Liberalna misao (54)

Oznake

budala, idiot, institucije, Liberalna misao, zakon

Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv minimalne plaće

Oznake

minimalac, sindikat, zakon

Savez samostalnih sindikata Hrvatske pokrenuo je inicijativu s ciljem da se minimalna plaća ubuduće određuje u odnosu na prosječnu isplaćenu plaću. Konkretno, sindikati traže zakonsku odredbu prema kojoj će minimalac iznositi 50% prosječne mjesečne bruto plaće (podatak DZS). To bi značilo da se postojeća minimalna plaća podigne sa bruto 3029,55 HRK na cca 3180 HRK (točan iznos neto plaće varira, ovisno o prirezu i osobnim olakšicama svakog zaposlenog građanina pojedinačno).

O problematici minimalca libertarijanski su blogeri pisali već mnogo puta (npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje …), ali vrijedi spomenuti ono najvažnije. Minimalac uzrokuje pojavu koja se naziva “neuposlivost“. Tvrtke koje u danom trenutku isplaćuju minimalne plaće (razlozi mogu varirati od visokog stupnja konkurencije do niske vrijednosti gotovog proizvoda i drugoga) zbog rasta minimalca bivaju eliminirane s tržišta. Njima se otežava poslovanje, a mnoge i prestaju postojati. Tako se uništava gospodarstvo. Radnici koji su zaposleni u tim tvrtkama ostaju bez posla i postaju teret socijalnog sustava (poreznih obveznika). Tako se uništavaju radna mjesta. Osim što postaju teret poreznih obveznika oni bivaju prisiljeni potražiti izvore prihoda u domeni sive ekonomije koja im omogućuje niže nadnice ali osigurava egzistenciju. Nažalost, zbog postavljanja višeg (i višeg) praga minimalne plaće nezaposlenim ljudima smanjuje se mogućnost pronalaženja posla u legalnoj zoni.

Nije čudno kako mnogi poduzetnici ali i radnici podržavaju institut minimalne plaće. U oba slučaja podrška se može najbolje objasniti kao prilika za obračun s konkurencijom. (Jače) tvrtke se tako mogu obračunati s konkurencijom slabijih tvrtki, koje bi eventualnim rastom mogle ugroziti njihovu tržišnu poziciju, dok isto vrijedi i u slučaju zaposlenih s višim primanjima koji na ovaj način smanjuju mogućnost da im radno mjesto ugrozi slabije plaćen kolega vertikalnim napredovanjem unutar tvrtke.

Minimalna plaća ima izravno negativne učinke na gospodarstvo i standard građana, dok je zbog partikularnih interesa nažalost rašireno suprotno uvjerenje.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vlast mrzi transakcije u gotovini

Oznake

crno tržište, Država, duhan, gotovina, imovina, porez, pranje novca, zakon

Evo jedna simpatična vijest – došla kineskinja u autosalon kupiti auto, fina kola BMW 730, pa istresla hrpu od 113.000 novčanica od po jednog juana, a ostatak platila karticom. Trgovci su šest sati brojali novac, nakon čega se ona sretna odvezla kući u finoj limuzini, a trgovci (vjerojatno) počastili dobrom večerom koju su zaradili na proviziji. 🙂

I evo jedna vijest (koja to i nije) iz naše turobne stvarnosti, slika iz Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma, članak 39:

(1) Ne smiju se u Republici Hrvatskoj obavljati naplate u gotovini u iznosu koji prelazi 105.000,00 kuna odnosno u poslovima s nerezidentima u vrijednosti koja prelazi 15.000,00 EUR prilikom:
– prodaje robe i pružanja usluga,
– prodaje nekretnina,
– primanja zajmova,
– prodaje prenosivih vrijednosnih papira ili udjela.
(2) Ograničenje primanja gotovinskih plaćanja iz stavka 1. ovoga članka vrijedi i u slučaju ako se plaćanje kod navedenih transakcija obavlja u više međusobno povezanih gotovinskih transakcija koje ukupno prelaze iznos 105.000,00 kuna odnosno koje prelaze vrijednost od 15.000,00 EUR.
(3) Ograničenje gotovinske naplate odnosi se na sve pravne i fizičke osobe koje, obavljajući registriranu djelatnost, u navedenim transakcijama primaju gotov novac.
(4) Naplate koje prelaze iznose propisane stavkom 1. i 2. ovoga članka moraju se provesti bezgotovinski preko računa u kreditnoj instituciji, ako drugim zakonom nije drugačije uređeno.

