Oznake
doprinosi, HZMO, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, omjer radnika i umirovljenika, plaća
Čini se da je ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori klasično liberalnog spektra pa je na konferenciji o “zdravoj i sigurnoj budućnosti – kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava znanog kao međugeneracijska solidarnost.
Preciznije rečeno ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina te istovremeno oslobodilo državni proračun potraživanja za nadoknadom razlike između iznosa koji se prikupi kroz doprinose i iznosa kojeg se redovno isplaćuje umirovljenicima. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1. Mrsić barata brojkom od 1,2:1 no posljednje statistike zavoda za mirovinsko osiguranje (omjer osiguranika i korisnika) govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1. O ovoj temi smo među prvima pisali Monopolizam i ja u kolaborativnom tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” prije nešto više od godine dana. Koristeći javno dostupne podatke (HZMO, DZS…) izračunali smo da je već 2012. godine taj omjer bio 1,18:1. Gledajući omjer od 1,2:1 kojeg prezentira ministar Mrsić neinformirani čovjek može pogrešno zaključiti da se situacija lagano i popravlja no radi se tek o ministrovim vještinama prezentacije u kojoj je omjer zaokružio na višu decimalu i tako (vjerojatno) nehotice malo uljepšao sliku.
No tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti.
Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1. Naime kada se barata pojmovima radnik i umirovljenik u ovom kontekstu dolazi do terminološkog problema. Realno, govorimo o broju osiguranika (onih koji plaćaju doprinose), to bi bili svi koje u kontekstu nazivamo “radnicima”, te o broju korisnika mirovinskog sustava, a to bi bio broj umirovljenika. Osiguranici su dakle osobe koje kroz svoj rad doprinose sustavu međugeneracijske solidarnosti, uplaćuju doprinose na konto HZMO-a kako bi se pokrio dio ukupnog iznosa isplaćenih mirovina. O tome gdje se nalazi razlika do ukupnog iznosa ću nešto kasnije.
U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske. Dostupan je tek pregled u skladu sa Pravilnikom o razvrstavanju djelatnosti (NKD) iz kojega je moguće tek približno odrediti koliki je broj proračunskih, a koliki izvanproračunskih osiguranika. Najveći broj prvih, a to bi bili svi državni zaposlenici, klasificiran je unutar djelatnosti javne uprave i obrane (NKD klasifikacija “O”), obrazovanja (klasifikacija “P”) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (klasifikacija “Q”). Izuzev djelatnosti javne uprave i obrane ovdje sasvim sigurno možemo naći izvjestan broj zaposlenih i izvan državnog proračuna, dakle u privatnom sektoru, koji se također bave djelatnostima obrazovanja i zdravstvene zaštite, no već sam spomenuo kako postojeća statistička izvješća nisu dovoljno detaljna i stoga točan podatak o broju proračunskih korisnika ostaje nepoznanica. No isto tako državne zaposlenike možemo naći i u drugim klasifikacijama, a kako ću taj podatak zanemariti eventualna greška koju sa sobom nosi korištenje broja državnih zaposlenika (osiguranika klasificiranih u djelatnosti O, P i Q prema NKD-u) time će biti umanjena, no ponovno napominjem zbog nepostojanja detaljnije razine podataka ostaje nepoznato u kojoj mjeri.
Razlika između državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) i onih izvanproračunskih (radnika u realnom sektoru) važna je za razumijevanje omjera 0,88:1. Naime da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, državni proračun, iz kojega mu se isplaćuje plaća, mora ostvariti prihod u jednakom iznosu. Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca sasvim je jasno da taj državni zaposlenik osim što ne bi primio svoju plaću ne bi niti platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti izvanproračunski korisnici koji čine skup realnih poreznih obveznika.
Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no ponovno napominjem kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika. Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu. Državni zaposlenici (proračunski korisnici) efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka kojeg pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost. Drugim riječima oni su tek prolazna točka (ili točka razvrstavanja) u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na svakoj od njihovih isplatnih listi pojedinačno taj transfer imao potpuno jednak ishod odnosno da je učinjen direktno.
Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz kojega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (sa njima 1,20:1) da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (sa njima 1,15:1).
U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika, što se vidi u povećanju omjera, no početak krize i neprilagodljivost hrvatske politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava međugeneracijske solidarnosti. Neki će reći kako se radi o posljedici neprikladnih demografskih politika, ali prije će biti da se radi o posljedici višedesetljetne težnje ka beskrajnom rastu socijalne države bez ikakve namjere da se taj rast ograniči fiskalnim i ekonomskim parametrima koji proizlaze iz realnog stanja u društvu.
Neodrživost mirovinskog sustava, kao i općenito nekontroliranog razvoja socijalne države, dala se naslutiti i znatno ranije. Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika. 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1 (ili ako želite utješnih 1,15:1, meni je svejedno jer oba omjera su jednako tragična i dijelom ukazuju na kolaps sustava).
Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima (O, P, Q) u razdoblju od 1950. – 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti (NKD). Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja.
Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava te rasta socijalne države vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan. Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj (paradoksalno) održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps modela međugeneracijske solidarnosti. Reforme nisu pomogle niti stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-tih od kada pad omjera, u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20.st. no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a. Jednostavnije rečeno novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina. Omjer od 0,88:1 realno bi mogao biti i znatno gori pa iznositi čak i 0,5:1.
U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna. Sa 6,1 milijardi 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je relativno povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.
Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune. Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti. Tako ministar Mrsić nastavlja sa još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kog biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest?
Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od cca. 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno – tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas. Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjiti će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu. Realne mirovine će ostati jednake današnjima ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projecirane vrijednosti mirovina.
Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić. Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici. On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići ali kroz takvu ideju razotkrivene su mnoge skrivene namjere političara usporedive sa destruktivnim politikama kakve su provodili totalitarni režimi. Ili možda samo svjedočimo priči poznatoj kao “drži vodu dok majstori odu” jer 2040. ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.
Alternativnog rješenja naravno uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Po prvi puta novac bi bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan od drugih štediša ali prije svega bi bio zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen sa činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno – štetu) u prošlosti ali srećom ovime bi i same postale prošlost.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Sto se dogodilo 2008 da je iznos za mirovine odjednom porastao za 40%?
“Kako je već rečeno, pojavile su se «greške» u hrvatskom mirovinskom sustavu, od kojih se najvažnije tiču «mirovinskog duga» i «novih mirovina».
Mirovinski dug uzrokovan je mjerama vlade Nikice Valentića iz ratnog razdoblja, a zaostajanje «novih mirovina» nastalo je uslijed promjene načina izračuna nakon 1999. godine.
Ove su «greške» unutar mirovinskog sustava ispravljene zakonima iz 2007. i 2008. godine. No time su, kao i nekim drugim mjerama (npr. dodacima na «nove mirovine»), povećani mirovinski troškovi i, u neku ruku, ugroženi financijski ciljevi reforme.” – V.Puljiz
http://hrcak.srce.hr/file/115357
Odlicna analiza! Mirovinski sustav u HR nazalost funkcionira bez greske, upravo onako kako je dizajniran. Tragedija!
Tragedija mirovinskog sustava meni sve više liči na tragikomediju. Svima je jasno da sustav međugeneracijske solidarnosti već dugo nije održiv i umjesto da konstatiramo činjenično stanje i reformiramo prvi stup mi se i dalje pravimo slijepi, a pokvarenim socijalistima sline cure na ono malo mirovinske štednje u drugom i trećem stupu mirovinskog osiguranja.
Tragikomediju treba što prije prekinuti, ukinuti obvezne doprinose za međugeneracijsku solidarnost i sve sadašnje mirovine iz prvog stupa financirati izravno iz proračuna u obliku socijalne pomoći.
To je realnost. Socijalisti su prijašnjim generacijama onemogućili mirovinsku štednju i rezultat je bijeda u starosti. Što prije to sebi priznamo i postanemo svjesni da bez štednje nema mirovine to bolje za nas.
Sadašnjim umirovljenicima možemo pomoći samo tako da im damo pravo na rad i možda povlašteni položaj na tržištu rada – da do određenog iznosa zarade (npr prosječne plaće) ne plaćaju poreze (i doprinose).
Super su ove slike za koje mislim da govore daleko više nego da tri dana neko objašnjava zbog čega je situacija takva kakva je. On što Mislim da u ovoj analizi ipak treba popraviti neke tvrdnje koje se tiču podjele na realni sektor i na proračunske korisnike. Tvrditi da oni koji dobivaju plaću iz proračuna nisu realni sektor je ipak malo neozbiljno. Ako se želi napraviti nekakva podjela onda bi trebalo odvojiti djelatnosti koje bi ljudima trebale bez obzira postoji li država ili ne postoji. Uzmimo na primjer zdravstvo. Ljudi trebaju doktore bez obzira financiraju li se oni iz proračuna ili iz novčanika onoga koji treba uslugu. Po toj logici bi usluge koje daju frizerke mogle biti dio ekonomije koja se ne smatra realnim sektorom. Isto to vrijedi i za sustav obrazovanja kojemu je realni posao osposobljavanje građana za tržište rada. Ono što bi eventualno imalo smisla odvojiti su vojska i državna te lokalna uprava obzirom da su to djelatnosti bez kojih bi se normalan život odvijao bez problema ali naravno uz nešto drugačija pravila igre. Iako bi se realno moglo reći da i od tih službi dobivamo nekakvu uslugu koja nam kao društvu treba (uzmimo samo katastar, sudove, zemljišne knjige isl.) Za te službe daleko bi bolje bilo doći do informacije u kojoj mjeri oni opterećuju cijelo društvo kada se povuče usporedba sa zemljama sa najboljom praksom u organizaciji države. Za neke je vjerojatno dobar pokazatelj broj stanovnika, za neke GDP zemlje, za neke površina zemlje, broj čestica, broj transakcija, a za ostale vjerojatno postoje neki drugi pokazatelji.
Također smatram da treba jasno reći kako je za dio ovakve slike odgovoran 2. mirovinski stup koji na godišnjoj razini privuče oko 6 mlrd. kuna koje bi se da on ne postoji slijevale u fond generacijske solidarnosti. Daleko od toga da mi se ideja 2. stupa ne sviđa ali smatram kako je bezbolna transformacija nepovratno izgubljena do 80tih godina kada su omjeri zaposlenih i umirovljenika bili daleko bolji nego što su to danas kada prema mirovinama ide val ljudi koji su se rodili u godinama kada je u Hrvatskoj rođeno najviše djece, a što je bilo 2,5 puta više nego što je to danas. Također bi za cjelovitu sliku bilo lijepo vidjeti apsolutne brojke koje onda u kombinaciji sa relativnima daju kompletnu sliku stanja.
Za modeliranje budućnosti također bi bilo lijepo vidjeti višedimenzionalnu sliku u kojoj se vidi kako raste broj ljudi određene dobi u vremenskoj dimenziji, koji dio tih ljudi je umirovljen (npr. ako se radno sposobnim stanovništvom smatraju svi oni koji imaju završenu srednju školu, a trenutno ne studiraju pa sve do onih koji imaju 65 godina). Na taj bi se način realno vidjelo pravo stanje zaposlenosti i njezina projekcija za narednih 20 godina te bi odmah bilo jasno koliko je održiva ova tranzicija u 2. stup bez financiranja od strane proračuna… itd….itd…
Jacques, slike su vrlo jasne, pokazuju trendove i ne treba tu ništa sitničariti.
Prvi stup će se dugoročno sam ukinuti, ono što možemo napraviti je ubrzati proces i spriječiti polagano umiranje.
Umirovljenicima priznati istinu i polako krenuti ispočetka, drastično srezati poreze (i doprinose), tome “prilagoditi” broj državnih službenika i drugih korisnika proračuna i strpljivo štedjeti za mirovinu.
Nema tu sitničarenja, tek kad čovjek vidi cijelu sliku može razmišljati o rješenju problema. Ne možemo samo zbog toga što neko prima plaću iz proračuna tvrditi da se radi o državnom sektoru. Bit je u tome kojom se djelatnosti ti ljudi bave. Ako se radi o djelatnostima koje ljudi trebaju tj. koje im nisu nametnute od strane države onda ne možemo reći da to nije realni sektor. Zasmislimo situaciju da je zdravstvo i školstvo privatno tj. da plaćamo tržišnu cijenu za te usluge, bi li i dalje tvrdili kako to nije realni sektor. Tvrditi kako će se nešto ukinuti samo od sebe je malo neozbiljno. Činjenica je da tih 20 +16 mlrd nekoga hrani i činjenica je da neće oni koji su u sustavu generacijske solidarnosti počiniti kolektivno samoubojstvo da bi omogućili prelazak na novi sustav. Također je činjenica da se od tih 26 mlrd cca. 7 vrati kao PDV u proračun znači da realno iz proračuna ide 9 mlrd na subvencioniranje mirovine iz prvog stupa. Podatak o priljevu novih umirovljenika u narednom periodu dao bi još realniju sliku o tome koliko će se ova dubioza povećati slijedećih godina pa bi možda bili još pametniji u traženu rješenja.
Jedini način da se nešto promijeni je povećanje zaposlenosti u realnom sektoru, ukidanje radnih mjesta koji ne donose nikakvu dodatnu vrijednost društvu, dugoročno zamrzavanje povećanja mirovina ili povećanje koje je manje od povećanja uplata u prvi stup, ukidanje svih povlaštenih mirovina koje su temeljene na apsolutnom iznosu, umjesto na modelu zarađeno tijekom života + npr. 20%, otvaranje prostora investicijama koje bi se temeljile na zbrinjavanju umirovljenika u umirovljenička naselja u sredinama izvan velikih gradova i organizacija njihovog života koja im jamči dostojanstvenu starost financiranu djelomično iz mirovina, a djelomično iz prodaje nekretnina koje danas ne mogu održavati. Na taj bi se način stvorili preduvjeti za veću migraciju prema drugom stupu.
Ja bih osobno bio sretan kada bih sredstva iz drugog stupa mogao iskoristiti za otplatu kredita za stan i umjesto da bankama plaćam kamatu usmjeravam ta sredstva nazad u 2. stup.
Nije problem naše države nedostatak resursa, već katastrofalno loše upravljanje resursima potpomognuto korupcijom, kriminalom i nepotizmom te postavljanjem privatnog interesa ispred javnog interesa, a građani šute i trpe dok im ga netko uvaljuje.
Pingback: Srijeda, 14.5.2014 – uz jutarnju kavu preporučujemo | Quo Vadis Croatia
Jacques,
nešto ti se pomiješalo u tom izrazu “realni sektor”.
Proračunski korisnici su svi oni koji primaju plaću iz državnog proračuna, svi oni rade u državnom sektoru bez obzira u kojoj djelatnosti rade.
Moja tvrdnja da će se prvi stup ukinuti sam od sebe temelji se na činjenici da on već dugo nije održiv i nikad to neće ni postati nego će mu sve više trebati pomagati stalnim povećavanjem uplata iz državnog proračuna – takav je dugogodišnji trend.
S obzirom da u prvom mirovinskom stupu ne postoji mirovinska štednja nego se sve uplate doprinosa osiguranika odmah isplaćuju umirovljenicima glupo je to zvati mirovinskim osiguranjem – radi se o običnom i to nepravedno razrezanom porezu na dohodak.
Dakle, svih 20+16 milijardi za isplatu mirovina prikupljaju se prisilnim oporezivanjem plaća zaposlenika.
Svima je očito da to nije moguće preko noći promijeniti, sadašnjim umirovljenicima dužni smo stalno pomagati, ali s obzirom da se ne radi o mirovinskoj štednji nego o socijalnoj pomoći moguće je postići određene uštede pojednostavljenjem načina obračuna te pomoći i smanjivanjem broja zaposlenika HZMO-a.
Tamo danas radi oko 3000 službenika, a vjerojatno bi ih za isplatu socijalne pomoći bilo dovoljno 100-tinjak i to zaposlenih u Poreznoj upravi. Ne trebaju se mučiti s računanjem staža i uplata kroz 40 godišnje razdoblje osiguranja kad je to i onako za visinu socijalne pomoći nebitan podatak.
Najgore od svega je što smo se doveli u političku slijepu ulicu i sad je teško očekivati da bi na vlast mogla doći opcija koja bi mogla izmijeniti taj katastrofalni sustav. Demografska struktura u RH pogoduje upravo onima koji ovise o proračunu i oni će uvijek glasati zadrže svoje pozicije. S druge strane nema dovoljno politički aktivnih i racionalnih birača koji bi tu stranu mogli nadjačati.
Kako stanovništvo stari sve je više umirovljenika koji će glasati da zadrži ovakvo stanje, a ovo malo mladih ili bježi iz zemlje ili je zadojeno trash-marksizmom s FFZG-a i zapravo glasa protiv svojih dugoročnih interesa. Pali smo u situaciju “Kuhane žabe” gdje stalno stagniramo ali opet bez nekih ekstremnih događaja koji bi nas razbudili i pomoću turizma uvijek zaradimo dovoljno da držimo glavu iznad vode i živimo u iluziji da koliko god da je stanje loše i svi kukamo, opet nije toliko loše da bi bili spremni na neke žrtve za dugoročni prosperitet. Ne vidim da se to ovdje može popraviti, mislim da bi u našem slučaju Peter Thiel bio u pravu:http://www.cato-unbound.org/2009/04/13/peter-thiel/education-libertarian
Pingback: Zašto mi se živo fućka za odabir mirovinskog portfelja | katkapital
Pingback: Neoliberalni kapitalizam – Babaroga moderne ljevičarske elite | Tko je John Galt?
Pingback: Hrvatski BDP (2) | Tko je John Galt?