Oznake
Bosna, Država, država socijalnog blagostanja, penzije, plaće, politika, prosvjedi, revolucija, Tuzla, vlast
Ne svjedočim niti pamtim kakvu revoluciju koja je u svojem tijeku i epilogu bila nošena na krilima mira. Tako ni ova aktualna u BiH nije mirna revolucija. Jednostavno ne postoji takva. Mišljenja oko nje su podijeljena. U osnovi jedna strana opravdava bilo kakve metode koje bi proizvele smjenu vlasti, gdje je razbijanje, palež i pljačka usputna pojava s kojom se ne zamara dok stremi ka cilju (novoj vlasti), dok druga strana smatra te i takve metode suvišnima, duboko razarajućima i sa skepsom gleda na ono što bi se u konačnici moglo izroditi iz njih ali opet ne sumnja u državu samu. U tome su suštinski na istoj strani.
Ne bih možda ni zamjerio revolucionarima da zapravo nisam u potpunosti svjestan njihovog mentalnog felera. Iako se u svakoj revoluciji, pa tako i ovoj, razvijaju transparenti koji pozivaju na slobodu, iz svakog njihovog koraka vidimo da one proizvode tek novu neslobodu. Iz informacija o bosanskoj revoluciji razabirem vazda problematične premise – od države očekuju da im da posla, da im poveća socijalne primitke, osigura veće plaće i penzije – a one su pak produkt proizašao iz lažnih obećanja političara koji su, da bi došli na vlast i podesili državu tako da radi njima samima u korist, morali istovremeno onemogućiti građane da tu korist ostvare bez nje i njih. To “bez nje i njih” značilo bi – na tržišnim principima. Država je tu štetu građanima kompenzirala jačanjem forme države socijalnog blagostanja pod čijim skutama su trebali naći svoj mir i sigurnost.
Pa eno ih ipak na ulicama gaze i pale tu “zajedničku” imovinu ali i privatnu imovinu svojih sugrađana, onako usput, a možda i u maniri dječaka koji svojem bratu iz inata i željan majčine pažnje potrga najdražu igračku. Očito je dakle da tu nešto ne štima ili je od početka neshvaćeno, a iz toga sasvim jasno proizlazi feler. To nešto je uvjerenje da je država tu da daje posla i novca. Da je država majka.
Svatko voli svoju majku. Čak i patološkim slučajevima. Tako Bosanci ne diraju u njen lik. Valja je samo preodgojiti, da svojoj dječici bude bolja, smjeniti nevaljale, a postaviti valjale pa opet iznova. Nismo ni mi Hrvati, koje neki mediji otvoreno huškaju na isto, mentalno drugačiji. Ali gospodo, država nije mama. Prestanite se tako odnositi prema njoj. Prestanite tražiti poštenu vlast jer takva ne postoji. Vlast je moć, a moć se direktno suprotstavlja ideji o slobodi. Iako nije ni svaka sloboda ista. Postoji sloboda od odgovornosti koju daje država građanima, Bosna Bosancima, a postoji i sloboda od prisile koja za razliku od prve iziskuje odgovornost. Odgovornost pojedinca za vlastite postupke.
Revolucija na ulici uvijek će i bez sumnje donijeti rušenje, palež, krv i novu vlast jednako sklonu da čini sve ono što je činila i svrgnuta. Stoga ako ste revolucionarni što ne biste probali s revolucijom u vlastitoj glavi?
Recimo kada pomislite kako bi nam trebala dobra vlast, a ne pokvarena, da stanete glavom lupati u zid dok ne padnete u nesvijest? Kada se zaželite penzije iz državnog proračuna da uzmete šaku kamenja i razbijete sve redom prozore na vlastitoj kući, a kada zaključite da država treba brinuti o vašem zdravlju i vašu djecu silom zakona odvoditi u svoje olinjale i ideologijom zatrovane škole da jednostavno odvrnete plin, bacite šibicu i dignete sve što imate u zrak?
Otprilike istu štetu vam je država učinila do sada po svakom tom pitanju. Država kakvu su vam servirali oni što su željni vlasti, vašeg novca i koji u to ime prodaju vašu slobodu (onu drugu, da budete slobodni od njih, a slobodni za sebe).
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Jučer sam prijatelju koji je blago entuzijastičan oko događanja u BiH rekao da napravi mali test: neka analizira ljude koje osobno poznaje i među njima izdvoji one koji imaju tendenciju ići na ulicu, demonstrirati, paliti, obračunavati se fizički s policijom i pljačkati trgovine. Potom, neka se zapita da li bi tim ljudima dao da formiraju vlast. Entuzijazam mu je prilično brzo splasnuo.
odlično razmišljanje. Slažem se posve. Ako si mentalno dijete, državu ( društvo ) ćeš doživljavati kao majku. Ako si mentalno odrastao onda ju doživljavaš kao dijete. Brineš o njoj i ne dozvoljavaš da upravlja tvojim životom nego ti njenim.
Nema države, postoje samo banke. Država je samo policajac banaka koje stvaraju novac i upravljaju ljudima koji se kao štakori glođu za novac.
Bez potrebe da ulazimo u to tko je u društvenoj hijerarhiji iznad koga, iako je jasno da državom upravlja vlast koju građani biraju pojedinačno glasujući na izborima, možemo se složiti kako je država alat kojim jedni eksploatiraju druge. Tko god se dočepa tog alata, pa i ako je čisto oličenje morala, prije ili kasnije će zastraniti pod utjecajem moći koju mu pruža. Država je daleko od ideala da bi se probleme s kojima se suočavamo moglo riješiti tek smjenom onih koji njome upravljaju. Državi treba mijenjati suštinu.
