Oznake
Mrsić, nezaposlenost, prava radnika, sindikati, zakon o radu
Zakon o obmanjivanju radnika radu (tzv. ZOR) nije se mijenjao od 2009. godine, a kako mi se čini neće se promijeniti u smjeru liberalizacije tržišta rada niti unatoč najavama izmjena u drugoj polovici godine. Zašto sam skeptičan?
Prije svega, o Zakonu pregovaraju Vlada i sindikati. Tu su i poslodavci, naravno. No uzmimo u obzir da je nezaposlenog stanovništva (registriranog i neregistriranog na Zavodu za zapošljavanje) daleko više nego ukupnog broja zaposlenih. Poslodavci naravno uopće ne zastupaju tu populaciju već se u pregovorima nalaze jer moraju pro forme, pa ipak smo demokratska zemlja ;), a u kontekstu socijalnih pregovora, u koje vlast i sindikati svrstavaju rad (što je užas nad svim užasima), sasvim je sigurno da će većina, još k tome uvelike nezaposlena (nju predstavlja Vlada), vrlo lako nametnuti poslodavcima bilo kakve uvjete, a oni se uglavnom svode na pripisivanje kojekakvih paušalnih prava koje bi željeli nametnuti poslodavcu i bez obzira na interes radnika, njegovu sposobnost, kvalitetu i učinak o kojem bi prosuđivati trebao onaj koji radnika plaća.
Nastavno na prethodni pasus moje sumnje potvrđuje i sam ministar Mrsić, also known as “Mr. zapošljavam za 1600 HRK dok svi drugi poslodavci moraju platiti minimalac od 2800 HRK, i baš sam velika faca”, koji kaže da novi Zakon mora riješiti “problem” produživanja ugovora o radu na određeno vrijeme u nedogled. Osobno, uopće ne vidim kako to postojeće forme određenog ili neodređenog ugovora štite radnika? Upravo držim da postojeći Zakon o radu, zajedno sa još nekim vezanim zakonima poput primjerice Zakona o minimalnoj plaći, zapravo šteti interesima radnika jer ih normativno sprječava da se zaposle. Mnogi bi pristali, kada sam već spomenuo minimalnu plaću, raditi i za 2500 HRK, ili za 2000 HRK, pa i za 1600 HRK koliko sada plaća Mr.Mrsić za poslove kod uskog broja poslodavaca koji odgovaraju zadanim uvjetima, no sada im to nije dozvoljeno.
Smatram da vlast, po pitanju određivanja pravila rada, ne bi trebala činiti ništa osim, u idealnom slučaju gdje je uspostavljena vladavina prava, osigurati da u ugovoru nije moguća prodaja prava koja nisu vlasništvo kako poslodavca tako i radnika. Ugovor koji poštuje to osnovno načelo definirati bi trebali poslodavac i radnik sami, odnosno prije svega poslodavac koji nudi posao nekome, dok taj netko tko bi želio postati radnik može ili ne mora prihvatiti uvjete koje nudi poslodavac, što ovisi isključivo o osobnoj volji i želji tog potencijalnog radnika.
Nadalje, ministar smatra da je radnik slabija strana. Ovo je diskriminatorna izjava za svakog radnika koji je čuje! Doslovno sramotno da se radnici pouzdaju u ministra koji se o njima tako izjašnjava! Izmjenama Zakona samo će dodatno pojačati tu “slabost” radnika u odnosu na poslodavca, jer sjetimo se Zakona o strateškim investicijama, koji se odnosi na poslodavce (investitore) kojima vlast omogućava da preskaču sve zakone, domognu se novčanih poticaja kako na projekt tako i na radno mjesto koje otvore, ali i na porezne olakšice do čak 100%! Kakve porezne olakšice ima radnik? Nikakve! Čak štoviše, progresivne porezne stope, kojima vlast opterećuje veće plaće, govore poslodavcu da mu je bolje držati radnika na plaći ispod tih pragova, na nižim iznosima, jer tada je porezno opterećenje niže. Ministar radnike ograničuje i minimalnom plaćom, što sam napisao iznad u tekstu čak i u slučaju kada bi radnik pristao raditi za manje, ukoliko nema druge i bolje opcije, to mu nije dozvoljeno Zakonom!!!!
Dakle ako govorimo o radniku kao slabijoj strani onda radnici na tome mogu zahvaliti ministru i svim dosadašnjim vladama. Dragi radnici, u vašem je interesu da o sadržaju ugovora pregovarate s poslodavcem sami i zbog toga Zakon o radu treba rezati u svim elementima u kojima vam se nudi tobožnja sigurnost, jer vam se time podvaljuje mnogo toga lošega što se na prvi pogled ne vidi – barem ne direktno povezano ali pogledajte broj nezaposlenih u državi i opću sliku.
Ministar predviđa pojavu pozitivnih trendova u zapošljavanju i rast ekonomije za iduću, 2014. godinu, dok ovu godinu naziva “godinom istine”. Istina će biti da će se svi potezi Vlade, a naročito ministarstva rada u ovom kontekstu, pokazati kao beskrupulozna laž i obmana. Vlada i njeni ministri danas govore o budućnosti, nesvjesni besmislenosti proročanskih izjava, a još manje svjesni štetnosti njihovih politika. Građani bi se trebali sami zapitati kakve rezultate su donijele sve prethodne mjere koje su vlasti povlačile, a koje klasični liberali poput mene, koji su rijetka pojava, kritiziraju već godinama bez da ih itko želi saslušati? Kakvi su dosadašnji rezultati vladinih politika?
Trenutni broj registrirano nezaposlenih je 372.003, što predstavlja povećanje od preko 56.000 novonezaposlenih otkako je trenutna vlast na vlasti te povratak na razinu s početka prošlog desetljeća. Broj zaposlenih trenutno je oko 960.000 (u realnom sektoru koji stvara novu vrijednost). Ti malobrojni zaposleni ljudi i njihovi poslodavci plaćaju i naknade za nezaposlenost 87.404 osoba, u prosječnom iznosu 1.725,99 HRK, što je mjesečno 150.858.429,96 HRK ili godišnje 1.810.301.159,52 HRK. Uz direktna novčana primanja nezaposlenima plaćaju i zdravstveno osiguranje, invalidnine, školovanje, umirovljenicima mirovine, vladi i birokratima (kojih je preko 300.000) plaće i radna mjesta, seljacima poticaje, brodarima restrukturiranje prije nego ih država proda pod sumnjivim okolnostima, a plaćaju i plaće i doprinose sindikalnim vođama.
Unatoč svim dosadašnjim debaklima radnih politika, o kojima, po ne znam koji puta, pregovaraju u najvećoj mjeri zaštićene skupine zaposlenih i nezaposlenih ljudi ne čudi da se ova inicijativa naziva “socijalno partnerstvo”. Vladi i sindikatima cilj je, kao i uvijek, isposlovati što privlačnije uvjete (ali ne i bolje) za skupine koje predstavljaju, jer to ih drži na poziciji, dok poslodavci sve teže te uvjete zadovoljavaju i sve su manje skloni zapošljavati nove radnike.
Odabrane izjave ministra Mrsića poslušajte na:
http://www.mediaservis.hr/2013-02-12/ministarstva/mrsic-za-ms-ugovor-na-odredjeno-ipak-ne-moze-do-vjecnosti/
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Rekao bih da je Zakon o radu potpuno nepotreban, štoviše štetan po sve.
Postoje ugovori o radu koje sklapa poslodavac s radnikom i tu se trebaju definirati uvjeti rada, plaća, slobodni dani, godišnji, eventualna prava na porodiljna, bolovanja, itd.itd. Što je veća liberalizacija tržišta općenito, zaposlenost će biti veća pa će i radnici imati bolje uvjete rada.
Ovaj zakon zapravo omalovažava sposobnosti radnika da odluče sami za sebe kako i koliko je najbolje za njih raditi.
Pozdrav iz Česke.
Prvo velika pohvala ovom blogu.
Drugo, činjenicu da minimalna plaća, i ostale državne invervencije u radno pravo pogorsavaju situaciju sa nezaposlenosti neshvaca puno ljudi i u liberalnijoj Češkoj. Stalno ponavljaju mit da više direktivno odredzene minimalne plaće = vece bogatstvo stanovnistva.
Zato imam veliko divljenje vasem trudu da to objasnite u socijalistickoj Hrvatskoj.
P.S. Ispricavam se za loš hrvatski.
Hvala za pohvale! Ne morate se ispričavati za izgovor, potrudio bih se razumijeti vas makar i da napišete tek svako drugo slovo 🙂
Teško je načelno prezentirati ispravnost liberalnog gledišta ljudima koji su izrasli u indoktriniranom socijalističkom društvu i koji su oduvijek živjeli u milosti političara. No shvaćaju ljudi polako u sve većem broju o kakvoj farsi se tu radi, i to najčešće kada ih sustav jake vlasti izigra. Tada počnu postavljati pitanja i spremni su slušati radikalne ideje. U diskusijama s tim ljudima bitno je terminološki razdvajati pojmove “država” i “vlast”, naročito zbog toga što se putem medija svaki potez vlasti, a kojeg vlast namjerava ostvariti novcem građana, prezentira građanima kao potez države. A ljudi se vole identificirati kroz državu pa smatraju da ukoliko je nešto korisno za državu da je korisno i za njih same. I onda vlast ofarba tunel za 40mn HRK ili premijer izgradi izlaz s državne autoceste u svoje rodno selo 🙂
Svako dobro!
It cannot be repeated too often
that nothing is more fertile in
prodigies than the art of being
free; but there is nothing more
arduous than the apprenticeship of
liberty. It is not so with despotism:
despotism often promises to make
amends for a thousand previous
ills; it supports the right, it
protects the oppressed, and it
maintains public order. The nation
is lulled by the temporary
prosperity that it produces, until it
is roused to a sense of its misery.
Liberty, on the contrary, is
generally established with difficulty
in the midst of storms; it is
perfected by civil discord; and its
benefits cannot be appreciated
until it is already old.
citat iz democracy in america; de tocqueville