Tragedija mirovinskog sustava – umirovljenika je više nego zaposlenih građana!

Oznake

doprinosi, HZMO, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, omjer radnika i umirovljenika, plaća

Čini se da je ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori klasično liberalnog spektra pa je na konferenciji o “zdravoj i sigurnoj budućnosti – kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava znanog kao međugeneracijska solidarnost.

Preciznije rečeno ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina te istovremeno oslobodilo državni proračun potraživanja za nadoknadom razlike između iznosa koji se prikupi kroz doprinose i iznosa kojeg se redovno isplaćuje umirovljenicima. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1. Mrsić barata brojkom od 1,2:1 no posljednje statistike zavoda za mirovinsko osiguranje (omjer osiguranika i korisnika) govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1. O ovoj temi smo među prvima pisali Monopolizam i ja u kolaborativnom tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” prije nešto više od godine dana. Koristeći javno dostupne podatke (HZMO, DZS…) izračunali smo da je već 2012. godine taj omjer bio 1,18:1. Gledajući omjer od 1,2:1 kojeg prezentira ministar Mrsić neinformirani čovjek može pogrešno zaključiti da se situacija lagano i  popravlja no radi se tek o ministrovim vještinama prezentacije u kojoj je omjer zaokružio na višu decimalu i tako (vjerojatno) nehotice malo uljepšao sliku.

No tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti.

Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1. Naime kada se barata pojmovima radnik i umirovljenik u ovom kontekstu dolazi do terminološkog problema. Realno, govorimo o broju osiguranika (onih koji plaćaju doprinose), to bi bili svi koje u kontekstu nazivamo “radnicima”, te o broju korisnika mirovinskog sustava, a to bi bio broj umirovljenika. Osiguranici su dakle osobe koje kroz svoj rad doprinose sustavu međugeneracijske solidarnosti, uplaćuju doprinose na konto HZMO-a kako bi se pokrio dio ukupnog iznosa isplaćenih mirovina. O tome gdje se nalazi razlika do ukupnog iznosa ću nešto kasnije.

U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske. Dostupan je tek pregled u skladu sa Pravilnikom o razvrstavanju djelatnosti (NKD) iz kojega je moguće tek približno odrediti koliki je broj proračunskih, a koliki izvanproračunskih osiguranika. Najveći broj prvih, a to bi bili svi državni zaposlenici, klasificiran je unutar djelatnosti javne uprave i obrane (NKD klasifikacija “O”), obrazovanja (klasifikacija “P”) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (klasifikacija “Q”). Izuzev djelatnosti javne uprave i obrane ovdje sasvim sigurno možemo naći izvjestan broj zaposlenih i izvan državnog proračuna, dakle u privatnom sektoru, koji se također bave djelatnostima obrazovanja i zdravstvene zaštite, no već sam spomenuo kako postojeća statistička izvješća nisu dovoljno detaljna i stoga točan podatak o broju proračunskih korisnika ostaje nepoznanica. No isto tako državne zaposlenike možemo naći i u drugim klasifikacijama, a kako ću taj podatak zanemariti eventualna greška koju sa sobom nosi korištenje broja državnih zaposlenika (osiguranika klasificiranih u djelatnosti O, P i Q prema NKD-u) time će biti umanjena, no ponovno napominjem zbog nepostojanja detaljnije razine podataka ostaje nepoznato u kojoj mjeri.

Razlika između državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) i onih izvanproračunskih (radnika u realnom sektoru) važna je za razumijevanje omjera 0,88:1. Naime da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, državni proračun, iz kojega mu se isplaćuje plaća, mora ostvariti prihod u jednakom iznosu. Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca sasvim je jasno da taj državni zaposlenik osim što ne bi primio svoju plaću ne bi niti platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti izvanproračunski korisnici koji čine skup realnih poreznih obveznika.

Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no ponovno napominjem kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika. Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu. Državni zaposlenici (proračunski korisnici) efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka kojeg pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost. Drugim riječima oni su tek prolazna točka (ili točka razvrstavanja) u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na svakoj od njihovih isplatnih listi pojedinačno taj transfer imao potpuno jednak ishod odnosno da je učinjen direktno.

Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz kojega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (sa njima 1,20:1) da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (sa njima 1,15:1).

U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika, što se vidi u povećanju omjera, no početak krize i neprilagodljivost hrvatske politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava međugeneracijske solidarnosti. Neki će reći kako se radi o posljedici neprikladnih demografskih politika, ali prije će biti da se radi o posljedici višedesetljetne težnje ka beskrajnom rastu socijalne države bez ikakve namjere da se taj rast ograniči fiskalnim i ekonomskim parametrima koji proizlaze iz realnog stanja u društvu.

Neodrživost mirovinskog sustava, kao i općenito nekontroliranog razvoja socijalne države, dala se naslutiti i znatno ranije. Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika. 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1 (ili ako želite utješnih 1,15:1, meni je svejedno jer oba omjera su jednako tragična i dijelom ukazuju na kolaps sustava).

Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima (O, P, Q) u razdoblju od 1950. – 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti (NKD). Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja.

Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava te rasta socijalne države vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan. Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj (paradoksalno) održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps modela međugeneracijske solidarnosti. Reforme nisu pomogle niti stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-tih od kada pad omjera, u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20.st. no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a. Jednostavnije rečeno novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina. Omjer od 0,88:1 realno bi mogao biti i znatno gori pa iznositi čak i 0,5:1.

U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna. Sa 6,1 milijardi 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je relativno povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.

Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune. Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti. Tako ministar Mrsić nastavlja sa još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kog biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest?

Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od cca. 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno – tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas. Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjiti će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu. Realne mirovine će ostati jednake današnjima ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projecirane vrijednosti mirovina.

Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić. Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici. On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići ali kroz takvu ideju razotkrivene su mnoge skrivene namjere političara usporedive sa destruktivnim politikama kakve su provodili totalitarni režimi. Ili možda samo svjedočimo priči poznatoj kao “drži vodu dok majstori odu” jer 2040. ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.

Alternativnog rješenja naravno uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Po prvi puta novac bi bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan od drugih štediša ali prije svega bi bio zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen sa činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno – štetu) u prošlosti ali srećom ovime bi i same postale prošlost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kolaps mirovinskog sustava i Beškerova pomahnitala retorika

Oznake

Država, Inoslav Bešker, Jutarnji, kolaps, mirovine, mirovinsko, Mrsić, osiguranje, privatizacija, socijalno

Inoslav Bešker, novinar i dopisnik sa adresom u Rimu, pomahnitao je na Boškovićev podsjetnik o neodrživosti matematičke računice koja se nalazi u osnovi mirovinskog sustava baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti. Ta razina neodrživosti, rasapa i propasti državnog monopola nad pitanjem mirovina očituje se u jednom trivijalnom podatku – omjeru broja radnika (čijom ustegom na plaću se osiguravaju sredstva za mirovine) i umirovljenika.

Taj omjer je krajem 2012. godine iznosio 1,18:1 – dakle svaki zaposleni građanin gotovo u cijelosti samostalno podmiruje mirovinu jednom umirovljeniku. Bošković špekulira da bi se taj omjer do kraja 2014. mogao srozati čak do razine 1,05:1.

U svojem tekstu Bošković se u osnovi bavi demografskim problemom. U vrijeme kada je uspostavljen sustav međugeneracijske solidarnosti (po Bismarckovim načelima – doprinosi radnika i poslodavca, fondovi, tripartitno upravljanje), to bi za naše pojmove bila 1937. godina kada je počeo sa primjenom prvi zakon o socijalnom osiguranju radnika, omjer zaposlenih bio je znatno veći. Primjerice 1950. godine 8,75 radnika pokrivalo je mirovinu jednog umirovljenika.

U vrijeme donošenja zakona prag odlaska u mirovinu bio je postavljen visoko na 70 godina starosti. To je bilo vijeme kada je životna dob bila znatno kraća nego danas. Iznos doprinosa određen zakonom bio je tek 3%. Danas se u mirovinu može sa 60-ak godina starosti, doprinosi iznose čak 20% bruto plaće, a očekivana životna dob ljudi je daleko veća. Uzmemo li u obzir navedene trendove rasta socijalne komponente kojom se nastojalo socijalno zaštititi sve veći broj ljudi te općenitu sklonost sistema da zanemaruje financijsku održivost takvog pristupa očito je da se u osnovi dobra stvar pretvorila u neodrživu ponzi piramidu koja se raspada pred našim očima.

Dakle uzroke današnjeg stanja mirovinskog sustava možemo tražiti u najvećoj mjeri u slijedećem:

1. demografskim promjenama (povećanje životne dobi),
2. ekspanziji sustava socijalne skrbi pod državnim upravljanjem,
3. nedostacima ekonomskih sustava (planska ekonomija) i ekonomskim krizama
4. nesavršenosti modela (osiguranje umjesto štednje)
5. političkim makinacijama (ulaganje novca iz mirovinskih fondova u kapitalne projekte poput Đerdapa, te posljeratno državno mešetarenje dionicama privatiziranih tvrtki gdje je nepovratno izgubljeno više od 50% vrijednosti mirovina)

Beškerova primjedba o tome kako su za sve navedeno krivi neki bivši upravljači koji su mirovine pokrali, pa tako i onu koju očekuje i sam početi primati dogodine, zapravo nikako ne stoji odnosno ona nije kompletna. U njegove ilustracije o medvjedima i eskimskim babama uopće nemam namjeru ulaziti.

Političarima se može zamjeriti na tome što su stavili šapu na dio sredstava i ulagali ih u kapitalne projekte, “za budućnost naše djece”, no pravi kolaps dešava se nakon 1990.. Osim što je mirovinska masa prepolovljena ulaganjem fondova u propale privatizirane tvrtke broj osiguranika se (radnika) drastično smanjuje, a broj umirovljenika drastično povećava. Pod socijalnu zaštitu država je i dalje gurala sve veći broj građana unatoč tome što se već 1990. godine moglo naslutiti kuda takva politika vodi (vidljivo iz trenda od 1950. naovamo).

Zapravo to se moglo naslutiti i znatno ranije, već 1980-ih godina – citat iz znanstvenog rada Vladimira Puljiza:

U to je vrijeme bilo malo umirovljenika, dok je broj osiguranika iz godine u godinu brzo rastao. Međutim, usporedno sa sazrijevanjem mirovinskog sustava broj se umirovljenika povećavao, tako da je osamdesetih godina, pred kraj socijalističkog razdoblja došlo do osjetnog pogoršanja omjera umirovljenika i osiguranika. Zbog gospodarske krize koja je u to vrijeme zahvatila zemlju, posebno zbog smanjenih mogućnosti zapošljavanja, nastupila je fi nancijska kriza mirovinskog sustava. Paradoksalno je da su upravo krajem osamdesetih godina, u razdoblju duboke gospodarske recesije, mirovine dosegle najveću razinu u odnosu na plaće zaposlenika. Međutim, bila je to anomalija u razvoju sustava u čijoj se pozadini mogla nazrijeti mirovinska kriza koja će snažno izbiti na površinu u ratnim i poratnim devedesetim godinama.

Omjer osiguranika se od 2,83:1 kakav je bio na početku rata 1990. godine srozao na 1,66:1 u 1996. godini. Ratom pogođena država doživjela je ekonomski kolaps te drastično smanjenje broja aktivnih radnika koji su činili osnovu mirovinskog sustava. No i u tom posljeratnom vremenu taj omjer je bio povoljniji nego li je bio na vrhuncu gospodarskog uzleta 2008. godine (1,4).

2008. godine broj osiguranika (radnika) počinje padati ali broj umirovljenika i dalje neumoljivo raste, što zbog demografskih razloga – što zbog širenja mirovinskih prava na nove skupine građana, te se do kraja 2012. taj omjer spušta na ranije spomenutih 1,18.

Teško je osporiva činjenica kako se od 1955. godine do danas nije moglo uočiti negativan utjecaj širenja socijalnih prava na sve veći broj građana. Ako se i nije uočio taj trend, te se pristupilo pravovremenoj reformi na osnovi toga, tada se nešto moralo učiniti u trenutku kada se po prvi puta odlučilo podmiriti dio mirovina korištenjem sredstava dodavanjem potrebne razlike iz državnog proračuna. Danas se gotovo 50% mirovina isplaćuje iz državnog proračuna, a temeljem uplata radnika samo druga polovica.

Dakle omjer od 1,18:1 koji se danas prezentira kao neodrživ tek je ušminkana slika mnogo goreg stvarnog stanja.

Problem s kojim smo suočeni se ne rješava jer se ne prezentira i ne priznaje kao problem. Broj umirovljenika tako i dalje raste, a broj radnika i dalje pada. Kozmetičke reforme koje se uglavnom svode na pomicanje dobne granice za umirovljenje nemaju nikakvog učinka već ako pretpostavimo da će se tijekom narednih 30 godina životna dob građana u istoj mjeri pomaknuti naviše. Povrh svega mirovine imaju trend rasta, dakle zahtjevaju sve veću novčanu masu.

Bez potrebe za prozivanjem za odgovornost, upiranjem prstom u ove ili one skupine građana, problem koji se nalazi pred nama vrlo je opipljiv i trebalo bi mu pristupiti vrlo ozbiljno. Barem jednom u posljednjih 50 godina i odgovorno. Ludilo gospodina Beškera nije metoda kojom bismo se trebali povoditi.

Reforme koje bi mogle obrnuti tijek negativnih događaja trebale bi ići u smjeru kako se predlaže lijevo u tabeli ali poučeni dosadašnjim iskustvima te univerzalnom nesposobnošću države da se učinkovito bavi ovako kompleksnim pitanjem vjerojatnije je da ćemo svjedočiti birokratskim rješenjima iz stupca desno:

Rješenja koja bi potaknula zaposlenost, popravila omjer ili uvećala prihode mirovinskog sustava:	Rješenja koja možete očekivati u okviru postojećeg sustava:
revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava	dodatno pomicanje dobnih granica na više, što znači manji broj ljudi koji dožive vrijeme mirovine, te kraće vrijeme provedeno u mirovini
povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost	zamrzavanje mirovina, što ne rješava problem, nego samo limitira troškove umjesto da smanjuje deficit
ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju	porast udjela sredstava iz državnog proračuna
pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima	vlast može pravnom prisilom ukinuti II.stup, te sredstva iz fondova oduzeti i prebaciti ih u I. stup zbog podmirenja obveza prema trenutnim umirovljenicima, čime zakida trenutne radnike za njihove vlastite mirovine u budućnosti
ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju	dodatne izdatke iz državnog proračuna za poticanje gospodarstva u nadi da će isti doprinijeti većoj gospodarskoj aktivnosti i zaposlenosti, što bi ukoliko propadne rezultiralo još nepovoljnijom ekonomskom i socijalnom situacijom
smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača	porast izdvajanja u I. stup, što posljedično dovodi do smanjenja neto plaće, te smanjenje prihoda lokalnih zajednica, koji će se kompenzirati nekim drugim vidom poreza ili rasta prireza
ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.	više poreze
povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob	stimuliranje planske ekonomije nauštrb privatne gospodarske inicijative

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na čiji račun se spašava državni proračun?

Oznake

država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja

Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.

Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:

Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.

35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.

Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.

Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.

Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?

Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sindikat umirovljenika javno poziva na pljačku imovine radnika!

Oznake

drugi stup, Država, Linić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinsko, Mrsić, proračun, prvi stup, sindikat umirovljenika, SUH

Na pisanje ovog teksta potaknulo me otvoreno pismo Sindikata umirovljenika Hrvatske upućeno ministru Liniću a propos neodrživosti mirovinskog sustava. Preporučam da to pismo pročitate.

Sindikat zastupa interese umirovljenika (u teoriji), a time ujedno zastupa i vlastite interese, odnosno uživa odobrenje za vlastito postojanje i djelovanje. Sindikat smatra da se razdvajanjem mirovinskog “fonda” na prvi i drugi stup (oba su obvezna) naštetilo kako postojećim tako i budućim umirovljenicima. Tu štetu mogu jednostavno objasniti. Naime prije razdvajanja u postojeći “fond” uplaćivalo se 20% bruto plaće radnika. Novac prikupljen od tog oporezivanja, ili ustege na plaću (isto je), dijelio se među postojećom masom umirovljenika.

Poslužit ću se jednostvanim računom za ilustraciju:

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 1000
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 1 HRK

Razdvajanjem fonda u dva neovisna krenulo se smjerom respektabilnosti kapitalizirane individualizirane štednje. To znači da je vlast odlučila građanima, radnicima, priznati pravo da sredstva koja odvajaju od vlastitog rada tijekom života doista pripadnu njima samima u starosti, u ograničenoj mjeri naravno, jer razdvajanjem fondova oni nisu dobili pravo uživati u cijelosti u plodovima vlastitog rada već i dalje imaju obvezu prvi stup, državni, financirati sa 15% svoje bruto plaće. Za vlastitu kapitaliziranu štednju iz koje će imati osiguranu mirovinu odvajaju neznatnih 5%.

Kako se razdvajanje manifestiralo na prvi stup?

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 750
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 0,75 HRK (-25%)

Manji postotak uplate u prvi stup (smanjenje s 20% na 15% od bruto plaće) doveo je do 25%-tnog smanjenja svake pojedinačne mirovine isplaćene iz prvog stupa.

No je li?

Zapravo i nije. Postojeći umirovljenici nastavili su primati mirovine prema ostvarenim pravima što je dovelo do nedostatnih sredstava u novčanoj masi za isplatu mirovina. Razlika koja je nedostajala počela se u većoj mjeri pokrivati direktno iz državnog proračuna, dakle mirovine su postale obveza radnika i na strani oporezivog iznosa njihovih dohodaka ali i od drugih poreza poput PDV-a, kojeg će plaćati dijelom svoje neto plaće, pa i kroz porez na dobit tvrtki koje te radnike zapošljavaju.

Lošije uvjete ostvarit će oni umirovljenici koji su počeli primati mirovinu iz prvog stupa nakon razdvajanja. Ovime se stvorila određena razina socijalnog jaza između starih i novih umirovljenika. Mnogi dojučerašnji kolege, koji su ostvarivali iste osobne dohotke, te su se u istoj mjeri odricali vlastitih prihoda u korist mirovinskog fonda, sada će primati različite mirovine. Često i znatno različite.

Negativan učinak razdvajanja manifestirao se dakle isključivo kao nepovoljniji položaj novih umirovljenika u odnosu na ranije umirovljene koji također svoja prava ostvaruju iz prvog stupa, međutim prebacivanjem znatnog dijela troška isplata mirovina na državni proračun (gotovo 50% mirovina isplaćuje se iz njega, a ne iz mirovinskog “fonda”) osiguralo se da te mirovine budu i dalje znatno više nego što bi bile da se prebacivanje troška na državni proračun nije desilo.

Generalizacija Sindikata, da se drugim stupom učinila šteta mirovinskom sustavu i umirovljenicima, uz prijedlog da se sredstva iz njega “vrate” u prvi stup, odnosno da se on zamrzne, a izdvajanje u prvi stup vrati na 20%, nije točna ali prava umirovljenika koja se žele sačuvati predloženim metodama jesu način kako se tim umirovljenicima može pomoći da podignu vlastiti standard života.

Međutim sindikat je svjesno zanemario dati na ministru i javnosti na znanje, jer to se kosi s njihovim interesom i agendom, da zagovarajući te prijedloge za korist jednih istovremeno zagovaraju zlo i štetu drugima – onima koji štede za vlastitu starost u drugom stupu. Možda toga nije svjestan ali sindikat će očito do svog cilja preko leševa.

Kako se razdvajanje manifestiralo na drugi stup?

Poslužit ću se složenim kamatnim računom (konformnim) za jednog štedišu:

Iznos mjesečne štednje (B) = 1 HRK
Iznos godišnje štednje (BB) = B x 12
BB = 12 HRK

Vrijeme štednje (T) = 40 godina
Ukupni iznos glavnice (G) = BB x T
G= 480 HRK

Godišnji prinos fonda (K) = 5%
Ukamaćeni iznos (U) = BB x (1+K)^T-1
U = 80,46 HRK

Ukupan iznos štednje (Š) = G + U
Š = 560,46 HRK

Iz računa vidimo kako će se glavnica tijekom 40 godina štednje povećati sa 480 HRK na 560,46 HRK, odnosno za 16,77% (K je pretpostavka zbog ilustracije). Evidentno je da to ne može biti loše za onoga tko štedi.

Štoviše, osoba koja je štedjela na ovaj način, tijekom radnog vijeka, u starosti neće biti teret budućim generacijama radnika kao što je sada slučaj s međugeneracijskom solidarnošću. Drugi mirovinski stup je prilika da se kroz nekoliko desetljeća u potpunosti riješimo krimena nemarnih generacija koje su mu prethodile. U tome treba odlučno ustrajati.

Za razliku od ovog štediše, i razmišljanja o mirovini na način da se ona osigura individualiziranom i odgovornom štednjom za starost, osobe koje primaju mirovinu iz prvog stupa danas tijekom radnog vijeka nisu uštedjele baš ništa za vlastitu starost. Možda jesu kroz neke druge vidove štednje i ulaganja ali ovdje govorim o dediciranim izdvajanjima za mirovine.

Štoviše, mirovine današnih umirovljenika osigurane su na način da se postojeće radnike, koji za razliku od njih (dok su radili) sada razmišljaju o starosti i štede (za sebe) u drugom stupu, dodatno opterećuje obvezom da proizvedu sredstva za te mirovine posljedično se (i zakonski prisilno) odričući plodova vlastitog rada. Ono što se prezentira kao međugeneracijska solidarnost zapravo je propagiranje nebrige prema vlastitom životu koje se nastavlja podučavati mlađe naraštaje. Tome treba odlučno odolijevati.

Poznajem mnoge ljude kojima je briga o vlastitoj starosti vrlo nisko rangirana na listi prioriteta, a tu brigu licemjerno prebacuju na druge, kako bi valjda svu svoju pohotu mogli zadovoljiti sada u nekim dokonim materijalnim stvarima. Auto je važniji od vlastitog zdravlja pa neka o potonjem brigu vodi država i račun ispostavi onome “tko je bogatiji” (klasni neprijatelj je vrlo bitna komponenta u širenju kolektivističke vjere i nemorala), a isto vrijedi i za školovanje i mnoge druge tobože suštinski važne stvari o kojima oni koji ih zagovaraju zapravo ne mare.

Vlada bi doista i mogla zaštititi baš tu skupinu građana, prije svega zaustavljanjem uplata u drugi stup i njegovim smrzavanjem te vraćanjem uplata u prvi stup u punom iznosu, a s vremenom, kada se negativne reakcije na isto stišaju, i u potpunosti opljačkati tu štednju građana tako da je pretoči u državni proračun.

To zadnje navedeno je uostalom jedna od sugestija sindikata pa i razlog zbog kojega su se obratili eksponiranom i rezolutnom ministru Liniću umjesto kilavom ministru Mrsiću koji je zadužen za mirovinski sustav. Ako Linić uvidi mogućnost smanjenja proračunskog deficita pljačkom štednje iz drugog stupa lako će on uvjeriti kamerada Mrsića da pokrene kampanju o dobrobiti tog poteza na buduće umirovljenike.

Tvrdnja da bi ikome bilo bolje da ne razmišlja o vlastitoj starosti već da prepusti brigu o tom pitanju državi u ruke može značiti jedino da će država prebaciti tu brigu na naredne generacije, odnosno zadržati sustav onakvim kakav upravo i jest. Smatram to krajnje nemoralnim, iskonskim zlom prema sadašnjim i budućim generacijama sugrađana.

Sindikat se ovim otvorenim pismom otvoreno kocka novcem koji mu ne pripada te lobira Vladu da izvrši još jednu u nizu pljački građana.

Osim što se takvim lukavo zapakiranim potezima lobista i interesnih skupina treba žestoko suprotstavljati potrebno je i poticati građane da se odgovorno postave prema vlastitoj starosti, podignu to pitanje više na ljestvici osobnih prioriteta i djeluju proaktivno kako bi starost dočekali materijalno osigurani i mirniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država i HZMO umirovljenicima nezakonito oduzimaju pravo na mirovinu

Oznake

HZMO, isplata mirovina, ministarstvo, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, OIB, Zakon o mirovinskom osiguranju

Uvjeti za ostvarivanje mirovine:

Starosna mirovina:

65 godina starosti i 15 godina radnog staža.
Iznimka: Žene 60 godina starosti ali do 2030. svake četiri godine starosna dob se pomiče za jednu godinu naviše i u konačnici će se uskladiti sa općim uvjetom, dakle 65 godina starosti. Izmjene zakona idu u smjeru 67 godina starosti ili 40 godina radnog staža.

Prijevremena starosna mirovina:

60 godina starosti i 35 godina radnog staža.
Iznimka: žene 55 godina starosti i 30 godina staža, gdje se oba parametra do 2030. povisuju u koracima od 3 mjeseca svake godine.

Invalidska mirovina:

O pravu odlučuje komisija, načelno uvidom u liječničku dokumentaciju koja dokazuje nesposobnost za rad/ stupanj invaliditeta. Ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka. Ako je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, uvjet mirovinskog staža nije potreban.

Komisija je ujedno i koruptivna točka, a primjeri ostvarivanja prava plaćanjem mita mogu se naći po hrvatskim sudovima.

Obiteljska mirovina:

Djeca, bračni drug, razvedeni bračni drug, izvanbračni drug, roditelj. Detalji u uvjetima HZMO.

Mirovine prema posebnim propisima:

• Djelatne vojne osobe, policijski službenici, službene osobe s posebnim dužnostima i ovlastima u sigurnosno-obavještajnom sustavu i ovlaštene službene osobe pravosuđa
• Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata
• Zastupnici u Hrvatskom saboru
• Bivši politički zatvorenici
• Borci NOR-a
• Domobrani
• Pripadnici bivše JNA

Detalji.

Sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju, Glava V., Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje vodi matičnu evideniciju osiguranika tj. evidenciju obveznika plaćanja doprinosa i korisnika prava iz mirovinskog osiguranja. Prema članku 103. HZMO čuva dokumentaciju najmanje 30 godina od dana stjecanja prava te najmanje 10 godina nakon smrti korisnika prava, odnosno prestanka ili gubitka prava. Podatci su pohranjeni na informatičkim medijima HZMO-a.

Dakle mirovine se postojećim umirovljenicima isplaćuju u skladu sa Zakonom i uvjetima koje propisuje HZMO-u, osiguranicima i korisnicima.

Unatoč zakonskoj obvezi da vodi matičnu evidenciju, HZMO izvan zakonskog okvira propisuje nove postupke i veže ih uz već ostvareno pravo na mirovinu koje je dokazano dokumentacijom kojoj su u posjedu. Tako je korisnicima mirovina odaslao naredbu o dostavi OIB-a, iako ga već ima u svojem informacijskom sustavu, uz prijetnju neisplatom mirovine u studenom (za listopad). Do ovog trena naredbi se još nije odazvalo 5400 hrvatskih umirovljenika, 18 tisuća umirovljenika koji žive u Srbiji i Bosni i Hercegovini te oko 30 tisuća umirovljenika s hrvatskom mirovinom koji žive u ostalim zemljama.

Kažu iz HZMO:

Svi oni koji su se propustili odazvati pozivu za dostavom potrebnih podataka, mogu to učiniti do kraja listopada. A ako OIB ne dostave, mirovina za listopad im neće biti isplaćena.

Suprotno zakonskim odredbama postupa i Ministarstvo rada i mirovinskog sustava koje vrši pritisak na umirovljenike da otvore račune u bankama na koje bi HZMO vršio isplatu mirovina, umjesto da im mirovine donosi poštar u gotovom novcu:

Umirovljenici koji ne budu htjeli otvoriti tekući račun u banci, mirovinu će i dalje moći primati putem pošte, ali uz uvjet da sami snose troškove isplate.

Ministarstvo je došlo do zaključka kako je trošak uplate na bankovni račun manji od dostave poštom, što je vrlo vjerojatno točno, no trošak isplate mirovine također nije pokriven zakonskim odredbama ili postojećim uvjetima, dakle država nameće umirovljeniku postupke van istih uz novi financijski teret.

U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava izračunali su da bi država na taj način uštedjela velik novac. Naime, trošak isplate mirovina preko pošte porezne obveznike godišnej stoji oko 100 milijuna kuna.

No da ušteda novca (koji ionako nije njihov) nije pravi motiv za uvođenje ovih postupaka vidimo u slijedećoj izjavi:

Prijelazni rok u kojem će umirovljenici morati otvriti tekući račun u banci i broj dostaviti HZMO-u bit će šest mjeseci, odnosno prva polovica sljedeće godine. Kao jedan od razloga zbog kojeg su se odlučili na ovakvo rješenje u Ministarstvu rada navode i inzistiranje Ministarsva financija da se plaćanja obavljaju preko tekućeg računa.

Ministarstvo financija želi tek kontrolu nad gotovinskim prometom, kao i u slučaju fiskalizacije, stoga s Mrsićevim ministarstvom tek trguje uvođenjem dodatnih proceduralnih komplikacija kako bi ostvarilo svoj cilj. Argumentacija u smjeru ušteda s jedne strane, kao i u smjeru boljeg punjenja proračuna s druge strane, tek je jalova izlika za uvođenje novih represivnih mjera nad građanima i naravno na njihov račun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Za koga je dobra nacionalizacija drugog mirovinskog stupa?

Oznake

drugi stup, fond, fondovi, HZMO, Jurčić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, prenzije, prvi stup

Novi List je jutros iznio kritiku drugog stupa obveznog mirovinskog fonda koja bi se u svakom pogledu mogla okrenuti prema prvom, državnom tzv. međugeneracijskom mirovinskom “fondu”.

Povod mnogobrojnim tekstovima u domaćim medijima proteklih tjedan-dva jest najava reforme mirovinskog sustava u RH koja u suštini ne donosi ništa osim neznatnih kozmetičkih zahvata koji neće spasiti građane od toga da ih država ponovno izradi za njihov vlastiti novac. Za podsjetnik, reforma pomiče dobnu granicu umirovljenja prema gore i usmjerava se na dodatnu penalizaciju u slučaju prijevremenog umirovljenja.

Država ulaže velike napore kako bi vam oduzela novac kroz obvezno plaćanje mirovinskog fonda, da bi vam zatim na sve moguće načine pokušala uskratiti pravo na mirovinu, i to prije svega zbog mnogobrojnih građana iz jednako tako mnogobrojnih socijalnih kategorija stanovništva koje se nastoji zbrinuti o trošak produktivnih građana, u ime socijalnog mira i pravednosti.

Primjerice, doprinose jednog radišnog građanina, koji je mirovinski fond financirao tijekom 40 ili više godina (zahvaljujući zakonskoj prisili) država će podijeliti sa nekolicinom njegovih sugrađana koji za razliku od njega nisu doprinosili tom zajedničkom fondu (bilo uopće, bilo u toj mjeri). Tako on sam ostaje uskraćen za adekvatan iznos mirovine dok ovi drugi zahvaljujući državnoj preraspodjeli dobivaju mirovinu koju nisu zaslužili. Naravno ovo je tek površna kritika znatno dubljeg problema – postojeći umirovljenici nemaju svoj fond već se njihove mirovine financiraju u hodu iz doprinosa trenutnih radnika, kojih je sve manje. U ovom trenutku već su potrebna 2 radnika koji će svojim doprinosima pokriti tek jednu mirovinu.

Mišljenje mnogih je kako je to pravedno. Ja ipak mislim da je to pljačka koja se sustavno provodi u ime države blagostanja, koju revno grade kolektivizmom očarani političari i koju utopistički podržava većina građana na vlastitu štetu. Konačni ishod jest njihovo osiromašenje i obespravljenje.

Tekst Novog vrti se oko izjave poljskog premijera Tuska:

Rad tih privatnih mirovinskih fondova djelomice se temelji na ekspanziji javnog duga i pokazuje se vrlo skupim, rekao je poljski premijer Donald Tusk, obrazlažući zašto je Poljska odlučila sredstva iz drugog stupa vraćati pod državnu kapu

Dakle nacionalizaciju drugog stupa, što oduzimanje sredstava privatnog fonda i prebacivanje u državni proračun jest, opravdavaju ekspanzijom javnog duga. 

Vrijedi objasniti o čemu se tu radi, za što ću koristiti hrvatski primjer, jer Novi list svojim tekstom sugerira kako bi i Hrvatska trebala na jednak način sredstva iz drugog stupa prebaciti u državni proračun i smanjiti javni dug. Kada bi porezni obveznici bili svjesni zamke koja im se ovdje podmeće pod noge nikada ne bi dopustili tako nešto.

Obvezni mirovinski fondovi, koji upravljaju drugim stupom, su ništa drugo do li politički instrumenti. Zakonskim odredbama definirano je koliki udio državnih obveznica oni MORAJU imati u svojem portfelju. Minimalno 80% su domaći vrijednosni papiri (50% državne obveznice + 30% dionice domaćih tvrtki), a maksimalno 20% strani vrijednosni papiri. Diverzifikacija portfelja tih fondova je vrlo mala te fondovi uglavnom ulažu u državne obveznice i domaća dionička društva s dominantnim udjelom države u vlasničkoj strukturi. Je li ikojem građaninu u interesu da ulaže u vrijednosni papir države koja je zadužena 200 milijardi HRK?

Otkupom državnih vrijednosnih papira fondovi su dobili “papir” (obećanje ludom radovanje), a država novac kojeg građani uplaćuju u te fondove. Proces razmjene novca za državne obveznice jest konstantan i svako malo država plasira novu tranšu papira i zamijeni je za cash. Uostalom zato su i pred fondove postavljene zakonske norme. Oni moraju od države kupiti papir. Nadalje, taj novac se troši po volji političkih planera, uglavnom na financiranje države blagostanja i kao garantno sredstvo za dodatno zaduživanje i povećanje javnog duga za istu svrhu. Politički kriminal, kleptokracija i kronizam su neizbježne nuspojave. 

Nacionalizacijom drugog stupa država bi povukla izdane papire, što bi tek matematički pomoglo smanjenju javnog duga, a u državni proračun bi uplatila sredstva iz fondova – KOJIH NEMA jer su ranije zamijenjeni za državne papire. Genijalno. Ali nema ni sredstava u prvom mirovinskom stupu, ona se nalaze u tekućim plaćama malobrojnih zaposlenih građana te se iz mjeseca u mjesec redistribuiraju umirovljenicima u okviru farse zvane međugeneracijska solidarnost.

Nacionalizacijom drugog stupa dobivamo “međugeneracijsku solidarnost 2“, dakle još jedno obećanje kako će za vaše mirovine u budućnosti raditi neki budući radnici (vaša djeca). 

Novi list se za mišljenje obratio neprikosnovenom all-round intervencionistu Ljubi Jurčiću:

Obavezni drugi stup je isforsirana konstrukcija financijskog sektora, koja je povećala troškove i mirovinskom sustavu, i javnim financijama. Dio novca za mirovine, koji joj pripada, naša država danas daje privatnim fondovima, a zatim taj isti novac od njih posuđuje i vraća u proračun, uz kamate od pet do sedam posto. To je dodatni trošak za državu i građane, jer treba plaćati i naknade privatnim fondovima, za upravljanje tim novcem. Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke je sasvim logična jer su one shvatile da od obaveznih privatnih mirovinskih fondova imaju više štete nego koristi, tvrdi Jurčić

Obvezni drugi stup je isforsirana konstrukcija državnih financijskih brigadira koji su:
a) nametnuli građanima još jednu u nizu obveza
b) nametnuli zakonsku naredbu fondovima da mijenjaju novac građana za bezvrijedne državne papire
c) novcem prikupljenim u prethodnoj točki povećali državnu potrošnju, potaknuli krivu alokaciju resursa uslijed sve veće planske redistribucije
d) uvjerili građane kako je sve navedeno za njihovo vlastito dobro (civilizacijski doseg)

Ono što je povećalo troškove državi jest država blagostanja koja sustavno uništava produktivne građane i oduzima im prava da raspolažu vlastitim novcem za vlastitu korist i stvara ih ovisnicima o državi i njenim monopolističkim, neracionalnim uslugama.

Niti jedna kuna koju su građani odvojili za vlastite mirovine ne pripada državi već građanima koji imaju zakonsku obvezu vlastiti novac uplaćivati u te fondove. Unatoč tome to ne sprječava državu da građanima otima njihov novac (zakon-papir-cash), da nacionalizira drugi stup, niti Ljubu Jurčića da priča gluposti o istome.

Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke (koja je tek na tragu nacionalizacije) jest logična samo u jednoj stvari – u tome da će žrtvujući imovinu građana, koja se nalazi u tim privatnim fondovima, otpisati dio državnog duga kojeg su načinili povampireni političari na račun tih istih građana i u ime države blagostanja. 

* zadovoljna lica poljskih vlastodržaca u trenutku prezentiranja odluke o nacionalizaciji “drugog stupa”.

Ima jedna dobra stvar u cijeloj priči, no ne polažem u istu prevelike nade jer su obvezni privatni fondovi kao što rekoh politički instrumenti. Naime ulaskom u EU prestala je važiti zakonska odredba o diverzifikaciji portfelja u iznad navedenim postocima. To znači da već sada fondovi mogu umjesto u hrvatske obveznice ulagati u što žele (uvjetno rečeno ali za tezu prihvatljivo) pa i u manje rizični portfelj. Zamislite sada situaciju u kojoj bi se fondovi odlučili zauzeti stranu i interes građana i jednostavno sve manje ulagati u hrvatske obveznice (koje više nemaju pokriće uslijed enormnog duga, deficita i ekonomske krize), a sve više u obveznice nekih drugih država (možda Njemačke) ili u perspektivne strane tvrtke (možda i domaće) gdje naši kolektivistički vlastodršci nemaju prste niti prava glasa.

