Oznake
ceste, monetizacija, parafiskalni nameti, parfem, problem, redistribucija, socijalizacija, socijalizacija problema, socijalizam, vlast, voluntarizam, zdravstvo, škola
Nedavno sam u jednoj diskusiji koja je nastala kao reakcija na tekst o poreznim obveznicima i poreznim konzumentima ilustrirao nastanak jednog društvenog procesa, za koji nismo našli pravog naziva, a vidljiv je u priči koju izlažem iz svojeg neposrednog iskustva.
Uglavnom, radi se o epizodi s jednim od roditelja učenika s kojim moja klinka ide u razred. Naime klinac ide na neki dodatni program pa se njegova majka dosjetila da bismo mogli učiteljici za Božić pokloniti nešto, sitnicu poput parfemčića. 20 učenika x 40 kuna = 800 kuna. A ja mislio da je moj Bvlgari skup parfem. Pih. Nebitno.
Dakle radi se o tome da majka tog dječaka svoju namjeru (problem koji iziskuje trošak) želi socijalizirati sa ostatkom roditelja. Prijedlog nismo podržali u većini što je stvorilo određenu razinu animoziteta, podjelu između roditelja. Iz priče vidimo da je majka dječaka špekulant, a roditelji koji je podržavaju tzv. korisni idioti (engl. useful idiots). I sve je to u redu dok dječakova majka nema mogućnost da svoju ideju drugima nametne silom. Za razliku od države primjerice. Ipak, dotična se nametnula u školsko vijeće pa će već djelovati na nas odozgo kada joj se za to ukaže prilika.
Za termin “socijalizacija problema” prvi put sam čuo iz usta ministra Linića dok je nema tome dugo odgovarao na pitanja s društvenih mreža. I sviđa mi se termin. Spomenut je u kontekstu parafiskalnih nameta gdje je ministar naznačio kako oni postoje kako bi se one pojedince koji imaju (novca) prisilo da sudjeluju u trošku nečega za što sami nisu zainteresirani, a u ime interesa onih pojedinaca koji to nešto žele imati ali ne mogu ili ne žele sami platiti. Ministrovu izjavu o tome možete poslušati i sami u video prilogu negdje na 19:52 od početka.
Dakle “socijalizacija problema” jest pojam kojeg definira ostvarenje cilja kojeg zadaju jedni uz prebacivanje troška njegovog ostvarenja na druge. U tom smislu mogli bismo reći da između koncepta planske ekonomije i “socijalizacije problema” kako je prezentira ministar Linić ne postoje bitne razlike. Jasno artikulirani ciljevi zainteresiranih strana predstavljaju se važnijima od onih neartikuliranih, subjektivnih ciljeva nezainteresiranih individua pa to nadglasavanje po prirodi stvari privlači političare (vlastodršce) da donose odluke i grade zakonski okvir u korist prvih.
Socijaliziranih problema u Hrvatskoj imamo bezbroj. Kompletan državni mirovinski sustav, gdje su mirovine prethodne generacije ulupane u infrastrukturalne projekte koji nisu donijeli progres, kako su u to vrijeme obećavale strane zainteresirane za socijalizaciju problema (troška), da bi danas umirovljenici ovisili o tome koliko je država odlučna u oporezivanju postojećih radnika. Kako su socijalistički planeri socijalizirali problem s mirovinskim fondom jugoslavenskih radnika, tako danas umirovljenici socijaliziraju problem sa svojom djecom jer fonda, kojeg su trebali koristiti kada dođe vrijeme za mirovinu, već odavno nema.
Obrazovni sustav, javno zdravstvo, željeznice, brodogradnja, autoceste, agencije, komore svih boja i oblika, pa i tunel sv. Ilija… sve su to, uz mnoge druge, propale institucije nastale metodom “socijalizacije problema”.
Iza socijalizacije problema krije se interes jednih, onih najglasnijih, visokopozicioniranih i uglednih, realiziran novcem drugih, šutljivih, nezainteresiranih i malo po malo obespravljenih.
A što je bilo s dječakovom mamom i parfemom iz priče? Ne znam. Ali znam da u tom neznanju leži sva ljepota onoga što se naziva voluntarizam. Pretpostavljam tek da se našla u situaciji u kojoj se nije željela naći, odnosno ako je uz pomoć polovice roditelja sakupila tek 400 kuna znači da je morala sama nadoknaditi razliku do 800 kuna. A možda je još jednom odigrala lukavo pa odlučila kupiti jeftiniji poklon izgovarajući se na onu drugu polovicu koja je nije podržala.
U svakom slučaju da je dobila podršku i samo jednog roditelja svoj problem je već socijalizirala za 50%.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Pingback: Uz jutarnju kavu … | Quo Vadis Croatia | Na ovoj web stranici nastojimo pratiti najzanimljivije teme na katoličkoj blogosferi te ih prenijeti našim čitateljima uz neke naše komentare o zbivanjima u Lijepoj našoj.
S obziorm da je mirovinski sustav kronični problem, kako bi ti napravio prelazak sa sadašnjeg sustava na neki novi? Primjerice Poljska je krenula s drugim stupom onda ga je opelješila za 50% jer je zbog izdvajanja za drugi stup nastala ogromna rupa u proračunu. Navodno sada postoje detaljnije analize kako je formiranje drugog stupa jednostavno nepremostiva barijera za bilo koju državu koja to pokuša jer nedostatak sredstava koja se prebacuju u drugi stup, jednostavno generira dodatno zaduživanje države uz lijepu kamatu. Mi smo već imali glasine o uništavanju drugog stupa pa se ne bih čudio da se to dogodi u narednim godinama.
Kada bi sutra krenuli sa ukidanjem izdvajanja za mirovine u državni proračun te recimo zakonski uredili da se to sve prebaci u fondove s određenim obvezama, ili već bilo što, država bi u roku godine dana bankrotirala. S obzirom da je nisam uspio iskopati nigdje neki uspješan model, da li si ti upoznat s nekim?
Ne bi napravio upravo to što je napravila Poljska, dakle nacionalizirala ono što vrijedi zbog pohlepe države (interesnih skupina predvođenih vlastodršcima) za novcem građana.
Ne bih zakonski odredio neovisnim fondovima da moraju imati minimalno 80% portfelja u državnim obveznicama, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, jer se drži da je država najbolji jamac za ukamaćivanje štednje iako je sasvim jasno da tu kamatu građani plate sami sebi kroz ono što im država oporezuje tokom godina.
Ne bih nakon što smo postali članicom EU i kada je prethodno zakonsko pravilo (80%) ukinuto izdogovarao s fondovima da uđu u vlasničku strukturu autocesta.
Dakle dao bih potpunu autonomiju fondovima da ulažu štednju građana u ono što smatraju dobrim. Ukinuo bih obvezu uplaćivanja u te fondove, neka građani sami odaberu na koji način će štediti i kako će diverzificirati rizik. Da ilustriram što znači imati slobodu raspolagati vlastitim novcem u tom pogledu, primjerice da sam sam bio malo pametniji i prije godinu dana kupio Bitcoina u vrijednosti 1000 HRK, danas bih imao više od 4 milijuna kuna u njima. Vidim lijepe prizore vlastite starosti kroz taj novac.
Fondovi su prepreka državi jer njima realno ne upravljaju, iako to i nije u potpunosti tako s obzirom na zakonska pravila i manipulacije navlačenjem na investiranje u državne projekte. Problem je što taj novac ne prolazi kroz državni proračun pa vlast ne može njime manipulirati kako želi. Naime već sada država mora činiti nešto strašno kako bi uspijevala isplaćivati mirovine postojećim umirovljenicima – na iznos iz prvog stupa, koji se puni u hodu (fonda nema), dodati još toliko iz državnog proračuna, dakle novac koji nema veze s mirovinama već se u proračunu našao drugim putem (oporezivanjem građana, zaduživanjem građana). I to je osnovni problem država koje pokušavaju uspostaviti neovisni “drugi stup” jer u prvom imaju tek dio novca koji je potreban za podmirivanje tekućih obveza.
Iz prvog stupa nije moguće načiniti nove neovisne fondove, tobože prebaciti uplate u njih, jer u prvom stupu nema novca. Prvi stup je prolazni račun, oporezovani novac radnika i tvrtki ide u proračun i iz njega se “trančira” na pojedinačne račune umirovljenika. Fond zahtjeva veliku bazu od čijeg prinosa se pokrivaju tekuće obveze dok je glavnica stabilna i osigurava daljnji prinos.
Dakle najbolje što se u ovoj situaciji može učiniti je ne razmišljati o nacionalizaciji drugog stupa, niti o guranju istog u državne ponzi projekte poput monetizacije autocesta. S vremenom smanjiti za poneki postotni bod uplate u prvi stup na korist drugog stupa. Naime za postojeće umirovljenike danas odvajamo 15%, a za sebe tek 5%. Ako su danas mirovine male pa kakve će onda mirovine biti nama sutra?
S vremenom će korisnika prvog stupa biti sve manje i nakon toga sve treba preći na neovisne mirovinske fondove. Kada se otplati krimen socijalizma ukinuti obvezu uplaćivanja u neovisne mirovinske fondove. Ta strategija je koliko vidimo dugoročna.
No hoće li vlast odigrati po preporuci jednog libertarijanca? Pa naravno da neće. Prvo će upropastiti drugi stup s autocestama, pa kada se to desi onda će imati izliku da ga nacionalizira i pojede štednju današnjih radnika za korist današnjih umirovljenika i najveću korist vlastodržaca koji će zahvaljujući tome dobiti naredne izbore.
Vlada će odigrati onako kako EU kaže.
Čini mi se da Monopolizam ima jedan tekst vezan uz to koliko je trenutačna rupa u proračunu za mirovine. To je temelj da se izračuna koliko se država mora zadužiti da bi u određenom roku svih 15% prebacila na fondove. Iznos je isti bez obzira da li govorili o roku od 15, 50 ili 300 godina. Ali čisto sumnjam da takva reforma može preživjeti rok koji je potreban da se ona provede, a da država ne bankrotira. Jer mi sad s 5% imamo rupetinu u proračunu, a u trenutku kada potpuno prestanu uplate ta rupetina će biti trećina proračuna. Ja ne vidim matematike koja to može pokriti osim ako rok za reformu nije 500 godina.
Ja mislim da se odmah mora krenuti u izmjenu obračuna mirovina te izdvajanje mirovinskih doprinosa na zaseban račun. Mora se odraditi po principu po kojem to rade fondovi. Točno se zna koliko si uplata napravio za mirovinu, uzme se procijenjeni životni vijek te se to podijeli i dobije mirovina. A sve što nije po osnovnom mirovinom poput braniteljskih, povlaštenih…mora se financirati iz proračuna jer to je nešto država daje “gratis” te ne smije ići na teret mirovinskih doprinosa. Znači osnovna mirovina ti je primjerice 1.500,00kn, a država ti daje braniteljsku koja iznosi 5.000,00 kn što znači da 3.500,00kn ide iz proračuna, a ne mirovinskih doprinosa. Na taj način svatko će dobiti koliko je uplatio prema gornjoj matematici, a mi ostali ćemo se boriti da povlastice na temelju proračuna budu što manje. Tu sad stoji puno matematike da bi došlo do slike kakav bi to financijski rezultat donijelo te da li bi došlo do državnog udara 🙂 Ali vjerujem da bi se to ljudima dalo objasniti. Jer ne možeš dobiti više nego što si uplatio kao što je to sada slučaj.