Oznake
Država, indoktrinacija, Naš svijet, Priroda i društvo, škola
Najveću zaslugu za postignute rezultate u širenju etatističke religije država duguje društvenim i humanističkim znanostima u okviru javnog obrazovnog sustava, počev od najranije školske dobi.
U toj dobi kult države širi se kroz predmet “Priroda i društvo”. Naime matematikom (ili nedaj Bože informatikom) znatno je teže nekome isprati mozak. U udžbenicima Prirode i društva (npr. Naš svijet 1-4) tako ćete osim gomile faktografskih podataka naći i vješto upakirane etatističke poruke zahvaljujući kojima će vaše dijete jednoga dana stasati u pravog civilnog vojnika (paradoks) koji će u svim prilikama čvrsto braniti etatističke ideale, a da ni sam neće biti svjestan kako je njegov stav ideološki modeliran još od malih nogu.
Za primjer evo jedna takva poruka iz udžbenika Naš svijet 4 iz kojega o prirodi i društvu uči moja kćer u četvrtom razredu osnovne škole:
Činjenica:
U mjestima gorskih dijelova Hrvatske i na otocima živi mali broj stanovnika
Etatistička poruka:
Zato bi u tim krajevima trebalo poticati razvoj gospodarstva kako bi u njima ostalo živjeti ili se doselilo što više mladih ljudi
Udžbenik iz Prirode i društva u mojoj obitelji je pod prismotrom još od prvog razreda osnovne škole. Svako poglavlje koje prema nastavnom planu prolaze prolazim i ja te u hodu ispravljam krive drine kako bi moja kćer: 1. znala kada treba samo zadovoljiti formu (npr. ponoviti etatističku poruku i dobiti ocjenu Odličan-5) 2. znala koju istinu tom porukom država želi prikriti.
U ovom slučaju lekcija iz točke 2. je bila ovakva, i to samo ukratko te prilagođeno (pretpostavljam) ipak nešto starijem čitateljstvu:
Razlog zbog kojega na nekom području živi malo (ili puno) ljudi je ekonomski. To osobito vrijedi u vrijeme mirnodopskog poretka. Migracije ljudi su u tom slučaju u pravilu ekonomske. Ljudi idu trbuhom za kruhom. Ali ne samo trbuhom za kruhom, jer kruh se može stvoriti u gorskim dijelovima Hrvatske pa i na otocima, nego općenito za boljim životom. Idu tamo gdje očekuju da će radom i poduzimanjem u izvjesnom vremenu postići veći standard od onoga koji bi postigli ostankom u gorskim krajevima (ili na otocima). Jer veći standard znači veću sigurnost u bolesti ili starosti te općenito veće životno zadovoljstvo.
Poticati ljude da čine nešto drugo od onoga što sami odaberu, iliti političkim putem utjecati na njihove odluke (što podrazumijeva da ih se drži u neznanju i nesvjesnima te vrste manipulacije) jest etatistički, društveni inženjering. Iza te ideje stoji ideja da se ljudima, njihovim odlukama i životima treba upravljati planski, političkim sredstvima. I to je nemoralno. Ljudi bi trebali biti slobodni donositi odluke za vlastitu korist, te slobodni od etatističkih manipulacija, zaštićeni od samovolje onih koji državu koriste kao sredstvo za ostvarivanje svojih ideološki ciljeva.
Moralnost nalazimo na slobodnom tržištu gdje ljudi donose odluke za vlastitu korist ekonomizirajući s drugima na dobrovoljnoj osnovi. Rast standarda, veću sigurnost i životno zadovoljstvo za najveći broj ljudi moguće je ostvariti jedino u uvjetima slobodnog tržišta.
I zato na zeleno podvučenu činjenicu iz teksta moralan čovjek ne gleda u svjetlu problema, niti kao nešto što iziskuje političku intervenciju već kao prostu činjenicu koja je sama po sebi posljedica uglavnom objašnjivih okolnosti u prošlosti. U krajnjoj liniji ako već netko i želi vidjeti više ljudi naseljenih u gorskim područjima i na otocima, ne ulazeći pritom u uzroke sebičnosti iza takve želje, tada je isti cilj moguće ostvariti nenasilnim metodama, uklanjanjem države iz jednadžbe – što bi uvelike pojeftinilo život na tim područjima i tako povećalo šanse da će veći broj ljudi pronaći pozitivnu računicu u životu na istima. U mogućnost ostvarenja tog cilja, na opisani način, osobito je lako vjerovati danas kada zahvaljujući internetu i digitalnoj ekonomiji imamo priliku živjeti i raditi dosad nezamislive poslove pritom boraveći na dosad nezamislivim mjestima.
Nažalost udžbenici iz prirode i društva ne vode računa da postoji i ta mogućnost. Njihova svrha je da u glave najmlađih građana usade vjeru u državu kao svojevrsno božanstvo koje određuje ishode takvih pitanja i u konačnici njihovu sudbinu.
Obrazovni sustav kojega morate plaćati prisilno, kroz poreze, i u kojega dijete morate slati pod zakonskom prisilom, ne može služiti ničemu drugome do li indoktrinaciji. Da, metode indoktrinacije više nisu plitke i izravne kao nekada, one su danas suptilne, poput ove u opisanom tekstu, taktički sljubljene sa kakvom neospornom činjenicom i s njome u paketu prezentirane kao istina. Svatko tko se usudi razdvojiti činjenice od etatističkih subliminalnih poruka vjerojatno neće dobro proći.
S obzirom da im je zakonom oduzeto pravo da za vlastiti novac biraju školu i nastavni program za svoje dijete, na roditeljima ostaje tek da pokušaju sami, u razgovoru s djetetom, spriječiti njegovu sustavnu indoktrinaciju.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