Tko bi dobio, a tko izgubio u toj situaciji? Treba li i to pojasniti? Novac građana fondovi bi diverzificirali čime bi činili korist za građane i njihovu starost, a hrvatski političari bi ostali bez izvora financiranja. I to je dobro. Smisao odvajanja novca u mirovinske fondove nije prosperitet političara niti izgradnja države blagostanja po njihovoj recepturi već vaš vlastiti prosperitet i sigurnost u starosti.

Ipak, ako građani Poljske nisu uspjeli obraniti svoju imovinu i interese pred ciljevima i interesima političara tada ni ja nemam razloga nadati se kako će to uspjeti nama. 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Rasprodaja mirovina: u bivšoj državi Đerdap – danas autoceste

Oznake

autoceste, Država, dug, fondovi, HAC, koncesija, Linić, mirovine, mirovinsko, monetizacija, obveznice, vlast

Obvezni mirovinski fondovi, njih četiri – AZ, RBA, Erste i PBZ, većinu svog portfelja, tj. novca kojeg radnici odvajaju u svoj drugi stup, drže u obveznicama Republike Hrvatske, manji dio ulažu u državne tvrtke poput Croatia Osiguranja, dio u nekdašnje državne tvrtke u kojima još uvijek postoji državni udio (HT, INA), a tek neznatni dio u druga dionička društva, domaće ili strane fondove raznih vrsta.

Ulaganjem u državnu obveznicu fondovi vaš novac prebacuju u državni proračun u zamjenu za ugovor kojim se država obvezuje vratiti fondu posuđeni novac nakon dospijeća obveznice uz dogovorenu kamatu kao periodički prinos (otprilike 4-7% godišnje). To je praktički sve što trebate znati o obveznicama.

Državne obveznice su instrument kojim se vlast domaže novca kojeg onda troši. Znamo do čega je došlo uslijed te gorke želje i pohlepe vlastoljubaca kojima se taj novac predaje u ruke – konstantnog povećanja prihoda (poreza) i rashoda (potrošnje) na štetu građana, te enormnog javnog duga od gotovo 200 milijardi HRK. Novac je građanima pokraden različitim političkim malverzacijama, i nastavlja se bjesomučno krasti, pod izlikom državnih investicija, zdravlja, obrazovanja, mirovina i drugoga.

Preuzete obveze države, uslijed opetovanih debakala državnih projekata koji su “trebali pokrenuti ekonomiju” i opravdati otimačinu imovine građana, postale su omča oko vrata vlastoljupcima kojima su preostali samo očajnički pokušaji da spase vlastite guzice pa se tako u agoniji zadužuju gdje god mogu, bez obzira na uvjete (ekstremno visoke kamate) jer ionako se ne radi o njihovom već vašem novcu s kojim će se dugovi vraćati, a sve da bi pokušali pokriti dospjele obveze. I to im iz dana u dan sve teže ide, a država je na putu prema bankrotu. Dovoljno će biti ne podmiriti jedan paket dospjelih kamata i priča je završena. Krivca će u tom momentu politika nuditi u kapitalizmu i stranim centrima moći kojima smo prodali sve što imamo, a građani će u tu priču vjerovati.

No istina je samo jedna – vlastoljupci su se dočepali prevelike moći i za trenutak vlastite slave upropastili sudbinu svih redom građana Republike Hrvatske, koji ni sami više ne znaju razlikovati realnost od farse, tko je krivac, a tko žrtva.

Najnovija farsa sprema se na relaciji “mirovinski fondovi – autoceste”. Još na početku priče o tzv. “monetizaciji” autocesta pisao sam o tome kako nije vjerojatno da će Vlada naći budalu sa 3 milijarde eura koja bi uzela autoceste u koncesiju i preuzela obvezu zadržati sve postojeće parametre u sadašnjim okvirima (npr. broj zaposlenih). No moram priznati da mi u toj priči nisu pali na pamet mirovinski fondovi. Kada sam pročitao današnju vijest u Jutarnjem malo sam se razočarao sam u sebe – “Zločesti Kapitalac, ajde u kut!”.

S obzirom da su mirovinski fondovi marionete vlastoljubaca i drže po njihovom nalogu većinu portfelja u državnoj blagajni uz obećanje prinosa (koji se isplaćuje novim zaduživanjem na drugoj strani), sasvim je logično da će biti natjerani ulagati i u autoceste. Bože pomozi. Pa zar je moguće da građani nisu naučili ništa o rasprodaji mirovina uslijed političkih manipulacija i to u vrijeme kada još uvijek živi parsto tisuća umirovljenika čije mirovine su rasprodaje u bivšoj državi na državne projekte (Benkovac, Đerdap…)??? Heh, naravno da je moguće jer postojeće umirovljenike nije osobita briga za problem mirovina današnjih radnika pa o tome neće ništa ni reći današnjoj radničkoj klasi. Na problem prodaje vlastitih mirovina još uvijek žmire, a na prava se pozivaju farsom zvanom “međugeneracijska solidarnost” i vlastitoj djeci će predložiti da po istom principu prepuste pitanje mirovina na rješavanje svojoj djeci (“Građani razmnažajte se, trebate nekoga da vas financira u starosti. Što biste sami brinuli o vlastitom dupetu dok možete? E da, i buditi odani poslušnici političarima bez obzira na sve.”).

Zašto je vlastoljupcima osobito zanimljivo da mirovinci monetiziraju autoceste? Već sam rekao kako većinu portfelja drže u domaćim obveznicama koje će ovom manipulacijom doslovno zamijeniti za udio u koncesiji autocesta, a vlastoljupci će povratom obveznica u svoje vlasništvo moći fiktivno smanjiti javni dug države i pohvaliti se građanima fiskalnom odgovornošću. Građani će zapljeskati, čestitati Liniću i Vladi, ponovno ih izabrati, a magareće glave će im se povećati za jedan konfekcijski broj i tako do neke nove monetizacije iza koje zapravo stoji rasprodaja privatne imovine, novca, svakog građana ponaosob.

Svu ljepotu farse mirovinskih fondova možemo naći i u riječima koje dolaze iz jednog od njih:

Našim članovima je u interesu da nemaju baš 70 posto imovine uložene u državne obveznice. Njihov je interes da odnos cijene i rizika bude minimalan, a procjena je da bi ulaganje u monetizaciju moglo biti takvo.

Ako je članovima u interesu da nemaju 70% imovine u državnim obveznicama zašto je onda više od 70% njihove imovine upravo tamo? Što je to sada odjednom prestao biti njihov interes s obzirom da se jedan od tih fondova diči parolom…

Fond ostvaruje prinos isključivo u korist članova

….?
O beskrupuloznoj izjavi kako je ulaganje u monetizaciju u cilju smanjenja odnosa cijene i rizika da ne govorim. Užas nad užasima, manipulacija nad manipulacijom, laž povrh laži.

Priča o investicijama mirovinskih fondova jest priča o problemu razdvojenosti vlasništva od upravljanja. Vi, kao vlasnik novca, nemate apsolutno nikakvu mogućnost utjecati na odluke upravljača što će s njime činiti. I onda vas uvjeravaju da je to za vašu korist. Za vašu korist bilo bi da možete u ovom trenutku, kada vidite u što se fond sprema ulupati vaš novac, odlučiti da taj novac uzmete natrag u svoje ruke (pa uložite u nešto drugo ili ga gurnete u čarapu ako baš to želite) ili na isti način nastavite vjerovati porukama koje vam šalju vlastoljupci i upravitelji fondova i uložite u autoceste. Ovako, nema sumnje da se radi o ucjeni i manipulaciji koju ćete osjetiti na vlastitoj koži u budućnosti. U trenutku kada ćete se trebati umiroviti bojim se da se više nećete imati o čemu brinuti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Umirovljenici u socijalnoj ofenzivi

Oznake

mirovine, mirovinsko, radni staž, reforma, sindikat, socijalna država, SUH, umirovljenici, vlada

Sindikat umirovljenika Hrvatske od Vlade traži povećanje socijalnih privilegija. Moji komentari, namijenjeni njima, su ispod svake pojedine točke zahtjeva:

1. Prestanak krpanja mirovinskog sustava te analizu, komparacije, viziju, računice i simulaciju temeljem kojih će se sustav konačno zakrpati
   – sve dosadašnje reforme mirovinskog sustava temelje se na analizama, komparacijama, vizijama i simulacijama. Reforme su polučile neočekivane rezultate i mirovinski sustav se mic po mic našao pred kolapsom, sa brojem zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika manjim od jedan – ili jednostavnije rečeno potrebna su čak dva radnika da isplate jednu mirovinu. Bojim se da će i sve daljnje reforme koje poduzme socijalno zatupljena vlast dovesti do još poražavajućih rezultata, a takvi bi bili i da se povedu “pravim potezima” koje sada predlažu umirovljenici, što ćemo vidjeti kroz točke u nastavku.
2. Povećanje stope mirovinskog doprinosa za prvi stup tj. međugeneracijsku solidarnost
   – Naravno, mirovine su nedostatne i logično je da tražite više novca u blagajnu iz koje vam se isplaćuju, kako bi u jednoj od narednih točaka mogli tražiti paušalne povišice. Teška su vremena, no sindikalizirane umirovljenike to ne zanima. Treba samo naći nekoga da podmiri taj trošak. Gdje je ono nestao novac kojeg ste uplaćivali u mirovinski fond, za vlastitu starost, tijekom vlastitog radnog vijeka? Ah da, ulupan je u infrastrukturu jedne jednako socijalne države iz prošlosti čiju socijalnu logiku smo naslijedili i u samostalnoj Hrvatskoj. Dakle svoj novac ste dali prethodnoj vlasti, uspostavili sustav financiranja mirovina od tekućeg rada mlađih generacija i sada uživate privilegiju da vas se dvaput financira za istu stvar.
3. Ravnopravnu podjelu troška mirovinskog i zdravstvenog doprinosa između poslodavca i zaposlenog
   – Kompletan trošak mirovinskog i zdravstvenog doprinosa snosi poslodavac. Mirovinsko se naplaćuje od bruto plaće (15% za međugeneracijski fond, a samo 5% za mirovine onih koji vas sada svojim radom financiraju), zdravstveno se računa povrh bruto plaće i čini dio troška do bruto2. Neto ostaje radniku na ruke. Umirovljenici možda ne shvaćaju svu dubinu besmislenosti ovog zahtjeva jer ako poslodavac plaća 100% troška, a radnik 0%, što bi onda značilo ravnomjerno rasporediti isti? Misliti ofrlje na dobrobit radnika koji radi za vaše mirovine u ovom slučaju ispada beskrupulozno. Potpuno je svejedno u kojem dijelu razrade se iznos ustegne jer ga u svakom slučaju u cijelosti snosi poslodavac.
4. Utvrđivanje najniže osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Novca u fondu je već odavno premalo, a ovime predlažete da dio radnika s najnižim primanjima prestane uplaćivati mirovinsko. Divota. Jednoga dana to ih neće sprječiti da traže pravo na mirovinu koju im je uplaćivao netko drugi, baš kao što to sada radite vi.
5. Ukidanje najviše osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Žao mi je što ću vas razočarati ali ne postoji najviša osnovica. Ne morate strahovati da postoji netko tko zarađuje suludo visoku plaću, a da mu se s iste po solidarnom principu ne usteže vama namijenjenih 15%. Dakle što više ljudi s višim plaćama to je za vas trenutno bolje.
6. Postroženje sustava naplate mirovinskih doprinosa
   – Tako je, ne treba prepustiti slučaju da već odavno propali sustav propadne do kraja, da vam se mirovine snize na racionalnoj osnovi i da se postojeće radnike oslobodi obveze da dvije trećine svojeg rada poklanjaju vama, a za vlastitu mirovinu odvajaju tek trećinu. To bi bilo ravno katastrofi. Socijalizam bi izgubio smisao.
7. Razdvajanje mirovina prema općim propisima od onih prema posebnim propisima
   – Konkurencija je opasna stvar kada se hranite iz iste kopanje. U tom smislu shvaćam da je strašno gledati kako mirovinu iz iste blagajne primate vi, sa punim radnim stažem, i neki invalid rada sa tek dijelom staža.
8. Zadržavanje postojeće dobi za ulazak u mirovinu sve dok se prosječna dob Hrvata ne uskladi s europskim prosjekom, a i tada uz prijelazni period od 20 godina
   – a isto će se desiti možda nikad, a time i bolje za vas. A i ako se desi neka se to kuha još 20 godina. Pa što prijelazni period ne bi bio 100 godina, za svaki slučaj? Što kažu vaše analize u tom smislu? Ništa, jer ih nemate, a da ih i imate bile bi ravne značaju bacanja graha na procjenu vjerojatnosti.
9. Uvođenje redistributivnih elemenata zbog možebitne isprekidanosti radnog staža i neizvjesnosti rada
   – Odlično, pretpostavljam da se ovdje radi o još jednom obliku paušalne naknade za emotivne rizike koje proživljavate tijekom radnog vijeka. Istu će platiti također netko drugi.
10. Uvođenje socijalne naknade za sve starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu
    – Još jedan trošak za čije podmirivanje treba pronaći budalu. Kandidati, javite se na mail SUH-a, sigurno će vas s radošću dočekati.
11. Da godine staža budu samostalni uvjeti za ulazak u mirovinu (muški 40, a žene 35 godina radnog staža)
    – Ovaj zahtjev je kontradiktoran točki 8. Dakle ako je staž samostalan uvjet što onda znače peripetije s usklađivanjem prosjeka godina i prijelaznim periodima? Ništa. Kao ni ova točka. Svaki građanin trebao bi sam odlučivati kako o tome gdje će ulagati za svoju starost tako i sam odlučivati kada će se umiroviti. Neki će sakupiti dovoljno za lagodan ostatak života već nakon par godina rada, dok će neki raditi i do poodmakle dobi, sve ovisi o tome kojim poslom se bave i kakvu korist od istog ima društvo. Jer, ne zaboravimo, društvo je to koje nas nagrađuje novcem za posao koji obavljamo za njegovo dobro – Barem bi tako trebalo biti.
12. Da se zakonski zapriječi pad mirovina ispod dopuštenog minimuma zajamčenog Konvencijom Međunarodne organizacije rada
    – Zašto vas neki tamo minimumi zadovoljavaju? Jednako logično bilo bi i da zatražite najnižu mirovinu od karikiram 1000 EUR. Jednako tako sustav vam ne može nastaviti isplaćivati ni postojeće mirovine, jer nema dovoljno onih koji rade, tako da ni ovih 1000 EUR ne bi bilo posebno drugačiji ili veći problem kada govorimo o suludim očekivanjima.
13. Da se uvede varijabilna formula usklađivanja mirovina prema općim propisima i to s rastom plaća, a u slučaju da tog rasta nema, onda s troškovima života
    – Genijalna ideja – ako plaće radnika rastu onda vrijedi vezati i mirovine uz njih, a ako padaju onda okrenimo ploču naopako pa s rastom troškova života mirovine povećajmo. Upravo u ovom trenutku ploča je okrenuta naopako. Od kuda novac za povećanje mirovina ako radnicima padaju plaće? Prijedlog je stoga jednak ovome – sa padom plaća radnika mirovine rastu eksponencijalno. Pitanje je bi li vam i taj rast bio dovoljan.
14. Povećanje aktualne vrijednosti mirovine za 20 posto
    – Ma dajte, što ste sitničavi? Zatražite odmah povećanje za 100% pa nećemo više imati 2 radnika koji se znoje za jednu mirovnu, već 4 radnika. Samo, gdje su svi ti radnici? Da ih država uveze iz neke zemlje trećeg svijeta?
15. Uvođenje jedinstvene kategorije minimalne mirovine koja će biti ispod granice siromaštva
    – “Granica siromaštva” primjerice jedne Norveške. Ili može i rumunjska granica siromaštva?
16. Smanjenje izdvajanja za drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje s pet na tri posto u 2014.
    – Tih 5% su buduće mirovine radnika na koje sada šaljete vlast da ih ugnjetava za vašu sebičnu korist. Oni izdvajaju za vlastitu starost u drugi stup tri puta manje sredstava nego što izdvajaju za vaše tekuće mirovine (jer ste, podsjetimo se još jednom, svoje prodali za infrastrukturu bivše države pa sada ovisite o mladima i parazitirate). Tražite da ta mizerna izdvajanja još i smanje i da omjer ide u vašu korist umjsto tri puta čak pet puta? Fenomenalno.
17. Da se korisnicima drugog stupa omogući prijelaz u prvi stup ako je to povoljnije
    – 5% je očito manje od 15% pa je logično da je povoljnije. No drugi stup je jedino što onemogućuje vama da pojedete buduće mirovine sadašnjih radnika koje biste voljeli utopiti u prvi stup u tu svrhu. Tako nešto suludo ne treba se nikada desiti. Postojeće radnike treba osloboditi obveze da sudjeluju u prvom stupu, tzv. solidarnosti, i da ako to žele dobrovoljno uplaćuju u taj stup, a svoj novac da, kako i zaslužuju, uplaćuju gdje sami žele, a ne gdje vi ili vlast želite. Radi se o njihovoj imovini i njihovoj budućnosti. Znate, istoj onoj budućnosti koju ste vi prokockali vjerujući politici i jakoj državnoj ruci kojoj ste povjerili novac na brigu.
18. Reviziju invalidskih mirovina
    – Zaboravili ste navesti očekivanja od revizije. Što ako revizija pokaže da je sve pravilno? Ili da ima još invalida kojima pripada još mirovina? To je sasvim sigurno suprotno onome što biste vi željeli – manje izdataka za invalide, a više za vas umirovljenima po općim uvjetima.
19. Uvođenje kompenzacijskih instrumenata za žene i muškarce, sukladno europskoj široko rasprostranjenoj praksi
    – Potpuno nejasno što bi ovo bilo. Kompenzacije? Smrdi na još paušalnih prava koje želite nametnuti kao trošak poreznim obveznicima.

Prije nepunih 24 sata reagirao sam na izjavu ministrice Opačić na pitanje solidariziranja mladih sa starima u kojoj kaže kako je solidarnost pitanje mentaliteta i naslijeđa te da se ne može propisati dekretom. Doista, solidarnost se ne može pripisati dekretom ali socijalne države to uporno čine. Hrvatska k tome to čini iznad svake mjere i kroz takvu politiku ljude tjera da postanu proračunati nametljivci i socijalni narkomani umjesto da budu dobrovoljno solidarni.

Protiv socijalnih nametljivaca, među kojima prednjače sindikati, je svojevremeno bila stala jedina visokopozicionirana državna figura koju poznajem kao protivnika parazitizma – pokojna lady Thatcher. Neusporedivo blaži problem socijalne Velike Britanije onog vremena gušio se mučnim sukobima po ulicama britanskih gradova dok se socijalne privilegije tih istih skupina nisu smanjile.

