Ne postoji lov na uhljebe

Oznake

birokracija, javni sektor, lov na uhljebe, rastrošnost, uhljebi, učinkovitost

A propos tzv. “lova na uhljebe” vrijedi reći dvije stvari:

1. Ne postoji lov na uhljebe već se nastoji potaknuti javnu diskusiju o (ne)učinkovitosti javnog sektora. Javni sektor se financira novcem poreznih obveznika kojima bi trebao polagati račune. To nije samo legitimno pitanje već pitanje kulture i civiliziranog suživota svih građana. Možda je problem u tome što javni sektor do sada nije polagao račune poreznim obveznicima pa se osjeća napadnutim kada se to od njega traži?

2. Oni koji imaju putra na glavi javit će se prije nego li ih je itko išta pitao. Obratite pažnju na taj detalj.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Tvornice odjeće izvlače ljude iz ponora smrti

Oznake

bojkot, eksploatacija radnika, Kambodža, Kapitalizam, nejednakost, odjeća, siromaštvo

“Što se dogodi kad mladi zapadnjaci upoznaju izrabljivane radnike koji šiju njihove omiljenje krpice?” – naslov je vijesti na Indexu iza koje stoji još jedna u nizu antikapitalističkih manipulacija činjenicama. Cilj takvih manipulacija je potaknuti ljude da razmišljaju politički. Ako je objekt manipulacije (čovjek) ovakvom viješću uspješno isprovociran postoji velika šansa da će manipulator postići konačan cilj, odnosno da će čovjekov susret s politikom nadalje biti određen idejom koja stoji iza manipulacije, te da će se on prikloniti političkoj struji od koje je doznao o problemu.

Što se dakle dogodi kad mladi zapadnjaci upoznaju izrabljivane radnike koji šiju njihove omiljenje krpice? (preporučam pogledati svih pet epizoda)

Iz perspektive mladih zapadnjaka možda najznačajnija stvar koja se dogodi jest shvaćanje da izvan staklenog zvona pod kojim žive postoji nevjerojatan svijet različitosti obavijenih oko gomile njima nepoznatih ljudi. Reakcije mladih zapadnjaka na taj svijet govore više o lagodnosti njihovog života nego o životnim mukama onih izvan njega. Uslijed neshvaćanja svijeta izvan staklenog zvona njihove reakcije se pokazuju kao infantilne. U pitanju vidimo i emotivnu manipulaciju, dobro nam znani attention catcher (hvatač pozornosti) – “izrabljivanje radnika”.

Iz perspektive radnika koji šiju omiljene krpice mladim zapadnjacima teško možemo govoriti o izrabljivanju. Iza ove nepopularne konstatacije stoje konkretni razlozi. Otvaranjem mogućnosti zaposlenja u tvornicama odjeće, što je mogućnost koja do jučer nije postojala, možemo uvidjeti tek kako je tvornica mnogim ljudima omogućila znatno poboljšanje postojećeg životnog standarda. “Postojeći životni standard” u tom smislu predstavljao je uistinu okrutnu stvarnost u kojoj su mnogi umirali od gladi, ponajprije zato što žive u okruženju gdje osim primarnih gotovo da nema ekonomske aktivnosti. Tako jedna propala žetva, za koju su teško radili cijelu sezonu, često predstavlja tanku granicu između života i smrti. Zaposlenjem u tvornicama odjeće velik broj ljudi momentalno je odskočio od te granice i gotovo preko noći dostigao životni standard koji je do jučer bio san. Do pojave tvornica o životu pod zapadnjačkim staklenim zvonom nisu sanjali niti u snovima. Osim stvarnosti danas su im i snovi mnogo ljepši. Da biste razumijeli zašto je u nekoj državi tako kako jest prije svega proučite njenu povijest. Kada je riječ o primjerice jednoj Kambodži možda je dovoljno prisjetiti se lekcije o brutalnom režimu Pola Pota te nasilnom odmicanju od civilizacijskih vrijednosti koje su pritjecale sa zapada.

Mladi zapadnjaci odskok od granice života i smrti prepoznaju tek kao zanemarivo poboljšanje. Makar, i ovime sam u njihovu korist rekao previše jer oni ne razmatraju poboljšanje uvjeta života tih ljudi koje je nastupilo u trenutku zaposlenja u tvornicama odjeće već smatraju kako rad u tvornici odjeće, pri tome povodeći se idealom tvornice kakva postoji pod staklenim zvonom njihovog života, nije dostojan života niti jednog čovjeka. Zbog predominantno lagodnog života zaključuju kako je bojkot kupovine odjeće, koju za potrebe zapadnjaka šiju ti ljudi, jedino rješenje problema. Prestankom kupovanja te odjeće, smatraju, uvjeti rada i plaće tih ljudi će se poboljšati.

Na žalost mladih zapadnjaka i kambodžanskih radnika nije vjerojatno da će se tako nešto postići bojkotom. Zašto? Kada bi tvornice odjeće poslovale pod žestokim pritiskom konkurencije tada bi njihovi profiti već u ovom trenutku bili zanemarivi (marginalni). Bojkotom kupovanja odjeće tvornica bi zbog smanjenje potražnje morala smanjiti i proizvodnju, što bi dovelo do otpuštanja velikog broja zaposlenih radnika i njihov povratak životu kakav su imali prije zaposlenja u tvornici, dakle na granicu života i smrti. Međutim, zanemarivi profit ovdje nije na kocki. Spominje se ekstra-profit i zarada na eksploataciji radnika, a to, znamo, moguće je jedino ako je proizvodnja u rukama monopola. Ako su tvornice odjeće monopolisti, dakle uživaju povlastice koje im je omogućila država tako što je zabranila konkurenciju, još je manje vjerojatno da će njihovi vlasnici na smanjenje potražnje za robom, a koja nosi povećane troškove, odgovoriti povećanjem plaća i poboljšanjem uvjeta rada radnika. U ovom slučaju plaće tih radnika još će više pasti, a gomila njih u svakom slučaju ostati bez posla, i to kako bi monopolist zadržao jednaku razinu dobiti za sebe. Trećeg slučaja nema. Bojkot bi, suprotno mišljenju mnogih, doveo do vrlo teških posljedica za radnike zaposlene u tvornicama odjeće. Mnogi bi ponovno umirali od gladi, mimo očiju javnosti, uskraćeni za empatiju zapadnjačke mlađarije.

Što je rješenje u tom slučaju? Ukoliko vlasnici tvornica odjeće uživaju monopolistički položaj tada se treba boriti protiv monopola, dakle dokidanjem zakona i regulative kojima se monopol omogućuje, a ukoliko to nije slučaj pa govorimo o začetcima djelovanja konkurentskih mehanizama karakterističnih za slobodno tržište tada treba pustiti da se stvar razvija svojim tijekom. Evidentno je i neosporno da su se životni uvjeti tih ljudi pojavom tvornica odjeće, razvojem sekundarnih djelatnosti, drastično poboljšali i teže daljnjem poboljšanju. Nadajmo se, za njihovo dobro, da će tih tvornica biti još više i da će one raditi prema tržišnim načelima, jer ona su jedino jamstvo poboljšanja uvjeta života radnika zaposlenih u njima. Nove generacije ljudi koji žive u slabije razvijenim dijelovima svijeta više ne moraju umirati od gladi poput njihovih roditelja.

Ipak, vrijedi imati na umu da akcepcija senzacionalizma nadmašuje dosadnu teoriju i logiku. Zbog te činjenice antikapitalističke se ideje šire i prihvaćaju brzo, recimo poput plijesni, dok njima suprotstavljene ideje, one pro-tržišne, ostaju u stadiju kržljavog izdanka neke osjetljive biljne vrste, recimo drveta novca.

*uvjeti rada u kambodžanskim tvornicama odjeće u kratkom roku nadmašili su uvjete rada zaposlenih u tvornicama poput negdašnjeg Kamenskog

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O mjerama za smanjenje nejednakosti

Oznake

1%, besplatno zdravstvo, besplatno školstvo, bogati, minimalac, nejednakost, Oxfam, porez, pravednost, siromaštvo, socijalna sigurnost

Međunarodna organizacija Oxfam poznata je po svojoj borbi protiv siromaštva kroz popularizaciju socijalističkih moralnih vrijednosti. Dakle zagovaranjem jačanja političkih elita i birokracije od kojih očekuju da osmišljavanjem novih oblika poreza i jače regulative budu učinkovitiji u eksploataciji produktivnih slojeva građana i redistribuciji tih sredstava onima koji se pokažu manje produktivnima. Koliko sam shvatio njihov konačan cilj je potpuna jednakost svih ljudi u smislu materijalnog bogatstva, a argumente za svoje mjere nalaze u logičkim pogreškama poput one da jedni postaju siromašni jer se drugi bogate (igra nulte sume), zanemarujući činjenicu da svaki kutak zemaljske kugle u povijesti nije bio u boljem položaju no što je danas.

Index navodi Oxfamovih sedam mjera za koje smatraju da bi dovele do smanjenja nejednakosti u svijetu.

1. sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza

Ljudi će prestati izbjegavati plaćati porez u onom trenutku kada za uzvrat dobiju vrijednost usporedivu (ili veću) od vrijednosti plaćenog poreza. Tako to funkcionira u stvarnom životu. Svakog dana i gdje god postoji transakcija između dvije osobe. I vi sami, kupujući recimo burek u pekarnici, dokazujete da je to tako. Konkretno, smatrate da je burek vredniji od 10 kuna koje dajete za njega. Ako ste gladni ovo je još jednostavnije za razumijeti.

Međutim kada bi se našli u situaciji gdje od pekara tražite burek, a on vam u škarnicl podvali platiti pola žemlje i to ispečene prošlu subotu, tvrde poput cigle, vjerojatno s njime više ne biste imali posla. Sasvim opravdano i pretpostavljam svakome razumljivo postupanje.

U kontekstu sprječavanja nejednakosti, za koju Oxfam smatra da je moguće smanjiti kroz sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza, te prilagođeno i pojednostavljeno u ovoj misaonoj vježbi, kako bi to prisiljavanje čovjeka da plaća staru žemlju (dok očekuje svježi burek) moglo doprinjeti smanjenju (opće) nejednakosti? Treba li političkom intervencijom i zakonskom prisilom poticati redistribuciju novca u ruke ljudi poput ovog pekara iz primjera? Kada govorimo o političkoj intervenciji i zakonskoj prisili tada govorimo o poslovima države. I evidentno postoji velik problem što država svakodnevno iz ruku poštenih i produktivnih ljudi otima novac, uglavnom tako što ih prisiljava da plaćaju porez ili im pak prodaje izmišljene usluge u okviru birokratskog postupka, i taj novac potom prislijeđuje ljudima koje možemo usporediti s “pekarom” iz primjera.

Izbjegavanje plaćanja porez je postupak prilikom kojega vlasnik novca izbjegava biti (legitimno) opljačkan, a novac posljedično upropašten. Novac koji se redistribuira legaliziranom pljačkom produktivnih ljudi, odnosno vrijednost koju on reprezentira, u pravilu je nepovratno upropašten.

2. ulaganja u besplatno zdravstvo i školstvo

Besplatno zdravstvo i školstvo je odavno ostvareno u svim civiliziranim državama svijeta. Kako je država preuzela ulogu prosvjetitelja tako je mogla tu ulogu prepustiti svakome tko umije drugoga podučavati. Ako ništa drugo onda barem podijeliti tu ulogu. Međutim obrazovni monopol, koji uključuje prisiljavanje djece da pohađaju državne škole, a porezne obveznike da ih financiraju, okvir je koji služi indoktrinaciji novih naraštaja građana. Ne odgoju, niti građanskom odgoju, već indoktrinaciji. Država takvu priliku, uživajući u monopolu prisile, nije mogla propustiti. Ne znam koliko takav sustav može pomoći nečijem obrazovanju, niti koliko je realno odmogao. Nemamo paralelnu stvarnost niti se taj sociološki eksperiment izvršio na nekom uzorku, već je izvršen na kompletnoj populaciji. Iz državnih škola tako je izašlo svašta. Usudio bih se reći da je upravo državni monopol nad obrazovanjem pospješio stvaranje klasnih razlika, onoga što Oxfam i njegovi istomišljenici preziru i žele promijeniti, jer među gomilom indoktrinirne djece i mladih pojavi se poneko koje razmišlja svojom glavom, otporno na dogme, i koje se promišljanjem, propitkivanjem i usmjerenim radom probije iznad ostalih. Daleko iznad. Umjesto da budemo jednako slobodni u mogućnosti da promišljamo, propitkujemo i djelujemo, jer očekujemo da ćemo na taj način dostići vlastite životne ideale, mi se olako prepuštamo ideji da o tome treba odlučivati nekakav sustav ili čak birokracija. Pa ako znamo što nam je životni cilj, zar je moguće da nas na taj put dovodi institucionalna prisila i birokrati? Apsurdno.

Besplatno zdravstvo? Imamo! Za većinu je besplatno, dok je za manjinu koja ga ipak plaća, jer ga očito plaća, a onaj tko plaća to može vidjeti na svojoj platnoj listi, je nevjerojatno skupo. Osim za sebe on plaća za još… ne znam ni sam koliko ljudi, jer službeni podatak te vrste od države nećete dobiti. Igra skrivača, zabluda besplatnosti, toliko je razrađena. Smanjenje nejednakosti u kontekstu besplatnog zdravstva? Nema sumnje, pola milijuna građana na listama čekanja za pregled u potpunosti je jednako. Samo, i na toj listi je ipak netko prvi, a netko i prviji (sic!).

3. pravedna raspodjela poreznog tereta

Bojim se da Oxfam ovdje ne govori o ujednačenosti poreznog opterećenja (tereta) već da se oporezovani novac pravednije raspodijeli. Jer kada bismo našli opravdanje da se nešto plaća prisilno, kroz porez, tada se možemo složiti da je jedino pravedno da to činimo u istoj mjeri pa u tom smislu možemo reći da bi pravedno bilo da svatko plaća isti postotak poreza (flat tax) ili još pravednije isti iznos poreza. Osobito u zadnjem slučaju to bi značilo da plaćamo fiksni iznos neke usluge koju kupujemo od države, pa makar i prisilno, baš kao što je fiksni iznos cijene neke robe koju kupujemo na tržištu i koju ne plaćamo prema dohodovnom cenzusu. Kada bismo svojevoljno plaćali porez, jer time dobivamo više nego što dajemo (podsjećam, vrijednost nečega je krajnje subjektivna stvar), tada bi postigli jednakost ali na sasvim drugoj razini, jednakost pred zakonom. Međutim Oxfam zagovara mjere koje su suprotne logici flat-tax oporezivanja, zagovara izuzetno progresivno oporezivanje i nasilnu redistribuciju, stoga je i u ovom slučaju poimanje “pravednosti” u oku neznanog kolektivističkog uma koji stoji iza ove mjere.

4. uvođenje minimalne plaće

Minimalna plaća je osnovni uzrok neuposlivosti. Neuposlivost je netržišna pojava koju karakterizira uplitanje države u dobrovoljni ugovorni odnos između poslodavca i posloprimca tako što se zakonom odredi minimalna plaća koju je poslodavac dužan isplatiti posloprimcu za dogovoreni posao. Neuposlivost pogađa jednakom mjerom potencijalnog poslodavca i potencijalnog posloprimca. Zakonski određena minimalna plaća je neprirodna prepreka između poslodavca i posloprimca. Kao posljedicu vidjet ćemo s jedne strane smanjenje poduzetničke aktivnosti i propadanje tvrtki uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog posloprimca, a s druge strane povećanje broja nezaposlenih uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog poslodavca.

U Hrvatskoj preko 50% radno sposobnih građana nije zaposleno. Jedan od najvećih uzroka tog apsurdno visokog omjera jest činjenica da se te ljude zakonski sprječava da se zaposle. Također, minimalac sprječava razvoj mnogih gospodarskih djelatnosti, osobito onih s niskom dodanom vrijednošću, te tako provođenjem politike kojom se nastojalo zaštititi ljude nižeg obrazovanja i lošijeg socijalnog statusa ti ljudi postaju taoci siromaštva i ovisnici o socijalnoj pomoći koju država dijeli kroz socijalne programe. Također, izdašni programi socijalnih pomoći, koliko god da se površno činili nedostatnim ili čak sramotno niskom, velik dio nezaposlenih pretvaraju u špekulante koji radije sjede kod kuće za 1600 kuna socijalne pomoći nego da negdje rade za isti iznos. Na taj način socijalno ugroženi ljudi propuštaju priliku da se radom i trudom odlijepe od socijalnog dna, a država ih kroz socijalne programe i minimalac u tome dodatno demotivira.

5. ujednačavanje plaća za iste poslove

Volio bih znati koliko me svaki zaposlenik države košta. Kupujem li burek ili staru žemlju? Isto tako bih volio znati da li neki državni zaposlenik radi bolje od drugoga, osobito ako rade isti posao. Tko mi prodaje burek, a tko staru žemlju? Onaj tko svoj posao radi bolje treba biti bolje plaćen. Dobar pekar bi tako bio bolje plaćen od lošeg pekara iako rade isti posao. I to tako treba biti. Osim ako i ovdje ne govorimo o poznatoj kolektivističkoj pravednosti, a govorimo baš o njoj. Međutim intuicija mi i ovdje govori da Oxfam nije mislio samo na zaposlenike državnog sektora već na sve radnike gdje god se oni nalaze. Ova mjera, da bi bila provedena, nužno mora biti nametnuta političkom voljom, a podrazumijeva da se zakonskim putem provede prisila kojom će se radniku i poslodavcu oduzeti sloboda da samostalno definiraju ugovor o radu.

6. uspostava adekvatne socijalne sigurnosti

Adekvatno u kojem smislu? Da onaj tko nema novca ipak dobije uslugu, a onaj tko ima novca da ne dobije uslugu “jer je bogatunsko đubre”? Ili adekvatno u smislu da na račun đubradi treba uključivati konstantno sve veći broj ljudi u socijalne programe, pod državne skute? Financijska konstrukcija iza ove mjere, a sukladno Oxfamovim idealima, govori nam kako oni ne žele samo da kupujete suhu žemlju umjesto bureka kod jednog pekara, već da vas se netom što vas je ovaj prevario i pokrao prisili da odete do sljedećeg pekara koji će vas prevariti i pokrasti na isti način. Adekvatnost iz čije perspektive? Onaj tko prima socijalnu pomoć nekako je sve manje zahvalan za to što dobije. Nema više skromnosti. I 20-ak tisuća kuna povlaštene mirovine više nije dovoljno da oni iz čijeg džepa ih se izvlači imaju svoj mir na zemlji. Adekvatno iz njihove perspektive bi bilo omogućiti potrebitima onoliko socijalne sigurnosti koja ih neće na svakom koraku sputavati u pronalaženju vlastitog smisla života. Pa čak i ako govorimo da je nekome smisao života raditi od jutra do mraka u 5 tuđih i 5 vlastitih tvrtki te gomilati milijune na bankovnom računu pa tko sam ja da mu remetim mir? Da gledam kako se političkim putem i redistribucijom domoći djelića toga što on ima, jer ima n-terostruko više od mene? Ne pada mi na pamet.

Adekvatna socijalna sigurnost je ona koja proizlazi iz voluntarizma. Ljudi imaju dovoljno empatije da pomognu drugima i dovoljno mozga da prepoznaju one kojima treba pomoć. Stoga je potrebno zauzdati podržavljene mehanizme socijalne skrbi kako bi se do običnog čovjeka, voljnog pomoći, probila informacija o tome tko je nemoćan i kome doista treba pomoć.

7. postizanje globalnog sporazuma o borbi protiv nejednakosti

Do ovdje je već sve postalo jasno. Jedan svijet, jedna borba. Distopijski scenarij poput ovoga, gdje su političke elite i represivni mehanizam dostigli ujedinjenost na globalnoj razini, mi je ogadio jabuku koju sam taman načeo pa sam je bacio u smeće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nemoral iza poticaja za kupnju električnih automobila

Oznake

automobil, BMW i3, hibrid, hybrid, poticaji, poticaji za kupnju električnih automobila, Prius, Tesla

U ožujku prošle godine pisao sam o poticajima za kupnju električnih automobila, kako oni utječu na trgovce automobilima, kako na kupce automobila ali i na porezne obveznike. Nije bilo potrebno uložiti previše mentalnog napora da se pretpostavi kako će sredstva namijenjena subvencioniranju biti brzo razgrabljena te da će se mjera prezentirati kao vrlo uspješna. A kako i ne bi, jer glavni akteri priče su političari koji smatraju da je njihov posao da jednima uzimaju kako bi uzeto davali drugima, te s druge strane građani kojima se pogoduje. O uspjehu stvari slušat ćemo samo iz usta političara i usta povlaštenih građana. Priča se i jednima i drugima toliko svidjela da su političari odlučili sredstva namijenjena istoj stvari za ovu godinu uduplati, a da se stvar dobro zakalemila saznajem i u novom broju Auto Kluba koji kaže da je preko 400 vozila, što hibridnih, što električnih, već zakapareno, i čeka da država pusti lovu i oni dođu u ruke svojih ponosnih vlasnika.

Blago si ga povlaštenoj ekipi. Političari imaju opravdanje za vlastito postojanje, a ponosni vlasnici high-tech igračaka razlog više da im drže štangu. Ruka ruku mije. Povlaštenima još treba izgraditi i punionice širom Lijepe naše kako bi se mogli lakše kretati, za što će nema sumnje ključnu ulogu odigrati politikanstvo i lobiranje, jer kamo bi došli kada bi utičnice u vlastitim kućama dali “besplatno” na raspolaganje svima koji voze na struju. Koliko bi ih onda koštao kilovat struje po kilometru i bi li onda klasne neprijatelje nalazili u onima čije vozilo ima bateriju većeg kapaciteta i koji eno baš čeka iza ugla da drugome nabije račun za struju? Socijalizirati treba trošak, a ekologija, koja se ovdje još nikome nije stigla ogaditi (pitajte španjolce o iskustvu sa solarnim pločama), će poslužiti kao dobro opravdanje za isto.

Oni čija se riječ ne čuje i u ovom slučaju su porezni obveznici. Nema sumnje da i među povlaštenima ima poreznih obveznika, čak vjerujem da su u debeloj većini, no u odnosu na poreznog obveznika nije kupio jedno takvo vozilo koliko su ovi povlašteni porezni obveznici zapravo porezni obveznici, a koliko porezni konzumenti? Poticaj možemo zamisliti kao jedan obilan povrat poreza za odabrane građane. Ni u ludilu nije moguće isplatiti ga svima, prema načelu jednakosti zakona, već samo odabranim, malobrojnim građanima. U ovom slučaju to su oni koje je država odabrala da prime poticaj za kupnju e-automobila. Jer kada bi poticaj bio dan svima, prema načelu jednakosti pred zakonom, svakom u jednakoj mjeri i u istom trenutku, tada bi država momentalno ostala bez novca, odnosno shvatili bismo da država zapravo nikome ne daje ništa niti mi što dajemo sami sebi, a posredstvom države. Kada govorimo o poticajima tada svjedočimo o igri s nultom sumom, u kojoj da bi netko dobio drugi mora izgubiti, što i jest karakteristična posljedica planske (političke) redistribucije. Za razliku od distribucije putem tržišta ovdje ne postoji tzv. win-win situacija gdje obje strane od transakcije imaju korist.

Priča o poticajima tek je priča o borbi za osobnu korist posredstvom države, priča o prebacivanju troškova ispunjenja vlastitih želja i ideala na nekoga drugoga, sasvim legitimna, nema što, jer zakoni su takvi, umjesto na pravo usmjereni su na pravdu, bilo ekološku, socijalnu ili neku drugu, u konačnici svejedno. U očima klasičnog liberala ovo je krajnje nemoralna rabota.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto je političarima super?

Oznake

dug, Lalovac, političar, porez, proračun, Varga

Evo jednog friškog primjera kroz kojeg ćemo vidjeti zašto je političarima super – Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo je ministra zdravlja s 20.000 kuna jer je svojevremeno “zrihtao” 50.000 kuna iz državnog proračuna nekoj udruzi. Tu kaznu će platiti u 5 rata po 4.000 kuna. Dok političari trunku višeg moralnog standarda u civiliziranom svijetu podnose ostavku zbog kupnje para čarapa službenom kreditnom karticom u slučaju Hrvatske nema govora o nečem sličnom. U tekstu također saznajemo da je ministar sklopio ugovor za kupnju “zelenog” automobila, a prije toga, znamo, država je njemu sredila mogućnost da takav automobil kupi uz pomoć poticaja, također iz državnog proračuna.

