Liberalna misao (52)

Oznake

etatizam, Liberalna misao, monopol, religija

Etatizam je #1 religija u Hrvatskoj.
Čim izustiš nešto protiv državnih monopola eto njenih vjernika u obranu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (50)

Oznake

Država, Liberalna misao, monopol

Monopol ko monopol, svaki smrdi, svaki od države* dolazi i svakog država** štiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* vlasti
** država u širem smislu: zakoni, institucije ali i vlast

 

Kad netko govori o javnom interesu il te želi pokrast, il je budala

Oznake

Crodux, donacija, izbori, monopol, nafta, ORaH, Čermak

Moj jaran Libzard lijepo kaže:

“Kad netko govori o javnom interesu il te želi pokrast, il je budala. Nema trećeg.”

Dosta ljudi se čudi kako se to Čermak odlučio podmazati Holičin ORaH sa solidnih 150.000 kuna donacije. Pa stvar je stvarno vrlo jednostavna, a donirani iznos je zapravo beznačajan. No zašto bi Čermak uopće podmazivao Holy?

Čermak je “tranu”. Shvaćate? On je na tržištu. Kakvom takvom tržištu. Ne treba mu više tržišta no što ga u Hrvatskoj ima. Više tržišta za svakoga tko je “tranu” znači samo više problema i manje profita. A tko je među najglasnijim protivnicima dolaska novih igrača u naftni biznis u Hrvatskoj? Pa zeleni. I ORaH među njima.

ORaH je Čermakova prva crta obrane od konkurencije. Osim što su fanatični oni djeluju kao prava politička stranka. Imaju dvije jake poluge u ruci, ekološki aktivizam, koji je dozlaboga popularan, te politiku. I zato vjerujem da imaju stvarnu moć da zaustave svakoga tko se namjerio eksploatirati “naše” prirodne resurse poput nafte.

No ima tu i zdrave doze čistog idiotluka, od strane ORaHa dakako. Naime cijena koju im Čermak plaća za takvu uslugu je zbilja smiješna. Mislim da bi ovaj bez problema iskeširao i milijun, a ovi bedaki to očito ne shvaćaju. Za primjer, razni Bill Gatesi i Warren Buffeti osim što doniraju milijarde još i propovijedaju o blagodatima visokih poreza, pa ih osim eko fanatika voli baš svaka politička opcija koja želi na vlast (ili je na vlasti). I to rade sve kako bi otežali rast konkurencije koja ih može ugroziti. Nema cijene koju kronist ne bi platio državi samo da ga zaštiti od tržišta i konkurencije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Spasimo zdravlje od državnog monopola!

Oznake

HLK, javno zdravstvo, monopol, privatizacija zdravstva, privatno zdravstvo, sindikat liječnika, Varga, zdravstveni sustav, Zdravstveno osiguranje

Moja iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravsto tek reflektiramo na privatno.

Zašto su moja iskustva s privatnicima dobra? Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata. Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika. Dakle ako nisi korektan, profesionalan i istovremeno jeftin, pacijent će pokucati na vrata tvojem konkurentu, a ti ćeš svojom nekorektnošću, neprofesionalnošću i skupoćom sam sebe eliminirati s tržišta. Vi svakodnevno, kako u slučaju privatnih zdravstvenih usluga tako i u svakom drugom slučaju imate priliku testirati kvalitetu nebrojenih dobara i usluga te svojim odabirom, ili ne odabirom, odlučivati o uspjehu dobrih i neuspjehu loših. Tako to ide u teoriji, ali i u praksi. Odupiranje toj logici najčešće dovodi do toga da loši prosperiraju, a oni dobri budu izbačeni iz igre. Tome kumuje političko uplitanje u tržište.

U javnom zdravstvu sve je suprotno od tržišne logike. Dok sam svoje probleme rješavao po privatnim ordinacijama, tijekom 2013. godine, istovremeno sam bio prisiljen platiti gotovo istu cijenu za javno zdravstvo bez da sam koristio ikakvu uslugu u okviru istog osim konzultacija s doktoricom obiteljske medicine. U tom smislu jedna napomena; kada bismo imali otvoreno tržište zdravstvenih usluga umjesto javnog monopola ja bih ponovno odabrao svoju doktoricu obiteljske medicine za svojeg osobnog doktora i prvu crtu obrane od bolesti. Jer je odlična. Da nastavim.

U grubo, za financiranje javnog zdravstva država mi je tijekom 2013. s plaće skinula više od 30.000 HRK, što je iznos koji sam u istom periodu dodatno izdvojio za privatne preglede i liječenje. Šteta, ako se mene pita, da novac koji mi je država beskompromisno otimala iz mjeseca u mjesec na plaći nisam mogao koristiti kada mi je zatrebalo (opća inercija u sustavu, liste čekanja itd.) i da, sretan sam da sam si mogao priuštiti još jednom tu cifru za privatne usluge jer u suprotnom ne znam bismo li danas ovdje ovako razgovarali. Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.

Dodatna dimenzija problema je cijena liječničkih usluga. Ona je nažalost određena političkim metodama te Hrvatska liječnička komora (HLK), kao nadležna institucija (u praktičnom smislu ona djeluje poput ceha), propisuje cjenik. Taj cjenik je nametnut i privatnicima kojima se na taj način brani da zdravstvenu uslugu pruže pacijentu po cijeni ispod propisane. Primjerice, propisana minimalna cijena većine specijalističkih pregleda je oko 275 HRK s PDV-om.

U praksi se može uočiti kako je većina privatnika svoje cijene usluga spustila do razine minimalnih dozvoljenih cijena. To se desilo zbog činjenice da postoji kakva-takva konkurencija među privatnicima koji se bore za pacijente. U trenutku kada su njihove cijene dostigle propisani minimum one su prestale biti dominantan faktor. Pacijente se danas pridobija isključivo zahvaljujući profesionalizmu i smanjenjem nelagode uslijed pregleda na najmanju moguću mjeru. Ovdje i sam mogu potvrditi da su me u svakoj od privatnih ordinacija nosili na dlanu kao pahulju snijega, od prijema do pregleda te u konačnici detaljnog tumačenja zdravstvenog stanja i opcija.

Da minimalne cijene zdravstvenih usluga nisu propisane cjenikom HLK one bi bile još niže. Ponovno zbog činjenice da postoji konkurencija. No pitate se zašto su minimalne cijene zdravstvenih usluga uopće propisane? Pa razlog je vrlo jednostavan – cijene su propisane zbog interesa javnog monopola u zdravstu. Ne zbog zdravlja građana, već zbog interesa monopola kao organizacije. Prema HLK-ovom cjeniku planira se budžet monopolista. Njegov budžet je “nabrijan do daske”, rekli bismo. Interesne skupine koje sjede za kormilom javnog monopola na taj način su se izborile za povlaštenu cijenu, cijenu u svakom pogledu bitno višu od tržišne, što se dokazuje kroz promatranje njegovog outputa: 1. zbog iluzije “besplatnosti” stvoren je enorman pritisak na njegove kapacitete, 2. zbog previsoke jedinične cijene usluge njihova količina je ograničena, 3. posljedično imamo goleme liste čekanja, 4. paradoksalno medicinske kapacitete koji velik dio vremena stoje neiskorišteni, 5. gomilu nezaposlenog liječničkog kadra kojem se brani ulazak na tržište rada jer sindikati štite već zaposlene i njihove dohotke.

Već kada bi HLK cjenikom odredio nižu cijenu od trenutne vidjeli bismo momentalno povećanje iskorištenosti postojećih kapaciteta i smanjenje listi čekanja na preglede. Ali to se neće desiti. Prva linija obrane je sama organizacija sustava, koji je monopol, a druga linija su sindikati radnika u zdravstvu čiji je interes, pokazalo se u praksi, da zadrže visoku cijenu svojih usluga te istovremeno rade manje. Zašto bi pobogu radili više za manje novca? Međutim takvu ideju oni mogu ostvariti jedino u okviru “javnog” monopola koji se financira prisilnim ustezanjem doprinosa sa plaća malobrojnih radnika. “Javnog” sam namjerno stavio u navodnike. Nadam se da shvaćate poantu. Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.

Da ovu kritiku ne biste shvatili površno, primjerice prigovorili mi da govoreći ovo što govorim zapravo tvrdim da liječnici u javnom sustavu nisu dobri (a imamo gomilu primjera koji dokazuju suprotno, npr. vrhunske transplantacijske kirurge, kardiologe, neurologe itd.), prisjetite se što sam rekao za svoju doktoricu obiteljske medicine. Na tržištu se dobar doktor nema čega bojati. Štoviše, njegova stručnost bila bi nagrađena znatno bolje nego u okviru javnog monopola gdje je sindikalnom politikom određeno kako takvome pripada plaća usporediva sa nekime tko nema niti približne kvalitete. Dobrim doktorima u izravnom je interesu da djeluju izvan okvira javnog monopola, a isto je u interesu i pacijentima koji za novac koji izdvajaju u zdravstveno osiguranje (HZZO također ne mora biti monopol, no to bi se trebalo obraditi kao zasebna tema, iako usko povezana) zaslužuju dobiti profesionalnu uslugu i time veće šanse za vlastito ozdravljenje.

Ovim tekstom nisam dotaknuo brojne druge aspekte zdravstva gdje bi mnogi također mogli dati konkretne prigovore. Primjerice, pitanje zdravstvene zaštite onih koji nemaju novca da plate zdravstveno osiguranje. Tek kratko ću odgovoriti, iako bi i na to mogao odgovoriti opsežno u zasebnom tekstu, socijalna komponenta zdravstva je pitanje solidarnosti između građana na koje se ne mora odgovarati monopolizacijom. Solidarnost podrazumijeva empatiju, a kako evidentno postoji gomila ljudi koja zagovara solidarnost i empatiju (prije svega oni koji tržište kritiziraju iz tog kuta) mogu zaključiti kako bi upravo ta komponenta postala jak tržišni faktor u okviru privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi djelovala pod konkurencijom. Što to znači? Svi vi koji se želite solidarizirati, te ponavljam zaključujem da vas je većina takvih u populaciji, dobili biste mogućnost u okviru vlastite police zdravstvenog osiguranja (koju biste izabrali između više privatnih ponuđača) platiti dodatnu premiju kojom bi se pokrivalo troškove liječenja onih koji si ne mogu sami priuštiti policu zdravstvenog osiguranja i liječenje. Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.

U izravnom je interesu svima, liječnicima, bolesnima i siromašnima da se javni monopol u zdravstvu čim prije ukine. Nažalost, reforme koje se predlažu nisu na tragu tog prijedloga, a kritike koje su u tom smislu upućene su najblaže rečeno promašene.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Monopol nad silom i sprega monopola

Oznake

Država, monopol, porez, prisila, tržište

Da bi nekome pomogao ne moraš imati pištolj za reverom niti monopol nad silom kojeg dokazuješ značkom. Nekome su pomogli, drugoga će izbatinati do smrti, u marginalnim slučajevima i bez razloga. Kao što vidimo u video kompilaciji iznad.

Međutim ako odlučiš nekome učiniti zlo onda se pištolj za reverom i monopol nad silom pokazuju kao kardinalan problem. Problem kojeg moraju bolje sagledati svi oni koji podržavaju ideju monopola nad silom.

Monopol nad silom predstavlja nadmoć jedne skupine građana nad drugom kojoj se istovremeno brani služiti sredstvima sile čak i u svrhu zaštite vlastite imovine i vlastitog života. Upravo je zbog ljudske naravi iluzorno očekivati da će pojedinac s ekskluzivnim pravom nošenja vatrenog oružja uvijek i bez iznimke raditi za opće dobro. Iluzorno je i zbog činjenice da se njegovo djelovanje ne financira dobrovoljno već također kroz prisilu (porez). Ne platiti porez, odnosno pokušati izbjeći tu vrstu prisile (binarna intervencija), za sobom povlači izravno uplitanje monopola koji će provesti čistu silu nad subjektom. Monopol postoji i moguć je samo zbog takvog ekskluzivnog izrabljivačkog odnosa. Monopol sile je u tom slučaju usmjeren na imovinu subjekta jer mu je to u izravnom interesu. Život subjekta na tom putu predstavlja tek neznatnu prepreku jer, činjenično, subjekt je već izlišen prava na obranu vlastite imovine i vlastitog života, odnosno sila je prepuštena u ruke monopola.

Stoga monopol sile nikada neće raditi u interesu građana (njihovog prava na imovinu i prava na život), niti je ikada radio, već isključivo i jedino u vlastitom interesu. Red i mir, ta često spomenuta floskula uz koju je lakše odobriti monopol nad silom i potisnuti njegove brojne negativne ishode, u tom pogledu bitni su za očuvanje i stabilnost financiranja tog monopola ali i drugih vrsta monopola koji djeluju u sprezi vis a vis države. Za primjer da je tome tako vidimo kako je država promptna u pitanjima naplate ili utaje poreza, gdje propisuje iznimno kratke i neodgodive rokove plaćanja (odmah ili u najboljem slučaju 8 dana, za neke kazne ili razlike poreza), nadalje u brojnim slučajevima gdje se zbog lipe-ili-dvije viška u blagajni zatvaraju obiteljska poduzeća uz ispisivanje novih poreznih kazni, dok u suprotnom slučaju, kada od države očekujemo da djeluje za korist građana, vidimo enormnu inerciju, nezainteresiranost i u mnogim slučajevima nekonzistentnost (primjerice na povrat preplaćenog poreza građani čekaju pola godine pa i više).

Enormno velik broj neriješenih sudskih sporova između građana još je jedan primjer iz kojega se može spoznati stvarni odnos države i građana. Kada se dva građana spore za imovinu, a država je sudac, država je nezainteresirana jer od predmeta tog spora nema ništa. Jedini interes države u tom slučaju je oduljiti rješavanje spora koliko je god moguće i pritom naplatiti što je više moguće raznoraznih dadžbina. U obrnutom slučaju, gdje je država zainteresirana strana, sporovi države prema građanima rješavaju se po hitnom postupku jer i u tom slučaju njen interes je usmjeren izravno na imovinu građana, baš kao i u slučaju oporezivanja.

Koji god slučaj monopola da krenemo razmatrati u prvom ćemo planu uvijek vidjeti državu u lovu na imovinu građana. Upravitelji monopola, prije svega Vlada, prodaje građanima visoka očekivanja spram tako organiziranih podržavljenih usluga, njihova očekivanja koreliraju s izrečenim u političkoj propagandi, rijetki kritičari se marginaliziraju, da bi u konačnici, nakon realizacije planova, vidjeli ponudu oskudnih monopolističkih usluga često beznačajne vrijednosti, daleko niže od onoga što građani smatraju da bi trebali dobiti za porez kojeg su bili prisiljeni platiti. No kao i u slučaju monopola nad silom, koji izlišava ostale primjene sile i koji se sam silom služi da bi naplatio vlastiti rad, i u ovom slučaju vidimo koja je svrha i smisao monopola kao takvog.

Bitno je naglasiti da se ovaj opis odnosi isključivo na monopole koje proizvodi država i koji su brojni dok za slučaj tržišnog monopola u povijesti ne postoji primjer (npr. često se koristi Microsoft kao primjer tržišnog monopola, međutim ta tvrtka zapravo nikada nije imala monopol već je bila tržištni lider i to zbog inovativnih proizvoda koje su ljudi prepoznali kao vrijedne te ih kupovali u potpunosti dobrovoljno). S obzirom da primjera tržišnog monopola nema besmisleno je baviti se hipotetskim, relativnim kritikama istih. Tek napomena u tom smislu, kada bi takav tržišni monopol i nastao to bi značilo da je netko uspio u nastojanju da superiornu ideju, često daleko ispred vremena, materijalizira i ponudi ljudima u obliku koristi koja nadmašuje njenu tržišnu cijenu, i stoga je takav monopol, u uvjetima dobrovoljne razmjene što znači bez utjecaja države na uvjete i ishode razmjene, u potpunosti zaslužen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mit o besplatnom zdravstvu i stvarne posljedice zdravstvenog monopola

Oznake

doprinosi, Država, monopol, porez, pregled, zdravlje, zdravstvo

Godišnji budžet hrvatskog zdravstva iznosi oko 22 milijarde kuna. Ali potroši se i koja milijarda više pa se država zadužuje da bi pokrpala rupu. U konačnici zdravstvo košta oko 25 milijardi kuna.

No tko to plaća?
To plaćaju porezni obveznici kroz doprinose na plaću.

A koliko ima poreznih obveznika u Hrvatskoj?
Oko 800.000!

Koliko je to godišnje po poreznom obvezniku?
31250 HRK!

U prosjeku svaki porezni obveznik godišnje plati 31250 kuna za zdravstveno osiguranje, trebao ga on ili ne trebao. Tako da ostatak od 3,5 milijuna građana može reći da je zdravstvo besplatno pa i tražiti još više zdravstvenih usluga (prešutno, na trošak poreznih obveznika).

