Plan za zdravstvo

Oznake

bolnica, hitna pomoć, HZZO, socijalno osiguranje, strategija, vlada, zdravlje, zdravstvena zaštita, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Telefonski poziv od 60 milijuna kuna

Oznake

benzin, dizel, eurosuper, gorivo, trošarina, vlada

Nije prvi put, a ni zadnji, da Vlada o pitanjima financiranja države odlučuje putem telefona.

Tako je i danas putem običnog telefonskog poziva odlučila povisiti trošarine na gorivo. Zahvaljujući toj telefonskoj intervenciji u državni proračun će se do kraja godine sliti dodatnih 60 milijuna kuna, a tijekom iduće još 260 milijuna (ukoliko ne bude još telefonskih poziva po istom pitanju). I vrijedi još reći kako se radi o vašem novcu dragi građani i ako već pomalo osjećate da vam ga nedostaje vjerojatno ste svjesni u čije ruke, i s kojom lakoćom, on odlazi.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Potpuna istina o propasti HZZO-a

Oznake

dopunsko osiguranje, HZZO, Ministarstvo zdravlja, osiguranje, Ostojić, socijalno, zdravlje, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

Tekst je danas izašao u tiskanom i web izdanju Jutarnjeg, evo link:

http://www.jutarnji.hr/hrvatsko-zdravstvo-je-u-kolapsu-i-opasno-je-po-zdravlje-gradana/1123072/

Uz dodatak najbitnijeg grafičkog prikaza, kojeg su po mojem mišljenju propustili dodati u tiskanom izdanju, a odnosi se na kretanje prihoda, rashoda i broja osiguranika tijekom godina i otkriva višestruko poskupljenje zdravstvene skrbi uz konstantan broj osiguranih građana:
Grafikon 1

No evo i još nekih. Na slijedećem grafičkom prikazu vidite strukturu obveznika zdravstvenog osiguranja u kojoj možete primijetiti kako 2008. započinje pad broja aktivnih osiguranika (onih koji uplaćuju), rast broja umirovljenika uz pad broja članova obitelji (što je u skladu s demografskom slikom), te porast broja u skupini ‘ostali’ gdje se načelno nalaze svi nezaposleni te socijalne skupine građana. Dakle aktivni (platiše) postaju socijala, a podatak je analogan i trendu rasta broja nezaposlenih koji objavljuje Zavod za zapošljavanje:
Grafikon 2

Na slijedećem grafičkom prikazu vidjet ćete razliku u prihodima i rashodima tijekom godina, dakle višak i manjak na računu na kraju godine. 2004. godina je bila podjednako problematična kao i 2012., u usporedbi sa prihodima možemo reći da je relativno bila čak i gora, no uslijedile su dobre ekonomske godine te je 2007. zabilježen višak od preko 1 milijarde HRK što je utjecalo i na smanjenje ukupnih obveza (dugova) koje su prvi puta nakon 7 godina pale na ispod 4 milijarde HRK (Grafikon 4). No taj višak nažalost nije u potpunosti iskorišten jer je uslijedila kriza i započelo je razdoblje financijskog krpanja rupa uz sve veći udio sredstava direktno iz državnog proračuna (grafikon 5):
Grafikon 3

Grafikon 4

Grafikon 5

Svako dobro,
vaš Kapitalac

“Pravo na grad” u borbi za ljudska prava primjenom totalitarnih mjera

Oznake

EU, inicijativa, komisija, ljudsko pravo, peticija, politika, prava, Pravo na grad, totalitarizam, trošak, UN, voda i odvodnja

Inicijativa raznoraznih građanskih i nacionalnih udruga pod nazivom Pravo na glad, pardon, Pravo na grad, danas me putem facebookovog automatskog sustava obavijesti o zanimljivim sadržajima obavijestila o svojoj najnovijoj ideji – Prikupljanju potpisa za prvu Europsku građansku inicijativu koja na dnevni red tijela Europske Unije pokušava staviti pitanje prava na vodu i kanalizaciju za sve Europćane. Kodni naziv ideje je “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“.

Prije svega razjasnimo što je to Europska građanska inicijativa (ECI). To je metafizički instrument predan u ruke europćana koji im omogućuje da Europsku komisiju natjeraju da radi ne samo ono što si sama zamisli već ono što si udruženi europćani zamisle. Uspješnost ECI obvezuje Europsku komisiju da podnese zakonodavni prijedlog vezan za problematiku na koju ECI upućuje.

ECI ne postoji kao fizičko tijelo već se rađa nebrojeno puta oko određene društvene ideje i to u slučaju kada se oko iste sakupi složnih milijun europćana, a kako ne bi prevladali interesi pojedinih zemalja osmišljene su minimalne kvote po pojedinim državama članicama koje u sumi čine najmanje milijun idealista. Hrvatska tako može sudjelovati u ECI već sa prikupljenih 9000 potpisa podrške nekoj kolektivnoj ideji sa svojim europskim sumišljenicima. Zapravo teško možemo nazvati ideju jednog milijuna kolektivnom idejom, s obzirom da je europćana 500 milijuna, stoga je sam ECI prije instrument za ostvarenje ciljeva interesnih i lobističkih skupina nego instrument za ostvarenje općih društvenih ciljeva. Iako će ECI reklamirati upravo tako.

Pravo na grad je odlučilo pokrenuti blic akciju (dva dana prije krajnjeg roka) prikupljanja potpisa potpore hrvatskih europćana ideji “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“. Ipak malo su zakasnili jer udruženi europćani već su prikupili dovoljan broj potpisa među sobom da izađu pred Europsku komisiju i dobiju prijedlog zakona po mjeri plemenite ideje. Stoga je ova domaća akcija okarakterizirana kao akcija podizanja svjesnosti o europćanskoj inicijativi u Hrvata kroz koju bi se sustavno povećavao njen legitimitet, što je ističu – važno.

Ideja nije došla iznebuha, naime generalna skupština UN-a još je prije 3 godine donijela rezoluciju u kojoj pravo na dostupnost čiste i pitke vode te kanalizacije svrstava u ljudska prava, a sukladno milenijskim razvojnim ciljevima (Millennium Development Goals) obvezuje članice UN-a da do 2015. godine poduzmu sve potrebne mjere kako bi se broj ljudi kojima je pitka voda nedostupna (884 milijuna) prepolovio:

Calls upon States and international organizations to provide financial resources, capacity-building and technology transfer, through international assistance and cooperation, in particular to developing countries, in order to scale up
efforts to provide safe, clean, accessible and affordable drinking water and sanitation for all

prevedeno na hrvatski:

Skupština UN-a poziva države članice i međunarodne organizacije da osiguraju financijska sredstva, povećaju kapacitete i tehnološki transfer, uz međunarodnu pomoć i suradnju, osobito zemljama u razvoju, kako bi se povećali napori koji bi omogućili sigurnu, čistu, dostupnu i prihvatljivu pitku vodu i kanalizaciju za sve!

Otkako je rezolucija donesena 2010. godine gotovo da nisu postignuti ikakvi pomaci u ostvarenju konačnog cilja. UNICEF prošle godine izvješćuje o još uvijek žednih 783 milijuna stanovnika planeta Zemlja. Stoga je mogućnost aktivacije instrumenta ECI postala šansa skupini eruopćana koja gura pitanja prava na vodu i kanalizaciju, iz pozicije stanovnika najrazvijenijih zemalja svijeta gdje se žedni broje u promilima, te se od EK očekuje prvi zakon u novijoj povijesti koji bi osigurao to novopečeno ljudsko pravo europćanima i pokrenuo potrebne mjere za njegovo ostvarenje u obliku zakonske prisile.

Uvođenjem nekog zakona, koji bi vlade europskih zemalja prisilio da trošak financiranja vodoopskrbe i odvodnje prebace na državne proračune, neće učiniti europćane išta manje žednima, jer kao što rekoh oni zahvaljujući svojoj razvijenosti već odavno nisu žedni. Zakon ih doduše može učiniti tek više žednima i to na način što će se trošak održavanja i nadogradnje sustava besplatne vode i odvodnje ponovno prelamati na njihovim leđima kroz rigidnije oporezivanje. Ako i to ne bi bio problem tada je smisao oživotvorenja takvog zakona u EU više simboličkog karaktera. Nerazvijene zemlje imale bi se povesti za primjerom razvijenih zemalja, no zamislite do kakvih financijskih posljedica po porezne obveznike jedne Namibije bi dovelo stavljanje na snagu takvog zakona.

Da li ideja o dovođenju pitke vode i kanalizacije čak i u stotinama kilometara udaljene pustinjske oaze u kojima žive nomadi opravdava prisilu nad poreznim obveznicima koji bi vlastitim novcem morali omogućiti izgradnju te infrastrukture? Je li dovođenje vode i kanalizacije jednom jedinom živućem čovjeku na vrhu Himalaje opravdava utrošak svih raspoloživih resursa? A što je s vremenskom preferencijom u tom slučaju? Za koji vijek se gradi ta investicija? Što je sa slobodom kretanja ljudi? Zamislite da se plati suludo visok trošak izgradnje vodovodne i odvodne infrastrukture u nekom zabačenom brdskom selu, a nova generacija stanovnika se odluči preseliti u urbanu sredinu te selo ostane napušteno. Ljudsko pravo kojeg čovjeka će u tom slučaju osiguravati vodovodna mreža kada ni jednoga tamo više nema?

Mora li se interese čovjeka A, koji živi u urbanoj sredini, podrediti realizaciji fiks ideje kako čovjek B, koji je gorštak i živi negdje u brdima, mora na njegov račun dobiti pitku vodu i kanalizaciju, kao da sam nije svjestan svoje pozicije? Ili je možda zarobljenik koga ili čega pa ne može otići živjeti u urbanu sredinu gdje po četvornom kilometru postoje stotine slavina s tekućom pitkom vodom i jednako toliko WC školjaka i kanalizacijskih odvoda?

S druge strane nevjerojatno velik i pozitivan učinak na ovu problematiku pokazalo bi već ukidanje svih zakona i pravilnika koji reguliraju načine crpljenja pitke vode iz zemlje i koji upravo u ovom trenutku sprječavaju europćane, i ostale građane razvijenih i prereguliranih država svijeta, da se napiju vode do grla. Država, njeni zakoni i pravilnici ne dozvoljavaju vam da u vlastitom dvorištu bez pitanja izbušite bunar. Dužni ste u tom smislu tražiti odobrenje birokrata i dati im novac, a to će opravdavati brigom o vodi i zaštitom okoliša. Dozvolu za bunar mora tražiti i onaj gorštak iz prethodnog pasusa, koji je izabrao živjeti slobodnjačkim životom, jer u suprotnom riskira nasrtaje države u obliku novčane i zatvorske kazne.

Pravo na grad sa svime navedenim pretpostavljam neće složiti jer kaže:

Pravo na vodu i odvodnju dodatno je ugroženo tržišno orijentiranim pristupom Europske komisije te naglaskom na natjeacanju i liberalizaciji u sektoru ovih javnih usluga. No, ljudska su prava iznad interesa tržišta, a voda je javno dobro neophodno za život i zdravlje. Stoga voda mora ostati izvan pravila tržišta.

Pravo na grad predlaže totalitarne mjere (toga vjerojatno nisu svjesni) za ostvarenje ovog “prava” i zahtjeva da:

1. Institucije EU i države članice budu obvezane osigurati da svi stanovnici uživaju pravo na vodu i odvodnju.

Kapitalac: Obveza i provedba ideje podrazumijeva prisilu države nad građanima. Država nema vlastiti novac kojim bi mogla dovesti vodu i kanalizaciju u dom svakog građanina već taj novac prethodno mora građanima oduzeti da bi njime gradila takvu infrastrukturu. Građanin koji nema vodu sasvim sigurno će vodu imati visoko na listi prioriteta i platit će realnu cijenu uvođenja vode u svoj dom i bez intervencije države.

2. Opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne budu podvrgnuti pravilima unutrašnjeg tržišta EU te da se onemogući liberalizacija vodnih usluga.

Kapitalac: Spomenuo sam primjer s bunarom. Građanima nije dopušteno da na vlastitoj zemlji izbuše bunar kako bi došli do vode. Istovremeno očekujete da se za pitanje opskrbe besplatnom vodom pobrine vlast države koja u ovom trenutku zakonima i pravilnicima brani pristup vodi tom istom čovjeku. Možda nije jasno na prvi mah ali radi se o kontradikciji. Ako netko čovjeku sprječava korištenje vode onda je to država prije svega, a ne tržište ili liberalizacija.

3. EU uloži veće napore u postizanje univerzalnog pristupa vodi i odvodnji.

Kao što rekoh, ideja je plemenita ali put kojim ste krenuli u njeno ostvarenje vodi u smjeru daljnje neracionalnosti u upravljanju resurstima nad kojima vlade država te upravljačke strukture EU polažu sve veća prava uz posljedično smanjenje prava građana da raspolažu vlastitom imovinom kojom se politički ciljevi, te ciljevi interesnih skupina, plaćaju. S obzirom da se projekt posredstvom vlada i osiguran zakonom koji očekujete može sprovesti tek uz obilato financiranjem novcem građana EU time ulazite u njihova druga ljudska prava – primjerice pravo na imovinu. Dakle jedino što može pomoći žednim građanima jest upravo tržište i spontana suradnja ljudi u izgradnji sretnije i prosperitetnije te manje žedne budućnosti svih stanovnika planeta Zemlje, a anđeli ne sjede u vladama i centraliziranim komisijama već visoko na nebesima.

Već sam jednom bio napomenuo, ali budem opet (i opet ako treba), kako se ovakve ideje, politike i mjere koje iz njih proizlaze ne smiju suditi po osnovnim namjerama, doista ideja o svima dostupnoj vodi je sjajna i volio bih živjeti u takvom svijetu, no okanimo se beletristike i fikcije. Ideje treba suditi po njihovim realnim učincima i konačnim rezultatima, naročito kada govorimo o pitanjima u kojima se obraćamo vlastodršcima sa zahtjevom za iznalaženje zakonskih rješenja i novih regulacija. Vlast i birokracija imaju nisku otpornost na razmnažanje uslijed promoviranja takvih ideja, a liječenje proizašlih posljedica često je nemoguće i skupo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vratit će se rode, a bit će i poticaja

Oznake

bijela roda, Država, fond, gnijezdo, HEP, Klepetan, Malena, poticaj, roda, Čigoč

Jutros, taman negdje iza 7 sati, razmazujem putar i pekmez po komadićima kruha i trpam ih u sebe uz periodično zalijevanje crnom kavom (jačom), na televizoru Dobro jutro Hrvatska. Pogledam uglavnom one prve vijesti i vremensku prognozu – ponekad ih prespavam pa pogledam one u pola osam, i u svakom slučaju kuhara Alda kako vješto “miješa sastojke” u neko novo fantastično jelo o kojem ću razmišljati kasnije dok ću jesti pohano, pomfrit i sezonsku salatu.

I tako iza vijesti lijepa priča o rodama od kojih je na Bartulovo (24. kolovoz) put juga krenula i posljednja među njima, podsjetnik na Klepetana i Malenu koja ga već 20 godina vjerno čeka i nada se njegovom povratku, pa će ga tako čekati i ove zime sve do proljeća i nadam se zajedno s njom da će ga dočekati. Gospodin koji se brine o Malenoj napominje kako se o njoj brine iz ljubavi i kako nije sve u novcu. Naravno, ima nešto i u penziji i slobodnom vremenu no to zapravo nije bitno. U to se taman počelo razvedravati pa sam postao još malo sretniji jer ću očito i danas do posla i natrag komutirati biciklom.

Kad li prilog o rodama završava, odlazimo u studio i tamo neka njuška. Uopće se ne sjećam kako se zvao ali znam dobro o čemu je pričao, a to o čemu je pričao me razbudilo bolje od one crne kave – da ne kažem kako me i potjeralo na wc.

Priča o očuvanju roda još je jedna u nizu priča o državi blagostanja čiji razmjeri su realno nesagledivi. Ono što možemo sagledati u tom smislu jedino je 120 milijardi kuna proračunskih rashoda, koje je prije toga trebalo i namaknuti, i još 200 milijardi javnog duga države kojima se podmiruju njeni ukupni troškovi. U slučaju roda ideja javnih dušebrižnika jest očuvati i povećati njihov broj pod svaku cijenu, a cijenu će platiti porezni obveznici da toga nisu ni svjesni kao ni većine troškova koje podmiruju u okviru države blagostanja.

Bijelu rodu tretira se kao trajno zaštićenu životinjsku vrstu te je Zakonom zabranjeno njeno uznemiravanje, uništavanje gnijezda, a osobito ubijanje. Kazne za te radnje sežu preko 14.000 HRK. Kako se dio populacije roda gnijezdi na stupove električne mreže netko je osmislio i patentirao drveno postolje koje se montira na vrh električnog stupa kako roda ne bi došla u kontakt sa električnim vodom i stradala. Kaznu u tom slučaju valjda podmiruje nadležna općina, a možda i nitko. Ta drvena postolja postavlja ekskluzivno HEP tako da nemojte sami pomagati rodama u selidbi sa krova na stup jer usput riskirate kaznu za uznemiravanje i uništenje gnijezda. A zašto biste to uopće i radili kada postoji nešto zanimljivije.

Druga mjera je poticajnog karaktera, a odnosi se na gnijezda koja rode odluče splesti na krovovima kuća. Radi se o svojevrsnoj satisfakcijskoj mjeri jer zakon s jedne strane čovjeku brani da gnijezdo ukloni ili preseli, zapravo mu prijeti pozamašnom kaznom, a s druge strane čovjek ipak ima pravo raspolagati vlastitom imovinom koju mu roda na neki način i oštećuje (ili možda tek kaka po njoj). Rodino gnijezdo može težiti i preko jedne tone. Uglavnom od 1500 registriranih gnijezda u Hrvatskoj čak 70% (1050) nalazi se na krovovima kuća. Vlasnicima tih kuća država osigurava 700 HRK poticaja godišnje na konto očuvanja vrste u sklopu projekta “Bijela roda”. Sredstva su osigurana dijelom iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a dijelom iz lokalnih proračuna. Fond se između ostaloga puni i plaćanjem parafiskalnog nameta prilikom registracije automobila, možda vam je i poznata ta stavka na računu (CO2, okoliš?).

Da su rodina gnijezda na krovovima kuća realan problem on bi se mogao rješavati i na slijedeći način – Vlasnici tih kuća neka se udruže i osnuju vlastiti fond kojeg će puniti vlastitim novcem i koji će se koristiti za međusobnu pomoć i sanaciju eventualne štete. Unutar udruge mogu osnovati neku komisiju koja će ići od kuće do kuće i raditi procjenu temeljem koje će redistribuirati sredstva po načelu “kome treba više-njemu više, a kome treba manje-njemu manje”. Tako bi svi bili zadovoljni. Ili možda ne bi? Zadovoljni bi bili oni koji bi tuđim novcem sanirali štetu u iznosu većem nego što bi sami participirali u fondu dok bi nezadovoljni bili oni koji bi uplatili, a šteta im ne bi bila sanirana. To je ujedno i kratka ilustracija osnovnog problema redistribucije unutar socijalističkog društva. Sama ideja planske redistribucije ljude okreće jedne protiv drugih i nepravedna je jer se povoljniji položaj jednih financira novcem drugih koji se time nađu u nepovoljnijem položaju.

No što će se desiti u slučaju da država prestane isplaćivati poticaje za rodina gnijezda? Hoćemo li vidjeti okretanje čovjeka protiv roda i masovno rušenje gnijezda? Možda bi tako nešto odgovaralo HEP-u koji bi profitirao poslovima masovnog preseljenja gnijezda s krovova kuća na patentirane platforme? Tko će ga znat. A tko će znat zašto ovih dana slušamo o masovnom štrajku zdravstvenih djelatnika i kakve to veze ima s rodama?

Bilo kako bilo porezni obveznik danas financijski obeštećuje građane na čijim su kućama rodina gnijezda i time navodno štiti rodu, a da to možda nije ni znao. Kažem “navodno” jer vas se uvjerava kako bi bez te mjere građani valjda ubijali rode, unatoč zakonskim kaznama, što je notorna, indolentna i skupa pretpostavka. Porezni obveznik plaća direktno ili indirektno i ekipu koja popisuje i registrira rodina gnijezda, a da to možda nije ni znao. HEP-ov kupac u cijeni kilovata struje plaća izgradnju i postavljanje patentiranih platformi za rodina gnijezda na električne stupove, a da to možda nije ni znao. Plaća i birokraciju koja sve navedeno hendla, a da to možda nije ni znao. A možda niste ni znali kako i TV reklame o fiskalizaciji, iza kojih stoji Porezna uprava, također plaćate kroz poreze, no to je već druga priča u moru priča o visokoj cijeni države blagostanja u kojoj živite.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto je Vlada odabrala Pro-business ekonomsku politiku?

Oznake

alokacija, business, ekonomija, politika, resursi, tržište, vlada

Mnogi će na prvu pomisliti kako su pro-business i pro-tržišna ekonomska politika ista ili usporediva stvar no ovdje se radi o dva suštinski kontradiktorna pristupa ekonomiji.

U oba pristupa neosporna je uloga poduzetništva u razvoju društva, stvaranju radnih mjesta i poboljšanju standarda, a za razvoj poduzetništva bitno je kakav stav prema tom pitanju ima Vlada. Suštinske razlike između pro-business i pro-tržišne politike nalaze se upravo u tom stavu.

Zagovornici pro-business politike smatraju da vlada treba pomoći razvoju poduzetništva (određene tvrtke ili industrije) kroz poticaje, porezne olakšice ili druge prednosti koje se mogu regulirati i zakonski. Nasuprot tome, zagovornici pro-tržišnog pristupa smatraju kako Vlada može pomoći tek ukoliko osigura poduzetnicima jednake uvjete za tržišno natjecanje. U tom pogledu najviše će pomoći zaštitom imovinskih prava građana unutar sustava vladavine prava (dakle mjerom nevezanom uz samu ekonomsku politiku ali nužnu za neometan razvoj i prosperitet građana).

Već nebrojeno puta dokazano je kako uplitanje vlasti u tržište šteti svima, osim naravno onima koji su u poziciji da primaju izravnu pomoć posredstvom vladine politike. U takvim uvjetima, gdje kupac više nije odlučujući faktor u tome hoće li poduzetnik uspjeti ili ne (kupac kao što znamo glasuje svojim novcem, kupnjom ili nekupnjom proizvoda), tvrtke sve više vlastitih resursa usmjeravaju prema osiguranju daljnjeg povlaštenog položaja i odnosa sa vlastodršcima (npr. kroz lobiranje i mito), a sve manje na zadovoljavanje realnih potreba kupaca. Razvoj takvog odnosa prema ekonomiji često završava pojavom kleptokracije i kronizma.

U konačnici, kupci plaćaju posljedice takve politike kroz višu cijenu proizvoda, a porezni obveznici kroz više poreze i niži standard pri čemu sami ostaju zakinuti za mogućnost da i samo postanu tržišni sudionici uslijed političkog protekcionizma odabranih poduzetnika. Osim direktnih povlastica postoje nebrojeni indirektni načini protekcionizma poduzetnika poput primjerice sustava licenciranja ili raznoraznih komora.

Dakle osnovna razlika između pro-business i pro-tržišne ekonomske politike jest u tome što u prvoj o poslovnom uspjehu na tržištu odlučuje vlast, na način da odabranima daje prednost pred drugima, dok kod pro-tržišne vlast osigurava jednake uvjete svima i ostavlja tržištu i mehanizmu konkurencije da djeluju sinergijski za korist tržišnih sudionika. Pro-tržišna ekonomska politika teži omogućavanju i očuvanju slobodnog tržišta.

Pitao sam Vladu RH na Twitter slijedeće:
@VladaRH biste li definirali vašu ekonomsku politiku kao plansku (ovdje ulazi i probusiness) ili kao slobodnotržišnu?

a Vlada je odgovorila slijedeće:
@kapitalactwitt U nekoliko je navrata premijer napomenuo kako smo “pro-business”.

S obzirom na probleme o kojima čitamo u dnevnom tisku i osjetimo u ekonomskoj zbilji smatram ovo iskrenim i točnim odgovorom. Uzrok krize u Hrvatskoj i u većini zemalja EU jest preveliki upliv vlastodržaca u ekonomska pitanja kroz manipulacije zakonskim okvirom kojeg se prilagođuje da služi potrebama poduzetništva (ovdje uspjevaju u pravilu oni koje poduzetništvo ne zanima, već politička privilegija i korist od iste) i birokratske vizije razvoja ekonomije te kroz razne vezane poticajne mjere (EU fondovi).

I s obzirom na očite nedostatke pro-business strategije kako to da je Vlada RH odabrala baš nju umjesto pro-tržišne? Suština vlade jest da vlada, a ne da sekundira i služi nekakvom slobodnom tržištu. O tome će govoriti pogrdno. Pro-business politika daje vladi moć da upravlja državom i građanima, a istovremeno stvara iluziju slobodnog društva.

Suština pro-business ekonomije je identična onoj planske ekonomije i obje teže polaganom i bolnom umiranju uslijed pogrešne alokacije resursa. Raspad planske socijalističke ekonomije desio se uslijed nemogućnosti iznalaženja računice nad sredstvima proizvodnje koja bi zamijenila mehanizam cjenovnih signala slobodnog tržišta. Pro-business strategija raspada se uslijed istoga ali uz shvaćanje da tržište po prirodi stvari doista pripada ljudima i odvija se na tom nivou. No vlada ipak intervenira, pogoduje odabranima, čime unosi distorziju u cjenovne signale i onemogućava ostalim sudionicima da optimalno alociraju resurse s kojima raspolažu. Uslijed takve distorzije cjenovnih signala, uz izostanak pravovremene reakcije i kontrakcije tržišta, nastaju tzv. baloni. Vlada voli intervenirati i u tom slučaju, “popravljajući” vlastite greške novcem poreznih obveznika.

A kakvo je vaše mišljenje o ovom pitanju? Ukoliko ste za pro-business politiku, a protiv pro-tržišne onda zasigurno smatrate ispravnim slijedeće tvrdnje:

1. Vlada treba pomoći određenim granama ekonomije kroz niže poreze, u našem primjeru to bi bio turizam.
(pro-tržišni stav: jednak porez svima)
2. Vlada treba pomoći određenim poduzetnicima kroz posebna prava, u našem primjeru to bi bio Zakon o strateškim investicijama gdje se velike investitore oslobađa birokratskih prepreka, daje im se novac iz proračuna za subvencioniranje zapošljavanja, porezne olakšice do 50% itd.
(pro-tržišni stav: jednak odnos i prema velikim i malim poduzetnicima)
3. Vlada može/treba oduzeti imovinu građana kako bi je stavila u funkciju ekonomskog razvoja. U našem primjeru to je najavljeni porez na nekretnine koje nisu u funkciji.
(pro-tržišni stav: zaštita imovinskih prava građana je osnova njihovog prosperiteta. Zbog interesa osobe b Vlada ne bi trebala imati pravo nasrtati na imovinu osobe a i zanemarivati njene interese da slobodno raspolažu vlastitom imovinom)
4. Vlada treba osiguravati povoljne poduzetničke kredite, u našem slučaju pogledajmo današnju vijest na Indexu.
(pro-tržišni stav: pitanje kreditiranja jest tržišno pitanje gdje davatelj kredita treba uračunati rizik i biti spreman suočiti se s eventualnim gubitkom uslijed loše procjene, a loš poduzetnik sa gubitkom imovine. Privatne projekte ne financira se ili subvencionira novcem poreznih obveznika)
5. Vlada treba propisivati carinske tarife i kvote kako bi zaštitila domaći proizvod pred stranim.
(pro-tržišni stav: carine povisuju cijene proizvoda, a kvote mogu uzrokovati nestašicu. Ukoliko gdje postoji jeftijini proizvod kupac treba imati slobodu sam odlučiti hoće li kupiti jeftiniji strani ili skuplji domaći proizvod (ili obrnuto) za vlastiti novac)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kako izgleda zapečačena klupa na tržnici?

Oznake

fiskalizacija, kazna, klupa, Linić, OPG, pečačenje, porez, proračun, tržnica, Šibenik, štand

Evo ovako:

Pred slobodnom trgovinom ispriječio se nasilni Zakon o fiskalizaciji i 0,3 milimetra debela PVC traka sa otisnutim imenom glavnog zatiratelja imovinskih prava građana – Porezne uprave Ministarstva financija RH. Ekonomiju se guši, građani ostaju bez posla (i prava da rade), voće i povrće trune, kupcima se smanjuje izbor, cijene rastu, a sve to je, reći će ministar Linić, za vaše dobro jer reda mora biti. Reda u njegovom proračunu, naravno.

Pitam se koja je pravna osnova pečačenja štanda koji uopće ne pripada obrtniku koji je ulovljen u prekršaju već gradskoj tržnici od koje je ovaj štand unajmio. Tržnica tako ni kriva ni dužna u ionako suštinski nepravednoj priči sada ostaje u nemogućnosti da raspolaže vlastitom imovinom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*foto: Duško Jaramaz

Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Oznake

Država, etatizam, fašizam, ideologija, kolektivizam, komunizam, nacionalizam, režim, socijalizam, totalitarizam, vlada, vlast, žrtve

Prošlost ne možemo mijenjati, ali iz nje moramo učiti.

Poruka je koju malo tko shvaća, a pitanje je shvaća li njene razmjere i značaj “naš predsjednik” dok je svojim Facebook fanovima ukazivao na opasnosti totalitarizma koje prikriveno klijaju oko nas.

Predsjednikova poruka je do mene doprla stoga povodom Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima dajem svoj mali doprinos ovom vinjetom:

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Višak u blagajni

Oznake

blagajna, deficit, fiskalizacija, kazna, Linić, minus, porez, proračun, račun, višak, vlada

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Logika nacionaliziranih umova

Oznake

Linić, Lorencin, Ostojić, PDV, porez, proračun, Santini, turizam, utaja, zarada

Prepucavanje na relaciji Slavko Linić – Guste Santini otkriva svu raskoš kolektivističke indoktrinacije.

Smanjenje stope PDV-a u turizmu sa 25% na 10% navodno je uzrokovalo proračunske gubitke od 3 milijarde HRK, a taj podatak naveo je Santinija, kojega često možete čuti kako zastupa protržišne ideje uz dozu umjerenog državnog intervencionizma, da otkrije svoju pravu etatističko-autoritarnu ćud:

Smanjenjem stope na 10 posto, prihod od PDV-a se smanjio 840 milijuna eura i toliko je novca ostalo u turizmu. S kojim pravom je država takvom selektivnom mjerom jednoj branši ostavila novce, a drugima nije? To je čista privatizacija nacionalnog bogatstva, jer je turizam nacionalno bogatstvo.

U njegovoj izjavi možete vidjeti slijedeće – u Hrvatskoj je normalno smatrati kako 100% stvorenog proizvoda u okviru granica pripada državi u startu. Dakle vi, građani, sve što radite i stvorite zapravo radite i stvarate za državu i u funkciji ste državnog proračuna. Država je dobra pa vam u slučaju potrošnje, da ne ulazim u druge poreze, vraća 75% (ostatak do 100% je PDV).

Problem koji Santini vidi jest kako nije pošteno da država poduzetnicima u turizmu smanjenjem PDV-a vraća čak 90% dok drugima vraća tek 75%. Vraćanjem 90% privatnicima, građanima, država navodno vrši privatizaciju turizma, a njega pak definira kao nešto metafizičko, idealno, kao nacionalno bogatstvo. Ideja nekog poduzetnika i poslovni uspjeh tako ne pripada njemu već državi koja ga potom adekvatno nagrađuje. S obzirom na Santinijevu definiciju turizma 10% PDV-a je premalo, prihvatljivo je 25% (tu smo jednaki), a poželjno valjda sve iznad toga.

Linić se s druge strane lupa u glavu, čak govori i da je debil, jer turizam očito nije ispunio njegova očekivanja, nije dovoljno punio proračun, a on je bio tako milostiv prema njemu. Svoju sumnju u poštene namjere poduzetnika u turizmu on otkriva masovnim poreznim inspekcijama širom Jadrana, jer ako on može prema poduzetnicima biti tako dobar onda oni moraju dobro vratiti jednakom mjerom i dati 100% sebe državi.

Iz ove paradigme proizlazi i uvjerenje većine kako neki kradu državu neplaćanjem poreza. Utaja poreza tako znači ne raditi i ne stvoriti 100% onoga što pripada državi, a država je građaninu tako dobra i vraća mu 75% onoga što stvori, stoga je utajivač poreza ništa drugo nego prevarant koji gleda samo na vlastite interese i stoga zaslužuje kaznu.

Ne znam trebam li posebno objašnjavati očite logičke pogreške u toj opće prihvaćenoj ideji pravednosti kroz sferu poreza.

Svako dobro,
vaš Kapitalac