Hrvatski problem je neusporedivo većih razmjera. Većina građana ima bilo manju ili veću korist od proračuna dok manjina građana svojim radom puni taj proračun i posljedično im omogućuje socijalne privilegije. Zamislite razmjere sukoba koji bi nastao u Hrvatskoj da vlast odluči uskratiti socijalna “prava” tom širokom sloju naučenih primatelja. Željni vlasti ne mogu si priuštiti tako nešto stoga će nastavkom propagiranja socijalizma, bilo lijevog ili desnog pola, osigurati pobjedu na narednim i inim parlamentarnim izborima, i za korist povlaštenih skupina povećavati represiju nad malobrojnim produktivnim građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tragedija mirovinskog sustava

Oznake

dobna granica, HZMO, mirovine, mirovinsko, Mrsić, penzije

Kaže jedan Facebook komentator svojoj Vladi…

Ja bih volio da 67-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 67-godišnjim tehničarem i 67-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 67-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 67-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 67-godišnji tehničar, da ga operira 67-godišnji kirurg, a previja ga 67-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

… i oduševljena masa stade “lajkati” navod. Povod, objava ministra Mrsića (također poznat kao Mr. Zapošljavam za 1.600HRK dok drugima ne dozvoljavam da zapošljavaju za manje od 2.814HRK) kako namjerava pomaknuti dobnu granicu ulaska u redovnu starosnu mirovinu sa trenutnih 65 na 67 godina. Zapravo to je gotova stvar, a ne namjera.

Zamijenimo u prethodnom navodu najavljenu brojku 67 sa aktualnom brojkom od 65 godina:

Ja bih volio da 65-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 65-godišnjim tehničarem i 65-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 65-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 65-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 65-godišnji tehničar, da ga operira 65-godišnji kirurg, a previja ga 65-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

Ne znam kako se eksperiment čini vama no meni se čini isto govorimo li o 67 ili 65 godina starosti. Barem u onom smislu ili u ironiji na koju pažnju pokušava skrenuti autor tog velelajkanog navoda. Strahuje on, te gomila lajkaša, kako će se doista desiti takvo što, da će nas liječiti 67 godišnji liječnici, voziti isto toliko stari vozači itd., što god da im strašno u tome bilo.

Pogledajmo koliko danas ima zaposlenih građana starijih od 65 godina (ne biste vjerovali ali nisam našao takav podatak niti kod HZZ-o niti na DZS, ne kažem da ne postoji, pa ću koristiti podatak o trenutnom broju osiguranika mirovinskog fonda – analogija je validna bez obzira na to što je broj osiguranika uvećan i za zaposlene u državnom sektoru koji žive od novca oporezovanog privatnom sektoru):

Crvena strelica pokazuje kako je trenutno zaposleno cca 10.000 ljudi starijih od 65 godina, što čini 0,7% ukupnog broja zaposlenih. Dakle onih preko 67 godina, koji su još u aktivnom radnom odnosu, još je i manje. Iz tog postotka proizlazi pretpostavka da manje od jednog od 100 vozača kola hitne pomoći ima preko 65 godina, a isto je i s doktorima ili medicinskim sestrama. Strahovati stoga od scenarija kako će se pomicanjem dobne granice sa 65 na 67 godina odjednom na ulicama naći masa vremešnih radnika jest glupost, ali mnogi su očito uvjereni da je takav scenarij moguć.

Iako, gledano iz drugog kuta, bilo bi fantastično živjeti u svijetu u kojem svi stariji od 67 godina još uvijek rade, jer to bi značilo da su zdraviji od današnjeg prosjeka ljudi te dobi, ali i da rade i svi mlađi od njih. No to je pod kapom socijalističke vlade nemoguće. Ona potiče ljude da na razne načine svoj radni vijek završe ranije, pa tako u prosjeku građani u mirovinu odlaze sa manje od 30 godina staža, iako je puna starosna mirovina postavljena na 35 godina. Vremešne radnike nećemo gledani niti zbog stanja u zdravstvenom sustavu čije bolničke dugove će se ove godine sanirati sa 5 milijardi HRK iz državnog proračuna (oporezovani novac građana) unatoč izdvajanjima kroz doprinose, a neodrživo stanje dodatno pogoršava i novi kolektivni ugovor u zdravstvu koji se počeo primjenjivati u siječnju.

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca iznosio rekordnih 1.217.692 (prvi graf ispod slijedeće tabele), povlaštene mirovine prima 166.226 umirovljenika (13,6%, tabela ispod ovog pasusa), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%). Prosječan iznos povlaštenih mirovina je cca. 4.020HRK (težinski prosjek), dok “obični” umirovljenici koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primaju 2.184HRK.

Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više, a njih primaju branitelji (kako domovinskog rata, tako i pripadnici HVO-a, NOR, domobrani, partizani, umirovljeni saborski zastupnici, suci ustavnog suda, članovi vlada itd.). Prosjek u ovoj tabeli su zaboravili izračunati pa se poslužite mojim, iznad navedenim za povlaštene:

Masa povlaštenih mirovina na godišnjoj razini je nešto iznad 8 milijardi HRK. Zanimalo me je li taj iznos usporediv s prihodima neke tvrtke i vrlo brzo sam našao jednu sa gotovo identičnim. HT d.d. – ostvario je 8 milijardi HRK prihoda u 2011. godini, a taj iznos čine svi naplaćeni računi od 2,4 milijuna mobilnih pretplatnika (i prepaid iliti potrošeni bonovi su unutra), zbrojeno sa prihodima od 1,2 milijuna fiksnih telefona, zbrojeno sa 640.000 ADSL korisnika te ostalih usluga. Nakon troškova i oporezivanja HT-ovu dobit možete pomnožiti sa 4 da biste dobili iznos koji prime ove povlaštene skupine u istom periodu. Dodajte još i invalidske (5,8 milijardi) i tu ste negdje sa Konzumom. Usporedba ne služi da bi se direktno povezali prihodi navedenih tvrtki i mirovina, već samo za osjećaj o kakvoj količini novca se tu radi.

U okvir mirovina spadaju još kojekakva čuda privilegija i povlastica koje se isplaćuju na njih (zaštitni dodatak, tjelesno oštećenje, doplatak za njegu itd.). Pogledajte detalje u statističkom pregledu HZMO-a.

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o običnom ponzi sustavu, piramidalnoj prijevari koja da bi opstala nužno mora povećavati bazu i prirast uplata da bi zadovoljila najmanji broj povlačenja, no kada se voda prelije preko ruba istovremeno popusti i njeno dno.

U grafikonu ispod vidi se konstantan porast broja umirovljenika (podaci dostupni od 1998. godine) dok se broj osiguranika, iliti onih koji trenutno rade i uplaćuju u fond, smanjuje iz godine u godinu (podaci koje sam našao su od 2008. nadalje). Vrijednosti su izražene u milijunima, dakle osiguranika je u prosincu 2012. bilo 1,43 milijuna, a primatelja mirovina 1,21 milijun. Omjer ta dva broja daje onaj poznati omjer od 1,18:1 koji ste mogli čuti u medijima. Nažalost nisam našao broj osiguranika od 2007. naniže, a bilo bi ga zanimljivo vidjeti jer ta krivulja pada dosta jače od broja korisnika (može biti vezano za aktualnu krizu) no to ne mijenja na težini problema s kojim se sustav suočava.

Osim usporedbe aktualnog broja osiguranika i broja primatelja mirovina bitno je vidjeti koliki se novac odvaja na postojeće mirovine. U 2012. isplaćeno je 35,6 milijardi HRK mirovina. Ako podijelite taj broj sa 1,43 milijuna osiguranika dobit ćete prosječnu godišnju uplatu po osiguraniku tj. iznos od 24.642,71 HRK što je na mjesečnoj razini 2.053,55 HRK. Prosječna plaća trenutno je cca 5.500 HRK, bruto cca 7.900 HRK čijih 15% iznosa za I. stup mirovinskog osiguranja daje iznos od cca 1.185 HRK po osiguraniku. Dakle rashodi proračuna kažu da odvajamo 73% više nego što to realno činimo. Sumnjam stoga i u omjer 1,18:1 i bojim se da on ne znači ništa ako pogledamo financijsku stranu. Uz prosječnu mirovinu od 2.184 HRK, koliko navodi HZMO u svojem izvješću, očito je da su za održanje postojećeg sustava potrebna gotovo 2 radnika za isplatu jedne prosječne mirovine, a ne da jedan radnik servisira jednog umirovljenika i još 18% drugog, to jednostavno nije istina. Država očito namiče sredstva za mirovine i iz drugih izvora, kroz opće poreze i zaduživanje.

Broj osiguranika pada, a pada jer je nezaposlenost sve veća, dakle ponzi piramida se suočava sa trenutkom u kojem njena baza ne bilježi prirast nužan za održanje (iako mogu manipulirati proračunskim sredstvima pretakanjem u fond iz drugih izvora). Logičan je stoga očajnički potez ministra da korigira starosni kriterij za te dvije godine. Statistički gledano te dvije godine izgledaju puno dramatičnije ako pogledamo podatak o prosječnom vremenu korištenja mirovine, kada već jednom postanete umirovljenik. Prosječno vrijeme korištenja mirovine tako je za starnosnu 19 godina, obiteljsku 17, a za invalidsku 19,05 godina. Gledamo li relativno povećanje dobne granice ministra Mrsića vidimo da se ona povećala za samo 3% (sa 65 na 67 godina) no te iste dvije godine smanjit će prosječno trajanje mirovina sa 19 na 17, odnosno sa 17 na 15 i 19,05 na 17,05 godina. U masi fondovskog novca to je ušteda od preko 10%. Postotak sim, postotak tam, pa neka šarada izdrži do kraja mandata. Tako otprilike razmišlja ministar.

Ministar će pokušati rješiti problem nelegitimno ostvarenih mirovina, koliko će biti uspješan u tome možda ćemo i doznati s vremenom, a možda efekte eventualnih akcija nećemo ni primijetiti jer krivulje broja osiguranika i korisnika su već godinama preblizu, a približavaju se sve više iz dana u dan. Realno, već odavno dva radnika rade za jednog umirovljenika no s tim podatkom HZMO neće izaći u javnost, lijepše izgleda omjer osiguranika i korisnika od 1,18:1.

Prava drama počet će kada se umiroviti bude htjela skupina ljudi koja razmišlja poput autora navoda s početka teksta, i njegovih lajkaša. Pretpostavljam da se u toj skupini kriju većinom mladi ljudi. Broj nezaposlenih, u primjerice dobnim skupinama do 34 godine starosti, prema zadnjem stanju jest kako slijedi iz grafikona i tabele:

Dob	mir. Fond	nezaposleni	omjer
15-19	7.620	19.882	261%
20-24	72.816	52.496	72%
25-29	171.097	51.517	30%
30-34	211.499	40.936	19%
Ukupno	463.032	164.831	36%

Moram napomenuti da u obje kolone, “mir. Fond” i “nezaposleni”, navedeni brojevi predstavljaju radno sposobne ljude.

Vidljivo je da je u prvoj dobnoj skupini stanje doista dramatično, nezaposlenih je 2,6x više nego zaposlenih koji dopirinose mirovinskom fondu. Najmanje pogođena je skupina od 30-34 godine (ukoliko možemo reći da je 19% nezaposlenih malo). Dakle problem će se intenzivirati kako će prva skupina stariti jer će tako nepovoljan omjer kliziti prema višim dobnim skupinama, a s obzirom da nas se rađa sve manje, te sve više ljudi traži spas bježeći preko granice u civiliziranije kapitalističke zemlje, možemo očekivati da će nasljednika ove prve skupine biti još i manje, a omjer još nepovoljniji.

Neki novi ministar će pomicati granicu mirovine na 70 godina, pa i preko toga, a facebookaši sakupljati lajkove na svoje populističke i nepromišljene izjave. Njih trenutno 36% nezaposlenih sada želi da se dobna granica ulaska u mirovinu spusti, a ne povisi, kako to radi ministar kojega su stali kritizirati, iako je očito da svojim nesudjelovanjem u fondu zapravo ne traže svoja stečena prava već privilegiju da u nekom novcu uživaju u starosti, na račun nekog drugog čovjeka, najbolje bogataša kojega se može ižmikati i sa 102% poreza (nije greška) kako je nekada to činio i Olaf Palme odabranim Šveđanima.

Nisam ovime dotaknuo niti problem I. i II. mirovinskog stupa, čime bih još intenzivirao argumente o neodrživosti ponzi mirovinskog sustava. Naime trenutni osiguranici odvajaju 15% svoje bruto plaće za I. stup, tzv. međugeneracijsku solidarnost, dok za vlastite mirovine odvajaju tek 5% vlastitog novca. To je 3x manje. Ako se danas jedva preživljava sa prosječnih 2.184HRK mirovine, kako će ovima biti sutra sa 3x manje tj. prosječno 728HRK?

Vidim dva moguća rješenja problema:
1. Tko može i želi neka bježi preko granice dok vlast to nije zabranila, a nakon što pobjegnete ne osvrćite se za sobom,
2. Ukoliko vjerujete da ovoj državi, izgrađenoj na kriminalnim zakonima kojima se pokušala stvoriti socijalna utopija, ima nade, onda je jedino moguće pokušati se izvući smanjenjem postojećih mirovina u I. stupu (neka postojeći umirovljenici koji su svoje mirovine prodali za izgradnju Đerdapa i sličnih projekata pokušaju živjeti sa 728HRK (naravno, oni to odbijaju)), ne uvlačenjem novih skupina korisnika, te oslobađanjem građana obaveze da uplaćuju u obvezni II. stup, jer taj novac ukoliko on ostane u tom fondu u starosti neće vidjeti. Taj novac trebaju prestati odvajati odmah, jer svaka uplata je novac bačen u vjetar, i alocirati ga sami prema želji i vlastitim preferencijama u neke druge instrumente osiguranja za starost.

Priča o mirovinskom sustavu je na samom završetku. On je propao. Besmisleno je stoga rješenja tražiti u postojećem okviru, kako to radi ministar Mrsić (koji je u izgradnji socijalističke utopije našao partnere i u EU), jer ona tu nisu, kao ni u spuštanju dobne granice što bi željela vidjeti masa građana, a među njima i oni nezaposleni, jer svi redom žele živjeti od rente. To tako neće ići. Suočimo se s činjenicama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Dijalog umirovljenika i libertarijanca

Oznake

dijalog, ekonomski stručnjak, mirovine, umirovljenik

Volio bih podijeliti sa vama jedno čudno iskustvo, iako ne i začuđujuće, od jučer. Radi se o jednom kratkom razgovoru s umirovljenikom o trenutnim društveno-ekonomskim problemima s kojima se “nastojimo” boriti.

Taman sam se krijepio toplom juhom, nakon povratka s posla, netko zvoni na ulaznim vratima, umirovljenik. Nije bitno koji, dovoljno je reći da je uvijek dobrodošao.

Sjeda za kuhinjski stol prekoputa mene, neće juhu, neće sok, neće kavu, neće rakiju. Započinje priču povodom neke od TV emisija koje se zanimaju trenutnim društveno-ekonomskim problemima i konstatira kako bi rješenje hrvatskog problema moglo biti isto ono rješenje koje je osmislio Island. Čuo je to od nekog uglednog ekonomskog stručnjaka kojem se nije mogao sjetiti imena. Toliko o ugledu. Srčem juhu, gledam u rezance, i ne znam što uopće reći na to, a da bude što kraće, jednostavno, direktno i kompletno, da potakne razmišljanje, a možda i kvalitetan dijalog. Razmišljam u par sekundi dok tišina postaje nelagodna, a razočaranje u meni buja:

– “To je suluda ideja.” – kažem ja.

– “Evo ga na, pa velim da je to rekao ekonomski stručnjak!” – kaže umirovljenik, inače škorpion u horoskopu, nije da vjerujem u te besmislice ali ispada da mu se karakter baš poklapa s onim kako astrolozi govore o tim ljudima.

– “Ali to je osuda na konačnu propast nas i naše djece. Dugove treba vraćati!” – kažem ja.

– “Novca za otplatu duga očito nema. Ekonomski stručnjak kaže da bismo postojeće dugove trebali prestati otplaćivati i zadužiti se kod banaka na istoku.” – kaže umirovljenik.

– “Dugove koje si stvorio moraš jednom vratiti, ili te izoliraju. Primjerice, kako bi se ti postavio prema čovjeku kojem si posudio 1000EUR i da ti ih ovaj ne želi vratiti, a ne možeš ih naplatiti? Više s njim ne bi imao posla, jel tako?” – kažem ja.

– “Ma je ali ne možeš uspoređivati čovjeka s državom” – kaže umirovljenik.

– “Ok, imaš Vladu koja oporezuje građane, ubire novac u proračun i onda ga ulaže u investicije koje se u konačnici u većini slučajeva pokažu krive i novac se ne vrati, ostane nepovratno izgubljen jer nije stvorena nova realna vrijednost, zatim se zadužuju kod domaćih i stranih banaka, ponovno ulažu u krive investicije jer jednostavno ne mogu sami znati što je dobro, niti ekonomiju voditi iz perspektive građana koji jedini znaju svoje realne potrebe. Vlast potiče privatnu ekonomiju da poduzima na jednak način besmisleno, primjerice odlučili su tako napraviti >boom< u mljekarstvu pa je očito da su se preračunali i upropastili ljude time što su ih naveli na krive akcije. Dugovi dolaze na naplatu, novac kroz vrijednost nisu stvorili, dižu poreze, realna privatna ekonomija zavedena krivim signalima posustaje pod nametima, nezaposlenih je sve više. Pa kada i te dugove odbijemo vraćati onda ćemo zatvoriti granice? Prebacujemo problem na djecu. To se može i mora rješiti danas. Treba rezati državnu potrošnju i birokraciju, zabraniti im petljanje u ekonomiju koju treba momentalno osloboditi svih prepreka. ” – kažem ja.

– “Mirovine se moraju isplaćivati danas.” – kaže umirovljenik

– “To je problem koji ste nam ostavili u naslijeđe, pa me ne čudi da mi savjetuješ da činim isto. Za svoje mirovine ste radili pa ste dozvolili da taj novac potroše. Potrošili ste neodgovorno svoja stečena prava i tu bolnu istinu ignorirate jer je tako lakše. Nemoralno je sada očekivati da mi odgovaramo za ono što nazivate svojim stečenim pravima. No to je krivo koliko je i krivo to što ste ignorirali probleme tijekom vaših života i dopustili da nas političari upropaste. Još lako za vas, po inerciji ćete dobivati mirovine bez obzira na cijenu, a mi ćemo u starosti rikavati od gladi dok ćemo otplaćivati dugove vaše neodgovornosti prema životu, bez mogućnosti da ne sudjelujemo u toj farsi. Da bježim preko granice dok još mogu?” – kažem ja

“idem” – kaže umirovljenik, i ode.

Juha se ohladila, a i moja glad je nestala u tom trenutku. Ostalo mi je samo razočaranje i žalost za tu večer.

Svako dobro,
vaš Kapitalac