Za pravdu novca nema

Oznake

Bajić, DORH, kriza, vladavina prava

Pojam pravednosti u Hrvatskoj je odavno istrunuo, zapravo upitno je da li je pravednosti ikad ovdje bilo i da li taj pojam neki Hrvat uopće može eksplicitno definirati. Pravedno je tako Hrvatima da imaju besplatno zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo, bespltane kojekakve doplatke, besplatne mirovine i besplatno štošta drugo i pravedno je to unatoč činjenici da sve to ipak netko za njih osobno plaća, no to je nebitno sve dok upravo ti ljudi ne počnu prigovarati. Tada to postaje stvar standarda pa i morala te će zagovornici (u pravilu korisnici) socijalnog sustava braniti legalnu otimačinu na temelju težnje dostizanja općeg društvenog standarda, kao i moralnosti da se one koji nemaju ili imaju “manje” pomaže na račun onih koji imaju “više”. Ne leži li moralnost i pravednost zapravo u dobrovoljnosti čina, inima također nije bitno. Smatraju oni po načelu da su ljudi gnjide, naročito oni koji imaju više, pa se kroz zakonsko progresivno oporezivanje njih zapravo moralizira i disciplinira. Gradacija imanja čega je također sve izraženija pa se javlja antagonizam između pripadnika različitih poreznih kategorija, vozača boljih ili lošijih automobila, vlasnika većih ili manjih stanova kao i onih koji imaju obrađenu njivu i onih koji je ne obrađuju. Zašto je moralno da o tim istim pitanjima računa vodi pravni sustav unutar kojega je očita gradacija najgore vrste, gdje se po jednoznačnim zakonima postupa na različite načine pa tako sada pojedinci, evidentno krivi za krađu raznoraznih državnih fondova koje su punili blagonakloni glasači, šeću slobodno ulicama uživajući u pogodnostima poput mogućnosti plaćanja milijunskih jamčevina (kako im je uopće dana ta opcija da prljavim novcem kupuju i jamče za slobodu), dok s druge strane nastrože sankcioniramo sitne prekršaje ljudi koji spadaju u kakvu prosječnu klasu?

U zdravoj i mentalno jakoj državi građanima bi vladavina prava trebala imati najveći prioritet. Naravno Hrvatska nije zdrava niti mentalno jaka pa tako pred pravdom prednost imaju sva redom ministarstva počevši od zaštite okoliša, regionalnog razvoja i EU fondova, uprave, poduzetništva (u korelaciji s min. gospodarstva), poljoprivrede i naročito turizma itd. u koja se i dalje bezuvjetno slijevaju milijarde HRK proračunskog novca, novca poreznih obveznika, koji se odriču izgradnje jakog pravnog sustava kako bi se umjesto njega izgrađivao usporedivo još jači birokratsko-tehnokratski sustav koji će zaposliti horde niš korisnih službenika i koji za cilj ima uvođenje beskrajnih regulativa, zakona i mehanizama ograničavanja slobode. Sve uz vašu bezuvjetnu financijsku potporu koja je osigurana unutar zakonske funkcije ministarstva financija, a ta je iznaći metode otuđivanja vašeg novca i punjenja državne kase koja se koristi za stimuliranje birokratizacije te sustavnog smanjenja vaših osobnih prava i sloboda.

Zapetljana je i konfuzna pravednost u glavama i na jezicima većine Hrvata. Većina općenito neprestano zove u pomoć taj isti sustav, sustav koji ih krade, pri tome njihovim novcem pogoduje pojedincima, redom političkim kreaturama i njihovim miljenicima, dok njih same stavlja u apsurdne situacije, kažnjava, neprestano tlači i financijski dezintegrira. I što su više potlačeni oni sve više zazivaju taj isti sustav da im pomogne.

Kriza je zahvatila i državno odvjetništvo pa Bajić sada cviljaka uokolo kako će zbog nedostatnih sredstava potrebnih za održavanje vitalnih funkcija njegovog “poduzeća” biti prisiljen činiti više pravnih nagodbi nego što je to načelno poželjno. U idealnim okolnostima valjda je dozvoljen određen broj nagodbi sve dok većina odgovara za kakva nedjela no sada će prema njegovom tumačenju toga biti i više.

Nije mi osobno jasno što je točno do sada DORH postigao u smislu jačanja pravne države i vladavine prava. S obzirom na ovakve istupe njihovog čelnog čovjeka sumnjam da su napravili išta korisno, pače ovakvim metodama samo se stimulira pravna nesigurnost građana i otvara mogućnost da će se u buduće neko kazneno djelo možda lakše sankcionirati ukoliko upadne u njihovu jurisdikciju. Naravno, pogodnosti su rezervirane za gore spomenute politički podobne kreature, nikako za običnog građanina.

Treba li na Bajićeve vapaje promptno odgovoriti na način da mu se dodijeli još novca građana za potrebe njegove borbe protiv nepravde? Je li opravdano plaćati više za sustav koji do sada nije učinio ništa značajno u korist jačanja pravne države (osim što formalno postoji) i koji upravo u ovom trenutku prijeti kako će umanjiti dozu pravedne osjetljivosti ukoliko ga se ne stimulira?

Na ucjene na konto pravednosti država bi trebala odgovoriti rezolutno i nakon ovakvih istupa smijeniti svakoga kome je dana uloga i pozicija borca protiv nepravde. Bajić za ovo zaslužuje ostavku. To bi bilo pravedno i moralno no vjerojatno to nećemo gledati jer kroz povećanje broja zaposlenih i općenito rasta tog resora Bajić obećaje Liniću bolje punjenje državnog proračuna kroz novu ulogu u kojoj bi DORH imao mogućnost direktnog izricanja novčanih kazni i oduzimanja imovine nepravednicima.

Za ovakvu pravdu novca nema, taman da vlast i odriješi kesu Bajiću. Ništa u njegovom resoru neće se mijenjati osim što će se povećati trošak poreznih obveznika na toj stavci.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

3 Čelos

Oznake

Linić, Maras, ministar, svirka, Zmajlović

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Socijalno poduzetništvo

Oznake

neravnoteža, socijalizam, socijalno poduzetništvo, zaklade

Pojam iz naslova u zadnje vrijeme je sve više prisutan u domaćem eteru. Što se skriva iza njega nije u potpunosti jasno. Ne postaje mnogo jasnije niti kada proguglate pojam, čak i preveden na najčešće korišten engleski jezik (social entrepreneurship).

Zaškakljao me taj pridjev “socijalno”, na koji sam sasvim opravdano osjetljiv jer vuče za sobom više negativnih korelacija nego pozitivnih (kako bi svi koji vole taj pojam u suštini željeli), pa sam malo istražio, napravio poneku mentalnu mapu cijele priče, povezao nodove i ustanovio da se pod tim pojmom ne skriva ništa drugo osim klasične filantropije koja se sada poput kakvog lobija želi progurati u masu i pikira na raznorazne državne i EU fondove za poticanje održivih ekonomskih aktivnosti koje za posljedicu imaju isključivo potpuni povrat uloženog natrag u društvo… na neki način.

Uglavnom nigdje se ne konkretizira evaluacija uspješnosti tih aktivnosti ali nužno je da socijalni poduzenik ne ostvari nikakvu osobnu dobit (u to ulazi povrat uloženog i dobit investitorima) već da se sva preusmjeri “društvu”. Što je “društvo” u tom kontekstu također nije jasno kao ni zašto onaj koji poduzima ne bi trebao imati kakvu korist od toga, dakle valjda niti za gaće, dok plodovi njegovog rada pripadaju društvu koje ne sudjeluje ni u kojem smislu u poduzimanju osim što na kraju komotno koristi sve benefite tuđeg napora. Prilično konfuzno i zastrašujuće ako mene pitate.

Ovaj novi lobi tako poduzetništvo razdvaja na socijalno i profitno. Po metodama ta dva poduzetništva su identična, dakle poduzetnik je osoba koja spoznaje tržišnu neravnotežu ne bi li u tom smislu razvila određene aktivnosti i ponudila idealno rješenje, u idealnom trenutku, uz idealne cijenovne uvjete kako bi ostvarila pozitivnu računicu, zadovoljila tržište i samu sebe. Dakle neravnoteža je prilika.

U čemu je onda razlika?

Profitno poduzetništvo:

• Većina poduzetnika nikad ne vrati uloženo vrijeme, trud, rizik i kapital te zbog toga ne vrijedi
• Stvara se proizvod isključivo za tržišta koja će si ga moći priuštiti

Socijalno poduzetništvo:

• Ne očekuje ništa
• Ne ostvaruje dobit za sebe i investitore (koji su filantropi ili vladine organizacije)
• Teži dobrobiti društva u cjelini

U danim usporedbama, koje možete naći na internetu na stranicama raznoraznih zaklada orijentiranih socijalnom poduzetništvu pa i na stranicama domaćih socijalnih aktivista iznesene su uglavnom besmislice koje zaista ne moram posebno komentirati. Većina poduzetnika nikad ne vrati uloženo? Besmislica i laž! Pa slijedom toga i zbog toga ono ne vrijedi? Još jedan besmisleni pokušaj diskreditiranja elementarnog ljudskog refleksa preživljavanja, jer poduzetništvo tj. kapitalizam to jest. Ispada prema tome da svaki čovjek koji kopa svoje polje i sadi krumpir na koji računa da će ga kada se razmnoži i naraste pojesti ili će ga mijenjati za neko drugo dobro ili uslugu, koju nudi drugi pojedinac, ne bi li poboljšao kvalitetu vlastitog života ne vrijedi ili djeluje u neskladu i “socijalno neodgovorno”, a da ne govorimo o metodama poduzetništva praćenima tehnološkom evolucijom u 21. stoljeću gdje ljudi od rada uspjevaju zaraditi i za automobil (neki i za brod). Gdje je nestalo pravo na odgovornost prema samome sebi?

Pretpostavljam da socijalno poduzetništvo, kakvo se reklamira u medijima, podrazumijeva da je jedini dozvoljeni profit onaj koji zadovoljava isključivo potrebe elementarnog preživljavanja, a svatko tko ipak uspije proizvesti više samim time postaje odgovoran da s proizvedenim viškom podigne prosječnu kvalitetu života svakom pojedincu u društvu u cjelini. Ako je pretpostavka imalo točna nije li to klasična socijalistička društveno-ekonomska šablona koju prakticiramo otkako je Jugoslavije pa nadalje i samostalne Hrvatske? Mislim da je to ista pokvarena ploča upakirana u nešto tobože moderno, neki novi društveno-ekonomski model koji to zapravo nije. Razlika je utoliko što klasični socijalizam podrazumijeva centralno planiranje ekonomije (i društvenih korelacija) dok ovaj oblik valjda dozvoljava da pojedinac sam pronalazi tržišne neravnoteže ne bi li poduzimao i onda profit vratio nekom “društvu”. Ako lobi smatra da je moguće kreirati dobro za apsolutno svakog čovjeka na svijetu zašto jednostavno ne popuni tu prazninu već nastoji izbaciti sve postojeće kapitaliste iz tržišne utakmice i zasjesti na njihovo mjesto?

Lobi se žestoko protivi kapitalizmu. To je još jedna veza sa socijalističkim klasičarima. Smatraju da je kapitalizam uzrok patnje velikog dijela čovječanstva. Osobno smatram da je takav stav uvreda povijesnim činjenicama, naime čovječanstvo je bilo ovdje i mnogo prije pojave kapitalizma, a povijesna činjenica jest da je u periodu u kojem se prakticiralo kapitalizam čovječanstvo (ili barem ondaj dio koji je uživao slobodu) imalo priliku razviti se i poboljšati prosječnu kvalitetu života do neslučenih razina. Kako je onda moguće da je prakticiranje slobodnog djelovanja i poduzetništva uzrok patnje kada je ta patnja bila prisutna prije slobodnog djelovanja, a slobodno djelovanje jest ono što je omogućilo ljudima da u međusobnoj i neograničenoj suradnji djeluju za vlasitu dobrobit i tu patnju umanje?

Očito je tanka je granica koja dijeli tvrdokornog socijalista od čistog kapitalista u ovoj priči. Dozvoljava ovaj lobi sve mehanizme kapitalizma i slobodnog tržišta sve do trenutka diobe profita, onda im kapitalizam više ne odgovara i on postaje sinonim za svu patnju i zlo. Nejasno ostaje kako takvi altruisti smatraju da je sav napor, ulog vremena i rizik jednog poduzetnika zanemariv i kako to nije zlo tražiti ga da se odrekne svega što zaradi kako bi taj novac poklonio “društvu”. Još uvijek nije jasno tko je društvo i zašto ono zaslužuje dobiti bez truda, a poduzetnik za trud zaslužuje samo ostati bez dobiti.

Napomenuo sam iznad kako se iza lobija nalaze neke zaklade, između ostalog to su Ashoka, Schwab i Skoll. Radi se o zakladama koje sredstva prikupljaju kroz dobrovoljne donacije, zatim raspisuju natječaje za poticanje socijalnog poduzetništva i onda taj novac dijele na raznorazne načine, od direktnog financiranja do konzaltinga. U novije vrijeme, vrijeme procvata socijalne politike i jačanja socijalne svijesti ljudi uslijed krize (koju je, vidi vraga, uzrokovala socijalna politika), ovakve zaklade jačaju kao i njihov glas pa se danas za njih odvajaju značajna sredstva i iz EU fondova koje pune EU porezni obveznici, a sutra i hrvatski građani. S punim pravom nazvao sam to lobijem jer su isposlovali od EU vlastodržaca da ih se puni novcem poreznih obveznika (dikrektan financijski teret svakom građanu), a da prema tim istim poreznim obveznicima nemaju apsolutno nikakve obveze osim nekog obećanja koje se izvlači iz kvalitetne propagande. Podsjeća to na hrvatske subvencije mljekarima, maslinarima, otočanima i inim socijalnim skupinama, zapravo na sve vidljive i nevidljive kanale kroz koje se posredstvom hrvatskih vlastodržaca i zakona vaš novac izlijeva iz vaših novčanika, čineći vas pri tome siromašnijma, te se ulijeva u proračun nekih “socijalnih” skupina koje zahvaljujući tome jačaju i žive u nerealnom odnosu.

Domaći poduzetnik opterećen se s 25% PDV-a i 20% poreza na dobit. Dakle 45% svega što prihoduje mu se oduzme na konto državnog socijalnog proračuna. Uz pribrojene parafiskalije i ostale poduzetničke namete to ide daleko iznad 50%. Iz dana u dan tako svjedočimo sve većem broju nezaposlenih, sve većem broju ugašenih tvrtki, opća nelikvidnost je tolika da je pravo čudo kako se uopće ujutro u pekarnicama može kupiti svježe ispečen kruh… i sve to uz recimo 50% poduzetnikovog “odricanja” (to je zapravo zakonski otet novac). Kako bi onda moglo funkcionirati gospodarstvo temeljeno na poduzimanju i odricanju 100% prihodovanog, tzv. socijalno poduzetništvo?

Pa naravno da nikako.  Taj pojam može funkcionirati isključivo dok postoji dovoljan broj filantropa (uvijek ih ima no taj novac ovom lobiju očito nije dovoljan) ili labilna (povodljiva) socijalna državna struktura u kojoj još uvijek postoji dovoljno novca u državnim blagajnama iz kojih ih takvi lobiji zahvaljujući imbecilnim političarima mogu sisati i uvjeravati narod u neku “new age” socijalističku utopiju. Kada bi se na neki način i uspio globalno implementirati, tko bi bio nositelj/koordinator tog pokreta? Smrdi to na neku od završnih etapa Hayekovog puta u ropstvo. U pojam socijalno poduzetništvo upakiran je altruizam – izreklamiran kroz pojmove mikrokreditiranja, jeftine lijekove za bolesti trećeg svijeta, RugMark certifikat protiv eksploatacije djece u Indiji, Sundance institut i festival neafirmiranih filmaša, svih zajedno udruženih u borbi protiv trenutno uspješnijih poduzetnika koji su svojim idejama, trudom i odricanjem pomogli mnogima da žive bolje nego jučer.

Svako dobro,
vaš Kapitalac