Oznake

, , , , ,

Ceh ugostitelja koji djeluje pod kapom Obrtničke komore Primorsko-goranske županije pokrenuo je projekt s ciljem da svojem članstvu osigura povoljnije cijene robe i usluga pregovarajući o tome sa tvrtkama poput Ine, HT-a i drugih.

Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja kaže da su takvi dogovori zabranjeni. Ako cehu ugostitelja ovakav dogovor prođe tada je zakon očito dvosmislen, jer u recentnoj povijesti imamo primjere kada su tvrtke kažnjavane velikim novčanim kaznama za istu stvar. Bez obzira kako to završilo zakon o zaštiti tržišnog natjecanja je štetan jer služi kao politička poluga za pogodovanje-kažnjavanje, ovisno o potrebi političara i interesnih skupina, a Ustavom je ionako (navodno) zajamčeno pravo udruživanja.

Pregovarajući o povlaštenim cijenama usluga ceh ugostitelja nastoji poboljšati položaj svojih članova na tržištu, odnosno obračunati se s “ne-članstvom” koje robu i usluge nabavlja po tržišnim cijenama. Ukoliko se u dobrovoljnim pregovorima postigne dogovor o tome, ne vidim nikakav problem. Ukoliko taj dogovor doprinese nižoj cijeni za krajnjeg potrošača, također ne vidim nikakav problem.

Međutim ceh ugostitelja bori se na više fronti. Osim što pregovara za nižu cijenu robe on lobira da se političkom odlukom zabrani trgovačkim lancima da u sklopu svojih centara pripremaju i poslužuju hranu. Trgovačke centre ceh prepoznaje kao problem jer oni prodaju hranu po izvjesno nižim cijenama. Dakle motiv ceha nije ponuditi tržištu nižu cijenu hrane već izbaciti s tržišta konkurenciju, uspostaviti povlašten položaj i ponuditi hranu po izvjesno višoj cijeni. Time idu na štetu potrošačima, te istovremeno očekuju izvući veći profit. Njihov uspjeh ovisi o preferencijama potrošača, no sasvim sigurno je da bi usljed poskupljenja robe dio kupaca prestao istu kupovati, zbog nedostatne platežne moći. Posljedično, ograničava se doseg i volumen tržišta. Slične stvari dešavaju se i u drugim branšama (npr. Taxi kvazimonopol) ili drugim sferama (tržište rada koje je zbog minimalca i restriktivnog zakona o radu ograničeno).

Što zapravo pokušava napraviti ceh ugostitelja možemo prikazati kroz jednostavne grafike:

U grafici iznad vidimo odnos dobavljača, obrtnika i potrošača u tržišnim uvjetima, odnosno dio ekonomske aktivnosti koja u svojoj cjelini predstavlja kompleksnu mrežu satkanu i isprepletenu od ovakvih lanaca. Dio rashoda potrošača (kućanskih troškova) kroz kupnju robe ili usluga postaju prihod obrtnika, a nadalje istom logikom prihod dobavljača (koji i sam može biti obrtnik, ako kome nije jasno). Razlika između prihoda i rashoda jest dobit (dobavljača i obrtnika), odnosno štednja potrošača. Grafika ukazuje na održivost sva tri subjekta jer oni ostvaruju dobit, odnosno štede ili drugačije rečeno – troše manje no što zarađuju.

Ono što ceh ugostitelja pokušava izmajmunirati vidjet ćemo na iduće dvije grafike.

Pregovarajući sa dobavljačima ceh ugostitelja nastoji smanjiti svoje rashode na račun dobiti dobavljača. Hoće li pregovori biti uspješni ovisi o tome koliko prostora dobavljač ima za smanjenje vlastite dobiti (u Hrvatskoj je to upitno), te o dugoročnoj koristi od takvoga poteza. Uz zadržavanje iste razine prihoda, dakle uz isti odnos prema potrošačima (koji je očito problematičan zbog konkurencije trgovačkih lanaca), te prebacivanje dijela troškova na dobit dobavljača, obrtnici će ostvariti izvjesno veću dobit (profit).

No kako istovremeno nastoje isposlovati zabranu trgovačkim centrima cijelu stvar vjerojatno bolje objašnjava iduća grafika.

Zabrana trgovačkim centrima da pripremaju i poslužuju jeftiniju hranu cehu ugostitelja omogućuje da ostvre zaradu kroz višu cijenu hrane. Dakle osim što s jedne strane svoje troškove pokušavaju kompenzirati kroz manju dobiti dobavljača, pregovarajući s njima o tome, efekti zakonske zabrane prelijevaju se na štednju odnosno troškove potrošača kojima će hrana poskupiti. Kada bi taj plan uspio dobit ceha ugostitelja bila bi još veća, uvjetno rečeno jer o tome i dalje odlučuju potrošači. No već sama činjenica kako je hrana o kojoj govorimo poskupila govori o tome da će jedan dio potrošača, kojemu je kupnja jeftinije hrane bio najpovoljniji odabir, biti prisiljen činiti manje povoljan odabir čime mu se narušava standard u odnosu na postojeće stanje.

U vijesti koju sam linkao na početku teksta još je jedan zanimljiv i kontradiktoran detalj, naime jedan od obrtnika koji stoji iza ove stvari govori o problemu kroničnog nedostatka obrtničkih zanimanja, poput kuhara, konobara ili stolara. Premda ih je samo u spomenutoj županiji više od 8000 očito trgovački centri, koje u tom području možemo nabrojati na prste, dovode u pitanje smisao postojanja svakoga od njih. Dakle očito ih je kronično previše, a ne kronično premalo, kako je ustvrdio član ceha.

Cijela ova priča mogla bi se svesti na samo jednu očitu zabludu ceha ugostitelja, a ta je da će zabranom prodaje jeftine hrane u trgovačkim centrima privući goste slabije platežne moći u svoje skupe i uglavnom prazne restorane. Draga gospodo, platežnu moć građana nažalost ne možete zakonom propisati niti bi država trebala služiti vašim partikularnim interesima i suludim uvjerenjima tako što će građanima oduzeti mogućnost kupnje hrane koju si mogu priuštiti. Ako unatoč svemu ne uspijevate pronaći pozitivnu računicu poslovanja, dakako uvažavajući sveprisutan problem suludo visokih troškova prema državi (porezi, regulativa), to može značiti i da se bavite krivim poslom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi