Oznake
Svaku petu pelenu moram dati državi?
25 Srijeda stu. 2015
Posted Nekategorizirano
in25 Srijeda stu. 2015
Posted Nekategorizirano
inOznake
01 Četvrtak lis. 2015
Posted Nekategorizirano
inOznake
ekopoticaj, električna vozila, fond, hibrid, porez, poticaji, sufinanciranje, zaštita okoliša
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode objavilo je prošli tjedan novi javni poziv za sufinanciranje kupnje električnih i hibridnih vozila građanima i tvrtkama. To je drugi takav natječaj ove godine, a sredstva se mogu povući do kraja kalendarske godine. U ovoj tranši na raspolaganju je 7,5 milijuna kuna.
Dodajmo malo perspektive u priču; tim milijunima država može potpomoći kupnju 1000 električnih mopeda (do 7500 kn po vozilu), ili 750 električnih motocikala (do 10000 kn po vozilu), ili 500 lakih električnih kvadova (do 15000 kn po vozilu), ili 250 teških električnih kvadova (do 30000 kn po vozilu), ili 250 hibrida (npr. Toyota Yaris), ili 150 plug-in hibrida (do 50000 kn po vozilu, npr. Mitsubishi Outlander), ili cca 107 potpuno električnih automobila (70000 kuna po vozilu, npr. Tesla, ZOE, iMiev, C-Zero i slični), ili pak neku kombinaciju svega navedenoga.
Interes za poticaje uvijek postoji, jer novi automobili se uvijek kupuju, pa mnogi ovu mjeru koriste kako bi uz pomoć tuđeg novca, posredstvom države, kupili automobil kojega vjerojatno ne bi kupili kada bi morali platiti njegovu punu, tržišnu cijenu.
Država uzima novac iz džepova šire populacije poreznih obveznika i njime pomaže relativno dobrostojeću, manjinsku populaciju građana da kupe high-tech automobil za manje vlastitog novca. High-tech automobil je mnogim poreznim obveznicima nedostižan, ali upravo zato je Vladi moguće dijeliti poticaje. Jer kada bi baš svima bio dostižan, a poticaj omogućen, tada bi cijela intervencija države bila suvišna te bi svatko platio punu cijenu vozila. Ovako svaki građanin koji neće kupiti high-tech vozilo biva zakinut malo, da bi onaj koji će ga kupiti dobio puno. Tako će oni koji imaju veliku korist od poticaja o njima glasno pričati, zagovarati ih, jer od njih imaju koristi, pričati bajke o zaštiti okoliša i činiti sve što treba da ih se domognu, dok će ostatak građana, tek neznatno zakinutih, odigrati rolu useful idiota i de facto prešutno odobriti vlastito iskorištavanje.
Za ilustraciju, ako spomenutih 7,5 milijuna kuna podijelimo na 1 milijun poreznih obveznika (toliko ljudi otprilike radi u realnom sektoru) tada svaki od njih u ovoj mjeri participira sa 7,5 kuna. Beznačajan iznos, a takva je i reakcija. Tko će na ulice zbog 7,5 kuna, zar ne? No godišnje država poreznim obveznicima otme pa podijeli svojim odabranicima preko 20 milijardi kuna. To je već konkretna brojka, 20000 kuna po poreznom obvezniku. To bi trebalo izazvati revolt, no očito ga nema. Stvar je u tome što su poticaji istrančirani, pa se stvar uvijek svede na neke beznačajne iznose po poreznom obvezniku. Nitko tu gomilu sitnih iznosa za ovu ili pak onu svrhu ne sumira. Zbog toga nije izgrađena šira slika te nema odgovarajućeg revolta. Uz to izvještaj o rashodima državnog proračuna je takav da tek profesionalci koji se bave fiskalnim auditom mogu shvatiti razmjere ove nevolje. I njih par koji se time bave teško će nadglasati euforičnu rulju koja uokolo galami i traži poticaje i potaknuti one koji će poslužiti svrsi da se tome suprotstave.
O matematici iza državnih poticaja pisao sam u tekstu “Matematika državnih poticaja for dummies“.
Uglavnom, iz razloga što država uzima jednima da bi dala drugima ovu stvar ne podržavam. Štoviše, smatram je suštinski nemoralnom, prezirem je i protivim joj se. Zbog planske, političke redistribucije mi propadamo. Uz pomoć države i politike novac odlazi u ruke, na račune, za kupnju vozila i realizaciju raznoraznih fiks ideja ljudi koji ga ne zaslužuju, niti bi ga bez državne intervencije tako lako dobili. Zbog državne intervencije uništavaju se resursi i imovina poštenih i produktivnih građana.
Ukoliko se protivite tome da država uzima novac jednima pa ga daje u obliku poticaja drugima tada možete pomoći. Stvar je ovakva:
Sredstva iz Fonda koja su namijenjena kupnji električnih i hibridnih vozila se rezerviraju po podnošenju zahtjeva. Postupak je opisan ovdje i trivijalan je. Nakon što preda zahtjev i dokumentaciju korisnik ima 6 mjeseci da kupi željeno vozilo i dostavi Fondu račun za kupnju vozila. Nakon što dostavi račun za kupnju vozila Fond mu isplaćuje poticaj u novcu na bankovni račun. Ako korisnik ne kupi vozilo u roku – rezervacija propada, a novac ostaje neiskorišten!
I eto gdje je prilika. Ono što možete učiniti jest izabrati neko električno, hibridno ili plug-in vozilo, predati zahtjev i dokumentaciju Fondu, i jednostavno zaboraviti na stvar.
Već to je dovoljno da se dio sredstava iz Fonda rezervira za vas, što znači da taj iznos neće moći iskoristiti nitko drugi. Sredstva iz Fonda će u toj mjeri ostati neiskorištena. To ostavlja tanašnu nadu da se u idućem proračunu sredstva za poticaje smanje, zbog nedovoljnog odaziva građana. U suprotnom veliki odaziv bit će (i već jest) poticaj Vladi da poveća budžet za poticaje, što iz perspektive poreznih obveznika znači povećanje porezne presije i daljnji pad standarda, dakako osim onima koji se dočepaju poticaja. Njihov će standard zahvaljujući dobivenom novcu (kroz nepravednu politički uvjetovanu redistribuciju) porasti.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
24 Srijeda lip. 2015
Posted Nekategorizirano
inOznake
aktiva, Banke, despotizam, dužničko ropstvo, franak, Lalovac, obračun, porez, stambeni kredit
Boris Lalovac: “Više neće biti egzotičnih valuta kao franaka. Zakonom ćemo riješiti i kako se određuje vrijednost nekretnine, neće se više plaćati veći tečajni rizik jer korisnici ne mogu glavnicu pokriti nekretninom. Što se tiče problema aktualnih kredita, moramo o svima brinuti, pa i o onima zaduženim u eurima, ne samo u švicarskom franku. Ovo mora biti riješeno jednim zakonom. Nema više mjesta dužničkom ropstvu”
1. Švicarski franak nije egzotična valuta. To je valuta koju ljudi širom svijeta vrlo cijene jer se dokazala kao stabilna valuta. To je ljudima važno jer pohranjujući svoju imovinu u valutu oni očekuju očuvati vrijednost iste (makar je u svakom slučaju kroz inflaciju gube). Problem je u tome što je u izvjesnom razdoblju naše prošlosti država debelo precijenila kunu u odnosu na franak. To je stvorilo povećanu potražnju za frankom. Kada su ljudi shvatili istinu (ali ne i uzrok) bilo je prekasno, nekretninski balon koji se napuhao na podcijenjenom franku je eksplodirao, a vrijednost franka se počela penjati u svoje realne okvire. Dodano, ukidanje pega spram eura pokazalo je svijetu koliko franak zapravo vrijedi, odnosno koliko ljudi vjeruju u njega. Vjera ljudi u franak odredila je njegovu vrijednost spram kune u danom trenutku. Međutim problem je određen političkim sredstvima jer kao što znamo država upravlja monetarnom politikom te je njome prije nego li je itko bio svjestan odredila sudbinu ljudi koji su se zadužili u podcijenjenoj valuti.
2. Vrijednost nekretnine treba određivati tržišnim metodama, a ne zakonima u službi politike. Tržište ima svojstvo dinamičnosti i brze prilagodbe novonastalim okolnostima. Cijene nekretnina određene su bezbrojnim faktorima i preferencijama ljudi te ono što vrijedi danas već sutra može postati neprihvatljivo. Najava zakonske regulacije tog pitanja predstavlja najavu državne intervencije koja je svojevrsno priznanje političara da ne razumiju kako zapravo funkcionira ekonomija, teoretski i praktično. Oni će onemogućiti tržište da se prilagođava novonastalim okolnostima i tako izravno utjecati na njegovu dinamiku. Državna intervencija u pravilu donosi negativne ishode. Kao i u slučaju podcijenjenog franka možemo očekivati raskorak između ponude i potražnje, odnosno cijene koju će određivati politika u odnosu na cijenu koju bi određivalo tržište (da mu se to pravo nije intervencijom oduzelo).
3. Tečajni rizik je povezan s prvom točkom. U uvjetima gdje država određuje koliko kuna vrijedi prema ostalim valutama dobro je da postoji nešto poput naknade za tečajni rizik. Kao što rekoh, država ima sklonost precijeniti domicilnu valutu i tako na tržište odaslati lažan signal o vrijednosti novca. Stoga je sasvim razumno da onaj tko to shvaća, a nudi kredit, traži od osobe koja posuđuje novac da plati i naknadu za tečajni rizik odnosno preuzme ga na sebe.
4. Kada bi vlast imala stvarnu namjeru brinuti se o građanima onda bi ih ostavila na miru. Problem dužničkog ropstva u kojeg su se uvukli brojni građani izravna je posljedica vladinog činjenja, a ne njene pasivnosti. Vlada svakodnevno provodi intervencionizam na svim poljima pa tako i financijskom. Građani odobravaju intervencionizam jer on dolazi uz velika obećanja. Tek se nakon provedbe intervencije uočava enorman nesrazmjer u odnosu na obećano. Nažalost tada se rješenja ponovno traži u novim (i novim) vrstama intervencija. Tako i u ovom slučaju Lalovac najavljuje konačno rješenje problema po sistemu “jednim zakonom dokidam dužničko ropstvo” no vidjet ćemo da će ishod biti u potpunom nesrazmjeru s očekivanjem. Za primjer, banke će na uvođenje poreza na aktivu reagirati njenim smanjenjem, što će dovesti do premale ponude novca na tržištu, što pojačava neizvjesnost poslovanja i odgađa na neizvjestan rok ikakvu mogućnost jačanja ekonomske aktivnosti koja se nužno mora svoditi na privatni, a ne javni sektor. Barem ukoliko želimo napredovati, a ne propadati. Bez ekonomske aktivnosti i to one sa smislom, koja donosi profit, nema mogućnosti blagostanja za građane. Nema dobrih plaća, nema dobrog zdravstva, obrazovanja, mirovina niti ičega što građani žele imati. No čak i u tom turobnom scenariju priča ide na ruku Vladi, jer ako nema privatne inicijative onda prema ekonomskoj teoriji (kejnzijanskoj, koja je dominantna) inicijativu mora preuzeti vlast. Tu na scenu nastupa Lalovac i njegovi pajdaši. Oni od toga i takvog stanja imaju izravnu korist. Osim što im donosi novac, jer ih moramo plaćati kroz porez, donosi im i zadovoljštinu jer vlast predstavlja moć. Siguran sam da je ugodno kada te ljudi doživljavaju kao kakvo božanstvo ili spasitelja. No van svake pameti je biti dio kulta koji štuje takve ljude i takvu državu. Problem je ovdje ideološkog karaktera i svjetonazora, naime u Lalovčevoj izjavi, odnosno u njegovom stavu, otkriva se jedna blaga do umjerena nota despotizma.
Ima tu još nekih pogleda na stvar koje nisam spomenuo, primjerice Lalovca vjerojatno boli činjenica da u kreditima građana leži gomila novca s kojim on ne može ništa, a tako bi želio. Od iznosa kojeg građani odvajaju za kredit ne plaća se porez, iz čega realno proizlazi njegova “veleumna” ideja o oporezivanju aktive banaka. Prema Lalovcu građani izgleda moraju biti u funkciji realizacije političkih ciljeva koje će nametati vlast, pa makar što smo već naučili da je poticanje jeftinog stambenog kreditiranje podcijenjenom valutom proizvelo strašne posljedice za te iste građane, i dalje paradoksalno vjerujemo u floskule o tome kako nam vlast pomaže time što čini.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
19 Petak lip. 2015
Posted Nekategorizirano
inOznake
Ljilja Vokić, medicina, obrazovanje, porez, radna obveza, studij
Ljilja Vokić odlazi u mirovinu. Ne bih se uopće osvrtao na tu vijest da na naslovnici Večernjeg nije popraćenja strahotnom izvjavom koju je tom prigodom izrekla, a pero novinara ovjekovječilo:
“Diplomiranim studentima uvela bi obvezu da u Hrvatskoj odrade onoliko godina koliko su besplatno studirali. Medicina je, na primjer, skup studij, puno košta hrvatsku državu, oni ga završe i odu iz zemlje. Mislim da trebaju odraditi ono što im je država platila”
Prije svega, država niti jednom studentu nije platila ništa. Obrazovanje djece i mladeži plaćaju porezni obveznici. Mehanika financiranja njihovog obrazovanja otprilike je ovakva:
Produktivan radnik ili tvrtka (porezni obveznik), a to su oni subjekti koji rade profitabilne poslove od kojih društvo ima mjerljivu korist (mjerljivu kroz ekonomske pokazatelje ali i kroz subjektivan osjećaj blagostanja), pod prijetnjom prisile, koju nad njima provode u tu svrhu stvorene institucije države (porezna uprava i inspekcija, policija itd.), uplaćuju dio svojeg zasluženog osobnog dohotka ili dobiti u državni proračun. Tim novcem potom gospodari vlast na način koji sama smatra primjerenim, što gđa. Vokić sasvim sigurno zna jer je sama bila dio vlasti. U ovom slučaju jednim dijelom novca kojeg oporezuje produktivnom sloju građana financira obrazovanje djece i mladeži.
Usput rečeno, djecu osnovnoškolske dobi prisilno se obrazuje, a njihovim roditeljima dana je lažna mogućnost izbora te oni, s obzirom da plaćaju porez (pod prijetnjom prisile), najčešće upisuju svoju djecu upravo u javne škole koje se od tog novca financiraju. Tek rijetki mogu svojoj djeci prišutiti dodatan trošak privatne škole i pomiriti se s činjenicom da iznos kojeg su morali platiti za financiranje javnog obrazovanja više nikada neće vidjeti u vlastitom novčaniku (moguće je izabrati privatnu školu za svoje dijete, ali javnu se bez obzira mora platiti).
S obzirom da se ovo društvo sastoji, usuđujem se reći, većinom od neproduktivnih građana i gomile gubitaških tvrtki koji se redom financiraju od proračunskih transfera po sistemu: produktivan radnik (ili profitabilna tvrtka)>proračun>neproduktivan radnik (ili tvrtka gubitaš), mogu zaključiti da se prijedlog gđe. Vokić može odnositi samo na onaj neproduktivni dio građana, jer doista dobar dio pučanstva uživa u besplatnom školovanju koje plaća produktivni sloj. Taj produktivni sloj je manjina. Pa ako je to prijedlog, da se na plaćanje prisile oni koji su se školovali na tuđi račun, oni kojima roditelji kroz porez NISU platili školovanje jer i sami žive od proračunskih transfera, tada mora da se gđa. Vokić obraća samo tom neproduktivnom dijelu građana. Jedino u tom slučaju nitko ne bi mogao prigovoriti konzistentnosti prijedloga. Jer kakav bi to bio način tražiti od djece čije obrazovanje su roditelji platili kroz porez da još jednom plate taj trošak.
Ova izjava mogla bi se istovremeno shvatiti i kao priznanje iznad opisane podjele i kao poziv onom sloju građana koji živi od proračunskih transfera da podmiri troškove obrazovanja svoje djece. No čemu stati na tome? Tu je i zdravstvo, tu je kultura, tu su ceste i brojne druge stvari koje za njih također plaćaju porezni obveznici s druge strane proračuna.
Ipak bojim se da gđa. Vokić ni u jednom trenutku nije pomislila da u ovom društvu postoji takva vrsta podjele među građanima, da jedni financiraju, a drugi troše. Ali to je tako. I s obzirom da je u citiranoj izjavi predložila jednu strahotnu vrstu represije mogu samo zaključiti u skladu s time da će ta represija, ako bude zakonom blagoslovljena, biti usmjerena jedino prema onima koji su I TRENUTNO žrtve represije, a to je produktivni sloj građana. To znači da je vjerojatnije da ćemo ipak prije vidjeti produktivne građane kako još jednom plaćaju ono što su platiti nego one koji žive od proračunskih transfera kako sami podmiruju taj i sve druge troškove koje stvaraju.
Na izjavu u kojoj nakon svega kaže: “Ne volim nametanja bilo koje vrste, ne volim stegu” i ja nakon svega jednostavno nemam što reći. Također, što ako u Hrvatskoj za njih posla ne bude, što je sasvim opravdana pretpostavka s obzirom na okolnosti? Što će vlast onda učiniti sa svojim novopečenim robovima? Tu se represija koju predlaže gđa. Vokić savršeno sljubljuje sa Mrsićevom “garancijom za mlade“. Nema sumnje da i lijevi i desni vlastohlepci imaju dobrog znanja kako od jednog friško diplomiranog doktora medicine načiniti lojalnog birokrata.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
17 Srijeda lip. 2015
Posted Nekategorizirano
in
Da bi nekome pomogao ne moraš imati pištolj za reverom niti monopol nad silom kojeg dokazuješ značkom. Nekome su pomogli, drugoga će izbatinati do smrti, u marginalnim slučajevima i bez razloga. Kao što vidimo u video kompilaciji iznad.
Međutim ako odlučiš nekome učiniti zlo onda se pištolj za reverom i monopol nad silom pokazuju kao kardinalan problem. Problem kojeg moraju bolje sagledati svi oni koji podržavaju ideju monopola nad silom.
Monopol nad silom predstavlja nadmoć jedne skupine građana nad drugom kojoj se istovremeno brani služiti sredstvima sile čak i u svrhu zaštite vlastite imovine i vlastitog života. Upravo je zbog ljudske naravi iluzorno očekivati da će pojedinac s ekskluzivnim pravom nošenja vatrenog oružja uvijek i bez iznimke raditi za opće dobro. Iluzorno je i zbog činjenice da se njegovo djelovanje ne financira dobrovoljno već također kroz prisilu (porez). Ne platiti porez, odnosno pokušati izbjeći tu vrstu prisile (binarna intervencija), za sobom povlači izravno uplitanje monopola koji će provesti čistu silu nad subjektom. Monopol postoji i moguć je samo zbog takvog ekskluzivnog izrabljivačkog odnosa. Monopol sile je u tom slučaju usmjeren na imovinu subjekta jer mu je to u izravnom interesu. Život subjekta na tom putu predstavlja tek neznatnu prepreku jer, činjenično, subjekt je već izlišen prava na obranu vlastite imovine i vlastitog života, odnosno sila je prepuštena u ruke monopola.
Stoga monopol sile nikada neće raditi u interesu građana (njihovog prava na imovinu i prava na život), niti je ikada radio, već isključivo i jedino u vlastitom interesu. Red i mir, ta često spomenuta floskula uz koju je lakše odobriti monopol nad silom i potisnuti njegove brojne negativne ishode, u tom pogledu bitni su za očuvanje i stabilnost financiranja tog monopola ali i drugih vrsta monopola koji djeluju u sprezi vis a vis države. Za primjer da je tome tako vidimo kako je država promptna u pitanjima naplate ili utaje poreza, gdje propisuje iznimno kratke i neodgodive rokove plaćanja (odmah ili u najboljem slučaju 8 dana, za neke kazne ili razlike poreza), nadalje u brojnim slučajevima gdje se zbog lipe-ili-dvije viška u blagajni zatvaraju obiteljska poduzeća uz ispisivanje novih poreznih kazni, dok u suprotnom slučaju, kada od države očekujemo da djeluje za korist građana, vidimo enormnu inerciju, nezainteresiranost i u mnogim slučajevima nekonzistentnost (primjerice na povrat preplaćenog poreza građani čekaju pola godine pa i više).
Enormno velik broj neriješenih sudskih sporova između građana još je jedan primjer iz kojega se može spoznati stvarni odnos države i građana. Kada se dva građana spore za imovinu, a država je sudac, država je nezainteresirana jer od predmeta tog spora nema ništa. Jedini interes države u tom slučaju je oduljiti rješavanje spora koliko je god moguće i pritom naplatiti što je više moguće raznoraznih dadžbina. U obrnutom slučaju, gdje je država zainteresirana strana, sporovi države prema građanima rješavaju se po hitnom postupku jer i u tom slučaju njen interes je usmjeren izravno na imovinu građana, baš kao i u slučaju oporezivanja.
Koji god slučaj monopola da krenemo razmatrati u prvom ćemo planu uvijek vidjeti državu u lovu na imovinu građana. Upravitelji monopola, prije svega Vlada, prodaje građanima visoka očekivanja spram tako organiziranih podržavljenih usluga, njihova očekivanja koreliraju s izrečenim u političkoj propagandi, rijetki kritičari se marginaliziraju, da bi u konačnici, nakon realizacije planova, vidjeli ponudu oskudnih monopolističkih usluga često beznačajne vrijednosti, daleko niže od onoga što građani smatraju da bi trebali dobiti za porez kojeg su bili prisiljeni platiti. No kao i u slučaju monopola nad silom, koji izlišava ostale primjene sile i koji se sam silom služi da bi naplatio vlastiti rad, i u ovom slučaju vidimo koja je svrha i smisao monopola kao takvog.
Bitno je naglasiti da se ovaj opis odnosi isključivo na monopole koje proizvodi država i koji su brojni dok za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer (npr. često se koristi Microsoft kao primjer tržišnog monopola, međutim ta tvrtka zapravo nikada nije imala monopol već je bila tržištni lider i to zbog inovativnih proizvoda koje su ljudi prepoznali kao vrijedne te ih kupovali u potpunosti dobrovoljno). S obzirom da primjera tržišnog monopola nema besmisleno je baviti se hipotetskim, relativnim kritikama istih. Tek napomena u tom smislu, kada bi takav tržišni monopol i nastao to bi značilo da je netko uspio u nastojanju da superiornu ideju, često daleko ispred vremena, materijalizira i ponudi ljudima u obliku koristi koja nadmašuje njenu tržišnu cijenu, i stoga je takav monopol, u uvjetima dobrovoljne razmjene što znači bez utjecaja države na uvjete i ishode razmjene, u potpunosti zaslužen.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
02 Utorak lip. 2015
Posted Nekategorizirano
in… jedan je od zaključaka Vuka Vukovića u tekstu za Banku. Pročitajte, dobar je.
No ja bih rekao ovako: države su nesavršene, U PRAVILU puno više nego tržište.
Nije u pitanju može li država ostvariti neki cilj, političkim planiranjem, oporezivanjem i redistribucijom, već koja je cijena toga.
I Hrvatska bi, primjerice, mogla u svemir. Nemojte sumnjati u to. Pitanje je također “koja je cijena toga”. Resursi koje bi politika trebala aktivirati u tu svrhu ostavili bi 99,9% (i više) stanovništva zakinutim za zadnju koricu kruha. Visoka cijena. Ali ostvarivo. Istovremeno i sasvim jasno – nemoralno. Barem iz libertarijanske perspektive.
Ništa manje problematična od hipotetskog projekta “Hrvatska u svemiru” nije ni suma stotina i tisuća državnih projekata i projektića u čije ime robujemo danas. Ne vidimo rezultate istih jer rezultata, pogađate, nema. Ogromna količina oporezovanog novca građana koji je vis a vis državnog proračuna postao državna potrošnja ne vraća se oplođen natrag u džepove građana. Čak ni kao subjektivan osjećaj boljitka. Novac pod paskom politike U PRAVILU propada. Resursi se nepovratno rasipaju. No nemojte se zavaravati time da nekoga ipak ne dopadne kakva korist. Od planske redistribucije vašeg novca korist nedvojbeno imaju političari i kronisti koji taj novac koriste za realizaciju (U PRAVILU) besmislenih projekata i ideja koje na slobodnom tržištu u 99,9% slučajeva ne bi postojale. Jer ako se ideja ne oplodi, ako ne donese dobit, to znači da se njenom realizacijom uništava resurs. Tržište U PRAVILU odbija takve ideje.
Na godišnjoj razini svakog poreznog obveznika državna redistribucija košta više od 15.000 kuna. To je 15.000 prilika koje je država oduzela poreznom obvezniku u startu, da sam pokuša učiniti nešto za vlastito dobro.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
06 Srijeda svi. 2015
Posted Nekategorizirano
inOznake
Na internetskoj stranici Porezne uprave navodno se nalazi sve što biste trebali znati o poreznom sustavu RH. Ako država od vas zahtijeva da striktno poštujete porezna pravila onda bi informiranje o tim pravilima trebalo biti besprijekorno, što znači u svakom trenu u potpunosti točno te formulirano na način koji svaki čovjek može razumijeti.
Ali nije tako.
Prošla su četiri mjesesa otkako je dio općina i gradova korigirao svoje stope prireza na dohodak međutim Porezna uprava do danas nije u cijelosti ažurirala taj podatak na svojoj internetskoj stranici.
Konkretno, prirez je povećan u Karlovcu (sa 12% na 14%), a među novim gradovima na listi, čiji stanovnici dosad nisu morali plaćati prirez, nalaze se Ogulin, Donja Stubica i Donji Kukuruzari. Promjene ovih podataka nisu vidljive na popisu Porezne uprave. Uz imena ovih gradova na popisu se nalaze stari podaci, ili se ne nalaze uopće – u slučaju spomenitih “novih” gradova i općina. Promjene poreznih stopa objavljene su u Narodnim Novinama br. 139/14, 146/14, 147/14 i 149/14, dakle još krajem 2014. godine.
Nemojte misliti da je ova primjedba sitničava. Naime, porezni prekršaji koji mogu nastati zbog nepoštivanja poreznih propisa, čak i kada su prouzrokovani krivom informacijom objavljenom na internetskoj stranici Porezne uprave, za sobom vuku vrlo ozbiljne sankcije za poreznog obveznika, kako poslodavca koji je dužan za radnika obračunavati i plaćati porez i prirez na dohodak, pa tako i za radnika kojeg će Porezna bez pardona nagaziti ukoliko poslodavac nije podmirio obveze prema državi.
Što očekujem od ovog teksta?
1. Da Porezna uprava ažurira popis stopa prireza na svojoj internetskoj stranici,
2. a možda i neki komentar kojim će se pokušati opravdati zašto to nije učinila pravovremeno, odnosno da kaže zašto je protekla četiri mjeseca stanovnike spomenutih gradova i općina dovodila u zabludu i tako izložila mogućnosti da dođu u prekršaj
Svako dobro,
vaš Kapitalac
05 Utorak svi. 2015
Posted Nekategorizirano
inOznake
Predstavljam vam Kalkulator Dana porezne slobode na kojem je “Lipa, udruga poreznih obveznika” radila posljednjih mjeseci i koji vam omogućuje da na jednostavan način doznate koji je to dan u godini kada prestajete raditi za državu i počinjete raditi za sebe.
Podaci koje upišete u kalkulator se ne pohranjuju, niti obrađuju, niti prosljeđuju trećim stranama. Najbitnije od svega je da se iz rezultata ne može doznati vaša neto plaća. To znači da i mala plaća može rezultirati visokim datumom u godini do kojega radite za državu, kao što može biti slučaj i kod velike neto plaće, sve ovisi o potrošačkim navikama osobe koja se koristi kalkulatorom. S obzirom na to nemajte straha podijeliti rezultat s vašim on-line frendovima te ih pozovite da i sami učine isto. 🙂
http://danporezneslobode.manjiporezi.hr/
Svako dobro,
vaš Kapitalac
04 Ponedjeljak svi. 2015
Posted Nekategorizirano
inCijene goriva i dalje rastu. Iako su još uvijek daleko ispod prosječne vrijednosti u posljednjih 10 godina očito se znatno brže prilagođavaju stanju na tržištu no što smo bili navikli u vrijeme dok je cijenu određivala država. Nemojte misliti da česte promjene cijene znače nešto loše. Dapače, tržište je organizam koji diše u ritmu ponude i potražnje. Taj ritam vam daje do znanja koliko što vrijedi u danom trenutku. U skladu s njime i vi sami reprioritizirate i donosite kvalitetnije odluke vezane uz vaše osobne financije. Postajete svjesniji vrijednosti robe na tržištu, financijski se opismenjujete (ako vas stvar zaintrigira) i pametnije gospodarite vlastitim novcem.
Uzrok tjeskobe koju osjećate na spomen rasta cijena u ovom slučaju nalazi se u državnoj regulaciji i nametima kojima je gorivo opterećeno.
Otkako je na snagu stupila nova uredba o trošarinama maloprodajna cijena goriva (primjerice) eurosuper 95 porasla je 7%. Učinak povećanja trošarina na rast cijene je neosporan, usprkos besmislenim predviđanjima ministra Marasa da se tako nešto neće dogoditi. U prilog tome ide i činjenica da je cijena sirove nafte padala od 16.4.2015, kada je nova uredba stupila na snagu, sve do 21.4.2015. Dakle da se vlast povećanjem trošarine nije odlučila intervenirati u novčanike vozača vjerojatno bi cijene goriva u tom periodu dodatno pale. Maras čak i može biti sretan da je cijena sirove nafte u tom periodu pala jer bi efekt povećanja trošarina vjerojatno donio i veće poskupljenje, a ne “samo” 25 lipa po litri.
Na našu žalost litra goriva je opterećena vrlo visokim nametima – trošarine i PDV čine više od 55% cijene koju plaćamo. Ova činjenica je uvjetovana odlukom vlastodršca. Nikakve eksternalije niti tržišne i kozmičke sile nepravde nemaju utjecaja na tu stvar. Za namet i njegovu visinu odgovorna je isključivo vlast i njena pohlepa za vašim novcem.
Marasovo predviđanje učinka povećanja trošarina na državnu kesu je, pak, nešto sasvim drugo. Tu je on dao jedno “worst case” predviđanje, iz aspekta državnog proračuna govoreći, koje kaže da bi uz nepromijenjenu cijenu goriva državni proračun od povećanja trošarina profitirao za dodatnih 450 milijuna kuna na godišnjoj razini, odnosno 280 milijuna kuna u ovoj godini (s obzirom da je već svibanj).
Sada, uz veće cijene sirove nafte na tržištu, vidimo da će državni proračun profitirati i više, zbog više osnovice na koju se obračunava PDV. Tako Maras i njegovi pajdaši mogu očekivati proračunski profit veći od predviđenih 450 milijuna kuna, a vozači utoliko manje kuna u svojim novčanicima odnosno manje prijeđenih kilometara za istu cijenu.
To je otprilike izbor koji ima kupac na reguliranom i nametima satranom tržištu.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
22 Srijeda tra. 2015
Posted Nekategorizirano
inOznake
crno tržište, Država, duhan, gotovina, imovina, porez, pranje novca, zakon
Evo jedna simpatična vijest – došla kineskinja u autosalon kupiti auto, fina kola BMW 730, pa istresla hrpu od 113.000 novčanica od po jednog juana, a ostatak platila karticom. Trgovci su šest sati brojali novac, nakon čega se ona sretna odvezla kući u finoj limuzini, a trgovci (vjerojatno) počastili dobrom večerom koju su zaradili na proviziji. 🙂
I evo jedna vijest (koja to i nije) iz naše turobne stvarnosti, slika iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma, članak 39:
(1) Ne smiju se u Republici Hrvatskoj obavljati naplate u gotovini u iznosu koji prelazi 105.000,00 kuna odnosno u poslovima s nerezidentima u vrijednosti koja prelazi 15.000,00 EUR prilikom:
– prodaje robe i pružanja usluga,
– prodaje nekretnina,
– primanja zajmova,
– prodaje prenosivih vrijednosnih papira ili udjela.
(2) Ograničenje primanja gotovinskih plaćanja iz stavka 1. ovoga članka vrijedi i u slučaju ako se plaćanje kod navedenih transakcija obavlja u više međusobno povezanih gotovinskih transakcija koje ukupno prelaze iznos 105.000,00 kuna odnosno koje prelaze vrijednost od 15.000,00 EUR.
(3) Ograničenje gotovinske naplate odnosi se na sve pravne i fizičke osobe koje, obavljajući registriranu djelatnost, u navedenim transakcijama primaju gotov novac.
(4) Naplate koje prelaze iznose propisane stavkom 1. i 2. ovoga članka moraju se provesti bezgotovinski preko računa u kreditnoj instituciji, ako drugim zakonom nije drugačije uređeno.
Dakle u Hrvatskoj ne možete kupiti automobil, niti išta drugo, i platiti ga novčanicama ukoliko je to više od 105.000 kuna. Ako iznos prelazi 105.000 kuna zakon nalaže da transakciju izvršite preko računa u banci, tako da porezna uprava ima uvid u to što radite s vašom imovinom (novcem), a to čini zato da bi bila sigurna da vam ne propusti oteti dio koji joj je vlast dala pravo da vam otme, i za što ćete usput platiti solidnu proviziju banci.
Vlast ne voli gotovinu, jer je teško nadzire i samim time teže otima iz vaših džepova. Postoji mogućnost da je njen dugoročni cilj kompletno izbaciti iz opticaja gotovi novac i sve transakcije građana podvući u sferu “elektronskog”, uz uspostavu strogo nadziranih kanala kojima će transakcije biti moguće činiti.
Kako ne biste pomislili da je jedini motiv za postojeću zakonsku odredbu upravo kontrola s ciljem da država bude efikasnija u tjeranju porezne discipline i otimanju vaše imovine, u okvir istog je ubačen terorizam, kao element zastrašivanja, i kojim vam se sugerira da budete suzdržani od kritike i nadasve poslušni.
Jedan usputni primjer, kada sam već spomenuo metode zastrašivanja, je kampanja Carine i HUP-a usmjerena na crno tržište duhana. Kampanja sugerira da po duhanu kojeg kupujete na crno plaze žohari, crvi i druge beštije koje bi vam trebale ogaditi stavljanje takvog duhana na čube. Budalaštine. No ovdje, kao i u slučaju plaćanja gotovinom, također imamo slučaj izvjesno velikog broja transakcija iz kojih je isključena država, a tome je tako jer je trošak rizika poslovanja na crno manji od troška formalno legalnog poslovanja.
Razvoju crnog tržišta osobito pogoduje porezno opterećenje koje je u slučaju duhana ovih dana poraslo jer je Vlada odlučila povećati trošarine na duhanske proizvode. Povećanjem trošarina Vlada je smanjila trošak rizika poslovanja na crnom tržištu i stoga možemo očekivati njegov daljnji rast. Državna propaganda će reći da tako nešto ide državi (u praksi to je vlast i birokracija) na štetu, iako je ispravnije reći “ne ide joj u korist”, što je istina koja nas vodi do sljedeće istine – ono što ne ide državi u korist ide u korist vama.
Međutim, tu je skrivena i još jedna istina, kada bi vlastohlepci nekako sve sudionike tržišta ipak natjerali da posluju legalno, u prereguliranom i porezno preopterećenom okviru, tada bi se tržište svelo na tek djelić onoga kakvo je danas, sudionika bi bilo manje, proizvedene robe također, ona bi poskupila i bila teško dostupna, a od takvog tržišta vlastohlepci ne bi ubrali niti djelić novca kojega sada spominju kao gubitak zbog nenaplaćenog poreza na crnom tržištu.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
p.s. Kapitalac je nepušač