Dakle u Hrvatskoj ne možete kupiti automobil, niti išta drugo, i platiti ga novčanicama ukoliko je to više od 105.000 kuna. Ako iznos prelazi 105.000 kuna zakon nalaže da transakciju izvršite preko računa u banci, tako da porezna uprava ima uvid u to što radite s vašom imovinom (novcem), a to čini zato da bi bila sigurna da vam ne propusti oteti dio koji joj je vlast dala pravo da vam otme, i za što ćete usput platiti solidnu proviziju banci.

Vlast ne voli gotovinu, jer je teško nadzire i samim time teže otima iz vaših džepova. Postoji mogućnost da je njen dugoročni cilj kompletno izbaciti iz opticaja gotovi novac i sve transakcije građana podvući u sferu “elektronskog”, uz uspostavu strogo nadziranih kanala kojima će transakcije biti moguće činiti.

Kako ne biste pomislili da je jedini motiv za postojeću zakonsku odredbu upravo kontrola s ciljem da država bude efikasnija u tjeranju porezne discipline i otimanju vaše imovine, u okvir istog je ubačen terorizam, kao element zastrašivanja, i kojim vam se sugerira da budete suzdržani od kritike i nadasve poslušni.

Jedan usputni primjer, kada sam već spomenuo metode zastrašivanja, je kampanja Carine i HUP-a usmjerena na crno tržište duhana. Kampanja sugerira da po duhanu kojeg kupujete na crno plaze žohari, crvi i druge beštije koje bi vam trebale ogaditi stavljanje takvog duhana na čube. Budalaštine. No ovdje, kao i u slučaju plaćanja gotovinom, također imamo slučaj izvjesno velikog broja transakcija iz kojih je isključena država, a tome je tako jer je trošak rizika poslovanja na crno manji od troška formalno legalnog poslovanja.

Razvoju crnog tržišta osobito pogoduje porezno opterećenje koje je u slučaju duhana ovih dana poraslo jer je Vlada odlučila povećati trošarine na duhanske proizvode. Povećanjem trošarina Vlada je smanjila trošak rizika poslovanja na crnom tržištu i stoga možemo očekivati njegov daljnji rast. Državna propaganda će reći da tako nešto ide državi (u praksi to je vlast i birokracija) na štetu, iako je ispravnije reći “ne ide joj u korist”, što je istina koja nas vodi do sljedeće istine – ono što ne ide državi u korist ide u korist vama.

Međutim, tu je skrivena i još jedna istina, kada bi vlastohlepci nekako sve sudionike tržišta ipak natjerali da posluju legalno, u prereguliranom i porezno preopterećenom okviru, tada bi se tržište svelo na tek djelić onoga kakvo je danas, sudionika bi bilo manje, proizvedene robe također, ona bi poskupila i bila teško dostupna, a od takvog tržišta vlastohlepci ne bi ubrali niti djelić novca kojega sada spominju kao gubitak zbog nenaplaćenog poreza na crnom tržištu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. Kapitalac je nepušač

Bicikliranje po mjeri birokrata

Oznake

bicikl, cesta, djeca, dozvola, kaciga, propis, sigurnost, zakon

Kako su naši zakoni uglavnom gomila arbitrarnih, birokratskih izdrkotina govori nam primjer iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji između ostaloga propisuje i sljedeće:

Sa navršenih 10 godina dozvoljeno je djetetu da upregne dva konja, skoči na kola i krene s njima prometovati po lokalnoj cesti. Đija Riđane, hija Sokole! Međutim još četiri godine, iliti do četrnaeste, zakon tom istom djetetu brani da se po toj istoj cesti vozi biciklom. Osim ako, naravno, prije toga nije položilo državni ispit za upravljanje biciklom i dobilo dozvolu. Birokratima je valjda malo teže osmisliti ispit i dozvolu za upravljanje zapregom pa su tu u odredbama malo blaži (čl 215. stavci 1 i 4). A i bicikl je danas popularniji no ikad, povoljniji no ikad, pa je tako i zakon odraz prilike da se oko bicikla izgradi jedan fini birokratski okvir, uhljebi još “udarača pečata” i drugih lezilebovića koji će prosipati pamet i za to ubirati propisanu naknadu.

Detalje o tome kako su birokrati zamislili djecu licencirati za upravljanje biciklom možete pročitati ovdje. Živi cirkus.

Osobito je zanimljivo to što su prvo zakonom zabranili djeci da voze bicikl po cesti, a da istovremeno nisu osigurali polaganje ispita, pa ispada da su djeca cijelo vrijeme u prekršaju i to su skontali tek sada. I tako sada raste pritisak na vlast da brže-bolje organizira polaganje ispita. Nedaj bože da tko izbriše onu prvu odredbu o zabrani iz zakona. Što bi bespomoćni sužnji rekli na to.

I baš si razmišljam, kako je danas ljudima nepojmljivo da budu dio neregulirane, slobodnotržišne ekonomije tako bi se moglo desiti da danas-sutra, recimo za 30-40 godina, kao posljedicu ovog propisa dobijemo potpuno preoblikovanu svijest građana kojima će biti jednako nepojmljivo sjesti za bicikl bez prethodne suglasnosti nekog birokrata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mit o proizvodima koji su programirani da se pokvare

Oznake

garancija, kućanski aparati, kvar nakon garancije, kvar televizora, zakon, zaštita potrošača

Sigurno ste čuli za stvar iz naslova. Možda i sami sumnjate da u tome nešto ima (gdje ima dima ima i vatre) ili ste, štoviše, u potpunosti uvjereni u to. Osim što vam se to možda i desilo, da vam se uređaj pokvari (to je svojevrstan tragičan i neželjen događaj, u pravilu neočekivan), ili ste u kuloarskim pričama čuli da se nekome desilo, ruku na srce ne raspolažete ikakvim konkretnim dokazom da je kvar insceniran od strane proizvođača problematičnog uređaja.

A dokaz da se vaš uređaj namjerno pokvario dan nakon isteka garancije mogle bi ponuditi dvije vrste stručnjaka: inženjer elektrotehnike (smjer: slaba struja) i/ili informatičar. Elektrotehničar može objasniti čemu služi i kako radi svaki dio vašeg uređaja (primjerice televizora), to znači da već površnim pogledom inženjer može pokazati prstom na elektronički sklop koji je sposoban učiniti nešto tako perfidno poput kvarenja uređaja dvije godine nakon što ste ga donijeli u svoj stan i uključili u struju odnosno “dan nakon što mu je istekla garancija. Informatičar bi pak mogao odgnonetuti kako su programirani oni fini dijelovi televizora (primjerice “čipovi”), dakle pregledavajući liniju po liniju programskog koda koji je učitan u njih pročitati što točno sporni sklop čini, ukoliko elektrotehničar već ne nađe sumnjivi “komad elektronike”.

S obzirom da dokaza ove konspiracije do dana današnjeg nisam vidio to ne znači da se po tom pitanju udruge civilnog društva i zakonodavci već nisu angažirali. U Francuskoj se regulacija ovog pitanja radikalizirala. Iz aktivitizma potrošačkih udruga izrodio se zakon kojim se brani, pod prijetnjom suludih novčanih i zatvorskih kazni, da proizvođači elektroničkih uređaja namjerno kvare svoje uređaje. Nisam siguran gdje se nalazi više idiotizma, u ideji da proizvođači tako nešto doista čine, u tome što postoje ljudi koji su se udružili kako bi širili to idiotsko vjerovanje, ili sama država koja u konačnici uvodi zakon kojim bi regulirala to pitanje. Stvarno bizarno. Mislite da je Francuska daleko ali čini mi se da se Hrvati konstantno oduševljavaju ovakvim stvarima pa me ne bi čudilo da danas sutra i kod nas vidimo nešto slično.

Ajmo ovako – mislim da nije teško zamisliti sljedeću situaciju: recimo da imamo dva proizvođača televizora. Prvi proizvođač manipulira trajanjem svojih televizora, dok drugi to ne čini. Osim što je proizvodnja takvog izmanipuliranog televizora skuplja, jer treba osmisliti, proizvesti i prikriti elektronički sklop koji manipulira trajanjem, takve televizore potrošači će kupovati manje. Zašto i kako će oni znati koji su televizori izmanipulirani, a koji ne? Tako što će o tome čuti od ljudi s kojima komuniciraju. Čuti će o njihovim iskustvima po tom pitanju. Kao što se kuloarima šire idiotske priče o globalnim zavjerama tako se šire i one korisne priče zahvaljujući kojima tržište jedne nagrađuje, a druge kažnjava (recimo one koji pokušaju skratiti vrijeme trajanja uređaja kojeg proizvedu, ako u tome ima istine… a nema). Također možda će sami kupiti dobar televizor (sasvim slučajnim odabirom) pa drugima na isti način preporučiti dobru kupnju. Dakle odabrat će onaj proizvod za kojeg su čuli da radi bolje i traje dulje, a ne onaj za kojeg su čuli da se kvari ergo ne vrijedi!

Iz perspektive proizvođača vrijedi sljedeće – bolji proizvod izbacuje s tržišta lošiji proizvod. Drugim riječima – Uspješniji je onaj proizvođač koji bolje zadovoljava očekivanja kupaca. Obrtanje ove logike nije logika. To je fanatizam. A kome koristi fanatizam?

I u ovom slučaju – autoritetima. Na zakonu će narasti birokracija, ali i moć udruge koja je isposlovala isti. Fanatične udruge i vlast evidentno rade isti posao. Ili trebamo vjerovati autoritetima (ili useful idiotima koji šire tu fanatičnu teoriju) da se ovdje zapravo radi o globalnoj zavjeri svih proizvođača elektroničkih uređaja koji su redom ugradili u iste nekakve sklopove koji služe tome da bi kvarili? Jel ima gdje dokaz postojanja takvog elektroničkog sklopa? Jel itko ikada debugirao neki čip kojeg bi se eventualno i moglo programirati da “ugasi” uređaj nakon izvjesnog vremena? Što s vremenom kada uređaj nije pod naponom, kako su trajanje i operativnost tog sklopa rješili u tom slučaju?

E! Ne želim o tome debatirati! Želim dokaz! Nalaz sudskog vještaka, ispis programskog koda iz sumnjivog čipa ili barem fotku elektroničkog sklopa kojeg se drži sumnjivim pa ću pogledati sam! Nešto! Bilo što? Anybody!? Mislim stvarno.

* u međuvremu mi se javio jedan čitatelj i poslao sliku svojeg LCD televizora za kojeg tvrdi da ga je proizvođač programirao da mu pukne ekran, zamislite, dva dana nakon isteka garancije (i to one produljene koja se doplaćuje… nevjerojatno, čak su i te opcije ugrađene u taj “mehanizam kvarenja”).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država poručuje: Zakoni su tu da se krše!

Oznake

BDP, deficit, Država, proračun, vlada, zakon, Zakon o fiskalnoj odgovornosti

Zanimljiv tekst na Banka.hr – Vlada probila fiskalno pravilo za 4 mlrd kuna

… iz kojeg doznajem kako je Vlada prekršila čak tri zakona, onaj o fiskalnoj odgovornosti, zatim zakon proračunu te zakon o izvršavanju proračuna za 2013. godinu.

Rashodi opće države umjesto da se smanjuju konstantno rastu, tako su u 2013. rasli za 600 milijuna kuna na ukupno 150,6 milijardi kuna. Toliko o “štednji” koja nas uništava. Ima li još tko u potrazi za dokazom kako vlast ne štedi već konstantno nemilice troši (oporezovani novac) i zadužuje građane koji zbog toga klize u siromaštvo?

Paradoksalno je kako Vlada zapravo ne odgovara nikome. Povjerenstvo za fiskalnu politiku, koje je samo jedna instanca izvršne vlasti izmišljena kako bi si uhljebi malo povećali plaće, ovdje se javlja kao neka vrst komentatora događaja nakon što su se oni već odigrali, a mjere koje predlažu nakon što ustanove kršenje zakona su čista patetika:

Fiskalna pravila postoje zato da bi ih se nositelji fiskalne politike pridržavali jer povećavaju stupanj predvidivosti i povjerenja u izvršnu vlast. Ako se smatra da zakonski definirana fiskalna pravila ne odgovaraju postizanju dugoročnih razvojnih i stabilizacijskih ciljeva, onda treba na vrijeme pokrenuti izmjene zakonskog okvira, čime se izbjegava situacija kršenja pravila i narušavanje vjerodostojnosti, ističu u Povjerenstvu.

Shvatite to ovako – ukoliko je zakon previše rigorozan, i Vlada ga je prekršila, olabavi ga malo brate!

To se naime već jednom i desilo, da ne bi ispalo kako pretjerujem. Nakon što je Vlada prekršila fiskalna pravila ona su izmjenom zakona u veljači ove godine olabavljena (s jedne strane) i izrelativizirana vezanjem uz EU direktive (s druge strane). Što god da Vlada čini uvijek će biti fiskalno odgovorna, a proračunu su u tom okviru otvorena vrata za daljnji rast na zadovoljstvo Vlade i interesnih skupina građana, a na žalost poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O kažnjavanju, prosperitetu i vladavini prava

Oznake

EU, kazna, pravila, totalitarizam, vladavina prava, zakon

U posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata (i od različitih ljudi) čuo konstatacije tipa “u Njemačkoj nema šanse da učiniš ovo ili ono jer te država žestoko kazni” i prisjetio se da su Hrvati, od kojih ćete u pravilu čuti ovakve izjave, zapravo opsjednuti kaznenim aspektom društva. Prema mišljenju nekakve većine Hrvata, a to pak zaključujem empirijski, država je tu da kažnjava i bavi se progonom građana.

S obzirom da u Hrvatskoj zakonima nije regulirano baš sve što bi se prosječnom Hrvatu prohtjelo zna se desiti da on pronađe neku situaciju koju druga država regulira (i kažnjava), a kako Hrvatska to ne čini često će reći da živimo u neurednoj državi gdje se ne zna tko pije, a tko plaća (ili svatko radi što hoće) pa će često ovom društvu dodjeljivati anarhične etikete (što se pak u pravilu miješa s kaosom), a to se pak lako kalemi na ideju o slobodi pojedinca pa i slobodi tržišta kao donositelja prosperiteta. No dobro.

Konfuzija nastaje kod dovođenja kaznenog aspekta nekog zakonskog okvira sa prosperitetom građana ili države. Bojim se da ljudi ovdje nekako smatraju da je količina kaznenih odredbi u zakonima usko povezana s prosperitetom. No ono što čini Njemačku prosperitetnom, za razliku od Hrvatske, je upravo nešto drugo. Tradicija njemačkog pravnog sustava je dugačka i uz Englesku možemo reći da je ona sazdana na temeljima vladavine prava (Rechtstaat). Tu vladavinu prava je osobito važno naglasiti jer ona umjesto da se bavi primjerenim kažnjavanjem građana, što istovremeno podrazumijeva postojanje autoriteta (države) nad građanima i s većim pravima od građana, ona se bavi upravo zauzdavanjem autoriteta (ponovno države). Ono što je potrebno za ekonomski prosperitet građana, a posljedično i cijele zajednice (države) jest izjednačavanje individualne i zajedničke pozicije u pravnom pogledu. Ako pojedincu nešto nije dozvoljeno onda to nije dozvoljeno niti državi. Mogu usred noći nabrojati barem deset stvari koje su jednom Hrvatu zabranjene ali Hrvatskoj (državi) dozvoljene. U toj činjenici nalaze se uzroci mnogih naših nevolja, osobito onih ekonomskog i socijalnog predznaka.

Njemačka je poučena nedostacima weimarskog ustava i razvojem nacionalsocijalizma svoj pravni okvir učinila rigidnijim, otpornijim na totalitarizam. Državu su vratili u okvir koji mogu dobro nadzirati. Međutim pošasti modernog doba doskočile su i tome. Tako danas uz Njemačku i ostale države, članice EU, razvijaju specifične oblike totalitarizma i represije. Počevši od unije koja je u začetku zamišljena kao unija slobodne trgovine da bi se do danas, a osobito nakon donošenja maastrichtskog odnosno lisabonskog sporazuma, većina odluka donosila umjesto u parlamentima domicilnih država u bruxelleskom parlamentu, u kojeg pak svaka država članica bira svoju predstavničku vlast (vlada iznad vlade?). O rastućem poreznom opterećenju širom EU, javnom dugu kojeg stvaraju vlade (otplaćuju porezni obveznici) i koji se iz dana u dan nošen krilima interesnih skupina (sindikata i drugih žderača proračunskog novca) strelovito uspinje, pa i kolosalnom regulatornom okviru ili pak ideji o uvođenju bankarske unije, da ne govorimo. Čini mi se da ni jedna država članica EU nema zakonski okvir koji je u stanju prepoznati postepeni razvoj nekog novog oblika totalitarizma. Totalitarizam se tragično poistovjećuje s kakvim despotom koji zauzima tron države, no ovaj današnji, moderni oblik totalitarizma, nedvojbeno proizlazi iz pera birokracije. Države u razvoju, poput Hrvatske, i bez ikakve tradicije kada govorimo o vladavini prava, danas su osobito ugrožene, odnosno ugroženi su njihovi obespravljeni i (“legalno”) pokradeni građani.

Vladavina prava možda je oduvijek neshvaćena, ili se za nju ne mari onoliko koliko bi trebalo, a danas je, mogli bismo reći, tek mrtvo slovo u ustavima svih redom država EU.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda!

Oznake

deficit, fiskalna odgovornost, gospodarstvo, kriza, politika, porez, Pusić, reforme, siromaštvo, vlada, zakon, Štednja

Cilj je smanjenje deficita, a ne novi porezi – kaže Pusić.

Naravno! Novi porezi su tek sredstvo kojim bi Vlada željela ostvariti taj cilj. Međutim čini mi se da smo premašili prijevoj Lafferove krivulje odnosno točku nakon koje daljnje podizanje poreza donosi manje novca u državni proračun, povećava defitit, guši ekonomsku aktivnost, a građane osiromašuje. Građanima se na vrat stavlja sve veći javni dug i njihov standard posljedično pada. Porezi neće pomoći. Načiniti će štetu koju će biti nemoguće ispraviti. Kada bolje pogledam oko sebe možda je neprimjereno koristiti futur.

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda. Vlada mora početi trošiti manje jer zbog provođenja neprimjerenih politika i izbjegavanja nužnih reformi prihoduje sve manje. Fiskalno neodgovorna Vlada građane je uvukla u spiralu socijalnog beznađa. Fiskalnu neodgovornost čak su i (paradoksalno) zaštitili Zakonom o fiskalnoj odgovornosti izbacivši odredbe temeljem kojih bi državni dužnosnici snosili posljedice za vlastite postupke (izmjene zakona od 12.02.2014).

Prave reforme značile bi da se država zbog potrebe za manjim troškovima mora početi odricati mnogih poslova nad kojima polaže ekskluzivno monopolno pravo i koje, nažalost, koristi kao sredstvo manipulacije građanima (ucjenjuje ih stvarima koje spadaju u domenu osnovnih ljudskih potreba civiliziranog čovjeka). Proizvodnja birokratskih postupaka mora momentalno prestati, a postojeća skalamerija zakona i propisa raspetljati, skratiti. Ne vidim drugog puta da se izbjegne slobodan pad u ponor siromaštva.

No Vlada će umjesto radikalnih reformi, kroz koje bi sama morala pretrpjeti bolne udarce i odreći se statusa (moći) kojeg uživa, radije nastaviti iscrpljivati porezne obveznike. Pritom obećavajući kako će posljednje kapi krvi koje im isisava ovaj puta investirati kako treba. Donosit će neviđene strategije i obećavati spektakularne rezultate koji će opravdati žrtvu, povratiti izgubljenu nadu i svima donijeti zasluženi prosperitet. Ništa od obećanog neće se desiti. Dok građani shvate da su obmanuti, navučeni na “spiku”, a mnogi i na socijalni dop, bit će prekasno, a njihov integritet bit će nepovratno narušen.

Daljnje porezno opterećenje i eksploatacija poreznih obveznika kao potpora planskom ekonomiziranju, u očekivanju nekakvog čudesnog hrvatskog “new deala”, obično je mazanje očiju. Preambiciozna vlast, koja teži upravljati svim mogućim aspektima društva, ne može učiniti ništa osim naštetiti društvu. Ona je izgubljena u ambicijama, razočarana rezultatima te uvijek oslobođena krimena vlastitih nedjela. Njene grijehe, kao i uvijek, platiti će građani svojom imovinom i slobodom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Direktori javnih tvrtki lobiraju za rušenje temeljnog ljudskog prava!

Oznake

ceste, Država, građevinsko zemljište, HAC, Hrvatske ceste, Hrvatske vode, HŽ, imovina, infrastruktura, investicije, Javni interes, ljudsko pravo, opći interes, Plinacro, poljoprivredno zemljište, pravo, vlast, zakon

Direktori javnih tvrtki žele državu u kojoj će umjesto vladavine prava, načela koji štiti vrijednosti i interese svih građana na jednak način, vrijediti pravo njihovog osobnog interesa. Svoje interese oni žele ostvarivati oduzimajući građanima pravo da posjeduju imovinu. I to kako bi sa istom raspolagali drugačije odnosno da bi na toj imovini ostvarivali korist za sebe. Pravo na posjedovanje imovine je temeljno ljudsko pravo svakog čovjeka (Čl.17. Opće deklaracije o ljudskim pravima).

Direktori javnih tvrtki otvoreno pozivaju vlast (zakonodavnu, izvršnu i sudbenu) da stvori pravni okvir koji bi građanima Hrvatske oduzeo temeljno ljudsko pravo na posjedovanje imovine! Potpuno je nevažno od kakvog značaja će država pritom proglasiti neki projekt. Sva korist od istog postaje beznačajna zbog činjenice da direktori javnih tvrtki svoje projekte žele realizirati gaženjem temeljnih prava građana!

Da stvar bude degutantnija direktori javnih tvrtki u otvorenom i besramnom lobiranju vlastodršcima zahtjevaju da im se omogući neometan ulazak na posjede građana kako bi mogli izvršavati procjenu vrijednosti njihove imovine (!), potom da tu zemlju u svrhu izgradnje ne moraju otkupljivati kao građevinsko već kao poljoprivredno zemljište (!), zatim da se zakonski odredi besramno niska cijena otkupa te zemlje (!), a od sudbene vlasti traže da odluke o ovim pitanjima sudovi donose isključivo u njihovom interesu (!!!).

Srećom, država prema radikalnim idejama poput ovih još uvijek pokazuje znatnu dozu rezistencije. Ukoliko ona odluči mijenjati svoju pravnu osnov u smjeru jačanja vladavine prava tada će razloga za strah od nametanja besramnih ideja putem države biti sve manje, a imovinska prava građana bit će zaštićena. Ukoliko država popusti pod pritiskom besramnika građani će sve češće biti zakidani za svoja temeljna ljudska prava, bilo to kroz gubitak imovine poput zemlje ili kroz nemilosrdno oporezivanje njihovog produktivnog rada od kojega se, uostalom, i financiraju projekti koje će besramni direktori javnih tvrtki svrstavati u kontekst “javnog interesa” ili čak “općeg dobra”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

I tvrtke bez zaposlenih su korisne tvrtke!

Oznake

30000, Maras, Poslovni uzlet, strane tvrtke, tvrtke bez zaposlenih, zakon, zapošljavanje

Vjerojatno ste čuli za ideju ministra Marasa da bi tvrtkama bez zaposlenih trebalo nametnuti zakonsku obvezu da zaposle barem jednog radnika. Tvrtki bez i jednog zaposlenog navodno ima 30.000. Kaže Maras – to bi moglo pomoći u zapošljavanju nekoliko tisuća ljudi. Osobiti naglasak on je stavio na strane tvrtke koje na taj način posluju na hrvatskom tržištu, kroz svoja predstavništva.

U ovoj priči osim jalovih teza vidim barem dvije problematične stvari: 1. ideju da će propisivanjem obveze zapošljavanja barem jednog radnika tvrtke doista to i učiniti 2. da u stranim tvrtkama ima nešto posebno problematično.

Iz zadnjeg priopćenja DZS-a o broju i strukturi poslovnih subjekata doznajem kako u Hrvatskoj postoji 134.923 društava s ograničenom odgovornošću, tzv. D.O.O tvrtki. Iz ovog i Marasovog podatka vidljivo je da 22% od ukupnog broja registriranih tvrtki u Hrvatskoj nema ni jednog zaposlenog.

Iz analize Bisnoda doznajem kako je svaka 10. tvrtka koja je predala financijsko izvješće za 2012. godinu u stranom vlasništvu. U nedostatku preciznijih podataka mogu zaključiti tek da je broj stranih tvrtki u odnosu na ukupan broj tvrtki u Hrvatskoj 10%, odnosno 13.492 ako taj postotak primijenimo na ukupan broj tvrtki. Kada bismo usporedili taj broj s Marasovih 30.000 vidimo da je udio stranih tvrtki bez zaposlenih tek 45% od ukupnog broja takvih tvrtki gdje se razlika od 55% odnosi na tvrtke u hrvatskom vlasništvu. No stvar je kudikamo gora za hrvatski postotak, naime 13.492 strane tvrtke zapošljavaju čak 112.240 hrvatskih građana odnosno svaka od njih u prosjeku 8,3 radnika.

Tek manji dio stranih tvrtki ne zapošljava ni jednog radnika ali služi kao karika koja nedostaje između nekog proizvođača s jedne strane i kupca s druge. Ona ih povezuje. U nedostatku preciznijih podataka može se tek konstatirati kako u skupu od 30.000 tvrtki bez zaposlenih također vrijedi pravilo “10% stranih” dakle ima ih najmanje 3.000 dok je najviše 27.000 u hrvatskom vlasništvu. Marasova priča o problemu stranih tvrtki koliko vidimo ne drži vodu. On toga ili nije svjestan, pa predlaže mjeru koristeći se krivom tezom (što je tim veći politički problem), ili je svjestan ali namjerno prikriva činjenice i obmanjuje javnost što ne bi bilo nikakvo čudo jer to rade i njegovi kolege poput ministra Mrsića (što je još veći politički problem).

Maras je, prema mojem mišljenju, motiviran isključivo novcem kojeg bi rado prikupio u državni proračun (potom i potrošio) na račun zapošljavanja radnika u tim tvrtkama. U idealnom slučaju to je 30.000 novih radnih mjesta za koja očekuje ubrati porez i doprinose. Ako bi svaka tvrtka zaposlila radnika na minimalnu plaću (neto = 2.383,77 HRK, bruto = 3.017,61 HRK, bruto 2 = 3.476,29 HRK) to bi državnom proračunu na godišnjoj razini donijelo 393 milijuna kuna, od čega bi 217 milijuna otišlo u mirovinski sustav, 165 milijuna u zdravstvo, a tek 10 milijuna na konto poreznih prihoda. Ideja je dakle da se prisiljavanjem na nepotrebno zapošljavanje osigura dodatan novac za socijalne transfere iz državnog proračuna.

Smisao ovoj hipotezi daju svima poznati financijski problemi mirovinskog i zdravstvenog sustava gdje se prvi već odavno krpa sa 50% proračunskih sredstava, a zdravstveno nešto manje iz proračuna no sve više kreditinim zaduživanjem (u siječnju se saniralo sa 5 milijardi kuna temeljem Zakona o sanaciji javnih ustanova da bi dva mjeseca kasnije doznali da nedostaje još 3,2 milijarde povrh prethodne sanacije).

No Maras ovom mjerom neće napuniti proračun kako u idealnom tako ni u bilo kojem drugom slučaju. Naime ako tvrtka funkcionira bez zaposlenih, što znači da tek posreduje između drugih tvrtki na domaćem tržištu, onda je za tvrtku to optimalan način poslovanja. Stvaranjem troška prisilnim zapošljavanjem radnika taj način poslovanja prestaje biti optimalan. U startu to je gotovo 42.000 HRK godišnjeg troška za isplatu minimalne plaće radnika, a da radnik uopće nije potreban.

Neke tvrtke možda će preuzeti tu žrtvu no neke bi se zbog toga mogle i ugasiti. Osobno vjerujem da će to biti više pravilo nego izmimka. Maras će u tom slučaju izgubiti na prikupljenom porezu na dobit. No šteta bi mogla biti daleko veća. Te tvrtke “posrednici” spajaju druge tvrtke (kupce). Prestankom postojanja tvrtki “posrednika” dolazi do pucanja veze između tvrtki koje preko njih surađuju. Samim time narušava se i njihov optimum poslovanja što će dovesti do otežanog poslovanja, većeg troška i posljedično smanjenja broja radnika koji su u njima zaposleni. Dakle logično je očekivati manje priljeve od poreza na dobiti te dohodak i kod tvrtki koje su povezane s tvrtkama “posrednicima”.

Da bi priča bila bizarnija Maras je svoju ideju najavio na predstavljanju projekta “Poslovni uzlet” te u istoj prigodi izjavio kako državni dužnosnik i privatni biznis moraju biti odvojeni s dva metra armiranog betona. Maras sebe smatra iznimkom od slučaja, ili se možda ne smatra državnim dužnosnikom. Pretpostavljam da je ovo prvo ispravnije gledište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac