Javni interes se nameće kao interes javnog sektora, a ne interes svih građana!
Pod motom sprječavanja “još jedne privatizacijske pljačke“, pritom zanemarujući da u Hrvatskoj postoji Zakon kojim se definiraju svi oblici takve pljačke te kojim se odredilo nezastarijevanje takvih kaznenih djela, sindikati su krenuli u prikupljanje potpisa za referendum na kojem bi se odlučivalo o pitanju “outsourcinga” (izdvajanja) pomoćnih djelatnosti (čišćenje, priprema hrane, održavanje…) iz javnog/državnog sektora u privatni.
Sindikati su protiv outsourcinga. Međutim osnovni razlog tom protivljenju nije “privatizacijska pljačka”. Poticanje pravosuđa na rješavanje takvih kaznenih djela, u skladu sa zakonom, sindikate evidentno ne zanima. O slučaju gdje sindikat ukazuje na privatizacijsku pljačku, i u konačnici je dokazuje pred sudom, nema pisanog traga. Dakle privatizacijska pljačka nije područje njihovog interesa jer sindikati dominiraju i štite isključivo interese javnog sektora što razotrkriva specifične odnose snaga.
Sindikati se protive outsourcingu kako bi sačuvali svoj zavidan društveni položaj. Taj položaj je karakterističan po tome što o svojim pravima i privilegijama pregovaraju sa državom – koja je njihov poslodavac. Međutim država i sindikati su korisnici državnog proračuna. Tako prava i privilegije koje ispregovaraju u “socijalnom dijalogu” dolaze na račun poreznih obveznika.
Osim što će platiti troškove mogućeg referenduma porezni obveznik će svojim potpisom zapečatiti nastavak neracionalnog poslovanja ovih djelatnosti pod javnom upravom (monopol) te se obvezati na daljnje financiranje istog kroz porez. Sve to ponovno ovisi o rezultatima pregovora o pravima i privilegijama između države i sindikata koji njima upravljaju. Kako su prava i privilegije javnog sektora tijekom vremena izdignuta nekoliko koplja iznad prava i privilegija privatnog sektora i poreznih obveznika vidljivo je u temeljnom i granskim kolektivnim ugovorima u javnom sektoru. Svi argumenti koje sindikati sada iznose u obranu državnog monopola nad ovim djelatnostima, a koje možemo opisati tek kao izraze sumnje o budućem položaju radnika i kvaliteti usluga pod kapom privatnika, očito su samo tlapnja.
Državu, javni sektor i njegove sindikate ne zanima u kakvom su stanju oni koji ih financiraju. Svoja prava i privilegije žestoko brane i nadopunjuju. Interes privatnog sektora i poreznih obveznika podređen je interesima države, javnog sektora i sindikata te zbog neravnopravne pozicije prvih, koje javni sektor nedvojbeno eksploatira, ne možemo govoriti o tome da iza ove inicijative stoji javni interes odnosno interes svih građana.
Zbog ovih nepobitnih činjenica svaki bi porezni obveznik trebao hladne glave pristupiti sindikalnom štandu. Trebao bi razmisliti o tome na što ga se poziva da podrži, a što će proizaći kao posljedica te podrške (zakon koji ide na štetu privatnog sektora i poreznih obveznika, a na korist javnog sektora). Preporučljivo je da štand zaobiđu u širokom luku kako ne bi bili izmanipulirani pozivom na iskazivanje solidarnosti potpisom za kojeg će sindikalci reći da “ne košta ništa”.
Svako dobro,
vaš Kapitalac