Postojeći Zakon o radu, kao i novi zakon o radu oko kojega još uvijek traju pregovori socijalnih partnera, pruža mogućnost poslodavcu, radniku, radničkom vijeću, te sindikatima i udrugama poslodavaca da ugovore uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ali i drugim zakonima. Tu mogućnost ipak znatno bolje koriste državni zaposlenici i to zahvaljujući temeljnom kolektivnom ugovoru odnosno granskim kolektivnim ugovorima koji se nadovezuju na prava i privilegije dane u temeljnom. Interese radnika u tom smislu načelno štite sindikati. I to čine prilično uspješno unatoč širem dojmu da se prava tih radnika sustavno krše. Taj krivi dojam javnost stječe promatrajući sindikalne aktivnosti među kojima prednjači štrajk.
Temeljni kolektivni ugovor državnih zaposlenika podigao je privilegije dane zakonom o radu na novu razinu, a granski ugovori za ljestvicu više. Riječ je o svojevrsnom paradoksu jer su privilegije koje kolektivni ugovori pružaju državnim zaposlenicima, počevši od plaće, dodataka, regresa, božićnica, naknada za odvojeni život, obilatih otpremnina i drugoga, redom osigurane na račun privatnog sektora i poreznih obveznika. U tom pogledu treba biti svjestan razlike između građana koji kroz porezni sustav pune državni proračun (porezni obveznici) i građana koji svoje primitke ostvaruju iz državnog proračuna (porezni konzumenti).
Za razliku od državnih zaposlenika oni zaposleni u privatnom sektoru u većini slučajeva uživaju tek minimalne privilegije propisane Zakonom o radu. Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora poput državnih službenika? Zašto sindikati potiču antagonizam između privatnog i državnog sektora tako što državni sektor uzdižu u nebeske visine dok radnicima privatnog sektora preostaje tek da kleče na kukuruzu?
Zaštita prava državnih zaposlenika započinje već od same plaće i nastavlja se kroz cijeli niz dodatnih pogodnosti. Zakonom o minimalnoj plaći određeno je da se radnika ne može zaposliti za manje od 3.017,61 kuna bruto. Sistematizacijom radnih mjesta u državnoj službi, u čiju svrhu su definirani koeficijenti kojima se uvećava osnovica plaće (5.108,84 kuna), država se pobrinula da minimalna plaća državnog zaposlenika bude pedesetak kuna veća od zakonski propisanog minimalca, točnije 3.070,41 kuna. Minimalac u državnom sektoru dokazano je veći od minimalca u privatnom sektoru.
Zakon o radu ne poznaje razliku između radnog i neradnog dana. Radni dani su svi dani u tjednu, što je u načelu dobro jer pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ne može se i ne smije braniti. Državnim zaposlenicima u temeljnom kolektivnom ugovoru dana je privilegija tako što su radni dani ograničeni na dane od ponedjeljka do petka, dok su subota, nedjelja te praznici i blagdani definirani kao neradni. U slučaju potrebe za radom na „neradne“ dane definirana su stimulativna uvećanja osnovne plaće. Za noćni rad 40%, prekovremeni 50%, subotu 25%, nedjelju 35%, a praznike i blagdane čak 150%. Zakon o radu poslodavcima iz privatnog sektora ostavlja mogućnost da samostalno odrede ova uvećanja počevši od 1% u odnosu na redovnu plaću. Tako se rad nedjeljom i praznicima zaposlenima u privatnom sektoru često plaća poput regularnog rada preko tjedna.
Temeljni kolektivni ugovor državnim zaposlenicima jamči minimalno dva dana neprekinutog odmora tjedno, u pravilu subotom i nedjeljom. Privatnom sektoru Zakon o radu ostavlja minimum od jednog dana odmora tjedno. Ukoliko ugovorom o radu niste drugačije definirali radne dane tada vam sasvim sigurno i subota ulazi u obračun godišnjeg odmora.
Zakon o radu propisuje minimum od četiri tjedna godišnjeg odmora, što može biti najviše 24, a najmanje 20 dana godišnje. Državnim službenicima kolektivni ugovor omogućuje minimalno 20 do najviše 30 radnih dana što uz petodnevni radni tjedan znači zajamčenih šest tjedana godišnjeg odmora. Zaposleni u prosvjeti ovom ograničenju doskočili su organiziranjem dežurstava u školama tijekom školskih praznika pa iako su efektivno na godišnjem odmoru znatno dulje od maksimalnih 30 dana formalno su na radnom mjestu uz sve privilegije kao i tijekom regularnog radnog vremena.
Od dodataka na plaću kolektivni ugovor državnih zaposlenika nudi još uvećanje za smjenski rad i rad u turnusima od 10%, za akademski stupanj magistra znanosti 8%, a doktora znanosti 15%, što je posebno paradoksalno s obzirom da se i u sistematizaciji radnih mjesta ovi stupnjevi boduju posebno. Tu je i povećanje plaće na osnovu radnog staža koja godišnje raste za 0,5%. Nakon navršenih 20 godina u službi zaposleniku pripada dodatnih 4%, odnosno za 8% za 30 godina staža, a za više od 35 godina staža 10% na osnovicu plaće. Jubilarne nagrade dijele se svakih 5 godina, a iznosi im variraju od jedne do pet osnovica (o čijoj visini pregovaraju Vlada i sindikati). U mirovinu država ih ispraća uz nagradu od tri osnovice plaće. Državnim zaposlenicima zajamčen je regres prije odlaska na godišnji odmor, dar povodom blagdana svetog Nikole, sistematski pregled svake dvije do tri godine, troškovi prijevoza koji uključuju i bizarne varijante poput „cipelarine“, a tu je i polica osiguranja od nesretnog slučaja kojom su pokriveni 24 sata dnevno, dakle van radnog vremena i prostora.
U slučaju smrti na radnom mjestu djeci državnog zaposlenika država će nastaviti financijski pomagati sa 50% prosječne mjesečne plaće u vrijeme predškolske dobi, 70% tijekom osnovne škole te 90% tijekom trajanja srednje škole i nadalje sve dok dijete, sada već odavno punoljetno, ostvaruje status redovitog studenta. Troškove pogreba državnog zaposlenika u ovom slučaju pokriva također država i financijski pomaže obitelj jednokratno sa iznosom od tri osnovice plaće.
U pogledu otpremnina Zakon o radu propisuje minimum od jedne trećine prosječne plaće u zadnja tri mjeseca prije redovnog otkaza o radu te maksimum od najviše šest plaća, osim ukoliko nije drugačije definirano kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Drugačija prava na otpremninu ponovno imaju državni službenici. Njima pripada i do dvije trećine plaće za svaku godinu radnog staža u državnoj službi nakon navršenih trideset godina staža. Državnim zaposlenicima sa navedenim stažom zavidna otpremnina pripada i u slučaju izvanrednog otkaza, dakle kada je do otkaza došlo zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Ovakva privilegija radnicima privatnog sektora u potpunosti je nezamisliva.
Poslodavci s druge strane imaju zabranu otkaza ženama za vrijeme trudnoće, porodiljnog dopusta kao i u slučaju pojačane njege djeteta te radnicima u slučaju privremene nesposobnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću. U državnoj službi vrijede dodatne zabrane otkaza i to za invalide, zaposlenike sa više od 25 godina radnog staža i 50 godina starosti, roditeljima s djetetom do sedam godina starosti ili s troje djece do petnaest godina starosti, samohranim roditeljima i roditeljima s djecom s teškoćama u razvoju. Kolektivni ugovor u zdravstvu ta prava proširuje na roditelje s djetetom do osam godina starosti kao i svakog zaposlenika koji je član sindikata. U pravilu o pitanju otkazivanja ugovora o radu navedenim skupinama zaposlenika poslodavac mora dobiti odobrenje radničkog vijeća odnosno sindikata.
Sindikalno udruživanje uživa osobitu pažnju Zakona o radu ali i svih kolektivnih ugovora u državnom sektoru. Gotovo polovica sadržaja Zakona o radu odnosi se na pravnu zaštitu nerada, organiziranja protupoduzetničkih i neradničkih aktivnosti od počevši detaljnog opisivanja postupka osnivanja sindikalne organizacije do pravnih i materijalnih prava koja iz toga proizlaze. Članovi radničkih vijeća i sindikalni povjerenici uživaju zabranu otkaza u vrijeme trajanja mandata te šest mjeseci nakon završetka istog. Tijekom tog perioda poslodavac ih čak ne može premjestiti na drugo radno mjesto. Štoviše on je dužan o svom trošku platiti im dodatne sate, osigurati im prostor za sindikalno djelovanje, telefon, kopirku i druga sredstva potrebna za neometan rad i to tijekom radnog vremena. Ovakak oblik udruživanja zakonom je omogućen zaposlenicima tvrtki sa dvadeset i više zaposlenih koji jednom udruženi dobivaju i zakonska prava poput suodlučivanja u radu tvrtke. Poslodavac je radničkom vijeću dužan omogućiti kompletan nadzor nad poslovanjem ali zakon ne dopušta da poslodavac nadzire rad vijeća ili sindikata. Čak i kada poslodavac u potpunosti poštuje odredbe iz kolektivnog ugovora i pravilnika o radu sindikalcima je omogućeno sudjelovanje u štrajku solidarnosti, dakle da izbivaju s posla u ime podupiranja zaposlenika neke druge tvrtke.
Sva navedena prava i komocije zaposlenika državnog sektora i njihovih sindikalnih vođa imaju svoju realnu cijenu. Iz tog razloga Vlada ne može na jednak način štiti radnike privatnog sektora. Kada bi i oni uživali tolike pogodnosti na račun svojih poslodavaca tada bi bilo naplaćeno manje poreza i doprinosa na rad te bi se državni proračun punio slabije i u konačnici na štetu državnih zaposlenika (poreznih konzumenata). Zakonom o radu Vlada balansira između privilegija državnih zaposlenika i minimalnih prava zaposlenika privatnog sektora. S obzirom da privatni sektor nema vlastitog glasnogovornika niti zajednički stav o problemu, što je logično i prirodno stanje koje proizlazi iz diverzificiranih interesa, ovakav pristup uvijek će omogućavati državnom sektoru da se pozicionira ljestvicu iznad privatnog.
I činjenice tome govore u prilog. Da bi jedan državni zaposlenik s koeficijentom 1,28, deset godina radnog staža i jednim djetetom dobio svoju plaću i kolektivnim ugovorom dane privilegije potrebno je da čak deset radnika privatnog sektora, s prosječnom plaćom, plati porez na dohodak. U slučaju radnika na miminalcu, gdje je klišej Todorićeva eksploatirana blagajnica, dovoljno je reći da je za financiranje tog državnog zaposlenika potrebno čak 290 takvih.
Zakonom o radu trebalo bi u potpunosti precizirati prava i privilegije radnika u državnom sektoru jer ona predstavljaju direktan trošak poreznim obveznicima i realnom sektoru. Kolektivnim i granskim ugovorima državni sektor ne bi smio imati pravo te privilegije podizati na višu razinu niti se pregovarajući s Vladom iza zatvorenih vrata tako lako kockati novcem poreznih obveznika. Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 