkcionirati tako ono što u nju na usta ubace bude sve lošije iskorišteno, gubitak energije je sve veći. Dio ubačenog fermentira pa nastane nešto topline, one umirujuće i utješne, ali također vrati se iz nje puno toga na nos ili na usta (da ne kažem i na dupe) pa propadne, a od toga više nikome dobra nit koristi. Teško je to gledati onima vani što misle da pomažu jer kad vidiš što se vratilo od onoga što si ubacio u nju stvarno ti dođe slabo. Ali radiš to i dalje iz nekog refleksa, misliš si – pa ne mogu samo tako ostavit one jadničke pod njom da se smrznu. Pretvaraš se da je živa i kako je ona ta koja brine brigu.

A treba brinuti i o potomstvu! Tu i tamo ispod skuta ispuže koji novi sužanj i pridruži se ovima na lopati. Tu i tamo koji pobjegne, ne zna nitko ni kuda ni kamo, kažu negdje gdje teče med i mlijeko, gdje rade za svoje dobro, ali pustimo te zlobne priče jer znamo dobro da bolje od ovoga ne može bit, a sa papirom na kojemu se ispisuje sve gora migracijska bilanca znate i sami što ćemo učinit.

Među lopatarima ima pametnih ljudi. Shvatili su da je zakon o očuvanju energije, ili bolje rečeno termodinamike, zajebana stvar. Mislim nemoš fiziku nasamarit. Ako se toplina gubi onda se gubi. Shvatili su i to da tijelo ne radi isto dok je živo i dok je mrtvo, pa postaje zajebano što se u lešinu i dalje trpa kao da je živa, ma šta kao da je živa, trpa se još i više nego dok je bila živa, a to znači da se njenom usahlom tijelu ne daje šanse da se ohladi i s vremenom raspadne, onako kako to u prirodi već ide, već je se i dalje bjesomučno mrcvari, poput kakvog stroja ili parnog kotla na rubu eksplozije, mi bismo da radi jedno, a bakterije s njom rade nešto sasvim drugo.

A tko god da je za lopatom, koliko god to možda izgledalo kontraintuitivno, zapravo je u kudikamo boljoj poziciji od onih koji se griju pod njenim skutama. Jer kad pritisak u njenom tijelu dođe to točke pucanja ipak će lakše pobjeć.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Zašto porezna reforma donosi manju korist radnicima s nižim plaćama?

Oznake

porez na dohodak, porezna osnovica, Porezna reforma, prirez, progresivni porez

Na ovaj post me potaknuo novi val špekulacija o učincima porezne reforme koja stupa na snagu s prvim danom 2015. godine. Ukratko, poreznom reformom povisit će se porezna osnovica sa 2200 na 2600 HRK, te ulazak u najveću progresivnu poreznu stopu od 40% sa 8800 na 13200 HRK.

Što to zapravo znači? Najjednostavnije rečeno – država će građanima, obveznicima poreza i prireza na dohodak, uzimati manje nego do sada. Potpuno je krivo shvaćanje mnogih građana da će ovom mjerom država nekima davati manje, a nekima davati više. Ta retorika navodi ljude na zaključak kako država pogoduje bogatijima, naravno, na štetu siromašnih. Taj zaključak je pogrešan u svojoj osnovi.

Prije svega, kada govorimo o porezu na dohodak država nikome ne daje ništa. Ona uzima dio rada produktivnog, zaposlenog sloja građana. Zahvaljujući ovoj reformi država će tim građanima uzimati nešto manje nego što je uzimala do sada. Takva stvar je za svaku pohvalu, a s obzirom na okolnosti u kojima živimo gotovo je nevjerojatno da je vlast imala političke volje donijeti takvu mjeru, mjeru koja ide na izravnu korist građanima. Svi zaposleni građani zahvaljujući ovoj reformi imat će na raspolaganju nešto više plodova vlastitog rada.

Neosporno je to da će građani s nižim plaćama od ove mjere imati najmanje koristi. Međutim to nije zbog toga što država preferira bogate već zbog same prirode hrvatskog poreznog sustava. Porezni sustav u Hrvatskoj je progresivan, što znači da manje opterećuje radnike s manjim plaćama, a više one s većim plaćama. U slučaju Hrvatske to znači da u sumi svih poreza na dohodak najmanji udio čine porezi koje su uplatili radnici s manjim plaćama, a najveći dio čine uplate onih s većim plaćama.

Izraženo u brojkama vrijedi sljedeće: 85% svih poreza i prireza na dohodak koji su uplaćeni u državni proračun dolazi od oporezivanja plaća većih od 5000 HRK. Sve plaće manje od 5000 HRK tako čine 15% ukupno uplaćenih poreza i prireza na dohodak. Na primjeru proračuna 2013. godine to izgleda ovako:

Iz istih podataka također možemo zaključiti da radnici s plaćama većim od 6000 HRK uplaćuju u proračun više od dvije trećine ukupnih prihoda od oporezivanja rada (69%). Također, udio poreza na dohodak kojeg su uplatili radnici sa plaćama do 4000 HRK u ukupnom iznosu iznosi tek 6%.

Ova demonstracija daje nedvosmislen odgovor na pitanje zašto radnici s manjim plaćama od ove reforme imaju manju korist od radnika s većim plaćama. Odgovor ne zvuči popularno, jer je u Hrvatskoj sustav vrijednosti ozbiljno poremećen, međutim činjenica je da korist od ove mjere korelira sa iznosom plaćenog poreza. Oni koji uplaćuju manje poreza imat će manju korist od ove reforme, a oni koji uplaćuju više poreza imati će veću korist. Unatoč tome radnici s većim plaćama i dalje će u proračun plaćati znatno veće iznose poreza i to ponajprije zahvaljujući modelu progresivnog oporezivanja rada. Podsjećam, ovdje se i dalje ne radi o tome da država nekome daje više, a nekome manje, nego će radnicima uzimati manje od onoga što su vlastitim radom stvorili.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/09-02-05_01_2013.htm
http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/09-02-05_01_2012.htm
http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2011/09-02-05_01_2011.htm
http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2010/09-02-05_01_2010.htm
http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/9-2-5_1h2009.htm
http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2008/9-2-5_1h2008.htm
http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2007/9-2-5_1h2007.htm
http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2006/9-2-5_1h2006.htm
http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2005/9-2-5_1h2005.htm
http://www.rrif.hr/kalkulator_placa.html

Jučer sam izgubio prijatelja…

Oznake

emigracija, odlazak iz Hrvatske, posao, prijateljstvo, Švedska

Nešto prije tri sata poslijepodne zvoni mi mobitel, prvo sam se razveselio što vidim poznato ime, a zatim šok i nevjerica. Pa kako tako odjednom? Zapravo iako se sve odigralo u relativno kratkom roku on i žena odlučili su odmah da neće nikoga zamarati sa svojim problemima. Naporno razdoblje života koje je usljedilo početkom godine odlučili su posvetiti obiteljskim stvarima, svemu što nisu napravili, a trebali su napraviti. Da nešto slučajno ne ostane iza njih, nedorečeno ili zaboravljeno.

Da bi stvar bila gora prijatelj je prije dva mjeseca ostao sam sa dvoje djece. Curicom od tri i dječakom od sedam i pol godina. Osim njih ostala mu je gomila briga koje je od tog trena pa do kraja morao izbrinuti sam. I bezbroj pitanja. Što treba napraviti da sve završi što bezbolnije? Kako će se djeca snaći? Sa svime time nas prijatelje nije želio zamarati. To bi mu bila samo briga više. Odlučio nam je, očito, tu stvar priopćiti na samom kraju.

I tako je jučer par sati nakon poziva došao do nas. Da se pozdravimo. Još uvijek nismo vjerovali da je cijela ta priča istinita. Još nam nitko tako blizak nije otišao. Barem ne na taj način.

Sjeli smo oko stola i ispijali butelju plavca dok smo slušali njegovu priču. Uglavnom njegova žena je specijalizirala citologiju koja je širom svijeta zapravo priznata kao subspecijalizacija patologije. Kako bi bila konkurentna na tržištu rada odlučila je specijalizirati i patologiju međutim u Hrvatskoj za to više nije mogla dobiti priliku. O tome tko će što specijalizirati u Hrvatskoj se odlučuje političkim metodama. To često znači da postoje i jednakiji od drugih pa uz činjenicu da je već specijalizirala jednu granu medicine vjerojatnost da specijalizira još jednu, iako srodnu (što je u stvari otegotna okolnost, barem u Hrvatskoj), bila je ravna nuli. Srećom u Švedskoj priznaju specijalizaciju iz citologije pa je odlučila poslati par mailova na adrese relevantnih klinika. Ubrzo, jedna od njih iskazala je interes. Ispregovarali su posao, a uz posao je dobila i trogodišnju specijalizaciju iz patologije. Također srećom švedski doktori imaju fetiš na Ameriku pa mahom odlaze tamo, što otvara mogućnost našim doktorima da dođu u Švedsku jer ih tamo kronično nedostaje.

Nakon višemjesečnih napora, uglavnom birokratskog karaktera, ishođivanja kojekakvih suglasnosti i dopusnica od liječničkih komora, ministara i inih kuraca i palaca, sve je sjelo na svoje mjesto. Tako je ona prije dva mjeseca otišla gore. Prijatelj i klinci pridružit će joj se krajem ovog tjedna. On, inženjer, ostavlja dobar posao i, kako kaže, jednostavno ide gore na slijepo. Kaže ima gore poslova za njega, ne sumnja da će naći nešto dobro. Odlučili su da je to najbolje što mogu napraviti. Prije svega za svoju djecu za koju ovdje ne vide perspektivu.

Pozdravili smo se, a on je otišao. Čudan osjećaj moram priznati. Tko zna kada ćemo se opet vidjeti licem u lice, pa mi se čini da se nekako i nismo pozdravili kako priliči. No iako se više nećemo družiti s klincima u parku i u dokolici ispijati kavu moram priznati da mi je iskreno drago zbog njih. Odlučili su dobro. Sada mi sve to izgleda kao da su dobili jackpot na lotu. To je i nama koji ostajemo na neki način donijelo olakšanje, osjeti se to nekako iznutra. Kad shvatiš da ti je netko blizak konačno sredio svoj život odjednom je i tebi lakše, a kako taj pritisak malo otpusti nažalost shvatiš da ga je još mnogo ostalo. Nesvjesno u sebi nosiš brigu za sve do kojih ti je stalo. Barem ako si čovjek.

Ostatak večeri proveli smo u nekako u čudu, u tišini odradili one rutinske svakodnevne kućanske poslove, spremili djecu na spavanje i nakon toga još malo fantazirali o tome što bismo trebali napraviti da i sami odmaglimo odavde, kako skratiti taj put i vrijeme, kako za sobom ostaviti roditelje, braću i prijatelje. Shvatio sam da je sve te teške odluke lakše donijeti, a napore i emocije prevladati kada prihvatiš činjencu da i za našu djecu ovdje nema perspektive…

Svako dobro,
vaš Kapitalac

P.S. zanimljivu stvar nam je u gomili drugih, također zanimljivih stvari, ispričao prijatelj. Uglavnom, da bi uslugu odvoza smeća stavio u “hladni pogon”, što znači da ne bacaš smeće jer nisi tu, moraš Čistoći uz par drugih papira donijeti i potvrdu HEP-a o zadnjem očitanju strujnog brojila.