Međutim u zadnjemu nema ništa sporno, niti je za tu stvar kažnjen, jer kada bi nešto bilo sporno, i da je za to kažnjen, tada bi za istu stvar vjerojatno trebali biti kažnjeni i neki drugi pojedinci, bilo njegovog ranga ili nekog nižeg političkog ranga, ili pak koristoljubivi građani koji se uz pomoć tuđeg novca domažu trendovskih vozila. A to je nešto što nitko tko je koristio poticaje ne želi da se desi. Muljaža s udrugom je jedinstven prekršaj, poveziv samo s njime, i zato ga je lako sakncionirati. Zahvaljujući poticajima za kupnju ekološkog automomobila ministar je isti platio 30.000 kuna manje nego što će ga platiti neki drugi građanin kojemu poticaj neće biti omogućen. Kao i u slučaju bilo koje vrste poticaja tako i u ovom slučaju nema dovoljno novca za sve zainteresirane ali zato će uvijek biti dovoljno onih koji će snalažljivima platiti dio računa za stvar koju žele imati.

Dodajmo ovim brojkama malo soli. Da bi ministar dobio svoju plaću na ruke, recimo 20.000 kuna, i da će od te plaće svaki mjesec plaćati ratu kazne, potrebno je da 27 radnika s prosječnom plaćom (5500 kuna neto) plati porez na dohodak (bruto-neto kalkulator, prirez Zagreb). Ako u odnos stavimo radnike s plaćom od 3000 kuna, što je oporezivi iznos blizak minimalcu (koji se nakon porezne reforme više ne oporezuje) tada je potrebno da čak njih 303 plati porez kako bi se prikupio iznos potreban ministru da plati svoju kaznu. Tu kaznu on naravno ne plaća građanima od kojih dobiva novac već će taj novac uplatiti u državni proračun te će isti nakon toga prema osjećaju političara potrošen na nešto drugo, možda na neko novo službeno putovanje tog istog ministra pa će mu na taj način “osobni” gubitak biti kompenziran. Mi o tome, naravno, nećemo znati ništa.

Za poticaj za kupnju ministrovog zelenog osobnog automobila porez mora platiti još 41 radnik s neto plaćom od 5.500 kuna, ili čak 455 radnika s plaćom 3.000 kuna. Za onih 50.000 kuna koje je dao nekoj udruzi to je 68 radnika s prosječnom plaćom ili čak 758 radnika s plaćom od 3.000 kuna. I ima stol od 90.000 kuna. To si računajte sami ako hoćete.

Hoćete jedan vic o Lalovcu za primjer?

Dođe Lale jutros na posao i zaduži nas za milijardu eura, iliti 7,6 milijardi kuna. Pa kaže ma šta je to za vas milijun koji radite? Nećete ni osjetit! Kaže digitron fino 7.600 kuna po glavi zaposlenog, iliti 10 mjeseci svako od vas (prosječno plaćenih) plaća porez na dohodak i kvit smo taman pred Božić da možete fino opet trošit po dućanima i plaćat PDV. Jel to pošteno? Pa naravno! Pošteno nas zaduži!

I zato je političarima super!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prijeti li Hrvatskoj nestašica WC papira?

Oznake

Narodne Novine, toalet papir, WC papir

Skup intervencionističkih politika države, motiviranih socijalističkim idealom borbe protiv kapitala, građane Venecuele košta nestašice mnogih vrsta robe, čak i onih najosnovnijih poput primjerice WC papira.

Reguliranjem cijena roba Venecuelanski političari proizveli su sustav u kojemu su neke vrste robe precijenili, pa mnogi hrle u proizvodnju iste paradoksalno očekujući veći profit (paradoksa zapravo nema jer profit je vjerojatno najveći motivator ljudskog djelovanja), dok su druge vrste robe podcijenili pa tako nema nikoga tko bi se želio baviti proizvodnjom iste. Logično. Ekonomska računica je nepobitna, a istu možemo shvatiti na primjeru vlastitog kućnog budžeta – možeš potrošiti onoliko koliko imaš, neko vrijeme na dug i nešto više, ali kad tad račun moraš svesti na nulu kako bi mogao napraviti korak naprijed.

Venecuelanski političari tako su u maniri pravih revolucionarnih pravednika izvršili vojnu okupaciju tvornice za proizvodnju WC papira i preuzeli stvar u svoje ruke. Unatoč tome oni i dalje trpe nestašicu WC papira, kažnjavaju ljude koji ga se domognu na “crnom tržištu” ili ga uvoze. Domišljati građani smišljaju mobilne aplikacije koje ljudima pomažu da pronađu trgovinu u kojoj se nalazi još jedna raspoloživa rola. Nedostaje im kao što rekoh i drugih, najosnovnijih vrsta robe, poput riže, ulja, kave i drugoga, a krivac za to se traži u vanjskom neprijatelju, infiltriranim špijunima i domaćim izdajnicima, s kojima su u konstantnom (hladnom) ratu. Zato njihovi političari gotovo uvijek nose uniforme. Jebiga. Rat.

U Hrvatskoj se prošle godine počelo pričati o tome kako će Narodne Novine, monopolistička štamparija i glasilo u 100% vlasništvu Republike Hrvatske, započeti s proizvodnjom WC papira. Nakon melodramatskih igrokaza oko hale u kojoj bi proizvodnja trebala započeti stvar je dobila svoj epilog, useljena je hala u Krapini (ah, nekad je u njoj proizvodio Šavrić), kupljen je najmoderniji stroj (postoje još samo dva takva u cijeloj Europi), zaposleni su ljudi koje se poslalo na tečaj za rukovanje tim strojem (wow!).

Na štetu konkurentnosti, koja je jedan od ključnih faktora niskih cijena, visoke kvalitete i zadovoljstva kupaca, monopolist planira navalu na postojeće tržište. S obzirom na povlaštenu poziciju koju mu pruža država nema sumnje da će monopolist mnogim tvrtkama pomrsiti račune, ukrasti im ugovore, nekolicinu malih tvrtki koje se sada bave proizvodnjom baciti na koljena, u dužničko ropstvo, sve ih redom izgurati s tržišta.

Ovdje treba odgovoriti na pitanje iz naslova – Prije nego li hrvatski građani ostanu bez WC papira ostat će bez konkurencije u tom segmentu tržišta. U ovom trenu to je mnogo veći problem. Raspadanje konkurencije neće biti predmet kritike jer ga građani neće osjetiti na svojoj guzici. Barem ne na prvi mah. Nije upitno može li država proizvesti WC papir već je upitno koliko nas to (i čega) zapravo košta. Monopolist na svojoj poziciji može zahvaliti povlasticama koje dobiva na VAŠ RAČUN posredstvom države. Već sada ga na razne načine financirate izvan tržišta, bilo kroz izravnu pomoć iz državnog proračuna bilo tako što vas zakonodavac (političar!) tjera da od njega kupujete kojekakve obrasce, oglase i drugo.

Na tržištu, koje vam daje mogućnost slobodnog i svojevoljnog izbora, svatko tko nudi robu mora vrlo dobro arugmentirati zašto je baš njegova roba ona roba koja najbolje zadovoljava vaša očekivanja. Izvan tržišta u pravilu znači da vam u procjeni vrijednosti ponuđene robe neće biti dostupni svi relevantni podaci (tržišni signali), a kome je takav način djelovanja u interesu vjerojatno nema dobre namjere niti vam želi pomoći.

Iza ovog poteza stoji vječita želja političara da vam diktiraju i utječu na vaš slobodan izbor, da upravljaju onime čime biste trebali upravljati sami i da vas učine ovisnima o politici i odlukama koje se na taj način donose jer, reći će, drugog načina nema, sve drugo je kaos, zakon jačega, anarhija, ili suprotno interesima države. Naravno, još treba naučiti lekciju da su interesi države zapravo interesi političara i kao takvi pravilu uvijek suprotni interesima samosvjesnih, slobodnih i odgovornih građana.

Za kraj, najava moguće privatizacije Narodnih Novina otvara mogućnost da je ova priča tek priča o dokapitalizaciji državne tvrtke i o novom klijentelističkom preuzimanju po kleptokratsko-kronističkom receptu. Stoga ostaje za vidjeti kako će se stvar razvijati dalje.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ako ne glasaš itekako imaš pravo kritizirati!

Oznake

demokracija, glasanje, izbori, manje zlo, vladavina prava

Većina birača smatra, iako vjerujem da ni sami ne znaju objasniti zašto, da oni koji su odlučili ne glasati nemaju pravo, niti moralno, žaliti se na izborni rezultat niti kritizirati okolnosti koje će posljedično usljediti. Ti isti birači u pravilu tvrde kako u nedostatku dobra treba glasati i za zlo. Makar i ono “manje zlo”. Birači čiji kandidat gubi izbore tvrde kako ne glasanjem, ili pak šaranjem po biračkim listićima, glas odlazi pobjedniku izbora čime je njihovom “manjem zlu” načinjena nepravda.

Sve navedeno su naravno notorne, u naravi formalističke gluposti.

Čovjek koji ne glasa zapravo je u daleko boljoj poziciji da kritizira, naročito kada govorimo o moralu i ideji o biranju “manjeg zla” koju zagovaraju predani glasači, a osobito ako smo spremni uvažiti to da su okolnosti u kojima živimo upravo izravna posljedica svih dosadašnjih izbora jalovih politika i biračkog biranja. Čovjek koji ne glasa svoj glas ne daje nikome, niti pobjedniku, niti gubitniku.

Onih koji nisu glasali u ovom slučaju bilo oko milijun i pol. Onih koji su pošarali svoj listić preko 60.000. Taj drugi broj je u slučaju jučerašnjih izbora navodno rekordan (duplo više nego 2009. godine).

Sa milijun i pol glasova, kao i ovih 60.000 pošaranih, i jedna i druga opcija mogu kalkulirati do mile volje i ne donijeti smislen zaključak. Naravno, jer govorimo tek o broju ljudi koji su imali pravo glasa, međutim nisu glasali. Njihov glas stoga ne postoji i nije otišao nikome. Osim u računici izlaznosti to kvantitativno pravo glasa ne može se iskoristiti ni u koje druge svrhe, a najmanje u svrhu špekuliranja o drugačijim ishodima biranja, bilo da je riječ o tanašnoj pobjede Ive Josipovića, koja je mogla biti ostvarena “samo da je onih 60.000 zaokružilo njega”, bilo da je riječ o premoćnoj pobjedi bilo kojeg kandidata u slučaju da su na birališta izašli svi do jednoga i glasali upravo za njega.

Htjedoh reći da je stvarna odgovornost za posljedice biranja isključivo u rukama birača. Nisu i ne mogu biti krivi za zlo oni koji odbijaju birati zlo, a to čine jer su svjesni da demokratski proces itekako može biti kompromitiran, već oni koji to zlo svjesno i opetovano biraju, jer veće značenje pridaju formi nego sadržaju.

Ono što bi mene motiviralo da ponovno odem na biralište jest najava ustavne i pravosudne reforme, i to onakve reforme kroz koju će se kristalno jasno definirati uloga i smisao države uz osobiti naglasak na konačnost njenog utjecaja na život građana. Reforme kojom će se obuhvatiti i radikalno pojednostavljenje zakonskog i regulatornog okvira od kojega očekujem da državu učini mojim slugom, a ne obrnuto kako je sada, te da je u pitanjima koja se dotiču sigurnosti i rješavanja sporova pretvori u strogo proceduralni mehanizam bez ikakve mogućnosti da njime svojevoljno upravlja neki državni birokrat. Prije mog ponovnog odlaska na biralište naš ustav i zakoni moraju ponovno naučiti (zapravo nikada taj ispit nisu položili) što zapravo znači vladavina prava i kako se na njenim načelima temelji demokratsko društvo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Dogovorna ekonomija ORaH-a ili karta za put u prošlost

Oznake

demokracija, dogovorna ekonomija, ekonomski program, ORaH, socijalizam

U nastavku možete pročitati komentar Prijedloga politike ekonomske demokracije ORaH-a iz pera Zorana Löwa:

U Prijedlogu politike ekonomske demokracije ORaH-a gotovo da nema nesporne točke, pobrkani su temeljni ekonomski pojmovi i logika, citiraju se isključivo socijalistički orijentirani autori, navode se brojčani podaci o zadrugama u EU, ali nema podataka o njihovom udjelu u BDP-u i još puno toga što govori o pristranosti i ekonomskom autizmu na razini dogovorne ekonomije 70-tih godina.

Pa krenimo redom…

„Prvi nedostatak globalnog kapitalizma: Prekomjerna akumulacija“

Kažu autori, ovakav sustav, zasnovan na ideji o beskonačnom bogaćenju – neodrživ je. Razlozi bi bili sljedeći:

„1. Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija može se protezati samo do točke ukojoj ne ugrožava ekonomska prava ostalih.“
Komentar: Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija nikad ne ugrožava ekonomska prava ostalih, pod uvjetom da nije pretvoreno u monopol državnom regulativom. Na slobodnom tržištu uvijek postoji konkurentska borba te ono što nam danas izgleda kao monopol sutra je staro željezo (sjetimo se US Steel, IBM, PAN AM…)

„2. Materijalni resursi su ograničeni. Velika akumulacija u rukama manjine onemogućava ostale da se razvijaju na materijalnom nivou.“
Komentar: Točno, materijalni resursi su ograničeni, ali ideje i poduzetništvo nije. Kako to da ta velika akumulacija nije spriječila nastanak jednog Microsofta, Googlea ili Facebooka? Kako su low cost aviokompanije praktički pregazile donedavne zrakoplovne divove? Kako je Samsung razbio Sonya a Toyota GM? Itd, itd, bezbroj je primjera konkurentske bitke koja neprestano traje i koja predstavlja najbolji duh kapitalizma, koji je, na sreću i usprkos svom mogućem državnom intervencionizmu tijekom 20 stoljeća, ipak preživio…

„3. Ekonomska sloboda pojedinca ne bi trebala biti suprotna interesima društva.“
Komentar: točno tako, i nije suprotna interesima društva.

„4. Uvijek treba imati na umu da vrijednost novca leži u njegovu korištenju. Novac kojimiruje je bezvrijedan, a oni koji ga ne puštaju u opticaj odgovorni su za nepravdu i neimaštinu.“
Komentar: kakva je pak ovo nebuloza – pa nije novac stoka da ga se jednom dnevno pušta u optjecaj. Novac je akumulirana štednja milijuna subjekata (ljudi i tvrtki) s kojim treba pažljivo postupati. Banke su čuvari akumuliranog (tuđeg) bogatstva te trebaju biti odgovorne prema vlasnicima tog novca.

„Drugi nedostatak globalnog kapitalizma: Glavnina ulaganja investira se u špekulacije, a ne u proizvodnju“

Komentar: Ovdje se autorima može dati za pravo – unatrag zadnjih petnaestak godina zamjećuje se taj trend koji je kuluminirao u masovnim špekulativnim poslovima te korporativnom otkupu vlastitih dionica jeftinim kreditima, posebno u SAD. Ovo potonje se zove stockbuyback, a Washington Post je nedavno imao uvodni članak o katastrofalnom stanju u koje se doveo IBM prekomjernom i suludom politikom otkupa vlastitih dionica u vrijednosti većoj od 100 milijardi dolara, u periodu od desetak godina. I, dakako, zapostavljanjem R&D-a…

Međutim, međutim, autori se ovog Prijedloga u pravilu zaustavljaju na prvom redu činjenica (ili još gore, manipuliraju populističkim truizmima i najobičnijim besmislicama). Tako, u slučaju ovog „Drugog nedostatka globalnog kapitalizma“ ne pokazuju ni zrno znanja ili razumijevanja što je u pozadini investiranja u spekulativne poslove umjesto u proizvodnju. Što mislim da bi bio logički test na razini osmog razreda osnovne škole – ako prihvatimo elementarnu postavku bihevioralne ekonomije i zdravog razuma, tj., da se ljudi ponašaj u skladu s poticajima, onda samo treba vidjeti koji su to poticaju u pitanju. Odgovor je jednostavan i danas ga većina svjetskih ekonomista zna te priznaje njegov utjecaj, u većoj ili manjoj mjeri: to je politika centralnih banaka koja se naziva ZIRP i QE i koja je kompletnom svjetskom financijskom sektoru omogućila dostupnost jeftinog kapitala, na razini neviđenoj u povijesti. Tako da se korporacije i države mogu zaduživati u z prinos od 2-3% pa čak i niže. Trenutno se čak i Hrvatska može zaduživati po stopi od 4-4,5%, nezamislivoj do pred par godina!

„Treći nedostatak globalnog kapitalizma: zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki, kupovanja na kredit“

Komentar: Zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki da kupuju na kredit nije samo po sebi problem – problem je kad se takvo zaduživanje potiče od strane države i centralne banke nerealno niskim kamatnim stopama i poticanjem financijskih institucija da tzv. „subprime“ kreditima pokrenu građevinski ili bilo koji drugi sektor ekonomije. Takva politika onda vodi u boom–bust cikluse. Uzrok toj i takvoj politici uvijek je jedan te isti – politika, a ne kapitalizam. Dapače, najgovorljiviji zagovornici free market kapitalizma (austrijska ekonomska škola, primjerice), izričito su protiv takve politike.

„Psiho-ekonomska eksploatacija i pseudokultura“

„Tijekom posljednjih desetljeća, kulturna raznolikost snažno je narušena, nakon što su lokalne kulture uvučene u ‘globalno tržište’ gdje dominiraju korporativne pseudokulture. Fastfood franšize, seks i nasilje ‘pop’ kulture osporavaju autohtone kulture diljem svijeta.“
Komentar: Netočno – zadnjih desetljeća svjedočimo snažnoj ekspanziji lokalnih kultura i njihovoj globalizaciji. Pogledajmo samo film, glazbu, književnost. Ja sam inače pravi ovisnik o glazbi. Iako sam glazbeni eklektik, posebno volim glazbu Brazila, Latinske Amerike te zapadne Afrike (Capo Verde, Senegal…). Iako to nisu jedine glazbena središta u snažnoj ekspanziji i globalizaciji, njihov golemi komercijalni uspjeh sasvim dovoljno demantira gornje navode.

„Tragična posljedica gubitka lokalne kulture ilokalne ekonomije su stotine tisuća odbjegle djece i prostitutki na ulicama gradova diljemsvijeta.“
Komentar: Znaju li ti autori išta o bijednim uvjetima života u lokalnim zajednicama i lokalnim ekonomijama o kojima pričaju? Naravno da djeca bježe u gradove i rade bilo što, jer i to je bolje od preživljavanja sa šakom riže na dan, bez šanse za ikakvim izlazom…

Idemo dalje. Kažu autori:
„Pravo vlasništva je u današnjem društvu postavljeno kao osnovno pravo te kao takvo, u praksi ima i najveću vrijednost te nadilazi ostala prava, pa tako i ljudska prava.“
Komentar: Pravo vlasništva je temeljno ljudsko pravo i nije u sukobu s ostalim pravima, dapače, pojačava ih, budući da su ljudska prava u povijesti najčešće i najbrutalnije bila ugrožavana od strane države.

A što reći na ove notorne gluposti:
„Povrh toga, zakonom se zajamčena radnička prava smanjuju jer ‘poslodavci će lakše zapošljavati, olakša li im se davanje otkaza lošim radnicima’ što jednostavno nije istina. Otpuštanjem iskusnih radnika i zapošljavanjem neiskusnih smanjuje se cijena rada…“
Komentar: Pa koji to poslodavac otpušta iskusnog radnika, ako je taj iskusni radnik ujedno i dobar radnik? Zašto bi to činio?

Koliko autori malo znaju o ekonomiji vjerojatno je jasno iz svega gore rečenog. Ali, nikad kraja njihovom putu u raj popločenom najljepšim željama. Evo još jednog citata:
„Pravedni minimalni dohodak, često nazivan ‘minimalac’ mora se postaviti dovoljnovisoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe. Povećanje zaposlenosti smanjuje brojonih u mreži socijalne skrbi. Određivanje visine minimalnih potreba treba napraviti naprogresivan način, mora postojati kontinuirana prilagodba osnovnih potreba ovisno oraspoloživim resursima i znanstvenom razvoju društva. Standard minimalnih potreba trebamijenjati sukladno s vremenom i mjestom.“
Komentar: u istom pasusu navode da se ‘minimalac’ mora postaviti dovoljno visoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe ali i da povećanje zaposlenosti smanjuje broj onih u mreži socijalne skrbi. Ne pada im na pamet da povećani minimalac direktno smanjuje zaposlenost. O tome oni ne znaju ništa, naravno… Možda da pročitaju ovaj članak objavljen neki dan u Jutarnjem listu: POSLODAVCI UPOZORAVAJU ‘Minimalna plaća mogla bi dovesti do tisuća otkaza’ .

I dalje: „Krajnji cilj je ekonomija u kojoj nitko ne mora brinuti o zarađivanju dovoljno novca kako bipodmirio troškove hrane, odjeće, stanovanja, obrazovanja i zdravstvene skrbi.“
Komentar: Kako bi rekao drug Marx, svakome prema njegovim potrebama…

Onda malo klasične dogovorne ekonomije:
„cijene moraju biti stabilne, plaće moraju biti usklađene s cijenama osnovnihproizvoda.“ Ili
„Sirovi materijali, poljoprivredniproizvodi i ostali proizvodi svake regije trebaju biti obrađeni i oplemenjeni u neposrednojblizini njihova izvora. Na taj način poboljšanja u tehnologiji i proizvodnji koriste lokalnomstanovništvu te regije. Tako se promiče održiva lokalna ekonomija, a ne eksploatacija rada kojapreplavljuje svijet jeftinom robom iz Kine i nerazvijenih zemalja, koje smo svjedoci i učesnici.“

Pa onda školski primjeri autarkije i merkantilizma iz 17 stoljeća:
„Lokalna proizvodnja osnovne hrane, uobičajenih građevinskih materijala, osnovne odjeće,nužnih udžbenika i predmeta, osnovnih lijekova i svakodnevnih proizvoda neutralizira ovisnosto vanjskim ekonomijama. Ako se te robe lokalno proizvode i prodaju, stimulira se lokalnaekonomija i napreduje. Kapital nastavlja kolati u lokalnoj ekonomiji i snaži se ekonomskasamodostatnost.“

Ali šećer dolazi na kraju – vrhunac ekonomskog analfebetizma:
„Motiv ekonomske aktivnosti trebao bi biti zadovoljavanje potreba potrošača i potrošnja, a nemaksimizacija profita.“

Komentar: Draga gospodo, pa što vi mislite, da svi mi patimo od Alzheimera? Pa prošli smo mi takav sustav. Nešto se nije proslavio „zadovoljavanjem potreba potrošača…“ Sjećate se Trsta i Graza…?

Kako bi to ORaH-ovci makroekonomski organizirali, u smislu vlasništva? Pa evo, postojala bi tri tipa organizacije, što je opisano u poglavlju 6) – Transformacija ekonomije na tri grane.
„a) Mala privatna poduzeća: tvrtke čijiradnici rade od kuće, obiteljski restorani, male maloprodajne trgovine, zanatski proizvođači,umjetnici i privatni izumitelji.“
Komentar: Ako se ne varam, upravo to smo imali prije Markovića…

„b) Zadruge: Zadružne strukture imaju središnje mjesto u funkciji i organizaciji gospodarstva. Temeljno jepravo radnika u ekonomskoj demokraciji posjedovati i upravljati svojim poduzećima krozkolektivno upravljanje. Industrija, obnovljiva/održiva energetika, trgovina, poljoprivreda ibankarstvo idealni su sektori za organizaciju kroz proizvođačke i potrošačke zadruge. One trebaju proizvoditi za osnovne minimalne potrebe, a i većinu ostalih proizvoda i usluga, formirajući tako najveći sektor ekonomije. Manje satelitske zadruge mogu servisirati veće zadruge. Na primjer, automobilska zadruga mogla bi proizvoditi komponente koje se prevoze u obližnje postrojenje za završnu montažu automobila.“
Komentar: OOUR-i, SOOUR-i, anybody…?

c) Masovne ključne industrije: „Tvrtke koje su ili prevelike ili istodobno velike i složene da se organiziraju kao zadruge, trebalebi biti velika javna poduzeća. Centralizirani, javni sektor u zadružnoj ekonomiji uključuje ivelike ključne industrije tj. infrastrukturu, odnosno ono što zovemo prirodnim monopolimadržave. Uloga javnog sektora treba biti jasno definirana, a poduzeća iz javnog sektora trebavoditi lokalna, odnosno centralna vlada.“

Komentar: Jednom riječju, “povratak” u socijalizam, as simple as that… 😦

I tako dalje, sve biser do bisera. Taj Prijedlog ORaH-a nudi nam jedan krasan svijet malih letećih medvjedića, kako bi rekao jedan naš bloger, nema što…

Zoran Löw