Oznake

, , , , , ,

Mnogi će na prvu pomisliti kako su pro-business i pro-tržišna ekonomska politika ista ili usporediva stvar no ovdje se radi o dva suštinski kontradiktorna pristupa ekonomiji.

U oba pristupa neosporna je uloga poduzetništva u razvoju društva, stvaranju radnih mjesta i poboljšanju standarda, a za razvoj poduzetništva bitno je kakav stav prema tom pitanju ima Vlada. Suštinske razlike između pro-business i pro-tržišne politike nalaze se upravo u tom stavu.

Zagovornici pro-business politike smatraju da vlada treba pomoći razvoju poduzetništva (određene tvrtke ili industrije) kroz poticaje, porezne olakšice ili druge prednosti koje se mogu regulirati i zakonski. Nasuprot tome, zagovornici pro-tržišnog pristupa smatraju kako Vlada može pomoći tek ukoliko osigura poduzetnicima jednake uvjete za tržišno natjecanje. U tom pogledu najviše će pomoći zaštitom imovinskih prava građana unutar sustava vladavine prava (dakle mjerom nevezanom uz samu ekonomsku politiku ali nužnu za neometan razvoj i prosperitet građana).

Već nebrojeno puta dokazano je kako uplitanje vlasti u tržište šteti svima, osim naravno onima koji su u poziciji da primaju izravnu pomoć posredstvom vladine politike. U takvim uvjetima, gdje kupac više nije odlučujući faktor u tome hoće li poduzetnik uspjeti ili ne (kupac kao što znamo glasuje svojim novcem, kupnjom ili nekupnjom proizvoda), tvrtke sve više vlastitih resursa usmjeravaju prema osiguranju daljnjeg povlaštenog položaja i odnosa sa vlastodršcima (npr. kroz lobiranje i mito), a sve manje na zadovoljavanje realnih potreba kupaca. Razvoj takvog odnosa prema ekonomiji često završava pojavom kleptokracije i kronizma.

U konačnici, kupci plaćaju posljedice takve politike kroz višu cijenu proizvoda, a porezni obveznici kroz više poreze i niži standard pri čemu sami ostaju zakinuti za mogućnost da i samo postanu tržišni sudionici uslijed političkog protekcionizma odabranih poduzetnika. Osim direktnih povlastica postoje nebrojeni indirektni načini protekcionizma poduzetnika poput primjerice sustava licenciranja ili raznoraznih komora.

Dakle osnovna razlika između pro-business i pro-tržišne ekonomske politike jest u tome što u prvoj o poslovnom uspjehu na tržištu odlučuje vlast, na način da odabranima daje prednost pred drugima, dok kod pro-tržišne vlast osigurava jednake uvjete svima i ostavlja tržištu i mehanizmu konkurencije da djeluju sinergijski za korist tržišnih sudionika. Pro-tržišna ekonomska politika teži omogućavanju i očuvanju slobodnog tržišta.

Pitao sam Vladu RH na Twitter slijedeće:
@VladaRH biste li definirali vašu ekonomsku politiku kao plansku (ovdje ulazi i probusiness) ili kao slobodnotržišnu?

a Vlada je odgovorila slijedeće:
@kapitalactwitt U nekoliko je navrata premijer napomenuo kako smo “pro-business”.

S obzirom na probleme o kojima čitamo u dnevnom tisku i osjetimo u ekonomskoj zbilji smatram ovo iskrenim i točnim odgovorom. Uzrok krize u Hrvatskoj i u većini zemalja EU jest preveliki upliv vlastodržaca u ekonomska pitanja kroz manipulacije zakonskim okvirom kojeg se prilagođuje da služi potrebama poduzetništva (ovdje uspjevaju u pravilu oni koje poduzetništvo ne zanima, već politička privilegija i korist od iste) i birokratske vizije razvoja ekonomije te kroz razne vezane poticajne mjere (EU fondovi).

I s obzirom na očite nedostatke pro-business strategije kako to da je Vlada RH odabrala baš nju umjesto pro-tržišne? Suština vlade jest da vlada, a ne da sekundira i služi nekakvom slobodnom tržištu. O tome će govoriti pogrdno. Pro-business politika daje vladi moć da upravlja državom i građanima, a istovremeno stvara iluziju slobodnog društva.

Suština pro-business ekonomije je identična onoj planske ekonomije i obje teže polaganom i bolnom umiranju uslijed pogrešne alokacije resursa. Raspad planske socijalističke ekonomije desio se uslijed nemogućnosti iznalaženja računice nad sredstvima proizvodnje koja bi zamijenila mehanizam cjenovnih signala slobodnog tržišta. Pro-business strategija raspada se uslijed istoga ali uz shvaćanje da tržište po prirodi stvari doista pripada ljudima i odvija se na tom nivou. No vlada ipak intervenira, pogoduje odabranima, čime unosi distorziju u cjenovne signale i onemogućava ostalim sudionicima da optimalno alociraju resurse s kojima raspolažu. Uslijed takve distorzije cjenovnih signala, uz izostanak pravovremene reakcije i kontrakcije tržišta, nastaju tzv. baloni. Vlada voli intervenirati i u tom slučaju, “popravljajući” vlastite greške novcem poreznih obveznika.

A kakvo je vaše mišljenje o ovom pitanju? Ukoliko ste za pro-business politiku, a protiv pro-tržišne onda zasigurno smatrate ispravnim slijedeće tvrdnje:

1. Vlada treba pomoći određenim granama ekonomije kroz niže poreze, u našem primjeru to bi bio turizam.
(pro-tržišni stav: jednak porez svima)
2. Vlada treba pomoći određenim poduzetnicima kroz posebna prava, u našem primjeru to bi bio Zakon o strateškim investicijama gdje se velike investitore oslobađa birokratskih prepreka, daje im se novac iz proračuna za subvencioniranje zapošljavanja, porezne olakšice do 50% itd.
(pro-tržišni stav: jednak odnos i prema velikim i malim poduzetnicima)
3. Vlada može/treba oduzeti imovinu građana kako bi je stavila u funkciju ekonomskog razvoja. U našem primjeru to je najavljeni porez na nekretnine koje nisu u funkciji.
(pro-tržišni stav: zaštita imovinskih prava građana je osnova njihovog prosperiteta. Zbog interesa osobe b Vlada ne bi trebala imati pravo nasrtati na imovinu osobe a i zanemarivati njene interese da slobodno raspolažu vlastitom imovinom)
4. Vlada treba osiguravati povoljne poduzetničke kredite, u našem slučaju pogledajmo današnju vijest na Indexu.
(pro-tržišni stav: pitanje kreditiranja jest tržišno pitanje gdje davatelj kredita treba uračunati rizik i biti spreman suočiti se s eventualnim gubitkom uslijed loše procjene, a loš poduzetnik sa gubitkom imovine. Privatne projekte ne financira se ili subvencionira novcem poreznih obveznika)
5. Vlada treba propisivati carinske tarife i kvote kako bi zaštitila domaći proizvod pred stranim.
(pro-tržišni stav: carine povisuju cijene proizvoda, a kvote mogu uzrokovati nestašicu. Ukoliko gdje postoji jeftijini proizvod kupac treba imati slobodu sam odlučiti hoće li kupiti jeftiniji strani ili skuplji domaći proizvod (ili obrnuto) za vlastiti novac)

Svako dobro,
vaš Kapitalac