Slažem se, nema potrebe za raspravom tko je u društvenoj hijerarhiji iznad koga, jer banke su te koje stvaraju novac. Nakon toga je jasno da državljanima upravljaju banke instrumentalizirajući političare i državne institucije. Građani smjenjuju političare ali politika je uvijek ista:
1. Banke stvaraju sav novac kada odobravaju kredite.
2. Nečiji pozitivni saldo dug je nekog drugog (plus kamate).
3. Opskrbljenost gospodarstva kreditima diskrecijska je odluka privatnih banaka. Centralna banka može varirati stopu obvezne rezerve, ili čak mijenjati kamatnu stopu ali hoće li se krediti odobravati diskrecijska je odluka banke.
4. Banke određuju razinu gospodarske aktivnosti, kada se krediti brže odobravaju nego što se stari vraćaju količina novca (kredita) raste i ekonomija je u fazi ekspanzije. Kada se krediti otplaćuju brže nego što banke odobravaju nove tada se smanjuje količina novca u optjecaju i nastupa nelikvidnost i recesija.
5. Banke stvaraju novac, tako da banke kreditiraju državu i na taj način upravljaju njenim gospodarstvom. Političari moraju provoditi politiku kreditora jer u suprotnom neće moći stare kredite refinancirati novima. Političke garniture konstantno povećavaju javni dug kako bi izbjegle bankrot i gubitak vlasti.
6. U fazi kredit cruncha stari krediti se ne mogu otplatiti novima, banke tada posežu za kolateralima i sprovode socijalističku revoluciju te koriste državu i njen represivni aparat za ukidanje privatnog vlasništva građana.
7. Kada odobrava kredit, banka stvara glavnicu, a potražuje glavnicu s kamatama. Nitko osim banaka ne stvara novac.
8. Banke su ekonomski subjekti koji posluju bez rizika. Svaki kreditni posao osiguravaju kolateralom, najčešće većim od samog kreditnog posla. Stvore li banke investicijski mjehur (npr. subprime kriza), one ne snose trošak svojeg rizičnog poslovanja, nego proračunski obveznici pod državnom prisilom.
9. Depoziti štediša bankama znače jeftin izvor financiranja, ali su nebitni za početak kreditnog posla, jer banka stvara novac (i kao obvezu i kao imovinu u svojoj bilanci, s time da kreditni posao ne nosi rizik, što znači da banka neće izgubiti svoje potraživanje (imovinu). Rizik neispunjenja svoje vlastite obveze banka također ne poznaje, jer koristi novac proračunskih korisnika).
10. Banke određuju namjenu kredita koje odobravaju. Zato su u RH izgrađeni brojni shopping centri (investicijski krediti za izgradnju centara, potrošački za potrošnju uvozne robe) usprkos barijerama državne administracije.
A sad znamo i ime jednog takvog glodavca…
Mister Kapitalac, unatoč IDEOLOGIJI koju propagirate, iznenađen sam vašim blogom te Vam ovim putem čestitam. Posebno mi je drago vidjeti kako vašim znanjem pomažete ljudima i savjetujete ih. L p
Dobar post, iako mi je metafora na samom kraju izbjegla (možda zato što sam neispavan).
Ovo je slično svim drugim događanjima naroda i mislim da se nažalost radi o socijalistima koji se od ovih na vlasti razlikuju samo u tome kako bi preraspodjeljivali.
Iskreno govoreći volio bih vidjeti da netko od političara završi okićen katranom i perjom, ali ne bi smjelo bez suda.
Protesti, demonstracije, palež, pljačka, uništavanje imovine sve je to grozno i u pravilu nikome ne donosi ništa dobra, ali ipak moram reći da me uvijek ugodno iznenade zahtjevi za smanjenje rastrošnog birokratskog aparata i pozivi na ostavke nesposobnih političara. I iznuđene ostavke prozvanih lokalnih moćnika.
Tko zna, nije baš izgledno, ali možda ovi očajnici na bosanskim ulicama ipak postignu to da se političkih pozicija više olako ne prihvaća svatko odnosno oni kojima je stalo samo do fotelje, zloupotrebe položaja i sigurne državne plaće.
Pada mi na pamet i aktualna situacija s jednom našom županicom, “moćnom i lijepom” tako da joj svi zavide. Uhvaćena s prstima u pekmezu, nitko joj ništa ne može, partija ju štiti, državno odvjetništvo zaobilazi, a narod samo mirno gleda i šuti.
Problem je u tome da se birokrata sa šaltera koje žive od prevrtanja papira i lupanja pečata NE može riješiti lakše nego državne policije, vatrogasaca ili liječnika. Rulja će zahtijevati smanjenje rastrošnog birokratskog aparata sve dok ne shvati što to u stvarnom svijetu znači – otkazi, kaos, svrgavanje sindikalnih voždova, politički neredi itd.
Pingback: Uz jutarnju kavu … | Quo Vadis Croatia | Na ovoj web stranici nastojimo pratiti najzanimljivije teme na katoličkoj blogosferi te ih prenijeti našim čitateljima uz neke naše komentare o zbivanjima u Lijepoj našoj.