Logikom stvari potražnja za besplatnom uslugom je velika pa budžet ispada nedostatan. Svi žele besplatnu zdravstvenu uslugu. Ona je postala toliko tražena roba da postoji i termin “predijagnosticiranje”! Zbog toga država uvodi liste čekanja. One su tu ne zbog nedostatka doktora, bolnica ili opreme već zbog nedostatka novca s kojim bi se (u skladu s potražnjom) navedeno servisiralo. Tako porezni obveznici koji plaćaju zdravstveno osiguranje sebi i usput još četvorici (koji isto ne smatraju privilegijom već svojim pravom) postaju žrtve. Osim novca kojeg gube kroz represivne porezne politike porezni obveznici su prisiljeni žrtvovati i vlastito zdravlje. Ovaj problem počinje i završava na nemoralnoj ideji da se čovjeka prisiljava na prepuštanje brige o vlastitom zdravlju u ruke državnog zdravstvenog monopola.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kad bi barem država bila dobra poput Todorića!

Oznake

Država, garancija, Konzum, kvaliteta, monopol, porez, povrat novca, Todorić

Ok, sad kad sam vas navukao da vidite što se krije iza provokativnog naslova idemo malo racionalizirati stvar.

Za pojam “garancija povrata novca” zasigurno ste već čuli. Štoviše, zakonom o obveznim odnosima i zakonom o zaštiti potrošača ovo pitanje je i pravno regulirano. U tom pogledu zakon vam daje za pravo da proizvod kod kojega je prisutan skriveni nedostatak, dakle kod kupnje ga niste bili svjesni, možete vratiti trgovcu i zamijeniti ga za drugi proizvod ili pak uzeti svoj novac natrag. No trgovci u maloprodaji mješovite robe ovaj pozitivan propis su digli na jednu novu razinu, a sve kako bi, sasvim jasno, zadovoljili kupca bez kojega kapitalist, bez obzira poslovao on na reguliranom ili potpuno slobodnom tržištu, ne može ostvariti profit.

Ta nova vrsta garancije za kupce odnosi se na kvalitetu ili doživljaj samog proizvoda. Todorić i njegov trgovački lanac Konzum tu garanciju daju pod sloganom “Garantiramo zadovoljstvo ili povrat novca”. U Konzumu su mi potvrdili da se ova garancija odnosi na posebno označene artikle koji se prodaju pod njihovim brandom K-Plus, a radi se o proizvodima kontroliranog (u pravilu domaćeg) porijekla, niske cijene i visoke kvalitete. Ukoliko niste zadovoljni kvalitetom njihovog čipsa, salame, mlijeka, pive, voća i kojekakvih drugih proizvoda obuhvaćenih ovom garancijom, bez obzira na to što vi podrazumijevate kvalitetom, dakle potpuno subjektivno, vi možete donijeti taj proizvod natrag u Konzumovu trgovinu i za njega ćete dobiti povrat novca. Podrazumijeva se da ste proizvod prije toga otvorili te kušali ili isprobali. Istu stvar prakticiraju i mnogi drugi trgovci (npr. Kaufland, Lidl na specifičan način itd.).

Mislim ovo se može svakome učiniti kao beznačajna stvar. Ali zamislite da država sa svojim servisima funkcionira na isti način. Dakle mislim na garanciju kvalitete svih onih usluga koje je država odlučila lišiti mogućnosti da se realiziraju na tržišnim osnovama. Usluga koje su organizirane pod državnim monopolima, i koje se građanima realno prodaju kroz poreze i državni proračun. Svih onih usluga koje se prodaju pod izlikom svega što država smatra da nam pripada po rođenju, a ona obvezna odlučivati o tome kako će se iste realizirati. Mislim i na sve one državne servise koji nam se serviraju pod parolom “besplatno”, a zapravo su debelo preplaćeni, dok se financiranje nekih među njima prebacuje i na naredne generacije građana (mirovinsko).

Zamislite kada bi jedan građanin, prije svega onaj pošteni porezni obveznik, od države dobio jednu ovakvu garanciju povrata novca kakvu svojim kupcima nudi Todorić. Ne bi li to bilo fantastično? Primjerice niste zadovoljni zdravstvenim pregledom u državnoj bolnici, bez obzira radi li se o dugom čekanju na isti ili tek o lošem dojmu kojeg ste stekli zbog namrgođene face neke medicinske sestre, stoga zatražite povrat novca kojeg ste prethodno uplatili u državni proračun (da biste, nakon što se njime usput nahrani cijela horda birokrata i izamortizira suvišna infrastruktura, dobili ono što ste trebali) i bez ikakve primjedbe s druge strane taj novac i dobijete natrag. Ulica vam je puna rupa? Nema problema, država vam vraća iznos koji ste prilikom registracije svojeg automobila platili na konto “cestarine”. Gužva je na A1, i dok proklinjete nadležne službe neutješno se pržite na suncu s malim djetetom u automobilu? Nema veze, na izlasku s autoceste državi, odnosno njenoj monopolističkoj javnoj tvrtci HAC, niste dužni platiti ni lipe, rampa je za vas otvorena uz isprike i nasmješena lica djelatnika na naplatnim kućicama. Ili ste možda samo preplatili porez ali ne znate kako ispuniti godišnju poreznu prijavu da vam država taj novac vrati. Nema problema niti ovdje, država ima sve podatke o vašim uplatama poreza i doprinosa te vam sama vraća preplaćeni novac na račun i zahvaljuje na svemu što ste dali u državni proračun.

Da. To bi bilo fantastično! Ali država na naše veliko razočaranje nije fantastična iako se predstavlja kao takva. Uostalom to više nije potrebno ni objašnjavati. Ne zanima nju poput Todorića jeste li vi doista zadovoljni onime što vam ona pod mus prodaje. To što vam prodaje ona čini vrlo lukavo, pod izlikom osiguranja minimalnih životnih standarda za sve građane, dok zapravo uzima pod svoje i prodaje vam znatno više od onoga što bi trebala. Zapravo država se ne bi trebala baviti prodajom ičega. Kada bi država građanima dala takvu garanciju onda bih i ja bio zadovoljan državom. Do tog neizglednog trenutka uživajmo u K-Plus pašteti uz garanciju zadovoljstva.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ograda: ovo nije reklama za Konzum niti oda Todoriću. Štoviše, država bi njemu i mnogim drugim poduzetnicima trebala prestati služiti kao alat u ostvarivanju ciljeva (mislim prije svega na subvencije)

Što je Hrvatima važnije od zdravlja?

Oznake

Država, Lalovac, Linić, ministar, monopol, Nekretnine, porez, proračun, vlada, zamjenik, zdravlje, zdravstvo

Jedina stvar koja Hrvatima vrijedi više od vlastitog zdravlja jest monopol države nad tim pitanjem. To znači da pitanje brige o vlastitom zdravlju oni prepuštaju na volju vlastodršcima i institucionaliziranom državnom monopolu. Izgovor koji će u tom smislu uvijek upaliti jest da zdravlje nije roba i ne može se prepustiti tržištu. U stvarnosti ne postoji ni jedan opravdan razlog da se pitanje zdravlja tako olako prepušta monopolu. Monopol nad zdravljem, koliko mi je poznato, uz nebrojene useful idiote najviše zagovaraju naši pošteni političari.

Monopol nad zdravstvom lišen je svake odgovornosti za svoje postupke i učinak. Građani su prisilom financiranja monopola lišeni prave istine o njegovoj cijeni i kvaliteti (ovo zadnje vjerujem čak i osjećaju na svojoj koži). Iz godine u godinu zdravstvo košta sve više, pacijentima pruža sve manje, a reklamira se kao besplatno. Unatoč tome doprinosi iz plaća radnika za “besplatno” zdravstvo rastu s 13% na 15%, beneficirane mirovine iz drugog stupa vraćaju se u državni proračun kako bi se njima pokrpalo dugove “besplatnog” zdravstva, novac iz dopunskog osiguranja (koje se sve agresivinije reklamira) također se koristi za krpanje dugova, a u interviewu s budućim ministrom financija(?) upravo doznajem da će i porez na nekretnine također biti iskorišten za financiranje monopola države nad vašim zdravljem.

Jasno je i u ovom slučaju, građani su samo sredstvo realizacije plitkih osobnih interesa vlastodržaca koji se redom svode na – dolazak i ostanak na vlast koja pruža brojne privilegije od kojih je najveća sasvim sigurno pravo na nekažnjeno i ničim ograničeno otimanje novca građanima kroz porezni sustav.

U ne tako dalekoj budućnosti vaš rad i trud mogli bi se u cijelosti svesti na financiranje zdravstvenog monopola i podmirivanja troškova tekućih mirovina. U prosjeku danas od svoje plaće izdvajate 55% u korist državnog proračuna. Uvođenjem poreza na nekretnine to će biti 60% (karikiram), pa s nekim novim porezom 70%, pa 80% i tako do trenutka kada ćete u proračun biti zakonski prisiljeni dati sve što zaradite, u ime financiranja državnih monopola. Jesti ćete onoliko koliko vam odredi državna agencija nadležna za to pitanje. Zalogaj više ili zalogaj manje.

Jedino što u ovom trenutku sprječava vlastoljupce da vas opletu po novčaniku jesu nesređene zemljišne knjige. Kao što vidimo primarni motiv njihovog sređivanja nije zaštita vaših imovinskih prava već stvaranje uvjeta da vas se porezima jače eksploatira. Ovo je ujedno dokaz kako Hrvatska, koja je pravna država, ipak ne poštuje načela vladavine prava. Uz odobravanje državnih monopola, na vaše razočaranje, porezna presija koju će vlast vršiti nad vama može jedino biti sve veća.

U zdravlje,
vaš Kapitalac

Mogu li ZET-ovi šverceri naučiti kako je u redu platiti prijevoz?

Oznake

cijena karte, Grad Zagreb, javni prijevoz, Kanada, karta, metro, monopol, ZET, švercanje

Na stranu u ovom slučaju je li ZET-ova karta preskupa, čeka li se na prijevoz predugo, je li prevruće ili prehladno u vozilima i općenito posluje li ZET racionalno ili ne. U priči o ZET-u ja vidim sasvim drugačiji problem – monopol. Navedene probleme i druga negativna iskustva korisnika njihovih usluga uvjeren sam učinkovito bi riješila potpuna liberalizacija javnog prijevoza i uvođenje tržišnog, konkurentnog načina pružanja usluga prijevoza umjesto povijanja monopolu kojeg se financira novcem građana, posredstvom gradskih vlasti, kada god zatreba. Djelomična liberalizacija taxi prijevoza i okretanje u smjeru tržišne prakse dobar je primjer kako konkurencija koristi svima, naročito korisnicima usluge zbog kojih ona uostalom i postoji.

Fotka ispod navodno dolazi iz Kanade (zgooglajte “Honest Canadian commuters”), stara je otprilike tri dana, a prikazuje ulaz u metro, pokvaren uređaj za propuštanje putnika, u koji evidentno treba ubaciti novac ili kupljenu kartu kako bi se vrata otvorila, te hrpu novca, što kovanog, što papirnatog, a i poneka karta (bar mi se tako čini), što ukazuje na izraženu svijest građana o tome kako je u redu platiti za uslugu koja se koristi. Ne znam je li metro u kojem je fotografija snimljena pod koncesijom ili njime upravlja gradska tvrtka no to i nije osobito bitno u ovom slučaju.

Stav čovjeka – kako je u redu platiti za uslugu koja se koristi ako su parametri usluge unaprijed poznati i ako odluka o korištenju iste stvar volje tog čovjeka – jest jedna od osnovnih lekcija iz zdravog i moralnog ekonomskog postupanja i odnosa prema drugima.

U uvjetima gdje ljudi očekuju besplatnu uslugu i ne žele je platiti – na što često javno pozivaju druge, gotovo je nemoguće potaknuti liberalizaciju tržišta. Naime kako bi tko mogao pružiti uslugu, u privatnom aranžmanu, tada je za očekivati da će korisnik uslugu htjeti platiti i platiti, a pružatelj imati pravo naplatiti.

S obzirom na stav korisnika među kojima mnogi očekuju voziti se na tuđi račun, što im gradske vlasti u velikoj mjeri omogućuju (gradske vlasti i ZET su definirali mnogobrojne socijalne klase među putnicima), očito je da bi uspostava usluga prijevoza u privatnom aranžmanu bila vrlo rizična aktivnost za privatnika. Švercerima je besplatan prijevoz omogućen primjerice ukidanjem konduktera u tramvajima koji su se brinuli o tome da svaki putnik koji stupi u vozilo i plati kartu.

Vlasniku kapitala nije u interesu da ga izgubi u uvjetima gdje ne postoji zdrav i moralan ekonomski odnos među građanima, a privatnikov problem nije u iznalaženju računice prijevoza između točke A i B već u tome što se političkim putem omogućuje kupovina socijalnog mira (i glasova) na račun trećih strana, u ovom slučaju potencijalnog vlasnika kapitala. Političke manipulacije su česte i osnovna su prepreka poštenim ulagačima kojih u pravilu iz tog razloga i nema. Ako se koji ulagač eventualno i pojavi treba vidjeti jesu li građani promijenili svoju retoriku i praksu (neplaćanje) pa time dozvali liberalizaciju jer u protivnom postoji mogućnost da je interes ulagača tek u ubiranju kakvog paušala iz gradske blagajne, posredstvom gradskih vlasti u nekoj novoj kleptokratsko-kronističkoj igrici na račun građana.

Gradska tvrtka, monopolist, će do trenutka liberalizacije egzistirati na račun građana koji plaćaju kartu za prijevoz kao i na račun gradske blagajne koja se puni prirezom na plaću tih građana (među kojima mnogi uopće ne koriste prijevoz, ali ga kao što vidimo indirektno plaćaju), dok će se šverceri, te mnogobrojne socijalne skupine, voziti na njihov račun i pri tome slati poruku kako je u redu ne platiti jer očito je da usluga funkcionira unatoč tome.

Na takvu nemoralnu praksu odlučuje se sve veći broj onih koji plaćaju, jer vide da može i tako (misle si – što bi bili glupi pa plaćali). Navedena logika i postupanje dovodi do podizanja cijene usluge ostatku građana. Posljedično jača i položaj političkoj klasi koja se suočava sa problemom javne tvrtke koju moraju spašavati od propasti, racionalizirati, restrukturirati, i to ponovno novcem građana. Iz ovoga možete dobiti okvirnu sliku o štetnosti monopola te kakve socio-ekonomske posljedice proizlaze iz njega.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Propast socijalne države

Oznake

Država, fiskalizacija, građani, Kapitalizam, kriza, monopol, ovisnost, porez, propast, socijala, socijalizam, tržište, utaja, vlada, vlast

Jedan ugostitelj s Hvara zadovoljno trlja ruke. Unatoč krizi i padu potrošnje promet mu raste više nego ikada pa ga je od uvođenja fiskalnih blagajni u prvih šest mjeseci ove godine povećao za nevjerojatnih 2729 posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje.

Uvodne su to riječi udarnog teksta Jutarnjeg lista o učincima fiskalizacije ugostitelja.

Iako se tekst Jutarnjeg načelno bavi prezentiranjem rezultata fiskalizacije tek 70 najvećih ugostiteljskih objekata u turističkim središtima ne može se ne uočiti cinizam i generalizacija autorice teksta koja prvo sasvim logično konstatira kako su ugostitelji do sada skrivali promet da bi nakon toga podmetnula jalovu, huškačku tezu kako su baš zahvaljujući uvođenju fiskalizacije ostvarivali nikad bolje poslovne rezultate – “unatoč krizi i nakon fiskalizacije trljaju ruke”.

Istina je naravno nešto sasvim drugo. Fiskalizacija ne otkriva realno povećanje prometa u odnosu na predfiskalno razdoblje. Ona otkriva isključivo i jedino registrirano povećanje prometa. Kakav je realni promet bio prije fiskalizacije zna jedino fiskalizirani poduzetnik. Ugostiteljeve poduzetničke aktivnosti danas odvijaju se usprkos fiskalizaciji, a ne zahvaljujući njoj jer kao što znamo fiskalizacija je mjera nametnuta poduzetnicima pod prijetnjom zatvaranja tvrtke i kaznenog progona. Važući bi li veća šteta bila zatvoriti tvrtku ili nastaviti poslovati u izmijenjenim okolnostima koje je donijela fiskalizacija mnogi će ipak odlučiti podrediti se nametnutoj mjeri, jer u suprotnom ostaju bez posla, izvora prihoda i kruha.

Statistike o broju poduzetnika na margini održivosti u predfiskalnom periodu i broju onih koji su propali zbog fiskalizacije naravno nećete vidjeti, o tome će govoriti oni sami, a u pravilu ih nitko neće htjeti čuti (Osim Kapitalca! Molim sve koji su zatvorili svoje tvrtke zbog fiskalizacije neka mi se jave na e-mail koji se nalazi u uvodnom tekstu ovdje. Ako treba otvorit ću novu kategoriju na blogu i pisati o tome). Stoga zaključci i insinuacije koje nudi novinska propaganda očito imaju za cilj nahuškati širi krug čitatelja-građana na utajivače prometa. No čemu to?

Razlog je donekle vrlo jednostavan ali uzroci su duboki i većini građana u potpunosti nerazumljivi i neshvatljivi. Država se nalazi u dosad neviđenim financijskim problemima pri dosad neviđeno visokoj razini državne potrošnje. Kako bi se državna potrošnja mogla održati logika nalaže kako je nužno namaknuti dovoljno novca kojim se ista realizira, a kako je proračun u deficitu i dug države gotovo 200 milijardi HRK “dovoljno novca” zapravo znači u proračun početi puniti više kako bi se dugove otplatilo i istovremeno zadržalo to što se iz proračuna financira. S obzirom na to krivca za nastale probleme traži se u utajivačima poreza, koji ne podupiru državnu potrošnju, te se u svrhu uspješnijeg lova na njih osmišljaju i uvode sustavi nadzora poput fiskalizacije. Toliko o razlogu medijske hajke na ugostitelje, ili utajivače poreza općenito, a naročito s obzirom na kritičnu situaciju u državnoj blagajni.

Većina građana podupire hajku i poteze koje u smislu povećane porezne presije vuče ministar Linić. Skretanje pažnje na uzroke nastalog problema izvlači na površinu skrivene motive građana te suštinu zloupotrebe države kao organizirane društvene forme. U komentarima koji se nalaze ispod spomenutog članka na stranici Jutarnjeg solidarizirao sam se s ugostiteljima i na suptilan način pokušao skrenuti pažnju čitateljima na osnovu problema. Izjavio sam slijedeće:

Žalim ugostitelje. Više novca kojeg će morati dati u državni proračun znači manje poduzimanja i budućih investicija, te unatoč tome više državne birokracije koja se hrani otetim novcem. Jedini lopov i štetočina u ovoj priči je vlast koja se povampirila za novcem građana kao i povlaštene skupine građana koje vlast hrani tim novcem kako bi im podarile glas na budućim izborima. Država kvazimoralnih parazita.

Iz izjave možete vidjeti koga smatram direktnim krivcem za postojeće stanje. No postoje i indirektni krivci koji su zapravo blagoslovili put u propast započet davno u prošlosti, sa jednim usputnim checkpointom – osamostaljenjem Hrvatske nakon kojega se u načinu vođenja javnih financija i proračunske potrošnje nastavilo u istom smjeru. Indirektni krivci su građani. Na moj komentar izjasnili su se uglavnom ovako:

– S koje ste vi to planete sišli?
– Moram priznati da gluplju stvar nisam već dugo čuo. Zato, svaka čast.
– Hahaha
– Ne sa planete, takvi iz mulja ispužu
– I onda se čudimo kak nam je država u qurcu, a mentaliteta ovakvih bisera na svakom koraku
– Ti si samo kapitalna budaletina…
– Baš je kapitalac, onaj od 700 kila, telac
– I Grcka je i propala zbog nereda i porezne evazije…
– Koja ”poduzimanja” šmekanje kokaina i kupovina Mercedesa?
– A jeeesssiii kkaaapiiitaaallacc…U PM.

Neki su si dali i još više truda ali bilo je i par zaštitničkih komentara i još poneka indolentna diskusija. Preporučam da pročitate sami. No osobito su zanimljivi slijedeći komentari jer kroz njih se nastavlja osnovna ideja teksta kojeg sada pišem:

Vi podržavate utaju poreza, a s druge strani se žalite kak su male mirovine, smanjuju se plaće profesorima itd. Uopće se ne čudim kako već nismo propali u ovih 20 godina kad imamo ljude koji tako razmišljaju kao Vi.

i još jedan…

Ali kod ljecnika bi isli besplatno i djecu skolovali, i zale se onda najvise na to, kako se mora platiti ucesce i ostalo, i kako su socijalne usluge slabe… e moj kapitalac…

Nema sumnje kako je do postojećih problema i propasti javnih financija došlo upravo zbog sve većih očekivanja građana da državu koriste kao uslužni servis. Bez obzira radi li se o zdravstvu, školstvu, mirovinama, poticajima, pomoći socijalnim skupinama, financiranju javne infrastrukture ili pokretanju investicija svjedočimo isključivo i jedino slučaju prebacivanja odgovornosti s građana na preambiciozne političare željne vlasti. Zlonamjernici željni vlasti jedva čekaju obećati glasačima komociju prepuštanja tih pitanja u njihove ruke.

Gomila zadataka koje su građani predali vlastodršcima u ruke podrazumijeva bujanje birokracije i stvaranje monopola državnih usluga te visok trošak državnog proračuna. Takav monopolistički položaj otežava kontrolu trošenja proračunskih sredstava, potiče korupciju, teži širenju na nove usluge financirane kroz proračun što dovodi do sve većih izdataka za porezne obveznike.

Viši izdaci za usluge koje nudi država smanjuju ostatak koji građanin može koristiti na usluge koje nisu vezane uz državu, dakle privatne usluge. U isto ulaze i poduzetnički poduhvati građana pa je jasno da ukoliko više novca odlazi u državnu blagajnu, manje novca ostaje za pokretanje realne ekonomske aktivnosti.

Kako smo očito upali u zamku opadanja realne ekonomske aktivnosti, uslijed sve većih troškova koje odvajamo na državne usluge, sve više se ispoljava ovisnost mase građana o njima, a stvarne posljedice prepuštanja tih pitanja u ruke državnoj birokraciji izlaze na površinu. Ovisnici o državnim uslugama, tzv. socijalni narkomani, u ovim trenucima daju veliku potporu političarima i zadatak da položaj koji su im podarili iskoriste za pronalaženje sredstava kojima će nastaviti održavati mogućnost nebrige o pitanjima suštinski bitnima za njih same.

Mirovine su vjerojatno najbolji primjer kako su se građani odrekli odgovornosti da tijekom radnog vijeka razmišljaju o tome što trebaju činiti kako bi vlastitim radom osigurali što sigurniju i ugodniju starost te su to pitanje prepustili birokraciji u ruke. Birokracija je osmislila državni mirovinski fond (sustav redistribucije prema visini plaće, radnom stažu i drugim krnjim kriterijima) te prisilila svu radnu snagu da ga bez iznimke puni.

Međutim ukoliko bi čovjek s tim novcem želio sam učiniti nešto racionalnije, disperzirati rizik ili uložiti u nešto što bi mu do starosti donijelo viši prinos od mirovinskog fonda, on je na to izgubio pravo. Za takve pothvate morao je i još uvijek mora pronaći dodatna sredstva u novcu koji mu preostane nakon što država uzme “svoje”. Isto vrijedi i za svaku daljnju uslugu koju država na isti način osigurava građanima kroz prisilno financiranje njihovim novcem.

Možete reći kako se država brine za vaše zdravlje no kada završite na nepreglednoj listi čekanja na neki specijalistički pregled, a vam zdravlje visi o tankoj niti, tada na površinu izlaze posljedice prepuštanja brige o vlastitom zdravlju u ruke državnoj birokraciji. Ukoliko želite spasiti vlastiti život pregled ćete morati obaviti izvan tog sustava kod privatnika (srećom postoji ta mogućnost) za što ćete morati pronaći dodatan novac iako ste za istu stvar platili državu.

Pitanje obrazovanja vas i vašeg djeteta također je u rukama politike. Ukoliko ne sumnjate da država treba imati monopol i u tom pitanju te da se isto mora financirati kroz poreze tada nemate ni sumnje kako su konačni učinci te politike dobri, a učinci nam govore o moru visokoobrazovanih mladih ljudi koje država zapošljava za 1600 HRK jer realna ekonomija ne nudi ništa.

Na način usporediv s učincima fiskalizacije nema sumnje kako bi opća mobilizacija neradnog stanovništva na poslovima javnih radova otkrila nevjerojatnu sposobnost vlasti da zaposli mase građana, no to, kao i stvarna učinkovitost fiskalizacije, ne bi govorilo ništa o realnim rezultatima takvih mjera tj. o realnoj koristi po one na koje se politika primjenjuje. Učinkovitost fiskalizacije u tom smislu je samo tehničke prirode i ne govori ništa o negativnim posljedicama koje uslijed iste trpe ljudi čiji novac se sada učinkovitije otima. Posljedice iste vidjet ćemo kasnije kao što sada vidimo posljedice propalih mirovinskih i zdravstvenih fondova.

U konačnici vi niste samo u milosti ili nemilosti nekog birokrata već i same ideje da će vam usluga za koju vam vlast prisilno oduzima novac donijeti veću korist od iste usluge koju biste mogli realizirati na slobodnom tržištu uslijed djelovanja konkurentskih mehanizama. Istovremeno će vas uvjeravati kako je malo prisile za vas dobra stvar, što indirektno govori za što vas vlast smatra – nesposobnima da se brinete o vlastitom životu i pitanjima koja se tiču samo vas. Ne zaboravite da ta birokracija živi na vaš račun, dakle čak i njenom politikom ograničeni vi i dalje uspijevate stvoriti dovoljno za sebe i za njih istovremeno. Gdje bi vam bio kraj da ne živite pod njihovom komandom i usprkos nebrojenim zabranama i prisilama pitanje je o kojem trebate razmisliti sami.

Ne bi bilo korektno završiti članak, a ne ponuditi nešto konkretno pa ću rekapitulirati i dati svoje nimalo jednostavno rješenje:

• smanjiti volumen usluga koje građanima nudi država
• omogućiti privatnom sektoru da ponudi građanima usluge koje sada u monopolističkim uvjetima nudi isključivo država (zdravstvo, školstvo, mirovine, poticaji…) – ukidanje državnih monopola. Privatni sektor su poduzetni građani, a ne babaroge. Dakle radi se o vama samima koji umjesto da ovisite o birokraciji i onome što vam ona da, trgnite se i počnite nuditi jedni drugima usluge koje su vam potrebne i koje zadovoljavaju vaša očekivanja.
• smanjiti prihode i rashode proračuna
• smanjiti poreze i parafiskalne namete, ukinuti paušalno oporezivanje
• smanjiti birokraciju, regulatorni i administrativni okvir države – birokrati moraju pronaći radna mjesta u realnom sektoru koji optimizira radni učinak sukladno realno proizvedenoj koristi. Ako netko za vas nije koristan ne postoji razlog zbog kojega biste ga morali financirati, a da ne uključuje prisilu.
• otplatiti dugove koje su stvoreni izgradnjom socijalne države kao ideala koji nas je pomalo uništio
• prepustiti ekonomiju tržištu
• radikalno pojednostaviti Zakon o radu te sve zakone koji reguliraju poduzetničke aktivnosti – vaše pravo bi trebalo biti da nudite posao i postavljate uvjete kao i da prihvaćate posao uz postavljene uvjete. Vaše pravo bi trebalo biti i da postavljate uvjete pod kojima želite postati zaposleni, a pravo potencijalnog poslodavca da ih takve prihvati. To znači da država ne bi smjela prisiljavati ikoju stranu na tobože zaštitničke uvjete. Primjerice minimalna plaća danas sprječava masu građana da se zaposle pa s obzirom da nikome nije dozvoljeno ponuditi plaću od 2500 HRK ti ljudi po kontejnerima traže boce i koricu kruha.
• Ustav RH, koji se bavi izgradnjom socijalne države, odbaciti i ustanoviti temeljni akt države koji bi štitio slobodu građana i njihove imovine. Ograničiti vlast da kroz zakonski okvir izvršava samovolju zbog vlastitih vizija i tobožnjih “viših ciljeva” je nužno za očuvanje slobode i imovinskih prava građana.
• Vladavina prava, a ne čovjeka na vlasti, temelj je slobodnog i prosperitetnog društva sačinjenog od zadovoljnih pojedinaca koje nitko (drugi pojedinac, većina ili država sama) nema pravo sprječavati u pronalaženju vlastitog cilja i smisla života. Sve što se primijenjuje na pojedinca vrijedi i za većinu ali i za državu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac