(VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!

Oznake

bruto, jumbo plakat, neto, Outdoor Akzent, plaća, porez na dohodak, Reci to glasno

Sredinom studenog Outdoor Akzent je pokrenuo kampanju #Recitoglasno u kojoj su građani imali priliku putem jumbo plakata poručiti sugrađanima što god su već htjeli. Publika i žiri su odabrali ukupno 150 parola, isprintali ih u velikom formatu i polijepili na billboarde širom Hrvatske.

Među odabranima se našla i moja parola “Hoću bruto plaću na ruke“, i to zahvaljujući glasovima publike (Publiko, veliko vam hvala za gotovo 3600 glasova!), a možete je vidjeti u sesvetskom naselju Jelkovec (Ulica kneza Ljudevita Posavskog) još danas i sutra.

Sinoć sam se uputio na lice mjesta kako bih okinuo par fotki, da bi na kraju iz toga ispao i nekakav video iliti video blog (Vlog). Pa eto, ako vas je volja budite slobodni pogledati. U opisu ispod videa su linkovi na prijašnje tekstove koji su povezani s temom bruto-neto plaće te odnosa poreznih platiša i poreznih konzumenata u biračkoj populaciji. Ako vam se stvar svidi možda se ohrabrim pa snimim još štogod. 🙂

A evo i (noćne) fotke plakata:

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Oznake

državni službenici, koeficijent, osnovica, plaća, proračun, rebalans, Ribić, sindikati, vlada

Rebalansom proračuna u rujnu 2015. Vlada je povećala očekivane neto prihode državnog proračuna za 1,8 milijardi kuna. Konkretnije, prihodi poslovanja, u koje spadaju i prihodi od poreza, povećani su za 2,475 milijardi kuna, a prihodi od prodaje imovine smanjeni su za 717 milijuna  kuna u odnosu na prethodni plan proračuna.

Očekivane prihode od poreza Vlada je povećala za 1,842 milijardi kuna, iliti 2,8% u odnosu na prethodni plan. Zanimljivo, kao da su znali da će BDP, kojeg računa DZS, u trećem kvartalu porasti baš za taj isti postotak. Zanimljivo je i to što će vraćanje osnovice za obračun plaća javnih službenika “na staro” povećati rashode proračuna baš onoliko koliko je vlada rebalansom predvidjela povećati porezne prihode, i baš onoliko koliko je DZS izračunao da će rasti gospodarstvo, a izračunao je i Vilim Ribić. Ma naravno da je sve to slučajno.

U rujanskom rebalansu također slučajno je prošlo neopaženo povećanje mase plaća i povezanih troškova državnih službenika:

1. Plaće (bruto) +193,055,875.00 kn
2. Ostali rashodi za zaposlene +197,003,002.00 kn
3. Doprinosi na plaće +63,162,795.00 kn
4. Naknade troškova zaposlenima -19,692,651.00 kn
5. Naknade troškova osobama izvan radnog odnosa +20,878,368.00kn
6. Rashodi za materijal i energiju +186,244,344.00 kn
7. Rashodi za usluge +254,976,064.00 kn

Izravno povećanje plaća i troškova državnih službenika (1-5) iznosi 454,407,389.00 kn.

Kada tim troškovima dodamo i rashode za materijal, energiju i usluge (6-7), jer radi se o stavkama koje su “spalili” državni službenici, povećanje troškova izravno povezanih sa njima iznosi 895,627,797.00 kn. Dakle govorimo samo o jednokratnom povećanju iz rujanskog rebalansa. Skoro milijarda kuna više.

Zanimljivo je da na plaće, doprinose, naknade i ostale rashode državnih službenika trošimo 26,5 milijardi kuna godišnje, dok su ukupni porezni prihodi, dakle sva masa uplaćenih poreza na dobit, dohodak (plaće radnika), imovinu, potrošnju i drugo, 65 milijardi kuna. Dakle 40% svih uplaćenih poreza pojedu državni službenici. 

I još jedna zanimljivost – minimalac državnog službenika, koji dobijemo množenjem osnovice od 5,108.84 kn i najnižeg koeficijenta službenika IV. vrste od 0.601, iznosi 3,070.41 kn. Za bijednike u privatnom sektoru, od čijeg oporezovanog rada i dobiti se hrane državni službenici, zakonski minimalac je 3,029.55 kn (-40,86 kn). Baš smo, ono, “ustavno jednaki”, jel da?

Kada se u siječnju 2016. osnovica plaće državnih službenika poveća na 5,415.37 kn njihov minimalac bit će 200 kuna veći od minimalca u privatnom sektoru, plaće na rukovoditeljskim mjestima cca. 600 kuna veće, a na ravnateljskim veće i za 1,000 kuna.

Hoće li se nešto od rasta gospodarstva preliti i u džepove najzaslužnijih, poduzetnika i radnika u privatnom sektoru, pitanje je milosti ili nemilosti zakonodavca ali i brojnih sisača državnog proračuna koji se u socijalnom dijalogu s vladom bore za privilegije na račun poreznih obveznika. Makar nije sasvim nemoguće, ipak, teško je očekivati milost od osoba zvanih “državni službenici” koji na ovakav način nonšalantno povećavaju svoja prava dok se statistika, koja im je dala povoda za isto, još ne osjeća na koži onih koji ta prava silom zakona moraju platiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hoću bruto plaću na ruke!

Oznake

bruto, jumbo plakat, neto, plaća, Reci to glasno

www.recitoglasno.com, sajt kojeg je pokrenuo Outdook Akzent, nudi vam mogućnost da kreirate parolu za jumbo plakat te ukoliko se ona svidi širokom internetskom auditoriju, a to ćete doznati tako što ćete pratiti glasove za vaš prijedlog, ona će doista i osvanuti na nekom jumbo plakatu, na atraktivnoj lokaciji. Točnije, osvanut će 75 najboljih plakata prema glasovima žirija i još 75 prema glasovima internetskog auditorija.

Moj (prvi) prijedlog je: “HOĆU BRUTO PLAĆU NA RUKE!”

Pa vas pozivam da glasate za njega ako vam se sviđa!

Svako dobro i hvala,
vaš Kapitalac

EDIT: u nastavku ću dodavati i prijedloge drugih autora koji mi se sviđaju. Glasajte i za njih.

Autor: FV

Autor: Kapitalac

Dolje birokracija!

Autor: Dolje birokracija!

Autor: Lipa

Autor: M. Friedman

Autor: FB.COM / VOLIMRH

Autor: DAMIR @ YBF

Autor: CVELE

Autor: V.Š.

Autor: LIBERTIMAC

Zašto je radnicima Imunološkog zavoda porez pojeo plaće?

Oznake

bruto, Flat tax, Imunološki zavod, neto, plaća, porez na dohodak, porezni sustav, povrat poreza, prirez, progresivni porez

Na početku odmah i odgovor: Zbog progresivnog poreznog sustava.

Ako kojim slučajem niste upoznati sa tim sustavom, a takav imamo u Hrvatskoj, sukladno Zakonu o porezu na dohodak, dovoljno je da znate barem sljedeće – To je način oporezivanja koji veće plaće radnika kažnjava primjenom sve većih poreznih stopa.

Ako vas zanima malo više od toga, recimo kako se to primijenjuju porezne stope (i u kojem postotku), a ovisno o visini plaće red je da pogledamo Zakon, koji kaže da se porez plaća po stopi od 12% na poreznu osnovicu do visine 2.200,00 kuna, po stopi od 25% na razliku porezne osnovice između 2.200,00 kuna i 13.200,00 kuna te po stopi od 40% na poreznu osnovicu iznad 13.200,00 kuna. Usput rečeno “Porezna osnovica” je iznos kojeg dobijemo nakon što od bruto plaće oduzmemo doprinose za mirovinsko osiguranje te osobni odbitak (poreznu olakšicu). Doprinosi za mirovinsko iznose 20% bruto plaće (15% za I.stup + 5% za II. stup), dok iznos osobnog odbitka ovisi o raznim faktorima (npr. broju djece, stupnju invalidnosti…) međutim svakome je priznat osnovni osobni odbitak u iznosu od 2600 kuna. U svakom slučaju taj dio vaše plaće, nakon što se oduzmu doprinosi za mirovinsko, neće biti oporezovan već samo preostala razlika i to samo ukoliko je veća od 2600 kuna (npr. kod minimalca razlika bruto-mirovinsko-osobni odbitak je manja od nule pa se ta plaća uopće ne oporezuje).

Za detaljnije od ovoga molim vidite tekst “Što je bruto, a što neto plaća?”

Zakon svakom radniku jamči pravo na 12 osobnih odbitaka godišnje, odnosno jedan odbitak mjesečno. Ako imate više primitaka unutar jednog mjeseca oporezivi iznosi nastavljat će se na one prethodne te razrezivati po sve većim poreznim stopama, dakako ovisno o samom zbroju primitaka (npr. ako unutar mjeseca primite par puta po 100 kuna i dalje nećete platiti niti kune poreza, međutim ako primite par puta po 7000 kuna ući ćete sa zadnjim primitkom i u poreznu stopu od 40%).

U slučaju radnika Imunološkog problem je nastao upravo zbog te prakse odnosno zbog progresivnog poreznog sustava zahvaljujući kojemu su se njihove zaostale plaće stale prelijevati u sve više porezne razrede te im tako zbog progresivnih poreznih stopa (12%, 25% i 40%) odnositi iz ruku sve veći dio očekivanog neto dohotka. Kažu “nepravda”. I jest. Bez daljnjeg. Progresivni porezni sustav je opipljivo nepravedan i kao takav, a sukladno Ustavu koji kaže da se porezni sustav mora temeljiti na pravednosti, trebao bi biti ukinut i zamijenjen sustavom ravnomjernog oporezivanja poznatijim još pod nazivom “flat tax”. Nepravdu koju su na svojoj koži ovih dana osjetili radnici Imunološkog zavoda svakog mjeseca osjećaju mnogi drugi radnici čiji je dohodak oporezivan progresivno.

Vizualizirajmo to što se desilo radnicima Imunološkog, a dešava se otkako je Hrvatske (i progresivnog poreznog sustava) mnogim drugim radnicima:

Za primjer uzmimo hipotetskog (ali moguće stvarnog) radnika Imunološkog zavoda s bruto plaćom od 10.000 kuna kojemu su tijekom kolovoza isplaćene tri plaće te su za svaku obračunati doprinosi te porez i prirez u skladu sa zakonom te progresivnim modelom oporezivanja. Uzmimo u obzir zagrebački prirez od 18%  te osnovni osobni odbitak od 2600 kuna (dakle naš radnik nema djece, nije invalid, samac je, ili jednostavno rečeno nema pravo na korištenje ikoje porezne olakšice). Njegova neto mjesečna plaća iznosi 6.744,48 kuna. Platio je 1.255,52 kune poreza i prireza, te 2000 kuna doprinosa za mirovinsko. Neto + porez i prirez + mirovinsko = 10.000 kuna, što vidimo u prvom stupcu prikazane tabele (stupac 1. isplata (10000 kuna)):

Da je poslodavac uredno isplaćivao plaće tijekom tri mjeseca, za svaki mjesec jednu plaću, naš radnik zaradio bi neto ukupno 20.233,44 kune. Što je zbroj tri neto mjesečne plaće od spomenutih 6.744,48 kuna. No kako poslodavac nije uredno izvršavao svoje obveze već sa zakašnjenjem (ovdje ne ulazim u razloge jer razmatramo učinke progresivnog poreza, a ne promašenih politika i lošeg upravljanja tvrtkom), desilo se to da je ovaj isplatio tri plaće unutar jednog mjeseca. Zbog ranije opisane karakteristike progresivnog sustava oporezivanja svaka nova plaća unutar mjeseca obračunavala se prema sve većim poreznim stopama. Tako je na drugoj isplati (stupac 2. isplata (10000 kuna)) kumulativno porez narasao na čak 3.094 kune, što je preko 2000 kuna više nego u slučaju redovne mjesečne plaće, a na trećoj isplati (stupac 3. isplata (10000 kuna)) na šokantnih 6.294 kune. Tijekom tri redovne mjesečne plaće suma poreza i prireza iznosila bi 3.192 kune što je duplo manje nego što ispada kod obračuna tri plaće unutar jednog kalendarskog mjeseca.

Usporediv s time je gubitak neto plaće kojeg će osjetiti radnik. On neće zaraditi očekivane 20.233,44 kune (3 neto plaće) već 16.573,08 kuna, što je 3.660,36 kuna manje. Gotovo pola mjesečne plaće odnijela je država zahvaljujući progresivnom poreznom sustavu, i kao što rekoh u uvodu – kaznila radnika zbog toga što je radio i zaradio više.

Ovdje imamo još neke grafičke prikaze koji su izvedeni iz gornje tabele:

1. Prikaz kako se neto plaća smanjuje zbog kumulativnog obračuna i progresivnog sustava
   
   
2. Udio i rast poreza prilikom svake pojedine isplate unutar kalendarskog mjeseca
   
   
3. Usporedba iznosa tri neto plaće kod obračuna tijekom tri kalendarska mjeseca i unutar istog kalendarskog mjeseca
   
   
4. Usporedba iznosa plaćenog poreza kod obračuna tijekom tri kalendarska mjeseca i unutar istog kalendarskog mjeseca
   
   
5. Usporedba gubitka neto plaće usljed progresivnog oporezivanja
   

Za detaljni uvid u podatke i izračun budite slobodni poslužiti se ovim excelom.

Zaključak:

Ipak, ukoliko tijekom 2015. godine dobiju očekivanih 12 plaća radnici Imunološkog zavoda mogu doći do razlike poreza i prireza koju su preplatili usljed obračuna više plaća u jednom kalendarskom mjesecu. Poslodavac ima zakonsku obvezu na zadnjoj isplatnoj listi za 2015. godinu obračunati i godišnji porez, što znači “raspeglati” njegove primitke tokom godine kroz 12 osobnih odbitaka na koje ima pravo. Ako to ne učini onda do svojeg novca mogu samo ako podnesu godišnju poreznu prijavu (ovo vrijedi samo u slučaju da su svi doprinosi uredno plaćeni te da radnik nije imao drugih prihoda. Jer drugih prihoda prema zakonu ima svakojakih, baš kao i metoda oporezivanja istih, pa je tu mogućnost povrata poreza relativna i treba se utvrditi od slučaja do slučaja).

U slučaju kojeg razmatramo država će izvršiti povrat preplaćenog poreza, negdje tijekom 2016. godine. Dakle radnici će doći do svojeg novca ali će se morati strpiti. Strpljenje je potrebno također zbog poreznog sustava koji je progresivan u slučaju dohotka od nesamostalnog rada ali i vrlo šarolik u pogledu drugih oblika rada za koje se primijenjuju specifične metode obračuna poreza.

Sve to komplicira postupak usklađivanja sa poreznim zakonima i regulativom, sustav zahtjeva kolosalnu birokraciju, inertan je i kao takav nevaljao. Porezni sustav potrebno je pojednostaviti, a flat tax je u tom pogledu najjednostavnije rješenje. Uskladiti se sa flat tax sustavom jeftinije je, brže i transparentnije od postojećeg progresivnog sustava.

Osim toga bilo bi krajnje korektno od Porezne uprave da svakom poreznom obvezniku koji je preplatio porez i prirez bez posebne zamolbe i komplikacija vrati preplaćeni iznos. Ovako kako je to danas postavljeno ona će taj višak nonšalantno zadržati za sebe (državu), a što ste lošije upoznati sa poreznim sustavom to je incidencija takve prakse veća, što ide na ruku vlasti (kojoj dajete taj novac na raspolaganje) ali ne i vama (koji gubite vlastiti novac). I u tom smislu govorimo o nepravdi koja se dešava unutar postojećeg poreznog sustava i koju, ponavljam, Ustav ne tolerira. Svim dionicima vlasti, zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj, mogu reći tek “molim vas, zamislite se malo nad sustavom kojeg ste izgradili”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Linkovi na neke vijesti o ovoj temi: HRT, 24Sata

Koliko je porezno opterećenje 1 kune neto plaće?

Oznake

bruto, Flat tax, Lalovac, neoporezivi dohodak, neto, plaća, porez, porezna olakšica, porezna osnovica, Porezna reforma, progresivni porez

Ako zanemarimo da je porez, bez obzira o kojem obliku govorimo, ništa drugo do li ozakonjena pljačka kojoj je smisao oduzimanje dijela imovine poreznom obvezniku kako bi se omogućilo financiranje (različito od “ostvarivanja”) političkih ciljeva vlastodržaca, tada se često upuštamo u rasprave o tome koji je oblik poreza štetniji od drugog. Iako je opće prihvaćeno mišljenje da je porez na dohodak najštetniji oblik poreza, jer se izravno odnosi na pitanje plaće nekog radnika, nisam siguran da je ispravno smatrati, primjerice, porez na nekretninu, koju će radnik s vremenom izgraditi ili kupiti od ostatka svoje plaće, manje štetnim oblikom. Isto tako možemo li reći da je porez na dobit tvrtke koja posluje konkurentno i racionalno, čime ostvaruje interese radnika i potrošača, manje štetan oblik? Je li od svih oblika poreza najpošteniji (podsjećam da smo zanemarili suštinu poreza) porez na dodanu vrijednost ili se pak radi o najperfidnijem obliku poreza jer on na svakom koraku proizvodnog procesa uzima dio vrijednosti konačnom proizvodu i koji u konačnici kažnjava krajnjeg kupca?

Bilo kako bilo porez na dohodak je u žiži zbivanja, a ovdje ćemo se baviti lošom stranom poreznog sustava u Hrvatskoj, odnosno modelom progresivnog poreza na dohodak.

Stvarni, negativni učinci ovog modela nisu u potpunosti vidljivi na prvi pogled. Opće je poznato kako se dohodak oporezuje u tri koraka, ovisno o njegovoj visini. Oporezivi iznos dohotka dobije se tako da se bruto plaća umanji za doprinos za mirovinsko osiguranje (20%) i zatim neoporezivi dio plaće (2.200 kuna). Neoporezivi dio plaće započinje od 2.200 kuna za sve ali se uvećava ovisno o raznim olakšicama poput onih za djecu, uzdržavane članove, invalidnost, život u područjima od posebne državne skrbi itd. Na oporezivi dio dohotka primijenjuju se stope od 12% (za oporezivi iznos do 2.200 kuna), zatim 25% za oporezivi dio dohotka koji ulazi između 2.200 i 8.800 kuna te 40% za iznos iznad 8.800 kuna. Oporezivi dohodak iznad 8.800 kuna oporezuje se tri puta (sa 12%, 25% i 40%), onaj do 8.800 kuna dva puta (12% i 25%), dok se dohodak do 2.200 kuna oporezuje samo po stopi od 12%.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja za neto minimalac od 2383,77 kuna (zagrebački prirez). Bruto minimalac od 3017,61 kuna, umanjen za mirovinsko i neoporezivi dio dohotka, iznosi 214,09 kuna na koje se primijenjuje 12% poreza što iznosi 25,69 kuna. Na porez se zbraja prirez gradu (npr. Zagreb ima prirez od 18%) što u ovom slučaju znači 4,62 kune od iznosa poreza. Ukupno to je 30,31 kuna poreza i prireza. Iznos od 30,31 kune poreza i prireza je 1,2% od neto mininalne plaće. U toj mjeri on je štetan za radnika na minimalcu.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja na neto plaću od 10.000 kuna. Bruto plaća u ovom slučaju iznosi 16.729,45 kuna, doprinosi za mirovinsko 3.345,89 kuna, neoporezivi dio je kao i u prethodnom slučaju 2.200 kuna. Razlika daje oporezivi iznos dohotka od 11.183,56 kuna. Ukupni porez i prirez iznose 3.383,56 kuna. U odnosu na neto plaću to je 33,8%. U toj mjeri on je štetan za radnika s neto plaćom od 10.000 kuna. Radnik s plaćom 10.000 kuna, što je okvirno četiri puta veća plaća od minimalca, platit će 111 puta više poreza od radnika na minimalcu (3.383,65 kuna : 30,31 kuna). U ovome se pak očituje nepravda zbog nesrazmjera poreznog opterećenja koju osjeća radnik s većom plaćom.

Tu nepravdu je najbolje prikazati grafički. U primjeru ćemo vidjeti koliko lipa poreza (i prireza) vlast uzima radnicima za svaku kunu neto plaće. Uz to vidjet ćemo i kako porezna reforma utječe na istu stvar:

Učinak porezne reforme vidljiv je na zelenoj liniji. U svakom pogledu neto kuna radnika nakon reforme bit će opterećena manje nego do sada. No za neke će ti efekti biti izraženi u većoj mjeri, a za neke u manjoj. Ponovno zahvaljujući progresivnom oporezivanju. Zelena linija je pomaknuta malo udesno zbog najavljenog povećanja neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.600 kuna, što znači da dio radnika koji sada plaćaju porez, poput radnika na minimalcu, nakon ove reforme više neće plaćati porez. Učinak ove reforme stoga je upravo najveći kod nižih plaća unatoč nižim iznosima. U slučaju radnika na minimalcu, koji je dosad plaćao 30,31 kunu poreza i koji nakon reforme više neće plaćati porez, možemo reći da je učinak ove mjere 100%. Zamjetnije odmicanje zelene linije od plave na višim iznosima neto plaće uvjetovano je pomicanjem praga porezne stope od 40% sa 8.800 kuna na 13.200 kuna.

Na grafu možete primijetiti kako se obje krivulje dva puta prelamaju. Radi se o točkama na kojima započinje viši porezni razred.

Bruto plaća iznad 5.500 kuna, nakon oduzimanja doprinosa za mirovinsko, daje oporezivi dohodak nešto veći od iznosa maksimalno neoporezivog dijela poreznog razreda od 12%, te ovdje započinje stopa poreza od 25%. Na plavoj krivulji to ćete vidjeti kao prvi lom ili ulegnuće nakon kojega kreće jači uspon jer veći porez odnosi sve veći iznos dohotka između 2200 i 8800 kuna oporezivog dijela. Na prvom prelasku iz niže u višu poreznu stopu neto plaća iznosi 4.089 kuna na koju se plaća 311,76 kuna poreza, što znači da je svaka neto kuna opterećena sa 7,62 lipe poreza. Porezno opterećenje nastavlja rasti do bruto plaće 13.750 kuna za koju je oporezivi dio jednak neto plaći (8.800 kuna) kada započinje nova stopa poreza od 40%. Do ovog koraka porezno opterećenje jedne kune neto plaće naraslo je na 26,26 lipa međutim porezna stopa od 40% daje novi vjetar u leđa opterećenju plaća iznad iznosa od 8.800 kuna. Na neto plaći od 10.000 kuna svaka kuna je opterećena sa 33,84 lipe poreza, neto od 15.000 kuna sa 52,36 lipa, dalje da ne nabrajam, no iznosi poreza rastu na 70 lipa poreza za svaku kunu neto plaće pa i više od toga.

Učinak porezne reforme na smanjenje poreznog opterećenja 1 kune neto plaće možemo vidjeti na sljedećem grafu. Očito je kako porezna reforma donosi najveće postotno smanjenje poreznog opterećenja na nižim iznosima, osobito u zoni minimalne plaće koja se više neće oporezovati, zatim na ulasku u porezni razred od 25% gdje je učinak vezan također uz povećanje neoporezivog dijela dohotka nakon čega učinak opada do ulaska u porezni razred od 40% koji se širi sa postojećih 8.800 na 13.200 kuna. Ovaj grafikon otkriva kako će najmanju korist (porezno olakšanje) od ove reforme imati upravo oni radnici koji trenutno imaju neto plaću na granici poreznog razreda od 40%, što je i logično jer progresivan porez od 12% i 25% do ovog je trenutka pojeo znatan iznos njihovog dohotka pa pomicanje neoporezivog dijela ima minimalan učinak.

Zona u kojoj se učinak smanjenja poreznog opterećenja pripisuje pomicanju neoporezivog dijela dohotka sa 2200 na 2600 kuna je obojana plavom pozadinom, a zona učinka pomicanja poreznog razreda od 40% crvenom.

Maksimalno moguće smanjenje poreznog opterećenja odnosno povećanje neto plaće koje će se desiti ukoliko se porezna reforma provede u parametrima koji su dosad prezentirani jest 967 kuna! To je maksimalna moguća korist koju se može izvući zahvaljujući povećanju neoporezivog dijela te pomicanja poreznog razreda od 40% sa 8.800 na 13.200 kuna. O tome je neki dan pisao Monopolizam od kojega možete preuzeti i kalkulator plaća u excelu.

Međutim u ovoj priči nedostaje još jedan pogled na stvar. Ukupan iznos davanja državi za svaku kunu neto plaće. U ukupan iznos, uz porez i prirez, ulazi doprinos za mirovinsko, zdravstveno te ostali nameti koji čine razliku do bruto 2 plaće radnika. Opterećenje naše jedne neto kune plaće ovdje poprima frapantne razmjere.

Crvena crta koja odmah upada u oči predstavlja granicu nakon koje za svaku kunu neto plaće još jednu dajete u državni proračun. Danas (plava linija) ta granica je na 11.000 kuna neto, nakon reforme (zelena linija) ona se pomiče na 13.700 kuna neto. Radnik na minimalcu danas za svaku kunu plaće daje u proračun 46 lipa, nakon reforme će davati 44 lipe, što je iznos doprinosa i nameta, jer više neće plaćati porez i prirez. Radnik s prosječnom plaćom od 5.500 kuna za svaku kunu daje u proračun 68 lipa, a nakon reforme 64 lipe. Visokoplaćeni radnici, u pravilu visokokvalificirani stručnjaci za svaku kunu dati će u državni proračun i 1,3 kune pa i više od toga.

No takvi su rijetkost. Možda upravo i zbog same prirode progresivnog poreznog sustava koji destimulira visoke plaće ali i većinu članova društva koji posljedično gube poticaj i smisao vlastitog stručnog i intelektualnog razvoja. Oni unaprijed znaju da razvoj u tom smislu nije isplativ ili bolje rečeno – država ga kažnjava. Poslodavci će također vrlo rijetko svojim radnicima ponuditi veća primanja jer za takvu priliku trebaju imati dobar razlog. Tako će plaće težiti nižim iznosima, u pravilu što nižim gdje je porezno opterećenje manje, dok će se plaće bolje plaćenih radnika koncentrirati oko 4.100 kuna te 8.800 kuna odnosno na prelasku iz nižeg u viši porezni razred.

Rješenje? Ako se dohodak mora oporezovati onda je jedino pošteno rješenje da postotni iznos poreza bude jednak za sve radnike. To znači flat-tax.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Porezna reforma – progresivni porezni sustav šteti i radnicima s nižim plaćama!

Oznake

40%, bruto, Lalovac, neoporezivi dohodak, neto, plaća, porez, porez na dohodak, Porezna reforma, porezne stope

Aktualna tema ovih dana je promjena načina oporezivanja osobnog dohotka građana. U tom smislu govori se o povećanju neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.400 ili 2.600 kuna kao i o pomicanju poreznog razreda od 40% sa 8.800 kuna na neki viši iznos dohotka (13.200 kuna). Tom promjenom bi se građanima, osobito onima koje opisuju kao “srednji sloj”, ostavio dio osobnog dohotka u džepu. To istovremeno znači da će u državni proračun biti uplaćeno nešto manje novca (oko 2 milijarde kuna).

Utjecaj ove promjene veći je kod visokih primanja zbog prirode poreznog sustava koji dohodak oporezuje progresivnim stopama. Većina smatra alternativni flat-tax (ravnomjerni) model oporezivanja nepoštenim. Ta paušalna ocjena poštenja stvar je elementarne financijske pismenosti koja je u populaciji evidentno na vrlo niskoj razini. Kako bi se ta pismenost povećala vrijedi opisati osnovne karakteristike oba porezna modela.

U flat-tax modelu svi obveznici poreza na dohodak (radnici) plaćaju jednaku stopu poreza. Primjera radi plaća od 2.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi 400 kuna poreza u državni proračun dok plaća od 10.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi radniku čak 2.000 kuna. Veća plaća oporezovana istom poreznom stopom slijedom stvari odnosi i veći iznos poreza. U primjeru radnik s plaćom 10000 kuna platit će poreza kao petorica radnika s nižom plaćom. Tko smatra tako nešto nepoštenim neka nastavi čitati jer ono što čini progresivni model neusporedivo je gore za radnika s višim primanjima.

S druge strane stoji progresivni model oporezivanja. Taj model je na snazi u Hrvatskoj i općenito se smatra poštenim. U ovom modelu radnici s višim primanjima plaćaju višestruko veći iznos poreza zbog primjene viših poreznih stopa. U našem slučaju porezne stope kreću od  12% za plaće do 2.200 kuna, pa novih 25% za plaće do 8.800 kuna te 40% dodatno za plaće iznad 8.800 kuna. Posljedično će radnik sa nižom plaćom na ruke primiti i 80% bruto iznosa dok radnik s plaćom na ruke prima tek nešto više od 60% bruto plaće.

Kritike porezne reforme koje dolaze od slabije plaćenih radnika zbog neravnomjernog učinka nemaju pokriće zbog progresivnog poreznog modela. U usporedbi sa položajem bolje plaćenih radnika progresivni porezni model je poprilično milostiv prema radnicima s manjim plaćama. Udio poreza u minimalcu koji iznosi 2.383,77 kuna je beznačajnih 56 kuna (sa zagrebačkim prirezom) što ispada tek 2,3% neto plaće. Ostatak do ukupne bruto plaće odnosi se na mirovinske fondove i zdravstvo. Radnik sa neto plaćom od 10.000 kuna platit će čak 3.383,56 kune poreza odnosno 33,8% od neto plaće. Jedan radnik sa plaćom od 10.000 kuna platit će poreza kao 60 radnika na minimalcu. Je li njegova plaća 60 puta veća? U toj mjeri on će osjetiti i olakšanje nakon ove reforme dok će učinak na plaće radnika s nižom plaćom biti usporediv sa realnim doprinosom kojeg daju u državni proračun, dakle minimalan.

Radnici sa nižim primanjima konačno imaju prilike vidjeti loše strane politike progresivnog oporezivanja koja je opće prihvaćena odnosno koliko država oporezuje građane s višim primanjima. Da je na snazi flat tax sustav tada bi smanjenje porezne stope imalo isti efekt bez obzira na visinu plaće radnika. Postoji tu i još jedan apsurd. Plaće državnih dužnosnika nerijetko su i višestruko veće od primitaka poreznih obveznika koje se za njihov račun oporezuje.

U slučaju ove porezne reforme trošak plaće radnika poslodavcu će ostati isti, a benefiti novog neoporezivog dijela dohotka i pomicanja poreznog razreda od 40% naviše bit će momentalno vidljivi na mjesečnoj plaći radnika. Ipak, poslodavci se možda upuste u korekcije postojećih ugovora o radu i od radnika zatraže da u nekoj mjeri podijele s njima učinke ove mjere. Hoće li i u kojoj mjeri poslodavci to činiti vezano je uz pitanje neposrednog administrativnog troška tog zahvata ali i parametre vezane za tržišne okolnosti (npr. koliko je jaka konkurencija i može li ona njihovim radnicima ponuditi bolje uvjete). Što je konkurencija na tržištu veća radnici su sigurniji da će od ove mjere imati više koristi. Zbog visokih transakcijskih troškova poslovanja (porezi, nameti i gomila zakonskih propisa s kojima mora biti usklađen) dolazi do slabljenja tvrtki na tržištu pa će radnici u takvim tvrtkama (žrtvama birokratski stimulirane neproduktivnosti) vjerojatno biti suočeni sa izmjenama ugovora o radu i to u vidu smanjenja bruto plaće kojom će poslodavci nastojati smanjiti ukupne troškove poslovanja.

Državni zaposlenici za razliku od radnika u privatnom sektoru ponovno nemaju razloga za brigu. Njihova bruto osnovica od 5.108,84 kune bruto sigurno neće biti smanjena stoga im ova porezna reforma svima donosi solidnu neto povišicu. Određena neizvjesnost za lokalnu samoupravu u ovoj priči manifestacija je specifičnog načina na koji se centralna vlast odlučila obračunati sa nižom razinom vlasti. Uskračujući im prihode efektivno smanjuje i njihovu političku moć.

Otkako pratim dnevnu politiku ne pamtim da je Vlada donijela mjeru koja s jedne strane tako očito koristi radnicima i poslodavcima dok s druge strane u istoj mjeri ostavlja državni proračun u neizvjesnosti. Još uvijek razmišljam postoji li tu neka “kvaka 22”. Iako, mjera još nije poprimila konačan oblik niti je stupila na snagu tako da je to možda ta kvaka. Vidjet ćemo. Ministar Lalovac je optimističan i smatra kako će ovom mjerom povećati potrošnju građana, a niži trošak zapošljavanja (manja bruto izdvajanja poslodavca za istu neto plaću radnika) možda pomogne poslodavcima u pokretanju novih investicija. Posljedično bi se trebala kompenzirati početna razlika od 2 milijarde kuna u padu prihoda od poreza na dohodak. To je naravno Lalovčeva špekulacija jer što ako se građani poučeni dugogodišnjom recesijom umjesto na potrošnju odluče na štednju? Crni dani su tu, a s novcem se ne valja razbacivati. U tom slučaju Lalovac će učiniti što? Dići novi kredit da pokrpa sve veću rupu u svojem proračunu ali rashodovnu stranu istog će i dalje odbijati smanjiti?

Najava poreza na kamate na štednju građane bi trebala odgovoriti od štednje. No štediti, ili bolje rečeno sačuvati vrijednost novcu, se može na razne načine. Papir u tom pogledu postaje sve lošiji izbor. Nekretnine će također dobiti svoj godišnji porez koji će istovremeno smanjiti i njihovu temeljnu vrijednost. Kamo onda sa štednjom? Skromna sugestija – kupujte investicijsko zlato! Ono se zahvaljujući direktivama EU do daljnjeg ne oporezuje.

Druga opcija je da štednju i višak novca kojeg ćete imati nakon što ove mjere stupe na snagu jednostavno potrošite. Kupujte televizore, mobitele, punite kolica čipsom i kikirikijem, svejedno je. Tako ćete pomoći Vladi da u svojim statističkim izvješćima pokaže izvjestan gospodarski rast (trgovinska bilanca će možda malo kiksati ali ona je u teoriji ionako notorna glupost), u očima mediokriteta potvrdi ispravnost svojih suludih politika, usput dobro omasti brk i naputuje se Svijetom na vaš račun, a vama će nakon svega pripasti pravo da imate prazne džepove. Morate priznati da je od ove varijante ipak bolja prethodna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tragedija mirovinskog sustava – umirovljenika je više nego zaposlenih građana!

Oznake

doprinosi, HZMO, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, omjer radnika i umirovljenika, plaća

Čini se da je ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori klasično liberalnog spektra pa je na konferenciji o “zdravoj i sigurnoj budućnosti – kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava znanog kao međugeneracijska solidarnost.

Preciznije rečeno ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina te istovremeno oslobodilo državni proračun potraživanja za nadoknadom razlike između iznosa koji se prikupi kroz doprinose i iznosa kojeg se redovno isplaćuje umirovljenicima. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1. Mrsić barata brojkom od 1,2:1 no posljednje statistike zavoda za mirovinsko osiguranje (omjer osiguranika i korisnika) govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1. O ovoj temi smo među prvima pisali Monopolizam i ja u kolaborativnom tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” prije nešto više od godine dana. Koristeći javno dostupne podatke (HZMO, DZS…) izračunali smo da je već 2012. godine taj omjer bio 1,18:1. Gledajući omjer od 1,2:1 kojeg prezentira ministar Mrsić neinformirani čovjek može pogrešno zaključiti da se situacija lagano i  popravlja no radi se tek o ministrovim vještinama prezentacije u kojoj je omjer zaokružio na višu decimalu i tako (vjerojatno) nehotice malo uljepšao sliku.

No tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti.

Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1. Naime kada se barata pojmovima radnik i umirovljenik u ovom kontekstu dolazi do terminološkog problema. Realno, govorimo o broju osiguranika (onih koji plaćaju doprinose), to bi bili svi koje u kontekstu nazivamo “radnicima”, te o broju korisnika mirovinskog sustava, a to bi bio broj umirovljenika. Osiguranici su dakle osobe koje kroz svoj rad doprinose sustavu međugeneracijske solidarnosti, uplaćuju doprinose na konto HZMO-a kako bi se pokrio dio ukupnog iznosa isplaćenih mirovina. O tome gdje se nalazi razlika do ukupnog iznosa ću nešto kasnije.

U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske. Dostupan je tek pregled u skladu sa Pravilnikom o razvrstavanju djelatnosti (NKD) iz kojega je moguće tek približno odrediti koliki je broj proračunskih, a koliki izvanproračunskih osiguranika. Najveći broj prvih, a to bi bili svi državni zaposlenici, klasificiran je unutar djelatnosti javne uprave i obrane (NKD klasifikacija “O”), obrazovanja (klasifikacija “P”) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (klasifikacija “Q”). Izuzev djelatnosti javne uprave i obrane ovdje sasvim sigurno možemo naći izvjestan broj zaposlenih i izvan državnog proračuna, dakle u privatnom sektoru, koji se također bave djelatnostima obrazovanja i zdravstvene zaštite, no već sam spomenuo kako postojeća statistička izvješća nisu dovoljno detaljna i stoga točan podatak o broju proračunskih korisnika ostaje nepoznanica. No isto tako državne zaposlenike možemo naći i u drugim klasifikacijama, a kako ću taj podatak zanemariti eventualna greška koju sa sobom nosi korištenje broja državnih zaposlenika (osiguranika klasificiranih u djelatnosti O, P i Q prema NKD-u) time će biti umanjena, no ponovno napominjem zbog nepostojanja detaljnije razine podataka ostaje nepoznato u kojoj mjeri.

Razlika između državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) i onih izvanproračunskih (radnika u realnom sektoru) važna je za razumijevanje omjera 0,88:1. Naime da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, državni proračun, iz kojega mu se isplaćuje plaća, mora ostvariti prihod u jednakom iznosu. Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca sasvim je jasno da taj državni zaposlenik osim što ne bi primio svoju plaću ne bi niti platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti izvanproračunski korisnici koji čine skup realnih poreznih obveznika.

Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no ponovno napominjem kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika. Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu. Državni zaposlenici (proračunski korisnici) efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka kojeg pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost. Drugim riječima oni su tek prolazna točka (ili točka razvrstavanja) u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na svakoj od njihovih isplatnih listi pojedinačno taj transfer imao potpuno jednak ishod odnosno da je učinjen direktno.

Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz kojega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (sa njima 1,20:1) da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (sa njima 1,15:1).

U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika, što se vidi u povećanju omjera, no početak krize i neprilagodljivost hrvatske politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava međugeneracijske solidarnosti. Neki će reći kako se radi o posljedici neprikladnih demografskih politika, ali prije će biti da se radi o posljedici višedesetljetne težnje ka beskrajnom rastu socijalne države bez ikakve namjere da se taj rast ograniči fiskalnim i ekonomskim parametrima koji proizlaze iz realnog stanja u društvu.

Neodrživost mirovinskog sustava, kao i općenito nekontroliranog razvoja socijalne države, dala se naslutiti i znatno ranije. Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika. 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1 (ili ako želite utješnih 1,15:1, meni je svejedno jer oba omjera su jednako tragična i dijelom ukazuju na kolaps sustava).

Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima (O, P, Q) u razdoblju od 1950. – 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti (NKD). Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja.

Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava te rasta socijalne države vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan. Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj (paradoksalno) održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps modela međugeneracijske solidarnosti. Reforme nisu pomogle niti stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-tih od kada pad omjera, u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20.st. no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a. Jednostavnije rečeno novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina. Omjer od 0,88:1 realno bi mogao biti i znatno gori pa iznositi čak i 0,5:1.

U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna. Sa 6,1 milijardi 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je relativno povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.

Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune. Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti. Tako ministar Mrsić nastavlja sa još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kog biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest?

Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od cca. 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno – tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas. Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjiti će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu. Realne mirovine će ostati jednake današnjima ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projecirane vrijednosti mirovina.

Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić. Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici. On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići ali kroz takvu ideju razotkrivene su mnoge skrivene namjere političara usporedive sa destruktivnim politikama kakve su provodili totalitarni režimi. Ili možda samo svjedočimo priči poznatoj kao “drži vodu dok majstori odu” jer 2040. ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.

Alternativnog rješenja naravno uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Po prvi puta novac bi bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan od drugih štediša ali prije svega bi bio zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen sa činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno – štetu) u prošlosti ali srećom ovime bi i same postale prošlost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Od danas trošak zapošljavanja veći za 1,7%

Oznake

bruto2, davanja, doprinosi, doprinosi na plaću, plaća, trošak poslodavca, zapošljavanje, zdravtsvo

S prvim danom travnja na snagu su stupile izmjene i dopune zakona o doprinosima. Najznačajnija promjena odnosi se na ranije najavljeno povećanje stope doprinosa za zdravstveno osiguranje sa 13% na 15%.

Povećanjem stope doprinosa troškovi zapošljavanja jednog radnika poslodavcima rastu za 1,7%. Na prvi pogled to izgleda malo ali u kriznim vremenima moglo bi se pokazati kao presudno za opstanak mnogih tvrtki i očuvanje radnih mjesta. Osobito zaposlenih na minimalcu. Vrijedi podsjetiti kako se u ovom slučaju ne radi o vraćanju na staru razinu troška zapošljavanja jer protuteža snižavanju doprinosa bilo je istovremeno povećanje stope PDV-a. PDV ovime nije vraćen na prethodnu vrijednost od 23% već je zadržan na 25%.

Prve plaće opterećene povećanjem doprinosa biti će isplaćene u svibnju. Negativne učinke na zaposlenost uslijed ove izmjene mogla bi prikriti nadolazeća sezona kao i zamrzavanje mjera aktivnog zapošljavanja. Nakon što DZS objavi statističke informacije o zaposlenosti i nezaposlenosti obratiti treba pažnju na podatke za travanj, gdje bi izmjena već mogla ostaviti traga na povećanju nezaposlenosti, te svibanj kao mjesec u kojemu još nisu toliko izraženi učinci turističke sezone. Usporedba podataka sa travnjem i svibnjem prethodne godine pojačat će zaključke.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ima li što dobro za građane u ovom rebalansu proračuna?

Oznake

bruto neto, deficit, doprinosi za zdravstvo, javni dug, minimalac, plaća, povećanje doprinosa, prihodi, proračun, rashodi, rebalans, rezovi

Pratio sam današnju sjednicu Vlade.

Rezova u državnoj potrošnji i dalje nema. Štoviše, rashodi proračuna i ovaj put rastu. Rastu i Vladina očekivanja vezana za prihode. No razlika u pogledima na rashode i prihode je velika. Naime Vlada zna što će potrošiti, iako novac još nema, ali ne zna što će prikupiti – tu nastaje problem.

Od ovog rebalansa proračuna Vlada očekuje da će prikupiti više novca i to na konto:

1. Povećanja doprinosa za zdravstvo sa 13% na 15% (očekuju 2,4mlrd HRK više od toga),
2. širenja obuhvata poreza na igre na sreću (oporezovat će svaki dobitak, za razliku od trenutne prakse oporezivanja dobitaka većih od 30.000 HRK),
3. povlačenja dobiti iz javnih poduzeća,
4. povlačenja beneficiranih mirovina iz drugog stupa u državni proračun (više od 5mlrd HRK u dvije godine) što će se iskoristiti za krpanje duga zdravstva (za Boga miloga! Zar nije ovo živi primjer kako se kradu mirovine budućih umirovljenika?),
5. povećanja koncesija itd.

Međutim Vlada ne može unaprijed znati hoće li doista prikupiti novac koji je odlučila potrošiti. Svaki puta kada se preračunaju u toj procjeni, a po makroekonomskim prognozama njihovih stručnjaka vidimo da je to uvijek, deficit se povećava, dug države (građana) se povećava.

Očito je kako postoji sve manje prostora za novo porezno opterećenje i gotovo sam siguran da će država od građana tijekom 2014. ubrati manje od onoga što je Vlada isplanirala ovim rebalansom. Posljedično, deficit proračuna će se do kraja godine povećati (uža država trenutno je u deficitu 13,5 mlrd HRK, a opća 15,1 mlrd HRK). Ako se uvede porez na nekretnine, što je vrlo izgledno, scenarij bi mogao biti kudikamo gori jer masa građana koja nema financijske rezerve bit će prisiljena i sama se zaduživati kako bi podmirila obvezu plaćanja poreza, a oni koji se ne mogu zadužiti bit će prisiljeni na prodaju nekretnine (kupcima jednako demotiviranima na kupnju upravo zbog dodatnog troška investicije).

Vraćanje doprinosa za zdravstvo na 15% uzrokovat će nove financijske probleme privatnom sektoru. Povećanjem ovog nameta trošak zapošljavanja raste. Poslodavac koji za zapošljavanje na raspolaganju ima određena sredstva nema drugog izbora nego da smanji plaću radniku kako bi u sumi zadržao isti trošak poslovanja ali time i radnik svoj posao. Radnici koji su na minimalcu ovime postaju još više ugroženi. Naime tu poslodavac nema prostora da korigira trošak zapošljavanja jer minimalac je određen zakonom. Da bi isplatio minimalnu neto plaću od 2.383,77 HRK on mora biti spreman platiti bruto 2 iznos od 3.476,29 HRK koji s povećanjem stope doprinosa raste na 3.536,64 HRK. Dio zaposlenih koji su na minimalcu zbog povećanja troška zapošljavanja ostat će bez posla. Njihovi poslodavci smanjivat će obujam poslovanja kako bi opstali. Neki od njih će posljedično prestati poduzimati. Ugasiti će svoje tvrtke/obrte.

Državni i javni sektor i dalje su zaštićeni sindikatima, kolektivnim ugovorima i osnovicama plaće, koje se istina nešto smanjuju, ali nema sumnje kako će pokušaji navlačenja dodataka na plaću postati njihova češća zanimacija. Zaposleni u državnom i javnom sektoru i ovu će godinu preživjeti znatno lakše od zaposlenih u privatnom sektoru. Tim gore za privatni sektor koji na svojim leđima nosi sve njih redom.

Nezaposlenim građanima dokolica će biti još nepodnošljivija. Barem onima koji konzumiraju duhanske proizvode. Jer će i cigarete, kao i rezani duhan, sasvim sigurno posljedično poskupjeti zbog povećanja državnih nameta (trošarina). Možda niste znali ali dok za kutiju cigareta na kiosku dajete 20 HRK čak 11,34 HRK od toga odlazi u državni proračun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Koliko dana u tjednu radimo za državu?

Oznake

davanja na plaću, Država, koliko radimo za državu, Linić, minimalac, mirovinsko, plaća, porez, prosječna plaća, rad, velika plaća, zdravstveno

Kako za državu radimo puno opće je poznata stvar. Kako bi dobili osjećaj za tu količinu rada kojeg se odričemo u ime državnog proračuna koriste se raznovrsne usporedbe.

U slijedeća dva grafikona možete vidjeti koliko vaše plaće odlazi državi u mjerilu jednog tjedna (7 dana). Jedan dio tjedna radite za državu, a drugi dio za sebe. No gdje se unutar tjedna nalazi ta granica i u kakvoj je zavisnosti o visini plaće?

Ukoliko ste radnik na minimalcu za državu ćete raditi do srijede u osam ujutro. S prosječnom plaćom radite do 18 sati istog dana, a radnik s velikom plaćom gotovo cijeli dan dulje, do četvrtka u šest ujutro. Radnik s većom plaćom za državu radi dulje od radnika s manjom plaćom. To je određeno sustavom progresivnog oporezivanja koji veće plaće opterećuje i većim postotkom poreza. Za usporedbu, u sustavu ravnomjernog oporezivanja (flat tax) svi radnici, bez obzira na visinu plaće, radili bi za državu jednako dugo, a i dalje bi oni s većom plaćom plaćali i veći iznos poreza.

Ukoliko na vaš ostatak dodamo PDV, što je validna pretpostavka u eksperimentu jer ukoliko novac trošite kupujući hranu, plaćajući režije i slično, tada evidentno državi dajete još novca, granica u tjednu se polako pomiće udesno. No koliko daleko? Pogledajmo:

Radnik na minimalcu, uzevši u obzir i PDV, još jednu plaću podijeli s državom, “bratski” rekli bismo, i tako za nju radi do četvrtka u podne. Radnik s prosječnom plaćom radi za državu do četvrtka u 20 sati, a onaj s nadprosječnom do petka u pet ujutro. Za vlastitu korist država mu dozvoljava da radi ostatak petka, subotu i nedjelju. 60% državi, a 40% njemu čini se kao pošteno porezno opterećenje. Pošteno ukoliko se na realnost gleda očima države i proračunskih konzumenata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac