Oznake
bruto, doprinosi, mirovinsko, neto, plaća, porezi, zapošljavanje, zdravstveno
Bruto i neto plaća osnovni su pojmovi vezani za plaće radnika. Vrlo mali broj ljudi zna reći što predstavlja bruto iznos, a još manji broj zna kako se taj iznos na kraju pretvori u neto.
Većini je poznato da je bruto iznos veći, ali isto tako ljudi znaju da na ruke dobiju neto pa se u pravilu sa tom mističnom bruto brojkom i ne zamaraju. Ona je samo neka brojka na isplatnoj listi.
U razgovoru sa ljudima oko sebe stekao sam iskustvo kako se oni čak i ne žele upuštati u diskusije o razradi plaće, ne zanima ih kako se od tog bruta izgubi velika količina novca do konačnog neto iznosa, smatraju da diskusija nije vrijedna truda jer se oko toga “ionako ništa ne može učiniti”.
Poznato je, u grubo, da se negdje između skrivaju porezi, a od njih se plaća zdravstvo i mirovinsko i tu se prema mišljenju većine više nema što diskutirati – to svima treba. Ima li iznos s kojim participiramo u tim troškovima smisla, je li on prevelik i neracionalan pitanja su koja u razgovoru sada već stvaraju lagani pritisak i uglavnom se okreće tema u drugom smjeru.
Mišljenja sam kako je to vrlo loš stav prema vlastitom radu, prema percepciji poslodavca kao i prema državi koja se od tog rada financira. Ali ne samo prema tim stvarima već i prema vlastitom zdravlju i starosti. Dakle unutar te bruto-neto razlike je novac koji odvajamo za to da država brine o našoj zdravstvenoj dobrobiti ali i o tome da u budućnosti imamo kakvu-takvu sigurnost u mirovini. S obzirom da se radi o prepuštanju brige o mnogim pitanjima državi u ruke, a sve financirano našim vlastitim novcem, neodgovorno je postavljati se ignorantski prema poznavanju tog računa. Iz tog razloga volio bih na najjednostavniji način prikazati tu razradu, bez kojekakvih beskrajnih tabličetina kakvima Porezna uprava zbunjuje građane i dodatno umanjuje njihovu želju da računicu spoznaju. Idemo zato redom upoznati osnovne pojmove.
Što je bruto plaća?
Bruto plaća iznos na koji se obračunava mirovinsko, porezi i prirez. Računovođe još koriste i termin bruto1, i to je taj mistični veliki iznos koji stoji na vrhu vaše platne liste, a nikada na izvatku vašeg tekućeg računa. No na isplatnoj listi ima i jedan veći iznos, bruto2.
Što je bruto2?
Bruto2 je iznos kojeg vaš poslodavac mora zaraditi da bi vama na kraju u ruke došla vaša neto plaća. Drugim rječima bruto2 je ukupni trošak vašeg zaposlenja u nekoj firmi. I drugim riječima bruto2 je minimalni iznos koji vi morate stvoriti radom u firmi da bi firma bila na financijskoj nuli s vama kao radnikom, ako firma ne stvori taj novac za vašu bruto2 plaću dolazi do gubitka za firmu. Ako firma nema kapitala s kojim može pokriti razliku do vaše bruto2 plaće ona ima momentalni gubitak i postaje nelikvidna (ne može izvršavati financijske obveze).
Dovoljno je već prihvatiti bruto2 kao iznos novca koji poslodavac daje za vas, i on je znatno veći od iznosa koji većina misli da im poslodavac daje – neto iznos.
Što je neto?
Neto plaća je novac koji primite u konačnici na vaš račun. To nije iznos vašeg rada. Iznos vašeg rada je bruto2, ali razliku do neto iznosa jednostavno morate podijeliti s državom. I to je nepobitna činjenica, čak i bolna, no ljudi su s vremenom razvili obrambene mehanizme kojima sprječavaju negativne fizičke manifestacije koje se mogu pojaviti suočavanjem s činjenicom. Od tuda uostalom i ignoriranje potrebe da se bruto-neto račun nauči jer tako živimo s manje boli. Neto je dakle novac koji pipate pod rukama nakon što država uzme dio koji vam ne dozvoljava da pipate.
Usporedimo grafički Bruto i neto plaću. Stavit ćemo na okomitu os (y) bruto iznos, na vodoravnu os (x) neto iznos plaće i iscrtati krivulje. Ako su vam brojevi presitni kliknite na sliku kako bi se otvorila veća i jasnija slika.
Dakle plava linija je bruto plaća s vrha vaše platne liste, zelena linija predstavlja bruto2, ili iznos koji poslodavac vas plaća za posao koji radite, a crvena linija je neto plaća ili iznos koji na poslijetku dođe vama u ruke i od kojeg većinom živite sve do naredne plaće.
Mislim da je već na prvi pogled očita nevjerojatna razlika između iznosa neto plaće i one koju poslodavac odvaja za vas. Ispada da što je vaša plaća veća to ona predstavlja veći trošak za vašeg poslodavca. Primjerice kada za vaš rad poslodavac odvoji 22.000 HRK, tek pola tog iznosa doći će vam na ruke, a druga polovica završit će u bespućima državnog proračuna i to većini građana nije važno, pače nebitno im je. Stavite se u položaj poslodavca, on za vas odvaja 22.000HRK, a vama ostane tek 11.000HRK. Puno je to novaca ali razlika u pojmu vrijednosti rada između poslodavca i vas je 100%.
Približimo iznose s grafa hrvatskoj realnosti, dakle pogledat ćemo isti graf sa iznosima oko prosječne plaće.
Okomita crta predstavlja zonu prosječne neto plaće (cca 5500HRK). Dakle možete vidjeti kako neto plaća od cca 5500HRK vašeg poslodavca košta čak 9100HRK. Omjer je dakle 60% vama, a 40% državi. Sav trošak plaća poslodavac.
Na ovom grafu vidljivo je kako na crvenoj liniji, neto plaća, imamo dvije stepenice, a mislim da se vidi i kako nakon svake stepenice crta ima sve manji nagib i možemo reći “teži prema x”. O čemu se tu radi i zašto neto plaća opada, a bruto i bruto2 i dalje rastu istim smjerom prema gore?
Hrvatski porezni sustav, kao i porezni sustavi mnogih drugih zemalja (svih u EU), se prema vašoj većoj plaći odnosi pohlepnije što je ona viša. Doslovno. Ukoliko zarađujete više iz perspektive naših poreznjaka nije dovoljno što ćete time plaćati više poreza već se viša plaća oporezuje po još višim stopama. To se zove progresivno oporezivanje.
Dakle ove dvije stepenice na crvenoj liniji pokazuju kako se između njih nalaze tri zone s različitim poreznim stopama, a te zone su ovakve:
od 0 do 2.200 HRK vaše neto plaće prethodno je oporezovano s 12%
od 2.200 do 8.800 HRK s 25%, a sve više od toga s 40%. Znači vaša plaća je podijeljena na te zone i unutar svake je oporezovan dio prema odgovarajućoj poreznoj stopi. Bitno je također imati na umu da je za vašu plaću od 2.200 HRK poslodavac isplatio cca 3.200 HRK (45% više), za plaću 5.500 HRK isplatio je ranije spomenutih 9.100 HRK (63% više), a za plaću 11.000 HRK čak 21.000 HRK (100% više).
(Dodatak) Zakonskim izmjenama nakon 1.siječnja 2015. granica ulaska u poreznu stopu od 40% pomaknuta je s dosadašnjih 8.800 HRK na 13.200 HRK, a neoporezivi dio dohotka sa 2.200 na 2.600 HRK što je dovelo do efektivnog povećanja plaća svih radnika ili pak do smanjenja troškova rada poslodavcima. Više o efektima ove reforme pročitajte ovdje ili ovdje. S obzirom da se ovaj tekst bavi teorijom dohotka i troškova zapošljavanja nastavit ću sa parametrima koji su vrijedili do 1.siječnja 2015., a za drugu priliku ću pripremiti novi, pojednostavljeni tekst na istu temu, sa aktualnim vrijednostima.
Često možemo čuti prigovore građana na račun poslodavca, kako im ovi ne mogu isplatiti ni primjerice bijednih 2.200 HRK plaće, no većina nije svjesna da poslodavac mora isplatiti 45% više kako bi radnik u konačnici dobio svoj dio od 2.200 HRK na ruke. U toj razlici moguće je tražiti i uzroke mnogih problema jer mnogi poslodavci zaista su na tankoj liniji između mogućnosti i nemogućnosti isplate plaća pa tih 1000HRK može predstavljati ozbiljnu prepreku. Graf također pokazuje kako vaša plaća što je viša sve više stagnira dok se trošak poslodavca i dalje penje istim tempom i stvara se sve veća razlika između cijene vašeg rada i koristi koju vi u konačnici od njega imate.
Učinak progresivnog oporezivanja možete vidjeti i na slijedećem grafu (kliknite za veću sliku)
Zelena linija i okomita os su vaša neto plaća, na vodoravnoj osi je vaša bruto plaća, dok plava opadajuća linija pokazuje kako vam od neto plaće porez sve više oduzima kako ona raste (zelena linija). Kada bi plava linija bila vodoravna kroz cijeli graf to bi značilo da se sva primanja oporezuju jednakim postotkom. Takav porezni sustav zove se “flat tax” i primijenjuju ga ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta, npr. Hong Kong.
Progresivno oporezivanje jedan je od osnovnih razloga zbog kojeg više Hrvata nema veću neto plaću, jer kao što sam prikazao do sada, za plaću radniku od 11.000 HRK poslodavac mora svaki mjesec istresti pravo malo bogatstvo pa se iz tog razloga više poslodavaca odlučuje zadržavati plaće u nižim poreznim kategorijama. I to kao što vidimo nije dokaz eksploatiranja radnika već učinka progresivnog poreza na trošak poslovanja tvrtke i u pravilu predstavlja razliku između likvidne i nelikvidne tvrtke.
Većina hrvatskih plaća tako je u zoni od 25%, i unutar nje na grafu vidimo nesrazmjer. Tako je razlika bruto2-neto koju oduzme porez i ostali troškovi koje država postavlja pred vašeg poslodavca, za vašu plaću od 2.200 HRK, cca 1.000HRK, dok je razlika bruto2-neto za plaću 8.800HRK čak 6.500 HRK. Dakle za radnika s 4x većom plaćom platiti će 6x više poreza.
U flat tax sustavu, sa ukupnim porezom i davanjima od primjerice 20%, 3.200HRK bruto2 oporezovan po navedenoj stopi značio bi vašu neto plaću 2.560 HRK (sada je 2.200), a bruto2 15.321HRK značio bi vašu neto plaću 12.256,8HRK (sada je 8.800). Prva plaća u državni proračun tako donosi 640HRK, a druga plaća 3.064 HRK. Dakle veća plaća i u flat tax sustavu donosi više u državni proračun, a element pravednosti je prikazan u jednakoj stopi iz koje se ti iznosi dobivaju (20%). Dakle ni u ovom primjeru, zagovornici socijalne pravednosti ne mogu prigovoriti ništa – oni s većim plaćama proračun evidentno pune više od onih s manjim plaćama.
Prigovor ovome može se dati na konto poslodavčevog troška plaće, pa će zagovaratelji progresivnog oporezivanja reći da bi poslodavac u flat tax sustavu radniku i dalje isplaćivao istu, staru plaću, a razliku spremao sebu u džep. Moguća su dva scenarija: 1. Da, spremit će novac u džep. Prije svega radi se o njegovoj firmi, dakle imovini, a na uvjete rada radnik bi trebao dobrovoljno pristati ili ne pristati. Srećom još nas nitko ne prisiljava da radimo silom neki posao. 2. Višak novca poslodavac će potrošiti na zapošljavanje novog radnika. Dakle moći će zaprimiti više posla što znači da firma raste, a to je dobro jer djeluje pozitivno na rast opće ekonomije i BDP-a i na rast opće zaposlenosti populacije.
Mirovinsko osiguranje
Prva stavka koja smanjuje onaj mistični prvi bruto na isplatnoj listi jest uplata u mirovinsko osiguranje.
Iako govorim u jednini u pravilu imamo 2 mirovinska osiguranja – prvi i drugi stup.
Oba stupa shvatite kao nekakav račun u koji se uplaćuje novac iz plaća radnika, a iz njega se isplaćuju mirovine postojećim umirovljenicima. Još mali dio radne populacije, visoke dobi, uplaćuje samo u prvi stup iz kojega će danas-sutra ostvarivati mirovinska prava.
U prvi stup svaki radnik doprinosi sa 15% svoje bruto plaće. U usporedbi s neto plaćom to je naravno znatno više, a treba uzeti u obzir i ove progresivne mjere koje tu razliku još više pojačavaju kako je radnikova plaća veća. Ovaj stup još se naziva i stup međugeneracijske solidarnosti.
U drugi stup uplaćuju danas mlađi radnici kako bi jednog dana iz njega ostvarivali svoja mirovinska prava. Iznos uplata u njega je 5%.
Iz ovog proizlazi jednostavan zaključak – za današnje umirovljenike izdvajamo 3x više nego što izdvajamo za vlastitu starosnu mirovinu. Na ovu izjavu mogli bi se naljutiti postojeći umirovljenici pa reći kako su i oni za radnog vijeka odvajali za svoje mirovine i kako na njih danas imaju pravo.
No ta izjava je u potpunosti pogrešna. Naime, radnici u bivšoj državi pod centralističkim socijalističkim upravljanjem (političko upravljanje ekonomijom i društvom) odvajali su tijekom rada novac u mirovinski fond no već prije raspada Jugoslavije politička kasta činila je svakojake makinacije s tim novcem, primjerice izgradila Đerdap, Benkovac i ulagala u druge mahom megalomanske infrastrukturalne projekte pa je fond ispražnjen do zadnje pare. Umirovljenici su tako ostavljeni na milost i teret vlastitoj djeci. Od tuda i potreba za solidarizacijom pa je tako naziv “međugeneracijska solidarnost” ušao u mentalnu podsvijest građana kroz dobro osmišljenu propagandu socijalističke vlasti.
Posljedice te politike, na primjeru mirovinskog sustava, osjećamo danas. Čemu se primjerice može nadati današnja radna mladež gledajući svojih 5% za mirovine kada znamo da 15% koje odvajamo nisu dovoljni za dostojne mirovine današnjih pokradenih umirovljenika? Umirovljenici, bez obzira kako će to sada shvatiti, uglavnom ne pokazuju nikakvu empatiju prema radnicima koji im danas omogućuju primitak mirovine, ne pomišljaju na to da preuzmu na svoja leđa dio neodgovornosti koju su činili u prošlom sustavu prepuštajući se apsolutističkoj volji partijske politike, već svjesno prepuštaju teret ovoj i budućoj generaciji radnika, svojoj djeci i unucima koji će biti nositelji budućih mirovinskih solidarnih sustava.
Na jednak način ignorira nas i ismijava i vlast koja dijeli povlaštene mirovine šakom i kapom čineći time dodatan pritisak na radnu populaciju usput dodatno ignorirajući da to što rade više nalikuje na Ponzijevu piramidu spremnu na kolaps nego što nalikuje ikakvoj solidarnosti.
Pogledajmo na grafu kako i u ovom trošku radnici s većom plaćom doprinose nesrazmjerno više od onih s nižom plaćom te se i u njemu očituje progresivnost.
Dakle sam postotak mirovinskog iznosa je 20%, rast vidimo na plavoj liniji i on je linearan no kada usporedimo neto plaću (crveno) i sa udjelom mirovinskog u neto plaći (zeleno) vidimo kako veća plaća stavlja u mirovinsko više. Molim stoga umirovljenike da barem pokažu minimalni respekt prema onima s višom plaćom jer je korist po mirovinski sustav od takvih evidentno veća. Pače, kada bismo imali više ekonomske slobode i niže porezno opterećenje koje bi pokrenulo opću ekonomiju u realnom privatnom sektoru sasvim sigurno bismo imali sve više radnika s višim plaćama pa bi s vremenom možda koja generacija otplatila taj međugeneracijski minus i nastavila odvajati samo za sebe. Nadajmo se barem.
Zdravstveno osiguranje
Za vlastito zdravlje odvajamo 15% na bruto plaću (do 01.04.2014 stopa je bila 13%). Neću posebno analizirati graf jer pokazuje sličnu korelaciju parametara kao i mirovinski graf.
Sa 19% (povećanje od +3% sa 01.04.2014) neto plaće u zdravstvu sudjeluju oni s nižom plaćom, sa 21% (+3%) oni s prosječnom, a sa 27% (+2%) oni s visokom plaćom.
Osim zdravstvenog osiguranja plaćamo još doprinos za zapošljavanje (1,7%) i doprinos za ozljede na radu (0,5%). Samo dragi Bog zna kakve malverzacije se čine tim novcem i koliko ga u konačnici bude korišteno sa smislom, a koliko se izgubi u sistemu.
Razmotrimo sada i sam izračun, pa još usput i neke parametre koje nisam spomenuo do sada. Poslužit ću se kalkulatorom s moj-posao samo zbog lijepšeg prikaza iz kojeg ću kreirati sliku:
Ovdje vidimo razradu vaše neto prosječne plaće od cca 5.516 HRK. U praksi uglavnom gledamo samo zadnju stavku ali sada ćemo krenuti od vrha.
BRUTO je 7.800 HRK, od njega se oduzima 15% za prvi i 5% za drugi mirovinski stup. Ta razlika čini doprinose iz bruto plaće (bruto1 plaće). Porezna olakšica je iznos koji vam porezna neće oporezivati ukoliko zadovoljavate neke njihove poglede na svijet. Tako je osnovna olakšica, socijalna rekli bismo, 2200 HRK. Svi koji imaju plaću do tog iznosa neće platiti ni kune poreza. Ukoliko uzdržavate člana obitelji, imate dijete, živite u području za koje vlast misli da treba posebnu skrb ta olakšica može se znatno povećati. Primjerice za petero djece to je čak 4.180 HRK, a još ako živite u planinskom području dodajte 200HRK na to, ako uzdržavate i suprugu država će vam ukupno zanemariti primitke do 7680 HRK.
Lijep iznos ali poruka koju nam vlast šalje je čudna, naime ovom poreznom politikom oni nam poručuju kako je dobro da odemo živjeti u brdsko-planinsko područje s petero djece i nezaposlenom suprugom i ako odlučimo tako, vlast je tu da nam pomogne u ostvarenju te zamisli. 🙂
Nastavimo s izračunom. Dakle maknimo s bruta mirovinsko i porezne olakšice da bismo dobili poreznu osnovicu. To je iznos na koji se primijenjuju stope od 12%, 25% i 40% kako sam već u primjerima ilustrirao. Kada računajući stopu po stopu dobijemo ukupni iznos poreza taj iznos treba prirezati. Prirez je dodatni iznos koji se računa kao postotak od oporezovanog iznosa i koji završava u gradskim i općinskim kasama. Zato na obrascu prijave poreza upisujete u kojem gradu ili općini živite kako bi se iz državnog proračuna prebacio ispravan iznos u gradski ili općinski proračun. Iz sume tako sakupljenog novca općinari grade nogometna igrališta, autobusna okretišta unutar školskih dvorišta ili grade spektakularne fontane.
Nadalje vidimo i ovaj najveći iznos, bruto2. On je bruto1 uvećan za doprinose zdravstvenom osiguranju, zapošljavanju i ozljedama na radu. To je cijena koju poslodavac plaća za vaše radno mjesto. Usporedite još jednom vašu neto plaću kroz koju vi gledate poslodavca i poslodavčev bruto2 kroz koji on gleda vas. Dakle 5.516 HRK neto u usporedbi sa 9.141,60 HRK bruto2.
Bruto1 umanjen za mirovinsko umanjen za poreze vaš je konačni neto iznos tj. vaša plaća.
Dakle od bruta do neta dešava se svašta, na velikom novcu koji se nalazi u toj zoni koju namjerno ignoriramo počiva sva naša sigurnost, zdravlje i starost. Nažalost i ne samo to, naime uža državna birokracija koju čini neposredna vlast, ministarstva, agencije i ostalo pojede više od pola novca koji se skupi u zajednički proračun. Ispada tako da potrošnju državne birokracije, koja nas svakodnevno ograničava u svakom našem koraku, jednako svesrdno financiramo kao što i financiramo tu spomenutu vlastitu sigurnost, zdravlje i starost. I ne samo jednako svesrdno financiramo nego jednakom svesrdnošću toj birokraciji dopuštamo da upravlja novcem koji odvajamo za vlastitu sigurnost, zdravlje i starost.
Sadašnji umirovljenici, vrijedi spomenuti ovu analogiju, opekli su se na istom principu. Velik novac, vlastiti novac, dali su u ruke prejakoj vladajućoj političkoj vrhuški na povjerenje da bi ova to povjerenje izigrala do zadnje mrvice u roku od 45 godina postojanja jedne države. Nadam se, da će građani shvatiti da se u ovoj priči radi o njihovom radu, odricanju, ulozima, riziku i da će s vremenom naučiti kritički pristupati pitanjima javnog financiranja i potrošnje radi vlastite dobrobiti i manjeg rizika od novih masovnih proračunskih krađa.
Sjetite se sada kako je nedavno vlast pokušala novac iz drugog mirovinskog stupa današnjih radnika utopiti u prvi stup i tim novcem pokrivati kratkoročne obveze po kreditima koje svojevoljno podižu u svijetu, kao i manjkove u proračunu tzv. deficit i sve to ponovno na naš račun. Drugi stup srećom ima određene mehanizme koji su uspjeli sprječiti tu makinaciju. Za koje vrijeme, pokazat će vrijeme.
Naučio sam u međuvremenu kako uploadati file na wordpress pa sam stavio excel sa detaljnim izračunom u media library i možete ga skinuti sa adrese: https://kapitalac.files.wordpress.com/2012/09/razrada_poreza_v2.xlsx
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Na faksu su nas učili o destiniranim i nedestiniranim porezima. Destinirani imaju jasnu društvenu svrhu tj. krajnji cilj: mirovinsko, zdravstveno, porez na automobil sa kojim se grade ceste, itd… Nedestinirani služe za općenito punjenje proračuna, bez posebnog cilja i opravdanja (eventualno smanjivanje dohodovnih razlika): progresivno oporezivanje dohotka, PDV…
Treba reći da smo danas u situaciji u kojoj su i mirovinski i zdravstveni sustav rupe sa 50% deficita koje se pune iz ovih nedestiniranih poreza i daljneg zaduživanja.
Čemu onda zadržavanje na kompleksnoj kalkulaciji koju, prema autoru ovog bloga, ne razumije veliki broj radnika? Na sustavu koji podrazumjeva da poslodavac svu tu razliku od neto do bruto II šalje na pet različitih adresa (sa pripadajućim formularima): HZMO, HZZO, Regos, Porezna, općina?
Ja bih prvi pozdravio sustav u kojem država jednostavno svakom radniku razreže porez od 50%. Ali iako bi takav sustav bio jednostavniji, efikasniji i izdašniji to se nikad neće dogoditi jer tolika razina transparentnosti državi jednostavno ne odgovara!
Vlastodršci preferiraju sadašnji sustav u kojem radnik zna samo za svoju neto plaću, a ostatak do bruto II se ‘routa’ kroz napuhanu i nepotrebnu birokraciju.
Pozdravljam zato autorovo nastojanje da rasvjetli svekolikom puku karakteristike našeg poreznog sustava. Mislim da tek kad dovoljno ljudi bude upoznato sa ovom materijom možemo očekivati promjene na bolje.
Mislim da je kalkulacija jednostavna, nimalo kompleksna, i da je većina građana u stanju vrlo brzo usvojiti je. Sidro sam postavio na bruto2 iznosu jer želim ilustrirati kako je upravo to prava plaća radnika i pravi trošak poslodavca po pitanju zapošljavanja radnika. U tom iznosu susreću se njihovi interesi i iz njega proizlaze određene obveze – većinom poreznog karaktera
.
PDV nisam spomenuo, svakako sam trebao jer od neto plaće u konačnici možemo bez mnogo razmišljanja odbiti tih 25% kako bismo dobili iznos koji ostaje radniku nakon ukupnog oporezivanja. Većina njegovog novca tako završi u državnom proračunu, što kroz destinirane, a što kroz nedestinirane poreze. Okvirno to je između 50 i 70%.
O riziku destiniranih poreza i lakomom prihvaćanju “jasnih društvenih svrha” kratko sam se osvrnuo u pasusu vezanom za mirovinski fond bivše države. Očito je kako se jasna društvena svrha vrlo lako promijeni i građane financijski nepovratno ošteti ukoliko politička moć ojača do te mjere da to zakonski može činiti.
Načelno slažem se sa tvojim opservacijama, hvala na njima kao i na podršci.
Još jedan problem (koji si možda i naveo u tekstu, ali sam previdio) je činjenica kako većina radnika smatra da razliku između bruto2 i neto plaće snosi poslodavac, a u stvarnosti je to također plaća radnika, koju poslodavac samo uplaćuje po različitim adresama umjesto radnika. Kada se dogovara plaća, u većini slučajeva se dogovara bruto iznos, jer je to ono što interesira poslodavca. Iznos prireza i ostalog bi trebao interesirati radnika, jer što je taj dio veći, radnik će primiti manju plaću. Meni je jako žao zbog takvog stanja (ne)obrazovanosti, jer kad bi ljudi sami uplaćivali svoje doprinose, jako dobro bi vidjeli što znači povećanje neke stope za koji postotak. Tada ne bi s ovakvom mirnoćom to doživljavali kao danas kada smatraju da to “plaća poslodavac.”
To je zapravo osnovna ideja teksta, shvaćanje što je plaća i kako na nju treba gledati očima poslodavca.
Često znam reći kako bi jedna od osnovnih točaka u eventualnoj poreznoj reformi trebala biti isplata bruta na ruke radnika i pravilo da on sam nakon toga podmiruje obveze prema državi koje slijede, za početak. No Igor je dobro rekao kako to načelno vlasti ne odgovara kao ni bilo koja simplifikacija.
Načelo kompliciranosti prisutno je i kod usluga javnih poduzeća, primjerice Gradska plinara Zagreb je prešla sa obračuna potrošnje plina sa izraženom cijenom u prostornom metru, u komplicirani izračun kojeg većina građana ne razumije, a baziran je na energetskoj vrijednosti plina u kWh i još kojekakvim nerazumljivim koeficijentima.
Time će ta firma sasvim sigurno imati puno veći broj paušalnih uplata građana, a svi paušali gotovo uvijek znaće viši iznos za platiti. Primjerice mi doma smo prošli mjesec potrošili cca 90 HRK plina, a na paušalnoj uplatnici ovi su isporučili 320 HRK. Srećom nemam problema s matematikom na toj razini pa smo platili koliko smo potrošili. No mnogi će platiti paušal neznajući izračunati pravu cijenu prema novoj formuli.
Po zakonu, plaća se ugovara u bruto iznosu (kako radnikove porezne olakšice ne bi zapravo postale poslodavčeve porezne olakšice).
Problem je u tome što ta bruto plaća koja stoji u ugovoru o radu je tzv. bruto 1 plaća, a ne bruto 2. Kapitalac je jako dobro detektirao da je to “mazanje očiju” namjerno napravljeno kako građani ne bi znali koliko točno njihovo teško zarađenog novca ode na kojekakva davanja.
Dobar tekst. Samo da napomenem da termin međugeneracijska solidarnost nema veze sa socijalizmom i prvi put se pojavljuje 1930tih kad je uspostavljen Social Security. Tada su to koristilo kao opravdanje za prvu generaciju umirovljenika koji nisu uplatili niti centa payroll tax-a, da su proživjeli Veliku Depresiju i da iz solidarnosti dobivaju mirovine.
Sjetio sam se nekog priloga na televiziji od prije godinu, dvije otprilike gdje su na prijedlog isplate bruto plaća dežurni “porezni stručnjaci” ala Zgombić, Santini i kompanija tvrdili kako je to loš potez jer naime neki ljudi neće plaćati poreze redovno a većinu će to samo nepotrebno zbuniti…prava vjera u malog čovjeka baš
inače vlast smatra ljude nedovoljno sposobnima da samostalno donose odluke pa se njihovi programi i baziraju upravo na poticanju nebrige o samom sebi. Svi socijalni programi u suštini kontriraju ljudskoj prirodi jer ljudska sposobnost samoodržanja nije instruirana političkim procesima već sasvim prirodnim. No da ne zabrazdim u filozofske vode bez potrebe. 🙂
Inače wellfare sustava bilo je i prije velike depresije, taj američki je specifičan po tome što je prvi u američkoj povijesti, a u Europi uvela ga je Britanija 1911, a prije nje i Njemačka zahvaljujući Bismarcku itd.
Naš stup međugeneracijske solidarnosti je u svakom slučaju specifičan jer nije zamišljen da bude međugeneracijski, radnici jesu odvajali za vlastitu starost no priča se preokrenula na štetu današnjih radnika kako sam napisao. Socijalizam, kao prakticirana ideologija onog vremena, svakako ima ključnu rolu u ispražnjivanju tog fonda. No i današnji politički i društveni sustav ima mnoga slična obilježja, a velim pokušaja vlasti da ukine drugi stup i novac prebaci u prvi već je bilo pa i tu postoji određena mogućnost da se građane ponovno “izradi”. Nadam se da će se samosvijest građana ipak uskoro ispoljiti.
Jako bitna tema. Nazalost, rijetko se obradjuje. Za excelicu ima neki link (gledam na mobitelu, pa mozda propustam)?
evo stavio sam link na kraj teksta sa kojega se može povući excelica na komp 🙂
Nažalost u praksi sam već više puta doživio da poslodavci uporno žele s radnicima pregovarati o neto plaći, kao, žele da svi dobiju za jednaki rad isti neto iznos, ne prihvaćaju činjenicu da radnici koji uzdržavaju druge osobe plaćaju manji porez ili da različita mjesta prebivališta imaju različit prirez.
Oni to svjesno žele poništiti svojim odlukama odnosno dogovaranjem neto plaće.
Uopće ne shvaćaju da je bruto plaća ono što trebaju izravnavati, a da su porezne olakšice i neto isplata nešto što je osobna stvar svakog pojedinca.
Tekst je odličan, ja bih samo naglasio da onih 15% doprinosa za prvi mirovinski stup treba pod hitno prebaciti u poreze jer se tu nikako ne radi o mirovinskoj štednji na koju ide samo 5%, što je očito premalo za sigurnu starost.
Mirovinsko osiguranje može biti samo štednja za starost, a tzv “međugeneracijska solidarnost” stvar je državnog proračuna.
Prethodne generacije nisu štedjele jer su živjeli u socijalizmu, bili su prevareni ili naivni ili su vjerovali u gluposti.
Mi smo se izborili za nešto drugo i glupo je da sada nastavljamo njihovim stopama. Moramo biti solidarni s njima i iz proračuna im osigurati državne mirovine, ali glupo je da mi sada ne štedimo za starost iz solidarnosti s prevarenim generacijama.
Poštovani Kapitalče,
Hvala na izvrsnom tekstu. Mislim da bi ovo trebao biti jedan dupli sat u svakoj srednjoj školi da se iduće genracije saznaju malo bolje o čemu se tu radi. Jer neznanje je ogromno. Krivi su ljudi što se ne potrude naučiti, kriva je i država što im ne olakša da saznaju.
Npr. nisam 100% siguran, ali mislim da brutto2 iznos po zakonu/pravilniku nije nužno napisati u izvještaju za plaću koji se daje radniku. Što je apsolutno nedopustivo. Kad sam to vidio, zamolio sam knjigovođu da taj brutto2 ispiše na vrhu velikim i boldanima slovima da to bude najvidljiviija brojka. To bi trebalo tako biti po pravilniku!
Zatim, taj brutto i brutto2. Čemu? Bez veze se komplicira izračun da ga prosječan građanin ne može pojmit. Već je rečeno u komentaru iznad da ionako sve završi u proračunu i dijeli se po političkoj volji. Postoci u izračunu su trenutno nepotrebni. Ali ako već moraju biti onda izbacimo taj među brutto ili ga barem nazovimo drukčije. Treba postojat samo jedan netto i jedan brutto.
Dogovaranje plaće u netu je opet primjer ne educiranosti. Pa onda poslodavci iskorištavaju neznanje i štede na odbicima za djecu i sl. Naravno, sve bi se to riješilo kad bi ljudi dobijali brutto pa onda sami plaćali. Međutim, s obzirom na needuciranost koja vlada, takvo što je nemoguće uvest još barem 15-20 godina. Jedino da se sada krene educirat mlade u osnovnoj školi, pa dok oni ne dođu do radnog vijeka 🙂
Pozdrav
majstore moj, mislim da si nesto zajebao 🙂 Ne bi smjelo biti stepenica u grafu neto/bruto jer je porez progresivan – ne moze se desiti situacija gdje imas jednu kunu vecu bruto placu a da to rezultira manjom neto
u pravu si, korigirat ću to u excelici pa ispravim, stepenice do tada neka posluže kao vidljiva mjesta opadanja krivulje 🙂
sad bi trebalo biti ok, hvala što si skrenuo pozornost na taj nedostatak
Samo da napomenem vezano za paragraf gdje se spominju 2 moguca scenarija:
– Svakom radniku na ugovoru o djelu je navedena bruto placa, osim ako zaposlenik nije iskljucivo trazio da mu se prikaze neto. Sto znaci, da ako je porez flat, onda poslodavac mora uplatiti i radniku vecu neto placu. Sto znaci ista bruto placa veca neto. Osim ako poslodavac ili zakon ne specificira da se razlika tj. bruto2 ne namice iz bruto place. Tada je radnik ce imati vecu neto placu ali poslodavac je biti izostavljen placanja bruto 2 place.
2. jos jednom, osim ako u ugovoru nije navedeno da je placa dogovorena u neto iznosu, tada poslodavac moze sam sebi stimati bruto i bruto2 placu kako pozeli.
To je cista stvar dogovora poslodavca i zaposlenika, te tu nema apsolutno nikakvih prigovora.
Ne mogu vjerovati da netko pokusava braniti poslodavce u Hr i opravdava njihove postupke….Mozda i Debeljak bi se obzirnije ponasao da mu smanje Bruto 2 dohodak
svaka cast, konacno netko tko razumije siru sliku. kada bi priglupi, a to moram tako reci, i neobrazovani hrvatski radnici shvatili neke stvari mozda ne bi kukali kako nemaju posla, i zasto se sve vise firmi zatvara…
Hvala 🙂
Evo jedan “ispod peke”, još je vruć, i nekako je koncepcijski na istom tragu
Igore, usput rečeno, tvoj komentar je bio tisućiti komentar na blogu (kad isključim vlastite) pa eto, čestitam i valjda će bit još poneki 🙂
lijepo objašnjeno i HVALA
Pingback: Na putu prema gore (2) | Monopolizam
Reblogged this on Birthcontrol.
Ovo me prosvijetlilo, hvala puno. 🙂
Hvala na trudu.
Interes je manjine da većina bude neinformirana i da živi u neznanju, što manje informacija to si podobniji za manipulaciju.
Molim Vas često se govori o plaći , primanja, dobit itd. <<<<<<<<<<<<<<zato molim ako netko zna koja je razlika o plaći ili primanja što je što, jer često se brka dobio plaću tu i tu a u stvari dobi plaću tu i tu .
LP Hvala