Koliko dana u tjednu radimo za državu?

Oznake

davanja na plaću, Država, koliko radimo za državu, Linić, minimalac, mirovinsko, plaća, porez, prosječna plaća, rad, velika plaća, zdravstveno

Kako za državu radimo puno opće je poznata stvar. Kako bi dobili osjećaj za tu količinu rada kojeg se odričemo u ime državnog proračuna koriste se raznovrsne usporedbe.

U slijedeća dva grafikona možete vidjeti koliko vaše plaće odlazi državi u mjerilu jednog tjedna (7 dana). Jedan dio tjedna radite za državu, a drugi dio za sebe. No gdje se unutar tjedna nalazi ta granica i u kakvoj je zavisnosti o visini plaće?

Ukoliko ste radnik na minimalcu za državu ćete raditi do srijede u osam ujutro. S prosječnom plaćom radite do 18 sati istog dana, a radnik s velikom plaćom gotovo cijeli dan dulje, do četvrtka u šest ujutro. Radnik s većom plaćom za državu radi dulje od radnika s manjom plaćom. To je određeno sustavom progresivnog oporezivanja koji veće plaće opterećuje i većim postotkom poreza. Za usporedbu, u sustavu ravnomjernog oporezivanja (flat tax) svi radnici, bez obzira na visinu plaće, radili bi za državu jednako dugo, a i dalje bi oni s većom plaćom plaćali i veći iznos poreza.

Ukoliko na vaš ostatak dodamo PDV, što je validna pretpostavka u eksperimentu jer ukoliko novac trošite kupujući hranu, plaćajući režije i slično, tada evidentno državi dajete još novca, granica u tjednu se polako pomiće udesno. No koliko daleko? Pogledajmo:

Radnik na minimalcu, uzevši u obzir i PDV, još jednu plaću podijeli s državom, “bratski” rekli bismo, i tako za nju radi do četvrtka u podne. Radnik s prosječnom plaćom radi za državu do četvrtka u 20 sati, a onaj s nadprosječnom do petka u pet ujutro. Za vlastitu korist država mu dozvoljava da radi ostatak petka, subotu i nedjelju. 60% državi, a 40% njemu čini se kao pošteno porezno opterećenje. Pošteno ukoliko se na realnost gleda očima države i proračunskih konzumenata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Frustracije po prijavi poreza

Oznake

autorski honorar, DOH, oporezivanje, porez, porez na dohodak, prijava poreza

Računam tu godišnju prijavu poreza… uzeli su mi više od pola… za “jedan solidan godišnji odmor s obitelji u Tunisu” više od pola… how lovely…

Ako imate više izvora prihoda, primjerice autorski honorar povrh dohotka od nesamostalnog rada (plaća, mirovina), obratite pažnju na utvrđivanje godišnjeg poreza i prireza (sekcija 9.4 i 9.5 na DOH obrascu).

Naime mogli biste se iznenaditi manjim iznosom povrata poreza nego što ste očekivali.

Razlog tome je što vam porezna i na godišnjem nivou gleda jeste li od ukupnog iznosa godišnjih prihoda platili točno onoliko poreza koliko treba po poreznim kategorijama (12%, 25% i 40%). Tako vam honorar, iako u skladu sa propisima oporezovan još prije nego li ste ga dobili na ruke, može ukupne primitke gurnuti u veću poreznu kategoriju. De facto radi se o dvostrukom oporezivanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na čiji račun se spašava državni proračun?

Oznake

država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja

Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.

Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:

Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.

35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.

Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.

Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.

Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?

Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Pivo i kapitalizam 31.01.2014

Oznake

pivo i kapitalizam

Već tradicionalni event, koji podrazumijeva ekonomsko-političku ćakulu uz pivo, održat će se sutra (petak, 31.01.2014) od 20h pa nadalje u pivnici Medvedgrad, Ilica 45, Zagreb.

Vidimo se!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kako ostvariti povrat poreza za 2013. godinu?

Oznake

DOH, godišnja prijava poreza, obrazac, porez, porez na dohodak, porezna uprava, povrat poreza, prijava poreza

Nije loše podsjetiti se kako je rok za podnošenje prijave za povrat preplaćenog poreza za 2013. kraj veljače 2014., što će doći brzo.

Prošle godine gotovo pola milijuna građana je zatražilo povrat preplaćenog poreza, što je velik broj ako znamo da ih je u radnom odnosu tek nešto više od milijun (od toga onih pravih poreznih obveznika, koji plaću ne primaju iz državnog proračuna već se od njihove plaće državni proračun puni, je manje od milijun). Porezna uprava dakle od gotovo 50% građana tijekom godine uzima više nego što se zakonom od njih traži pa ih potom maltretira uvlačenjem u birokratski postupak (koji košta vremena i novca) ukoliko žele vratiti svoj novac u svoj novčanik.

U suprotnom, dakle ako ne zatražite povrat preplaćenog poreza, država vas izlišava prava na taj novac ili drugim riječima porezna vam neće taj novac vratiti iako zna da bi to trebala učiniti (ali oporezivanje nije moralno opravdana rabota).

Upravo građane iz ove zadnje skupine, koji ne traže povrat poreza, jer su nezainteresirani ili demotivirani birokratskim zavrzlavama, ipak molim da ovom pitanju posvete više pozornosti. Naime ipak se radi o vašoj imovini. Najčešći pripadnici ove skupine su građani koji rade samo jedan posao odnosno ostvaruju dohodak od nesamostalnog rada kod jednog poslodavca. Obratite pažnju:

Prvi korak – zatražite od poslodavca IP obrazac na kojem će pisati iznosi vaših primitaka, uplaćenih doprinosa te uplaćenih poreza i prireza.

Drugi korak – otiđite na stranicu Erste banke i skinite obrazac prijave poreza na dohodak u excel formatu. Ne bojte se excela. Otvorite fajl koji ste skinuli.

Treći korak – na dnu otvorenog fajla vidjet ćete 8 stranica (str.1, str.2 … str.8). Preskočite prvu i kliknite na drugu (str.2). Na str.2, u poglavlju “4.1.1 Plaća” upišite ukupni iznos primitaka (još poznat kao bruto 1). Taj podatak iščitajte s IP obrasca kojeg ste dobili od poslodavca (prvi korak). Upišite još iznos uplaćenih doprinosa te iznos poreza i prireza. Ukupno dakle tri brojke, čak su u excel obrascu i numerirane kako biste se lakše snašli, naime i na IP obrascu možete naći tražene iznose pod tim istim brojevima (šiframa) ako niste sigurni u njihovo tekstualno značenje.

Preskočite na stranicu 7 (str.7) gdje u poglavlju 9.1 upisujete po mjesecima faktor porezne olakšice. Faktor je veći ukoliko uzdržavate člana obitelji (ženu, muža, dijete). Ukoliko nemate uzdržavanih članova na svojoj poreznoj kartici tada je faktor porezne olakšice 1 za cijelu godinu. Dakle u stupcu B za svih 12 mjeseci (označeni rimskim brojevima u stupcu A) ćete upisati broj 1. Ukoliko imate uzdržavanog člana faktor vam se uvećava, što je propisano zakonom. Također ako živite u području od posebne državne skrbi ti faktori nose veću poreznu olakšicu i već ovisno o tome živite li u području P1, P2, P3 ili P4, što vjerujem znate ako tamo živite (npr. brdska područja ili ratom razrušena) tada ove faktore popunjavate u stupcu ispod svoje oznake. Za svakog novog uzdržavanog člana faktor olakšice vam se povećava. Primjerice ako uzdržavate supružnika tada svoj osnovni faktor 1 povećavate za 0,5 i dobivate 1,5. Ako još k tome imate dijete povećavate za još 0,5, dakle ukupno 2. A ako imate više djece tako vam se faktor sve više povećava. U izračunu tog faktora, što ovisi o vašem broju uzdržavanih članova, pomoći će vam ova tablica:

(mala napomena, faktor vam se može promijeniti i tijekom godine, dakle prvih par mjeseci uzdržavali ste jednog člana, dakle faktor 1,5, pa ste dodali još dijete i do kraja godine imate faktor 2. Također, vi možete sami uvrstiti faktor na svoju poreznu karticu koja se nalazi kod poslodavca tako da je zatražite od njega, odete na poreznu i prijavite uzdržavanog člana te vratiti poreznu karticu poslodavcu. On će tada voditi računa o tom pitanju. Ako tu brigu ne prepustite poslodavcu onda u svakom slučaju pišite poreznu prijavu na kraju godine jer ćete zahvaljujući poreznoj olakšici za uzdržavanog člana dobiti povrat poreza. Također, vaš supružnik može raditi neki posao ali ne ostvariti ukupno više od 11.000 HRK oporezivih primitaka tijekom godine (npr. socijalna naknada je u cijelosti neoporeziva, kao i dječji doplatak, ali i mnoge druge vrste naknada do određenog iznosa). U tom slučaju bez obzira što je ostvarivao dohodak vi ga imate pravo pisati kao uzdržavanog člana i koristiti faktor porezne olakšice)

Idemo dalje,

Nakon što ste upisali faktore za svih 12 mjeseci kliknite na str.8. Na vrhu stranice možete odabrati stopu prireza ovisno o općini/ gradu u kojem živite. Primjerice Zagreb ima prirez od 18% pa s liste odaberite Zagreb.

I to je to što trebate popuniti. Ostaje za vidjeti koliki je povrat poreza i ima li ga uopće. Zadnje dvije brojke na stranici 8 dat će vam odgovor na to pitanje. Predzadnja brojka, “razlika poreza i prireza za uplatu” govori vam da li ste tijekom godine uplatili premalo poreza pa biste državi trebali platiti još. Srećom ako radite samo kod jednog poslodavca NISTE DUŽNI PODNOSITI POREZNU PRIJAVU pa vas za taj “dug” država neće naganjati.

Zadnja brojka, “razlika poreza i prireza za povrat” je ono što vas zanima. Ukoliko je ona veća od nule, a predzadnja brojka (dug) jednaka nuli, ostvarili ste pravo na povrat poreza u tom iznosu. Čestitam! Još to treba dati na znanje poreznoj.

Četvrti korak – ovaj obrazac možete isprintati, sve stranice, i dostaviti ga poreznoj upravi (osobno ili preporučeno poštom na adresu porezne uprave). Ispunite osobne podatke na str.1 (uključujući i podatke o uzdržavanim članovima obitelji, ako ih uzdržavate), te OIB poslodavca na str.2.. Ako ne želite printati možete kupiti identičan obrazac u Narodnim Novinama i prepisati brojke iz ovog elektronskog. Također popunite osobne podatke i OIB poslodavca. Uz poreznu prijavu prilažete IP karticu koju ste dobili od poslodavca. To je poslodavčev dokaz o izvršenim uplatama u vaše ime.

Nakon podnošenja prijave slijedi čekanje. Tu nema pravila. Neki na kućnu adresu dobiju rješenje o povratu vrlo brzo (mjesec-dva), a neki čekaju i do jeseni, tako da se oboružajte strpljenjem i preporučam da zbog neizvjesnosti ne planirate tim novcem platiti godišnji odmor ili registrirati automobil.

Ukoliko vam iznad navedeno nije jasno, a ohrabrio sam vas u odluci o podnošenju porezne prijave, kontaktirajte me i pomoći ću vam koliko god mogu.

(pitanja o poreznim prijavama za 2014. godinu molim postavljajte ispod novo-objavljenog teksta za 2014. godinu koji se nalazi – OVDJE)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Inicijativa “Pravo na grad” se izborila za poskupljenje vode

Oznake

cijena, EU, građanska inicijativa, infrastruktura, Jakovina, kanalizacija, kriza, ljudska prava, odvodnja, poskupljenje, Pravo na grad, priključak, projekti, standard, voda, vodovod

Cijena vode 1. travnja raste, procjenjuju, za oko 10-15%. Jučer su o tome pisali manje više svi mediji, a ja ću samo kratko podsjetiti što se krije iza poskupljenja zbog toga što želim dati na znanje svima koji su odobravali građansku inicijativu “vodovod i odvodnja su ljudsko pravo“, o čemu sam napisao komentar u kolovozu prošle godine, da se rezultat podržavanja iste ne poklapa sa onime što su aktivisti njome zagovarali.

Inicijative ovog prizvuka uglavnom gađaju na emocije građana od kojih se očekuje podrška, a podrška je nužna jer institut “europska građanska inicijativa (ECI)” funkcionira tek ukoliko se prikupi dovoljan broj potpisa građana o određenom pitanju, u ovom slučaju teze kako su vodovod i odvodnja (infrastruktura) ljudsko pravo.

Kako su posljedice provedbe projekata koji će proizaći iz inicijative negativne na financijskom planu tako se oni ne spominju u propagandnim porukama tijekom prikupljanja potpisa jer tada ljudi ne bi bili skloni inicijativu podržati. Svojim potpisom, shvatili bi, tada odobravaju izravno terećenje vlastitih novčanika u svrhu realizacije nečije fiks ideje.

Možete mi zamjeriti na generalizaciji, naime svrstavam navedenu inicijativu u isti koš sa svim ostalima koje sam vidio da su proizašle iz ECI, jer se uglavnom radi o inicijativama koje podrazumijevaju ostvarivanje utopijskih ciljeva računajući unaprijed na velike količine novca kojeg će biti potrebno oteti poreznim obveznicima širom EU. Inicijative koje se suprotstavljaju financijskoj eksploataciji građana u ime i putem države, za usporedbu, ne postoje. Šteta.

Hrvatska je od EU preuzela obvezu širenja vodovodne i kanalizacijske infrastrukture, što nema sumnje podržavaju udruge okupljene pod nazivom “pravo na grad” koje su prikupljale potpise za inicijativu unutar hrvatskih granica, a kako bi projekte realizirala država mora namaknuti dodatna financijska sredstva. Ali kako?

Poznato je da država nema vlastiti novac za ostvarivanje tog i sličnih ciljeva već ga namiče represivnim metodama nad građanima (oporezivanjem, kontrolom cijena itd.), u ovom slučaju nad onima koji imaju priključak vode. U realizaciju projekata tako mora krenuti povećanjem cijene vode što se izravno manifestira na kućne budžete građana i njihov standard odnosno na njihovo ljudsko pravo na vlasništvo koje je nužan preduvjet za dostojan životni standard (također ljudsko pravo). Vrijedi usput spomenuti kako je i međustopa PDV-a nedavno podignuta sa 10% na 13% što će također pomoći u zatvaranju financijske konstrukcije projekata.

Međutim, povećanje cijene vode u industriji može posljedično dovesti do lančanog poskupljenja druge robe, primjerice hrane, što će dovesti do daljnjeg pada standarda građana, slabljenja kupovne moći i daljnjeg pada ekonomske aktivnosti na ovim prostorima.

Za kraj ne zaboravimo kako se priključak na vodu i kanalizaciju plaća, što je ekonomski u potpunosti razumljivo (meni), pa ako se građanima sruši standard i kupovna moć, što je logična pretpostavka posljedice nametanja financiranja adhoc izgradnje nove infrastrukture na njihova leđa, odakle će smoći novac potreban za plaćanje tog priključka koji je nedvojbeno proizašao iz borbe da bude omogućen kao ljudsko pravo tih istih građana? To bi bilo najbolje pitati okupljene oko inicijative “pravo na grad”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kad upravni postupak razveseli čovjeka

Oznake

banka, biljezi, birokracija, dućan, HZZO, igra, matičar, MUP, obrazac, osobna, upravni postupak, šalter

Među svojom djecom imam jednu vrlo maštovitu kćer. Nije pretjerano zainteresirana, za razliku od dječaka, za igre koji zahtjevaju izražene motoričke vještine, (iako se bavi plesom i to vrlo uspješno) ali je zainteresirana, vjerujem poput većine djevojčica, za igre uloga (role play). Među omiljenim igrama su joj igra dućana i banke.

Obje igre svode se na šablonu (scenarij) što u slučaju dućana znači korištenje blagajne, novca (onaj iz Monopolyja je ok), raznih stvari koje ima u sobi i koje će poslužiti kao roba te neizbježne košarice u koju će kupac stavljati robu sa polica (police su stolci, kutije za igračke, krevet i sl.). Razumljivo je što slijedi ali ako niste maštoviti ili nemate kćer zahvaljujući kojoj ste mogli iskusiti čari ove igre uglavnom ona se svodi na to da sam ja kupac, kćer prodavačica/ blagajnica, pa u rundama dolazim u njenu sobu, uzimam košaricu i pravim se da kupujem pri čemu moram voditi računa da uvijek odabirem druge proizvode (i količinu) kako se runde odigravaju. Na bijeloj ploči (whiteboard) često znaju biti napisani proizvodi na akciji (npr. gumice za kosu 2+10 gratis). Igru (rundu) se mora proniknuti promatrajući cjelokupni setup jer može nastati problem ako propustite odigrati onaj korak koji si je prodavačica zamislila u glavi, poput spomenutih proizvoda na akciji kojom se implicira i njihov odabir. Tek tu i tamo prodavačica dozvoli zamjenu uloga pa i ja budem prodavač. Vrlo joj je zabavno kada na akciju stavim neke proizvode koje ni u snu nije očekivala.

Igra banke svodi se na klijenta koji dolazi u banku po novac, bankara koji sjedi za šalterom, reklamne letke s bankarskim proizvodima, obrasce za ispunjavanje, kalkulator, telefon, štambilj, kartice i novac (opet onaj iz Monopolyja, ali često se tu nađu i kovanice iz kasice prasice). Bankar je, pogađate, kćer, a ja sam klijent koji je došao u banku da bi dobio tretman, jer o tome se i radi. Za razliku od dućana ova igra ima znatno više improvizacije ali u principu rutina se svodi na slušanje klijenta, zatim ponude proizvoda koji odgovara klijentovim potrebama, zatim popunjavanje obrasca (za to vrijeme bankar tipka po kalkulatoru i nešto računa), zatim potpisivanje tog obrasca na 10-ak mjesta, pa kopiranje istog, pa skeniranje, pa pretipkavanje brojki u kalkulator, pa zvanje “šefice” telefonom kako bi se sve to ponovilo i verificiralo, te na kraju same isplate novca ili izdavanja kartice ako je o tome bilo riječ.

Obje igre, a osobito igra banke, nevjerojatno asociraju na upravni postupak. Iako kćer do sada nije imala priliku susresti se s birokracijom, jer ženina i moja odluka je da je ne vučemo sa sobom u tim prigodama (što je možda i pogrešno jer bi vjerojatno dobila nove ideje za igru), to što ona radi svojim smislom i rutinom gotovo je identično onome što rade šalterski birokrati.

A baš s tim birokratima se posljednjih dana družim nešto više nego obično. Naime ponovno sam postao otac (hvala što ste pomislili “ČESTITAM”) pa obilazim matične, MUP-ove, porezne, HZZO-ove i druge birokrate koji mi svesrdno pomažu da budem u skladu s onime što su prosvjećeni tirani putem države nametnuli kao elementarno i nužno da bi se čovjeka priznalo kao takvog (posljedično mu se i nametnulo 50-ak tisuća kuna javnog duga na teret). Za svaki korak propisan je zakonski rok i to upravo zbog zadnje navedenog. Svatko rođen unutar državnih granica mora preuzeti građanske obveze jer to je stvar civilizacijskog dosega i čini se za opće dobro (rekli bi to mnogi zadojeni drugari). U suprotnom, ako zanemarite obveze i rokove, bit ćete kažnjeni.

Na prvom koraku susreli smo se s matičarem. Dalje od njega neću jer me on napunio pozitivnom energijom za sve ostale birokrate u slijedu. Dolazak matičaru podrazumijeva popunjavanje obrazaca, donošenje biljega, štambilj, telefon, osobne iskaznice, kompjuter (opa!), printer, olovku i novac. Postupak izgleda otprilike ovako – Prvo pronađete kiosk i kupite biljege. Potom se pojavite na ulazu općine gdje vam portir uzme osobnu iskaznicu te podatke s nje unese u kompjuter te vas uputi k matičaru (kat taj, soba ta). Pokucate matičaru, on vam kaže da pričekate vani. Otvara vam par sekundi nakon što vam je rekao da pričekate vani i poziva vas unutra. Pita što trebate, vi kažete, on vam gurne obrazac na popunjavanje. Za to vrijeme prepisuje podatke s vaših osobnih iskaznica u kompjuter i usput odgovara na telefon. Traži vas biljege koje odlaže na onu namočenu spužvicu – ovo mi je posebno fora jer izgleda da su skužili kako će biljeg popiti dovoljno vlage da se aktivira ljepilo samo ako ga se ostavi na miru dovoljno dugo (Ne znam je li to vezano za neko poboljšanje procesa i uštedu vremena). Aplikacija za OIB javlja grešku. Matičar telefonira i nekome s druge strane prijavljuje problem. Odlogirava se iz aplikacije (na preporuku)… čeka… komentira nama kako se, zamislite, mora odlogirati i ulogirati… da bi nakon svega aplikacija ponovno javila grešku, pa se počeo sprdati s aplikacijom i sugestijom tehničke službe. Biljezi su se za ovo vrijeme od vlage zarolali u cilindar. S obzirom da ne može odraditi korak s OIB-om preskače na obrazac koji smo popunili još prije 10 minuta. Razvaljava biljege preko njega isfrustriran što su previše vlažni pa se neće zalijepiti kako treba (ćoškovi strše u zrak) i preko njih udara štambilj na kojem piše “poništeno”.

U ovom trenutku doživljavam katarzu! Emotivni flashback na svoju kćer i igru banke, vidim sebe kako glumim klijenta u njenoj maštovitoj igri i njeno nasmješeno i sretno dječje lice! ❤

… zamišljam kako matičar drapa obrazac po nekoj perforaciji, jedan dio skenira, a drugi nosi šefici na potpis, zatim traži mene još jedan papir i potpis, zaklama ga za neki treći, potom sprema u neki registrator, a od onog ostatka prvog obrasca izrezuje škaricama jedno veliko srce! Obuzela me čista ljubav! 🙂

Šalterski birokrati su zapravo nikad odrasla djeca, a prostor u kojem obitavaju je svojevrsna Panova Nigdjezemska. Oni uživaju sreću da su predivnu dječju igru uspjeli pretvoriti u posao za koji su nagrađeni plaćom. Pa iako se taj upravni postupak njima možda doima strašno smislenim i korisnim nekako mi se čini da nisu svjesni kako izvan sigurnosti dječje sobe leži onaj stvarni i drugačiji svijet. I da, možda je slučajno, a možda i nije, oni su uglavnom upravo djevojčice.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sindikat umirovljenika javno poziva na pljačku imovine radnika!

Oznake

drugi stup, Država, Linić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinsko, Mrsić, proračun, prvi stup, sindikat umirovljenika, SUH

Na pisanje ovog teksta potaknulo me otvoreno pismo Sindikata umirovljenika Hrvatske upućeno ministru Liniću a propos neodrživosti mirovinskog sustava. Preporučam da to pismo pročitate.

Sindikat zastupa interese umirovljenika (u teoriji), a time ujedno zastupa i vlastite interese, odnosno uživa odobrenje za vlastito postojanje i djelovanje. Sindikat smatra da se razdvajanjem mirovinskog “fonda” na prvi i drugi stup (oba su obvezna) naštetilo kako postojećim tako i budućim umirovljenicima. Tu štetu mogu jednostavno objasniti. Naime prije razdvajanja u postojeći “fond” uplaćivalo se 20% bruto plaće radnika. Novac prikupljen od tog oporezivanja, ili ustege na plaću (isto je), dijelio se među postojećom masom umirovljenika.

Poslužit ću se jednostvanim računom za ilustraciju:

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 1000
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 1 HRK

Razdvajanjem fonda u dva neovisna krenulo se smjerom respektabilnosti kapitalizirane individualizirane štednje. To znači da je vlast odlučila građanima, radnicima, priznati pravo da sredstva koja odvajaju od vlastitog rada tijekom života doista pripadnu njima samima u starosti, u ograničenoj mjeri naravno, jer razdvajanjem fondova oni nisu dobili pravo uživati u cijelosti u plodovima vlastitog rada već i dalje imaju obvezu prvi stup, državni, financirati sa 15% svoje bruto plaće. Za vlastitu kapitaliziranu štednju iz koje će imati osiguranu mirovinu odvajaju neznatnih 5%.

Kako se razdvajanje manifestiralo na prvi stup?

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 750
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 0,75 HRK (-25%)

Manji postotak uplate u prvi stup (smanjenje s 20% na 15% od bruto plaće) doveo je do 25%-tnog smanjenja svake pojedinačne mirovine isplaćene iz prvog stupa.

No je li?

Zapravo i nije. Postojeći umirovljenici nastavili su primati mirovine prema ostvarenim pravima što je dovelo do nedostatnih sredstava u novčanoj masi za isplatu mirovina. Razlika koja je nedostajala počela se u većoj mjeri pokrivati direktno iz državnog proračuna, dakle mirovine su postale obveza radnika i na strani oporezivog iznosa njihovih dohodaka ali i od drugih poreza poput PDV-a, kojeg će plaćati dijelom svoje neto plaće, pa i kroz porez na dobit tvrtki koje te radnike zapošljavaju.

Lošije uvjete ostvarit će oni umirovljenici koji su počeli primati mirovinu iz prvog stupa nakon razdvajanja. Ovime se stvorila određena razina socijalnog jaza između starih i novih umirovljenika. Mnogi dojučerašnji kolege, koji su ostvarivali iste osobne dohotke, te su se u istoj mjeri odricali vlastitih prihoda u korist mirovinskog fonda, sada će primati različite mirovine. Često i znatno različite.

Negativan učinak razdvajanja manifestirao se dakle isključivo kao nepovoljniji položaj novih umirovljenika u odnosu na ranije umirovljene koji također svoja prava ostvaruju iz prvog stupa, međutim prebacivanjem znatnog dijela troška isplata mirovina na državni proračun (gotovo 50% mirovina isplaćuje se iz njega, a ne iz mirovinskog “fonda”) osiguralo se da te mirovine budu i dalje znatno više nego što bi bile da se prebacivanje troška na državni proračun nije desilo.

Generalizacija Sindikata, da se drugim stupom učinila šteta mirovinskom sustavu i umirovljenicima, uz prijedlog da se sredstva iz njega “vrate” u prvi stup, odnosno da se on zamrzne, a izdvajanje u prvi stup vrati na 20%, nije točna ali prava umirovljenika koja se žele sačuvati predloženim metodama jesu način kako se tim umirovljenicima može pomoći da podignu vlastiti standard života.

Međutim sindikat je svjesno zanemario dati na ministru i javnosti na znanje, jer to se kosi s njihovim interesom i agendom, da zagovarajući te prijedloge za korist jednih istovremeno zagovaraju zlo i štetu drugima – onima koji štede za vlastitu starost u drugom stupu. Možda toga nije svjestan ali sindikat će očito do svog cilja preko leševa.

Kako se razdvajanje manifestiralo na drugi stup?

Poslužit ću se složenim kamatnim računom (konformnim) za jednog štedišu:

Iznos mjesečne štednje (B) = 1 HRK
Iznos godišnje štednje (BB) = B x 12
BB = 12 HRK

Vrijeme štednje (T) = 40 godina
Ukupni iznos glavnice (G) = BB x T
G= 480 HRK

Godišnji prinos fonda (K) = 5%
Ukamaćeni iznos (U) = BB x (1+K)^T-1
U = 80,46 HRK

Ukupan iznos štednje (Š) = G + U
Š = 560,46 HRK

Iz računa vidimo kako će se glavnica tijekom 40 godina štednje povećati sa 480 HRK na 560,46 HRK, odnosno za 16,77% (K je pretpostavka zbog ilustracije). Evidentno je da to ne može biti loše za onoga tko štedi.

Štoviše, osoba koja je štedjela na ovaj način, tijekom radnog vijeka, u starosti neće biti teret budućim generacijama radnika kao što je sada slučaj s međugeneracijskom solidarnošću. Drugi mirovinski stup je prilika da se kroz nekoliko desetljeća u potpunosti riješimo krimena nemarnih generacija koje su mu prethodile. U tome treba odlučno ustrajati.

Za razliku od ovog štediše, i razmišljanja o mirovini na način da se ona osigura individualiziranom i odgovornom štednjom za starost, osobe koje primaju mirovinu iz prvog stupa danas tijekom radnog vijeka nisu uštedjele baš ništa za vlastitu starost. Možda jesu kroz neke druge vidove štednje i ulaganja ali ovdje govorim o dediciranim izdvajanjima za mirovine.

Štoviše, mirovine današnih umirovljenika osigurane su na način da se postojeće radnike, koji za razliku od njih (dok su radili) sada razmišljaju o starosti i štede (za sebe) u drugom stupu, dodatno opterećuje obvezom da proizvedu sredstva za te mirovine posljedično se (i zakonski prisilno) odričući plodova vlastitog rada. Ono što se prezentira kao međugeneracijska solidarnost zapravo je propagiranje nebrige prema vlastitom životu koje se nastavlja podučavati mlađe naraštaje. Tome treba odlučno odolijevati.

Poznajem mnoge ljude kojima je briga o vlastitoj starosti vrlo nisko rangirana na listi prioriteta, a tu brigu licemjerno prebacuju na druge, kako bi valjda svu svoju pohotu mogli zadovoljiti sada u nekim dokonim materijalnim stvarima. Auto je važniji od vlastitog zdravlja pa neka o potonjem brigu vodi država i račun ispostavi onome “tko je bogatiji” (klasni neprijatelj je vrlo bitna komponenta u širenju kolektivističke vjere i nemorala), a isto vrijedi i za školovanje i mnoge druge tobože suštinski važne stvari o kojima oni koji ih zagovaraju zapravo ne mare.

Vlada bi doista i mogla zaštititi baš tu skupinu građana, prije svega zaustavljanjem uplata u drugi stup i njegovim smrzavanjem te vraćanjem uplata u prvi stup u punom iznosu, a s vremenom, kada se negativne reakcije na isto stišaju, i u potpunosti opljačkati tu štednju građana tako da je pretoči u državni proračun.

To zadnje navedeno je uostalom jedna od sugestija sindikata pa i razlog zbog kojega su se obratili eksponiranom i rezolutnom ministru Liniću umjesto kilavom ministru Mrsiću koji je zadužen za mirovinski sustav. Ako Linić uvidi mogućnost smanjenja proračunskog deficita pljačkom štednje iz drugog stupa lako će on uvjeriti kamerada Mrsića da pokrene kampanju o dobrobiti tog poteza na buduće umirovljenike.

Tvrdnja da bi ikome bilo bolje da ne razmišlja o vlastitoj starosti već da prepusti brigu o tom pitanju državi u ruke može značiti jedino da će država prebaciti tu brigu na naredne generacije, odnosno zadržati sustav onakvim kakav upravo i jest. Smatram to krajnje nemoralnim, iskonskim zlom prema sadašnjim i budućim generacijama sugrađana.

Sindikat se ovim otvorenim pismom otvoreno kocka novcem koji mu ne pripada te lobira Vladu da izvrši još jednu u nizu pljački građana.

Osim što se takvim lukavo zapakiranim potezima lobista i interesnih skupina treba žestoko suprotstavljati potrebno je i poticati građane da se odgovorno postave prema vlastitoj starosti, podignu to pitanje više na ljestvici osobnih prioriteta i djeluju proaktivno kako bi starost dočekali materijalno osigurani i mirniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Energetski certifikati služe održivom razvoju birokracije i interesnih skupina

Oznake

energetski cerfitikat, energija, EU fondovi, kuća, Nekretnine, oglas, okoliš, pravilnik o certificiranju, prodaja, stan, Taritaš, zakon, zeleni

Energetski certifikati su briljantan primjer sistema prisile građana na kupnju besmislenog papira. Iza njih stoji vlastodržac, motiviran novcem iz zelenih fondova EU, koji je uvjetovan uvođenjem mjere energetskog certificiranja, ali i interesne skupine među kojima prednjače tvrtke koje su dočepavši se licenci za izdavanje certifikata došle u respektabilan rentijerski položaj. Osim njih tu su i zeleni aktivisti, lažni moralisti i štovatelji svega što provodi vlast osobito ako se odnosi na financijsko kažnjavanje sugrađana za koje procjenjuju da su u boljem položaju od njih samih.

Lijep prikaz odnosa tih figura u društvu napravio je Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar), a osobito je značajan položaj birača, građana i poreznih obveznika, koji služe tek kao sredstvo ostvarenja političkog cilja i u krajnjoj liniji kao financijski pokrovitelji:

Ova dinamika ilustrira održivi razvoj birokracije i s njom povezanih igrača. Mjere koje ta kasta nudi građanima na odobrenje u pravilu se donose na štetu građana. Energetski certifikati su realno običan parafiskalni namet, i to vrlo skup.

Za održivost položaja eksploatatora bitno je osigurati funkcioniranje sistema na način da se onemogući ikakvo tržišno natjecanje, iako je to samo po sebi apsurdno s obzirom da se trguje krajnje netržišnim i nikome korisnim “dobrom” (cerfitikatom), stoga je država uspostavila sustav licenciranja, kako bi nadzirala i ograničila broj pružatelja usluge certifikacije, dok su sami certifikatori organizirali udrugu energetskih certifikatora (HUEC) kako bi kroz nju pokušali sa što manje trzavica definirati način održivog djelovanja (možemo smisao i metode operiranja izjednačiti s kartelom). U cjelini može se steći dojam postojanja tržišnih mehanizama no radi se o kleptokratsko-kronističkoj namještaljci.

Dobro posložen sustav ostavlja dojam urednosti i funkcionalnosti pa takav odolijeva kritici javnosti. Problem koji se gotovo odmah pojavio pred kartelom jest što postoje certifikatori koji spuštaju cijenu certifikata, na korist građana koje se obvezuje da ga pribave (uvjetno rečeno korist, s obzirom na dosad rečeno), što nikako ne ide na ruku održivosti kartela. Kartel se poziva na zakonsko ograničenje minimalne cijene, no istina je, ako sam dovoljno dobro proučio pravilnik o certificiranju, kako je zakonom određen tek plafon cijene. Minimuma nema. Zanimljiv refleks jednog od certifikatora iz kartela možete pročitati ovdje.

Država je svoj dio održivosti osigurala zakonski te je propisala obvezu zanavljanja energetskog certifikata svakih 10 godina, a sprema se i izmjena postojećeg zakona kojim će se obveza izbavljanja certifikata proširiti i na dosad nepogođene nekretnine površine manje od 50 čm.

Negativne socioekonomske posljedice su očite. Osim što se građane prisiljava na kupnju izmišljenog papira (direktan atak na kućne budžete i standard građana) svjedočimo i strmoglavom padu broja ponuđenih nekretnina na tržištu s danom stupanja zakona na snagu. Naime broj oglašenih nekretnina na Njuškalu 1.1.2014 kretao se oko 300.000. Nakon što je portal obavijestio oglašivače o primjeni novog zakona čak 240.000 oglasa je obrisano (povučeno iz ponude).

Nije li upravo bizarno kako birokracija otima i hrani se novcem građana? Kako u tu svrhu osmišljava perfidne mjere i mehanizme te ih podmeće upakirane u šareni papir omotan mašnom? Porezni obveznici, kao poslodavci i sponzori birokracije, istu sude baš po tom šarenom paketiću, financiraju je i, najgore od svega, daju joj ekskluzivno pravo da radi tek sebi u korist, donoseći mjere kojima nastavlja financijski eksploatirati te iste građane, naravno uvijek s nekim “ozbiljnim” opravdanjem i podržana od mnogobrojnih interesnih skupina.

Ovaj dinamički proces mogao bi se još opisati odnosom lovine i lovca kojeg sam ukratko opisao u jednom od ranijih tekstova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac